Zoran Ferić

POTRČI DOKTORA

Sarajevske Sveske br. 27/28

1. Nevina šala
"Potrči doktora", igra za koju je potreban barem jedan dok-tor znanosti koji stopira i najmanje dva grobara u službenom automobilu, sastoji se u tome da grobari čim uoče doktora sa podignutim palcem uspore vožnju, tek toliko da jadnik pomi-sli kako će vozilo uistinu stati. Učeni autostoper obično trenu-tak oklijeva kad vidi crni karavan za prijevoz lijesova, ali onda potrči kako bi ga sustigao. Kola su kola, misli vjerojatno, pa bila i mrtvačka. Čar igre je u tome da se u trenutku kad doktor potrči, neznatno doda gas i tako ga se održava u tom filozof-skom položaju. Ukoliko je potrčani doktor veoma uporan pa za automobilom klipsa dovoljno dugo i dovoljno brzo, grobari će mu se velikodušno smilovati. Ako pak brzo odustane, pruža mu se šansa sljedeći put.
Čitavu igru je na jedan suptilan način omogućlla gradska uprava sagradivši Institut za atomsku fiziku u neposrednoj bli-zini groblja i njegovih propratnih objekata, a jedno i drugo daleko od tramvaja. Nitko od grobara koji igraju tu igru ne zna zašto doktori zaposleni u institutu obično ne voze. Neki nagađaju da je to zbog dioptrije, a drugi vele kako su doktori toliko rastreseni da su u prometu samo opasnost. Isti navode, recimo, Einsteina koji nikada nije vezao pertle na cipelama, a po ulici je hodao u odijelu za giljotinu. No, bilo kako bilo, u tri sata, poslije radnog vremena, na cesti koja vodi prema gradu može se naći velik broj znanstvenika s podignutim palcem. To obično čine na dosta dugom ravnom dijelu Grobne ceste, prije oštrog lijevog zavoja, gdje je kolnik nekoliko metara izdignut iznad ostalog terena tvoreći s obje strane malu provaliju. Na metalnoj ogradici, koja se pruža duž zavoja, nalazi se sićušni vijenac od suhoga cvijeća. Taj dio kolnika nezgodan je za pješa-ke, a stopiranje je tu opasno po život. Upravo zato svi doktori nastoje nešto uloviti na ravnom dijelu ceste prije te Haribde.
Dio igre je i takozvano "mjerenje doktora". Doktori se mjere razmakom između palca i kažiprsta koji se prinose na nekoliko centimetara od desnog oka. Ukoliko se doktor trčeći
dovoljno primakne automobilu, postaje dosta velik da bi za-služio vožnju. To procjenjuje grobar suvozač jer je vozač, na-ravno, zabavljen zbivanjima na kolniku. Zato su za igru nužna dvojica: jedan za potrčavanje, a drugi za mjerenje. Doktori koji u pravilu ne postaju dovoljno veliki za vožnju, moraju se zado-voljiti pješačenjem. Zanimljivo je da takvi, usprkos poraznim rezultatima, nikada ne odustaju od stopiranja, čak mu se pre-daju s još više strasti i upornosti.
2. Crna točka
Južni vjetar koji je puhao čitav vikend pretvorio je siječanj u travanj. Početkom tjedna oblaci što su se gomilali već nekoliko dana zastali su nad planinama.
- Mrzim travanj - rekao je Al dok su se vozili grobljan-skom alejom prema gradu - po ovakvom vremenu se osjećam malaksalo.
- Travanj je okrutan mjesec - kazao je njegov suvozač ko-jega su zvali Mac, jer je nosio prezime jednoga kultnoga prije-ratnog političara.
- Molim? - rekao je Al.
- U travnju najviše umiru. Sjećaš li se kako je bilo prošle godine?
Njihove crne kravate i besprijekorno bijele košulje pružale su na zimskom suncu zanimljivu sliku. Al je nosio crni sako sa svilenim reverima, dok se Mac zadovoljio prslukom od ta-mnoplave čohe. Obojica su izgledali vrlo otmjeno. Već iz dalji-ne mogli su vidjeti jednog od doktora iz Instituta kako podiže palac.
- Nikad mi nije palo na pamet - rekao je Al - koliko to stopiranje podsjeća na pollice presso.
- Podsjeća... na što?
- Palac podignut prema gore u gladijatorskoj areni. Znači pomilovanje.
- Hoćemo li ga potrčati? - kazao je Mac. Izgledalo je da ga to jako veseli.
Prošli su pored nesretnog autostopera i Al je usporio oko deset metara ispred njega. Kad je spomenuti uzeo zalet, to bi se prije moglo nazvati trčkaranjem nego pravim trčanjem, Al je dodao malo gasa. Mrvicu. Al je bio svjestan da tijelo koje se giba iza drugog tijela koje se takođe giba ne može odmah pro-
cijeniti razdaljinu. Trebao je samo neznatno povecati brzinu: držati automobil na kuplungu i pomalo dodavati gas. Za dva-deset sekundi čovjek je već bio u sprintu. Al je bio stručnjak za potrčavanje. Ponekad je to činio pomoću kuplunga, a ponekad samo sa gasom. Ovo drugo je bilo teže, postojala je mogućnost da vozilo naglo trzne i obeshrabri trkača. Većina grobara radila je to pomoću kuplunga, Al je bio jedan od rijetkih koji je mo-gao samo sa gasom.
- Povećava se! - rekao je Mac. To je značilo da je doktor svojski zapeo. Mac je držao palac i kažiprst pred očima kao da pokazuje debljinu knjige koju je pročitao. Mac je mrzio debele knjige i uvijek je tako pokazivao.
- Je li se dovoljno povećao? - upitao je Al okrenuvši se prema trkaču.
- Pazi kuda voziš, budalo!
- Ti ćeš potvrditi da sam ga držao na gasu - rekao je Al. Do toga mu je, očito, bilo neobično stalo.
Nešto prije okuke primili su ga u auto, na treće, pomoćno sjedalo. Naočale doktora bile su zamagljene .
- Puno vam hvala momci - rekao je. Očekivalo se da će još nešto reći ali je zašutio. Bio je to, izgleda, prilično šutljiv doktor. Šutnja je trajala veći dio vožnje, čulo se samo ubrzano disanje čovjeka nenavikla na trčanje.
- Male plaće ha? - rekao je Mac. - A benzin skup...
- Ja ne vozim - kazao je doktor skinuvši naočale da ih obriše. Izgledao je sasvim pristojno bez naočala.
- To je zbog vida? - upitao je Al.
- Ne. Nikada me nije zanimalo. Činilo mi se da je to gubi-tak vremena.
Opet su zašutjeli. Pored njih sada su promicale gradske kuće spojene u neprekinut niz. To je značilo da su se približili gradu i da je za doktora ovo kraj putovanja.
- Oprostite što ste malo trčali - rekao je Al - kočnice nam izgleda ne valjaju.
- Ne brinite - rekao je doktor - ja znam za tu vašu igru. Svi u Institutu već smo čuli zato. Mora da se fino zabavljate momci.
Ponovo je zavladala šutnja. Al nije znao šta da kaže. Bio je svjestan činjenice da se više nema što reći. Mac se, izgleda, malo uplašio. Odjednom se neobično zainteresirao za automo-bile koji su prolazili pored njih. Mac je volio automobile, oni su mu bili utjeha u teškim situacijama.
- Tu izlazim - rekao je doktor kod prve tramvajske stanice - ovo vam šalju moji iz Instituta.
Gurnuo je Macu u šaku okruglu kartonsku pločicu veličine pivskog podloška.
- Što je to? - upitao je Mac.
- Crna točka - rekao je doktor. Bilo je neke pakosti u tim riječima.
Kad je trudbenik nauke izašao, Mac je pokazao Alu neobi-čan predmet. Bio je to krug od tvrdog kartona, potpuno crn, samo je na jednoj strani crvenim slovima pisalo: E=mc2
- Kakva je to pizdarija? - upitao je Mac.
- Neka jebena prijetnja - odgovorio je Al. - To mi se ne sviđa. To mi se uopće ne sviđa.
3. Čudne stvari
Sredinom tjedna u Upravi gradskih groblja počele su se doga-đati čudne stvari. Kobasice koje je nadgrobar Krpez donio sa svoga kolinja i koje su zajednički sušili na dimu, ucrvale su se.
- To nije dobar dim - rekao je Al - upozorio sam da to nije dobar dim.
- To je odličan dim, Alane - rekao je Krpez, on ga je uvijek zvao punim imenom - ali štos je u nečem drugom.
- Koliko ja znam to se radi s dimom od piljevine.
- Stvar je u tome što je tako toplo - kazao je Mac - ne sje-ćam se da je ijedne godine u ovo doba bilo tako toplo.
- Možda je i to razlog - rekao je Al - no trebali smo ih su-šiti na dimu od piljevine.
Dorica, žena koja se brinula za cvijeće na grobovima važ-nih ličnosti, rekla je da dugo nije vidjela tako velike crve. Kad je otvorila kobasicu, kazala je, oni su počeli migoljiti. Čitava prokleta vojska najvećlh crva koje je ikada vidjela. Podsjećali su je, veli, na gliste u dječjem govnu. Osim toga bili su neobič-no vižljavi. Neki čudni crvi u svakom slučaju.
- Nešto tu nije u redu - rekao je nadgrobar Krpez - tu nisu čista posla.
Istog dana u popodnevnim satima gospodična Dorica ušla je u glavni staklenik i ustanovila da se najveći i najljepši fikus suši. Odmah je telefonski obavijestila nadležne.
- Njegovala sam ga posebno pažljivo - govorila je kroz plač - ovo se nikako nije smjelo dogoditi.
Nadgrobar Krpez savjetovao joj je da pažljivo ukloni listo-ve koji su se počeli sušiti, a onda da ga svaki sat zalijeva otopi-nom Biokala i dušičnog gnojiva.
- Ostat ću ovdje čitavo popodne - kazala je. Bio je to veo-ma važan fikus. Koristili su ga za ukrašavanje prilikom mimo-hoda pored tijela zaslužnih ličnosti. To su najčešće organizirali u centralnoj dvorani mrtvačnice, a za takvu priliku donosili su fikus iz staklenika. Gospodična Dorica bila je veoma nesretna zbog njegove bolesti.
Sljedećeg jutra kad je Al došao na posao, primjetio je da su obadva vanjska retrovizora na njegovu crnom mercedes ka-ravanu razbijena. To se nikako nije moglo dogoditi slučajno i zato je odmah obavijestio upravu. Bila je to stvar o kojoj je valjalo razmisliti.
U petak, neposredno prije vikenda, otkrivena je jedna kob-na zabuna. Umjesto sedmogodišnje djevojčice koja je premi-nula od leukemije, ukopan je starac od osamdeset godina.
- Sve mi to jako smrdi - rekao je nadgrobar Krpez - one gnjide iz Instituta su nas začarobirale.
4. Događaj
Početkom tjedna vrijeme je još uvijek bilo neprirodno toplo. Nezapamćena jugovina zaposlila je grobare. U ponedeljak po-podne Mac i Al su krenuli na službeni put u Bjelovar. Mac je upravo pokušavao srediti nekakvu raskupusanu dokumentaci-ju kad su opet ugledali doktora koji im je dao crnu točku.
- Zajebat ću ga - rekao je Al. - Ima da mi trči do centra gra-da.
- Bit će bolje da ga pustiš. Ne sviđa mi se to.
- Šuti i gledaj! - Al je bio raspoložen napraviti svakakve nerazumne stvari. Zaustavio je automobil desetak metara po-slije doktora, kao i prvi put uostalom, i kad je dotični potrčao, dodao je malo gasa. Međutim, doktor se nije dao omesti. Trčao je vrlo brzo, tako da je Al morao povećati brzinu.
- Vidi ti atletičara - rekao je Al - nije loš.
- Ovako velikog još nisam vidio - kazao je Mac. Palcem i kažiprstom je mjerio veličinu doktora. I zbilja, potrčani je dos-pio do samog stražnjeg stakla. Njegova glava bila je ogromna.
- Evo i drugog - rekao je Mac.
- Gdje?
-Iza!
- Izgleda da ih ima još. Otkud samo izviru?
- Ne okreći se! Vozi! - viknuo je Mac.
Doktori su trčali brzo. Puno brže nego što bi se moglo očeki-vati. Onaj koji je bio tik iza njih, vlasnik crne točke, skinuo je sako i kratko ga zavitlao iznad glave prije nego što ga je odbacio.
- Gospodin se raskomotio - rekao je Mac. - Sada će još brže grabiti.
- Gle! Pojavila su se još dvojica.
- Koliko ih ukupno ima?
- Pet - rekao je Mac.
- Jebemti, sasvim su šiznuli - rekao je Al.
Stvari su postajale sve ozbiljnije, štafeti se pridružilo još nekoliko doktora. Letjeli su kaputi, lepršale kravate, naočale prskale u dodiru sa asfaltom.
- Ovako nešto još nisam vidio - rekao je Mac. - To mi se uopće ne sviđa.
- Kakav tulum - rekao je Al.
Neki od doktora koji su ih slijedili pravili su rukama čudne znakove. Gospodin koji je bio tik iza kola skinuo je košulju ostavši u sportskoj potkošulji na kojoj je nešto pisalo. Jedan u pozadini bio se sasvim oslobodio gornjeg dijela odjeće i trčao je gol do pojasa. S njegova tijela dizala se bijela para.
- Isuse! - viknuo je odjednom Mac - pridružio im se i stari nobelovac.
- Ovo postaje ozbiljno - rekao je Al. Smiješak s njegovih usana se izgubio. Stari nobelovac je trčao pomažuci se štapom. Bilo je smiješno vidjeti čovjeka kako trči sa štapom. U jednom trenutku netko iz pozadine viknuo je: SAD!
Svi doktori krenuše u sprint Trčali su upravo nevjerojatno brzo.
- Bože moj! - viknuo je Mac. - Po gasu!
- Što to...rekao je Al okrenuvši se - što izvode? Istodobno mašina moćnog mercedesa žestoko je zabrujala.
Bili su baš kod zavoja.
- Pazi! - vrisnuo je Mac. Bilo je to i posljednje što je uopće izustio.
5. Pogreb grobara
Kako izgleda pogreb grobara? U prvom redu profesionalno. Sprovod I. kategorije, vijenci od ruža i orhideja, lijepo ispisana
zlatna slova na crnim lentama, fikus u prostoru za mimohod. Na mjestu nesreće ostala su tri mrtva tijela: dva grobara i po-kojnik kojega su prevozili za Bjelovar. Lijes koji se nalazio u stražnjem dijelu automobila prilikom sraza vozila sa zemljom smrskao im je obojici glave. Bilo je to zbog neprilagođene br-zine i težine lijesa.
Komisija koja je ispitivala uzroke nesreće navodi da su za-štitnu ogradu probili kao da je od papira. Automobil se pred-njim krajem doslovno zabio u zemlju. U zapisnik što ga je sa-stavila spomenuta komisija ušle su i neke čudne pojedinosti: tragova kočenja nije bilo, odmah po dolasku policije na mjestu nesreće našli su se i zadihani djelatnici Instituta za atomsku fiziku koji se nalazi nedaleko. Jedan od njih, dr. Jungvvirth, do-ajen naše kvantne fizike, gledajući u svoj džepni sat rekao je nešto čudno. Poslije pogreba vrijeme se promijenilo. Okrenulo je na buru i s hladnim vjetrom došle su prve pahulje snijega te zime.
- Kakva sreća što zemlja nije bila smrznuta - rekao je je-dan od onih koji su kopali grobove.