Mirko Kovač, Daša Drndić

Postaje sjećanja

Sarajevske Sveske br. 13

- Iz odlomka koji slijedi očito je da pripremaš obimniji rukopis o svojim bivšim i pojedinim vječnim beogradskim prijateljima i kolegama s kojima si živio uzbudljivo razdoblje ne samo srpske nego i jugoslavenske umjetnosti, kako one likovne i filmske, tako i književne. Koga još, osim Živojina Pavlovića, kaniš «oživjeti» i zašto.

- Rado bih napravio jednu opširnu memoarsku knjigu, ali me u tome nešto sputava, a da i sam ne znam što. Divim se onima koji umiju pisati memoare, ali za romanopisca to je težak i često neuspio posao. U svojoj memoarskoj knjizi Druge obale Nabokov kaže na jednom mjestu: "U hladnoj sobi na rukama beletrista umire Mnemosina." Nekako mi se čini da za memoarsku literaturu nemam ključ. Ovo što sada radim, na čemu radim, pokušavao sam žanrovski odrediti kao antimemoare, koristeći taj Malrauxov naslov, bolje reći štos, kao neki ključ koji bi olakšao. Možda ću pod tom natuknicom uspjeti ponešto dočarati o uzbudljivim vremenima, ali bez esejističkih pasaža ne bih u tome uspio. Kombiniram memoarsko i esejističko da bih izbjegao jedan i drugi žanr sam po sebi. Nedavno sam u Feralu u nekoliko nastavaka objavio moje susrete s Andrićem, a neki moji prijatelji, pa i čitatelji, misle da su to samo ulomci, da toga ima još mnogo. Tako se doimlju ti tekstovi, kao neke skice, jer cjeline nema. Tu ja ništa ne mogu. Čak i kad bih htio i umio opisivati neke vrlo bizarne i luđačke stvari, ja to više ne želim, jer su mnogi od tih sada mrtve duše, a ne bih želio trgovati s dušama. Ono što pišem o mrtvim prijateljima to je samo ono što bih i njima za života mogao reći. A to je za memoarsku knjigu nepotpuno. Primjerice, o Kišu mnoge stvari ne mogu napisati. Bili smo bliski, tajne među nama nije bilo, intimne smo priče povjeravali jedan drugom. Ja o tome ne mogu pisati. Ali kad bih mogao s njim razgovarati, svakako bih ga pitao zašto je u oporuci tražio pokop po pravoslavnom obredu. U jednom tekstu, izaći će u ovoj tzv. memaorskoj knjizi, ja sam pisao o tom pokopu, pokušavao sam to objasniti, neke sam nepoznate detalje u taj tekst unio, ali sam ga ipak poslao na provjeru Filipu Davidu, on mi je sve te intimne stvari izbacio i rekao mi da ne možemo pisati čak ni o onome što bismo Kišu da je živ mogli reći, pa ako treba i posvađati se s njim. Želim kazati da će to biti specijalna memoaristika, to su mahom pohvale uz poneku zamjerku. Samo mi je pokatkad, u rijetkim trenucima, draža istina od prijatelja.

2. U tekstu o Žiki Pavloviću kažeš da ti je posve svejedno što danas rade neki od ljudi s kojima si se prije dvadeset, trideset, pa i četrdeset godina intenzivno družio. Ne vjerujem da ćeš moći na tome stati, iako pišeš da se sve radije zadržavaš na «postajama sjećanja». Ukoliko želimo oživjeti te «postaje sjećanja», mislim da je nemoguće ne protegnuti ih do trenutka koji živimo danas. To nisi mogao izbjeći ni u ovom tekstu o Žiki Pavloviću. Jer, osim tvojih neokaljanih prijateljstava s Fićom Davidom i Vidosavom Stevanovićem, s kojima se i danas sastaješ, da ne spominjemo Kiša i Pekića, kojima bi mogao posvetiti po knjigu, bilo je tu još svakojakih avantura i debata, sukoba i mirenja, s ljudima koje ne bi trebalo mimoići u ovakvom «presjeku» jedne uzbudljive kulturne i političke scene. Tu su Miodrag Bulatović, pa Brana Šćepanović, pa Borislav Mihajlović Mihiz, tu je Dragan Jeremić, pa Slobodan Selenić, pa Bora Radović, tu je Mira Trailović, pa Vida Ognjenović, tko živ, tko mrtav, imaš sjajnih priča vezanih za Lordana Zafranovića, pa za slikara Radomira Reljića i za još mnoge slikare, tu je Branko Vučičević, tu je i famozna Francuska 7 u raznim «odorama» i kostimima. Bože, koliko dana i noći, koliko povišenih glasova, koliko popijenih boca, koliko visprenih (ovo nije hrvatska riječ) anegdota, pobuna, malih i velikih dobivenih i izgubljenih bitaka. Možeš napisati kapitalno djelo. Današnjim tridesetogodišnjacima u Hrvatskoj ta imena malo ili ništa ne govore, a imala bi im što reći.

- Mislim da sam maločas izrazio sumnje u tu opširnu knjigu, tu priču modernih vremena, ali ne vjerujem da će biti napisana, iako mi je drago što misliš da bih to ja mogao učiniti, ali to je neostvarivo. Prije bih napisao roman, jer roman oslobađa nekih stega koje u memoaristici ograničavaju. Sve dok ne počnem pisati, mislim kako je ta priča jednostavna, kako bih je mogao za jednu večer ispričati, pred kamerom ili u neki diktafon, ali pisanje je nešto drugo, barem kad to čini onaj koji je po vokaciji romanopisac. U svojoj savršenoj autobiogarskoj knjizi Ljubav i egzil Singer na početku, u proslovu autorskom, kaže da je moguća samo "duhovna biografija", ali ona, već samim činom pisanja, "postaje fikcija koja počiva na istinitoj podlozi".
U knjizi koju sada sklapam spominju se mnoge osobe, pa i te o kojima si maloprije govorila, ima nešto od tih vremena, ali sve to ostaje u naznakama, jedva dotaknuto. Kada bih opisao sve ono što sam prolazio, recimo, s Miodragom Bulatovićem, prijateljujući s njim u drugoj polovici šezdesetih godina, bila bi to sablasna knjiga u kojoj bih i samog sebe doveo u nezgodan položaj, jer kako sam mogao u nekim stvarima sudjelovati, makar kao promatrač. On je genijalan pisac, ima četiri sjajne knjige, a ostalo užas i smeće, ali danas je zaboravljen, nitko u Srbiji zbog koje je poludio ne zna za nj, neće da čuje za nj, a on je preveden na oko tridesetak jezika, sam nije znao na koje je sve jezike bio preveden. U Japanu mu je izašao roman Crveni petao leti prema nebu u džepnoj knjizi, u tiraži od oko sto tisuća primjeraka. Ja sam na Vogelu, u Sloveniji, proveo s njim gotovo dva mjeseca, ondje je pisao svoj neuspjeli roman Rat je bio bolji, a ja sam pisao scenarij za film Lisice. Često smo pravili pauze tako što bismo išli uspinjačom do posljednje postaje, a onda još pješice, do vrha koji se zvao, ako se ne varam Šije, na visini od oko 1800 m. I mi jednog dana sjedimo na vrhu, leškarimo u travi, a on najednom dobiva epileptični napad, a da ja ništa nisam znao o epilepsiji. Ne znam što da učinim, kako da mu pomognem. On udara tijelom i glavom u zemlju, pjena izbija na usta, sami smo na 1800 m, nigdje nikoga, bio sam potpuno uvejern da će umrijeti, da je to kraj. Navodim taj detalj samo da bih nekako predočio samome sebi kako to i na koji način opisati i je li to uopće moguće. Ili još jednu zgodu, ako te ne gnjavim. S Buletom sam bio u Hamburgu na promociji njegove knjige Heroj na magarcu koja je u Njemačkoj imala fenomenalan uspjeh. Nakon promocije i večere, u kasne sate, Bule kaže da će me odvesti u jedan pederski noćni klub, s nama je bio jedan prevodilac na njemački jezik, mislim da se zvao Vukić, sjećam ga se po tome što je u taški uvijek nosio suhe kobasice i svako malo vadio bi ih iz taške i grizao. I sad, mi ulazimo u taj bar, dođemo do šanka, naručujemo neko piće. Za šankom je jedan momak i Bule odmah stupa u razgovor s njim. Pita ga šta voli, a taj dečko kaže da voli platiti da ga netko uhvati za kosu i udara njegovom glavom u neki zid ili bilo što. Bule kaže da će mu to besplatno učiniti, hvata dečka za kosu i udara njegovom glavom u šank. Dečko krvari iz nosa i sad ja očekujem neki rusvaj, a taj momak samo ponavlja: "Noch, noch, noch!" Bule bjesomučno mlati njegovom glavom o šank. Ja se sav tresem od neke nelagode, neke muke, i nekako histerično viknem da idemo odatle. I nas trojica krenemo, a iz jedne polumračne lože izlazi tip ogroman, nabildovan; sad ja mislim bit će svašta, sad ćemo dobiti batine, ali tip se obraća Buletu, uljudno, čak i ponozno, daje mu svoju vizit kartu i kaže kako je s uživanjem gledao onaj prizor na šanku. Ovo su samo neki primjeri, a imam samo s Buletom na stotine zgoda, ali mi se čini da ja s tim ne mogu u knjigu, jer moj je problem pisanje. Od pisanja očekujem nešto sasvim drugo, a ovo su samo priče, možda anegdote. Ono što nema umjetničku vrijednost mene ne zanima. Ako hoćeš, iskreno, mene i čitanje ne zanima; hoću reći ne zanima me hoće li me netko čitati. Ja pišem pisanja radi. Ja pišem zato što više od toga ne mogu pobjeći. Memoari se čitaju, a obično nemaju neku visoku umjetničku vrijednost, čak ni Malrauxovi memoari. Možda je samo nekoliko memoarskih knjiga prešlo tu granicu, to su memoari Knuta Hamsuna koji se smatraju remek-djelom, Singerova autobiografija, Marquezova knjiga Živjeti da bi se pripovijedalo, i možda još nekoliko knjiga kojih se u ovom času ne mogu sjetiti.

3. Mislim da druženja tog intenziteta i naboja u ono vrijeme nije bilo u Zagrebu. Ako se slažeš, što misliš, zbog čega? Ako se ne slažeš, kaži nešto o tome kako su ta druženja tebi izgledala iz beogradske perspektive.
Ja sam živio i u Beogradu i u Zagrebu, a jedno vrijeme dok sam pisao za film, gotovo da sam živio između Beograda i Zagreba. Osobno, Zagreb sam više volio, nije mi bio naporan kao Beograd, često sam se sklanjao u Zagreb i liječio od Beograda. Tih godina Zagreb je bio kulturna provincija, ondje se ništa nije zbivalo, ni na jednom planu. Bilo je darovitih ljudi, značajnih imena u kulturi, ali sve je to nekako umiralo samo u sebi, ako tako mogu reći. Sve je bilo usporeno, dosadno, rezignirano. Podjednako je vladao strah i od dobrog i od lošeg. U Beogradu je bilo kazališta, literature, sukoba, "crnog vala", zabranjivane su knjige, predstave, filmovi; tukli su se modernisti i realisti, poslije smo mi došli na scenu. Polemiziralo se, pilo se, lumpalo se. Vukli smo se po krčmama do jutra. Neke su kavane kao primjerice "Zmajko" na Bajlonijevoj, "Tabor" na Kaleniću, "Posljednja šansa", "Skadarlija", radile cijelu noć. Kad bih ja došao u Zagreb, pa ako nešto ne pojedete do deset navečer, ostadoste gladni. Beograd je imao Festival dokumentarnog filma, BEMUS - muzičke večeri, BITEF - vi ste u Beogradu mogli gledati šest sati Bergmanovu postavku Strindbergova "Puta u Damask", onda FEST, onda premijere, Atelje 212. itd. itd. Ako ste htjeli da vidite neke zagrebačke prijatelje onda niste morali putovati u Zagreb, oni su bili u Beogradu za svih tih kulturnih zbivanja. Mislim da je u Zagrebu vladala neka rezignacija, osjećali su se zapostavljenima, iz toga je izvirala nemoć, nisu ništa mogli poduzeti, organizirati, tako da je to bila na kulturnom planu pustoš. Nije bilo nikakve želje natjecati se s Beogradom, jer je bilo lakše i komotnije otići u Beograd i sve to pogledati. Prvi film koji je imao političke probleme, a snimljen je u zagrebačkoj produkciji, bio je film po mom scenariju "Lisice". Film je zabranjen za prikazivanje u Beogradu i tako je započelo konfrotiranje. U Beogradu ne ide, u Hrvatskoj dobiva sve nagrade i proglašavaju ga među nekoliko najboljih filmova ikad napravljenih u Hrvatskoj. Nemojte me krivo shvatiti, ne mislim da sa mnom počinju u Hrvatskoj neka "osvajanja sloboda", daleko sam od toga da pridajem sebi bilo kakvu važnost, ali već od početka sedamdesetih godina ta "hrvatska rezignacija" polako se pretvara u konfrotaciju, što je bilo jako dobro i pozitivno.
Danas su stvari ipak drukčije. Ne može sve tako brzo, jučer se počelo s nezavisnošću, Zagreb postaje kulturni centar, iako još nema pravih vrijednosti, ali potencijala ima. Hrvatska je boljka što mnogo pričaju i u tome se iscrpljuju, tu ima nešto od onih mediteranskih naklapanja, sve su to neke puste chiacchiere, ne hvataju se ukoštac s ozbiljnim temama, s onim što su prošli, nego sve to olako troše u brbljarijama. Ne sjećam se tko je to rekao da su najgore one kulture i oni narodi koji su "sudionici u zlu istodobno kad su i žrtve."

4. S obzirom na to da živiš u Rovinju, iz te tvoje pozicije sa strane, ili bolje rečeno – izvan središta, koliko ti se hrvatska umjetnička scena (u najširem smislu riječi) danas čini živa, polemička, avangardna? Zašto da, zašto ne?

Da je hrvatska umjetnička scena, kako ti kažeš, živa, avangardna, polemička, valjda bih znao, iako živim u Rovinju, jer ne živim u izolaciji, do mene uvijek ponešto dopire, ali ono što dopire s hrvatske, točnije s naše umjetničke scene, nije baš živo, ni avangardno. Bilo je nekih polemika, ali ne mogu se sjetiti o čemu. Ah, da sjećam se, bilo je nešto oko nekih nagrada, netko je odbio neku nagradu ili tako nešto, jedni su to proglasili moralnim činom, drugi su kukali za tom lovom. Pa i neki dan je nešto bilo opet oko nagrada. Unatoč svemu, ima lijepih knjiga i dobrih pisaca, nekih čak sjajnih stvari kao što su časopisi Europski glasnik, Tvrđa, Gordogan... Ima mnogo ljudi koji su na fantastičan način posvećeni svom poslu, ali onda se pojavljuju neki drugi koji sve čine da spriječe one koji nešto čine. Na hrvatskoj kulturnoj sceni uvijek je bila, vjerojatno je to i drugdje, jedna paralelna destruktivna opozicija vrijednostima. Čim netko uspije, ne samo u umjetničkom poslu, to je znak za uzbunu, treba ga skinuti s vrha, učiniti ga prosječnim malograđaninom, naslađivati se ako ste ga iznervirali, ako ste mu naudili. Možda su to zakoni malih naroda, jer mali narodi su, kako reče Kundera, jedna obitelj, tu svatko svakoga poznaje. Možda se nešto zbiva u kazalištu a da ja ne znam; na filmu nema gotovo ničega značajnog, mi se šlepamo uz bosanski film, stalno govorimo kad neki bosanski film dobije Oskara ili Zlatnog medvjeda, ovu ili onu nagradu, kako je to i naš film, jer su ondje igrali naši glumci, jer je naš producent nešto uložio. Sve to stoji, ali svoga filma nemamo. U Hrvatskoj postoji strah od bitnih stvari i stalni bijeg u površno i nevažno. Ovdje društvo potresa lista udbaša, ali na nivou trača, a ne tematski. Nema knjige, nema filma, nema predstave o mnogim dramatičnim sudbinama udbaša, doušnika, itd., ali u kavanama se naguđuje: "Ma nemoj mi reći, zar je i on radio za Udbu, tko bi to pomislio." I sve to nema nikakve veze, sve se to raspline i nikom ništa, prazne ćakule, prazne brbljarije.

5. Kako diše Crna Gora? S njom, odnosno s pojedinim ljudima u njoj, koliko vidim, intenzivno surađuješ.

Moram priznati da slabo poznajem političke pa i kulturne prilike u Crnoj Gori, to ne pratim u onoj mjeri koliko bi bilo potrebno da bih bio dobro obaviješten. Dugo sam izvan Crne Gore. Pretprošle godine bio sam u Crnoj Gori prvi put nakon dvadesetak godina. Sada sam se nešto više uključio koliko je to moguće s ove udaljenosti. Održavam neke kontakte, mnogo više nego dok sam živio u Beogradu. Ono što sada želim jest bilo kako sudjelovati u tom procesu osamostaljenja Crne Gore koje neće ići glatko jer su Crnogorci po osjećaju pripadnosti podijeljeni, jedni su Srbi jači od Srba, drugi su Crnogorci više nego je to potrebno. Kod jednih je tzv. državotvorna svijest vezana za Srbiju, kod drugih za tradicionalne crnogorske vrijednosti. Prosrpska Crna Gora slijepo slijedi sve što dolazi iz Beograda, pa makar to bilo samo zlo, što je i bilo za vrijeme Miloševića. Crnogorci su ratovali, rušili Dubrovnik, jer su slijedili volju Beograda. Taj prosrpski crnogorski svijet ne razlikuje dobro od zla, jer za taj svijet misli netko drugi. Ako je to fašizam, što je i bio s Miloševićem, oni će ga prihvatiti. Taj prosrpski svijet u Crnoj Gori širi srpski nacionalizam, nesnošljivost prema drugima i prema manjinama, na moralnoj je ljestvici nisko i ispod svakog kriterija čovječnosti. Taj podanički sloj neke je stare vrline Crnogoraca, kao, primjerice, čojstvo, junaštvo, itd. potpuno napustio. Teško će biti s takvim svijetom, ali ipak vjerujem da je mnogo više onih koji žele obnoviti državnost Crne Gore i nekako se odlijepiti od utjecaja Srbije, koji je i u prošlosti bio poguban.

6. Ipak, nije da baš nemaš pojma što tko u Beogradu objavljuje i kako tko djela politički i umjetnički. Filip David, da upotrijebim već izraubovan izraz, moralna je vertikala srpske kulturne i političke scene i s njim si stalno u kontaktu. Ako ništa, on te izvještava o tamošnjim kuriozitetima. Ovdašnji, hrvatski «kurioziteti», nama su znani, ali za čitaoce iz drugih bivešejugoslavenskih sredina, možeš, ako želiš, i nešto o tome.
Dašenka, ne znam što bih s ovim pitanjem, možda sam se umorio s odgovorima.
Možda bi se još ponešto (u malim količinama) moglo dodati. Kako su Hercegovci, primjerice, obožavali Gojka Šuška, a znali su da mu je majka Crnogorka, onda su mu guslari pjevali kako je on otmjen, iz dobre kuće, mudar, pametan, genijalan vojskovođa, a jedan je stih glasio otprilike: "I njegove divne majke Stane, iako je s one strane."