Velimir Visković

PORUKE I POUKE SLUČAJA MATVEJEVIĆ

Sarajevske Sveske br. 11/12

Izricanje sudske presude Predragu Matvejeviću, kojom se on osuđuje zbog djela klevete na pet mjeseci zatvora s rokom kušnje od dvije godine, izazvalo je golemu pozornost i uzbuđenje ne samo u hrvatskoj već i evropskoj javnosti. Zanimanje je razumljivo jer je presuda donesena protiv poznatog intelektualca za kojim je impresivna biobibliografija: Matvejević je bio profesor na uglednim sveučilištima u Parizu i Rimu, pisac je bestselera Mediteranski brevijar, koji je preveden na desetak jezika i ovjenčan brojnim prestižnim nagradama. Bio je dugogodišnji predsjednik Hrvatskog centra PEN-a, u ovom je trenutku potpredsjednik međunarodnog PEN-a. Iznimno društveno angažiran, čest je gost na stranicama uglednih francuskih i talijanskih novina. Unatoč dužem izbivanju iz Hrvatske, koje – po njegovim riječima – nije uvjetovano samo profesionalnim razlozima već i demonstrativnim odnosom prema nacionalističkom režimu koji je bio na vlasti devedesetih godina, Matvejević je redovito prisutan i na stranicama hrvatskih glasila.
S druge je strane podnositelj tužbe Mile Pešorda, sarajevski pjesnik, urednik i novinar, koji se početkom devedesetih preselio u Zagreb, gdje se istaknuo svojim publicističkim djelovanjem s pozicija vrlo bliskih vladajućoj stranci i onom dijelu bosanskohercegovačkog HDZ-a koji se zauzimao za realizaciju samostalne Herceg-Bosne. Od sredine devedesetih kao provjereni »državotvorni kadar« dobiva istaknute pozicije u HDZ-ovoj administraciji: obnaša odgovorne dužnosti u ministarstvima kulture i vanjskih poslova.
Što je Matvejevićev krimen, zbog čega je osuđen?
U zagrebačkom Jutarnjem listu 10. studenog 2001. godine Matvejević je objavio tekst Naši talibani, koji bismo mogli žanrovski odrediti kao svojevrsnu mješavinu putopisne reportaže i polemičkog eseja. U njemu opisuje svoja putovanja po ratom opustošenoj Bosni i Hercegovini, jedno s ekipom njemačko-francuske televizijske mreže Arte, drugo s uzvanicima sarajevskih Malrauxovih susreta. Prizori sarajevskih, mostarskih i počiteljskih ratnih ruševina, kao živi dokazi međunacionalne mržnje, izmjenjuju se sa sjećanjima na vremena piščeve mladosti kad se činilo da mržnje više nikad biti neće i kad su Predragovi vršnjaci s neviđenim entuzijazmom tu zemlju zajednički obnavljali. U završnom dijelu teksta memoarske reminiscencije prerastaju u polemiku, Matvejević postavlja pitanje odgovornosti za zlo koje se dogodilo:
»Ljudi od pera snose za sve to golem dio krivice. Bilo bi dobro kad bi postojao poseban sud, ne samo onaj u Haagu, jedan još viši od njega, bolji i stroži od sudova časti što su poslije Drugog svjetskog rata u nas i u Evropi sudili kvislinškim piscima. Da takav sud osudi pred javnošću sve one koji su krivi za ovo što se dogodilo i da im prije svega navede imena: onog tko je od početka pripremao i poučavao 'vožda' (Dobricu Ćosića i njegove skutonoše), onog koji je podržavao 'vrhovnika' i upregao svoje tupo pero u opravdanje agresije na Bosnu (Ivana Aralicu, na primjer), onog tko je držao mikrofon pod bradom guslaru i veličao njegove podvige dok je tukao po Sarajevu (Momu Kapora). I sve ostale koji su bili uz zločin, poticali na nj, skrivali ga, opravdavali na razne načine i još uvijek ga pokušavaju opravdati: Matiju Bećkovića koji je unesrećio svoj talent, Đogu i Nogu s njihovom nakaradnom mistikom, Bobanovog i Tutinog pobočnika Anđelka Vuletića, Milu Pešordu koji je čak i svoje kolege koji su ostali u Sarajevu pod četničkim bombama zvao 'posrbicama' te, zajedno s njima, mnoge druge.
I neki od Bosanaca i Bošnjaka, premda im je narod najviše stradao, morat će progovoriti o onome što se dogodilo u Grabovici, Ćelebićima, Bradini, Busovači i ne znam gdje još, što učiniše zločinci nalik na Ćelu i Cacu. Sve nije bila obrana.»
Svoj tekst Matvejević poentira ne samo apeliranjem na međunarodnu zajednicu da sudi ideolozima zločina, već i na južnoslavensku kulturnu javnost da se javno distancira od ideologa šovinizma i genocida na način kako su se njemački napredni intelektualci nakon II. svjetskog rata distancirali od nacizma.
Onome tko je pratio intelektualna previranja u nas tijekom osamdesetih, pa i autore koji su širili govor mržnje početkom devedesetih, bit će pomalo nejasno kako se Pešorda našao u tom «biranom društvu»; pretpostavljam da ga malo tko može doživjeti kao nacionalističkog ideologa ranga Ćosića, Bećkovića i Aralice. Njegov se nacionalizam do devedesetih svodio na jezična zanovijetanja tipa smije li se u Bosni naručiti i kava, a ne samo kafa/kahva. Doduše, kad se nakon povratka iz Pariza, čini mi se negdje početkom 1993., obreo u Zagrebu moglo se po zagrebačkim novinama pročitati dosta njegovih tekstova u kojima je branio državotvornu politiku hrvatske vlasti i Bobanovu hercegbosansku politiku. U tim je domoljubnim člancima Pešorda znao prozivati «loše Hrvate», osobito one koji zagovaraju bosansko zajedništvo, rogoboriti protiv hrvatskih i bošnjačkih «posrbica», ali nisu to bili tekstovi koji bi posebno odskakali od općeg militarno-šovinističkog tona hrvatskih medija toga doba. Primijetio bih, ne bez sarkazma, da je Pešordi vjerojatno tada bilo važnije da pokaže svoju državotvornu opredjeljenost ne bi li se zaboravila njegova reputacija «čovjeka s Mikulićeve i Ištukove kadrovske liste» (pisca koji je svoju odanost titoizmu dokazivao i pjesmama poput Svibanjske tužaljke 4. maja u Sarajevu), ne bi li se time dokazao i izborio neko mjesto pod hrvatskim suncem za sebe. Trebalo se nanovo kućiti, a bogme, trebalo je i izbjeći slanje na bosansku frontu jer hrvatska policija u to vrijeme nije baš bila previše milosrdna prema vojno sposobnim bosanskim Hrvatima; Pešordini vršnjaci su to mogli izbjeći samo s jakim političkim vezama i neprekidno dokazujući da su na polju medijskoga specijalnog ratovanja korisniji nego u rovu s puškom u ruci. Da je Pešorda uspio stvoriti sebi dobre političke veze s HDZ-ovom vlasti, pokazuje činjenica da je uskoro dobio državnu službu u hrvatskim ministarstvima kulture i vanjskih poslova. Zanimljivo je da su ubrzo nakon uhljebljenja prestali njegovi ratnohuškački napisi po novinama.
Nije Matvejević baš toliko naivan da ne bi znao kako Pešorda u toj «balkanskoj povijesti beščašća» nije figura u rangu Ćosića i Aralice; Pešorda se tu našao u rangu velikih mrcina zbog Matvejevićeve želje da mu odgovori, pa makar i sa zakašnjenjem. Naime, u svojim tekstovima o piscima posrbicama Pešorda je spominjao i Matvejevića. Tako je u Večernjem listu 28. kolovoza 1993. napisao:
«Dok u pariškom časopisu Les Temps modernes (listopad 1992.) čitam Predraga Matvejevitcha gdje se javno povjerava kako '…se ne slaže s Miloševićevim režimom' i kako je 'na velikoj distanci spram Tuđmanova režima', dok iz pera njegova pobratima Abdulaha Sidrana (velikog jarana Radovana Karadžića i družine) sa stranica Oslobođenja otkrivam da 'Bosnu napadaju njezini susjedi…', ′da su jedini i osnovni uzrok rata teritorijalne pretenzije srpskog nacističkog i hrvatskog fašističkog vođe', salijeće me pitanje što su i gdje su petokračne 'liberalske' legije dojučerašnjih prijatelja i simpatizera tih utjecajnih imena i patriota? Kakve li mreže njihovi i sveopći pokrovitelji pripremaju za Matoševu 'krasnu damu'? Koja ne smije nikad više biti 'Na uzničkome zidu/ Zidu srama'.»
I poslije će u više navrata Pešorda o Matvejeviću govoriti spominjući njegove «jugoovisničke mrakobijesove» i «petokraka pravdu» donoseći njegovo ime u francuskoj transkripciji (aludirajući time ironično na njegovu odnarođenost).
Stoga je pomalo apsurdna činjenica da on, koji je toliko puta napadao Matvejevića, tog istog Matvejevića tuži sudu jer mu je odgovorio. Pešorda se našao uvrijeđen jer je nazvan «talibanom» i «poticateljem zločina». Činjenica jest da je Matvejević upotrijebio te termine pišući o šovinizmu pisaca koji su poticali na rat, pa i samog Pešorde. Ali istodobno stoji i činjenica da je Pešorda prije toga vrijeđao Matvejevića kao odnarođenog tipa koji radi protiv svoje domovine jer izražava nelojalnost hrvatskome političkom vođi. U tim vremenima kad je izrečena, Pešordina kvalifikacija Matvejevićeve političke aktivnosti nije bila nimalo naivna; bilo je dovoljno ostrašćenih ljudi pripravnih takvim jugoslavenčinama poput Matvejevića sasuti rafal u potiljak i baciti lešinu na smetlište, ili im bar nagnječiti bubrege. Dobro, u Matvejevićevu slučaju opasnost je bila manja jer nije tada bio u Hrvatskoj, ali za posjeta Zagrebu moglo mu se svašta dogoditi.
Zanimljivo je da u obrazloženju presude i sudac konstatira kako je Pešordin tekst iz 1993. «doprinio klimi netrpeljivosti između zaraćenih strana različitih naroda, nacionalnosti i vjeroispovijesti».
Ako se logično zaključuje i prema toj sudačkoj procjeni, Matvejević samo konstatira svojstva Pešordina teksta, tj. da je Pešorda svojim «govorom mržnje» pridonosio širenju nacionalne i vjerske nesnošljivosti, što je inkrimirana radnja i prema hrvatskom Ustavu i zakonima iz početka devedesetih. Da, ali u nas se Ustav i zakoni tradicionalno pišu «zbog Engleza», a suci se baš ni ne moraju «slijepo držati slova zakona k'o pijan plota». Da su se sudovi tih godina pridržavali slova zakona, morali bi suditi i hrvatskom Predsjedniku koji je izjavljivao da je sretan da mu supruga nije ni Židovka ni Srpkinja i njegovu ministru pravosuđa koji je preko dalekovidnice poručivao kako Hrvati moraju svoju djecu od najranije dobi učiti tko su im prirodni neprijatelji.
Valja reći da su se hrvatski sudovi posljednjih godina nešto upristojili, pa i sudac koji je vodio ovaj predmet u stanju je konstatirati da Pešordin tekst nije posve politički korektan, ali činjenica je da još do sada nijedan pripadnik većinske nacije nije osuđen zbog poticanja mržnje prema manjinskoj naciji, odnosno nacionalnoj manjini. I činjenica je da u konkretnom predmetu nije osuđen onaj tko je širio međunacionalnu nesnošljivost, već onaj tko je na međunacionalnu nesnošljivost upozoravao.
Da, upozoravao apelirajući da međunarodna zajednica preuzme taj posao, znajući kako su sudovi na području nekadašnje Jugoslavije duboko impregnirani etnocentrizmom i šovinizmom, stoga zapravo nesposobnih da primijene postojeće legislativne mehanizme kojima bi kažnjavali izazivanje nacionalne mržnje.
Nesposobni su jer je u ratnim godinama govor etničke mržnje nametan kao standard «poštenog», patriotskog ponašanja. A to se održava do danas, u nešto civiliziranijoj varijanti, više ne kao otvorena mržnja, danas više u formi omalovažavanja, podcjenjivanja drugoga, implicitnog podrazumijevanja vlastite etničke i religijske superiornosti.
Ovaj tekst ne pišem zato što vjerujem da će Matvejević završiti u zatvoru, čak i ako ne pokrene sudsku žalbu, čak i ako ponovi prijestup. Matvejević je zaštićen svojom reputacijom intelektualca i pisca afirmiranog diljem Evrope. I na ovu presudu snažna je bila reakcija talijanske i francuske intelektualne scene.
Ohrabrujuće je da se i dobar dio hrvatske javne scene priklonio Matvejeviću: reagirali su oštro Hrvatski centar PEN-a i Hrvatsko društvo pisaca. Nacionalističko Društvo hrvatskih književnika nešto se uspetljalo, očito nije bilo dovoljno suglasnosti oko toga da li da se stane u obranu prononsiranog ljevičara Matvejevića, ali predsjednik tog društva Stjepan Čuić osobno se ipak izjasnio protiv presude.
Javio se i premijer Ivo Sanader koji je dobro osjetio opasnost od simboličkog značenja te sudske odluke i ogradio se od nje. Doduše, kao pojedinac i pisac, član PEN-a i Društva hrvatskih književnika, a ne kao premijer (da ne bi vršio politički pritisak na sudsku autonomiju). Nadam se da je to učinio iz dubokog uvjerenja, a ne samo zbog inozemne javnosti. U svakom slučaju, ako želi da sudstvo u njegovoj državi bude kompatibilno evropskom, morat će «kao premijer» poduzeti nešto više: nametnuti pravosuđu evropske standarde ponašanja, onemogućiti svaki oblik politiziranja sudstva, pa osloboditi ga i od nasljeđa tuđmanovske ere po kojoj je i pravda u hrvatskoj nacionalno obilježena.
Toliko o sudovima i pravdi. A za književnike u ovom slučaju zanimljivo je koliko uopće ima smisla polemičke sporove okončavati na sudu. Naime, u tradiciji je književnih polemika da suprotstavljene strane upotrebljavaju stilski hipertrofirane izraze, pa i političke (dis)kvalifikacije uvredljive po protivnike. Izuzetak nisu bili ni ponajbolji hrvatski pisci (Matoš, Krleža, A. B. Šimić, Ujević). Unatoč uvredama, pa i klevetama, prema prešutnom književnom kodeksu takve polemike ne završavaju na sudu. Pretpostavka je da pozivanje suda u pomoć znači objavu intelektualne i verbalne nedoraslosti protivniku.
Međutim, u ovom je slučaju očito jedan od suparnika koji su razmijenili uzajamne uvrede držao da će sud njegovim političkim argumentima biti unaprijed naklonjeniji. Učinio je to vjerujući da sudstvo nije odvojeno od sfere politike, da postoje legitimizirani poželjni politički nazori i oni koji zaslužuju javnu osudu i sudsko sankcioniranje.
Izrazi potpore javnosti Matvejeviću ohrabruju jer pokazuju da Hrvatska izlazi iz stadija šovinističke indoktrinacije i da ipak ima nade. A budući da takva indoktrinacija nije proteklih godina bila isključivo svojstvo hrvatske države i društva, ovaj slučaj može biti poučan i u širem južnoslavenskom kontekstu.