POGLED IZ I U SAVREMENU ŠVEDSKU POEZIJU

Poslednjih godina švedska pjesnička debata govori, više no o bilo čemu drugom, upravo o njenom odsustvu, premda su hrabri pokušaji učinjeni: divanilo se o marginalizaciji poezije (pitanje: kada poezija nije bila marginalizovana – čemu ću se kasnije vratiti), o smrti metafore (u čisto jezičko-materijalističkom i novotrendovskom duhu, čemu se takođe kanim vratiti) i o sivoj zoni između proze i poezije (o čemu ću vrlo brzo govoriti). Da bi razumjeli sadašnju situaciju, bilo bi vrijedno baciti jedan pogled unatrag kako bismo otkrili šta je to što je poruzrokovalo aktuelno stanje. Dvije doista velike epohe u švedskoj poeziji u zadnjem stoljeću bile su 40-te godine, sa potpunom pobjedom modernizma, i 80-te, kad se javlja više interesantnih pjesnika koji su tražili nove pjesničke puteve, nerijetko razbijajući jezik i gradeći političku pjesmu na jedan sasvim novi način. Uprkos tome nije lako naći zajednički imenitelj za generaciju iz 80-tih, što je, s vremenom, nesumnjivo čini i utemeljenijom i interesantnijom.
Tri pjesnika koji su izazvala najviše rasprava bili su Katarina Frostenson, Birgitta Lillpers i Ann Jäderlund. Ova tri (ženska) autora uspjela su natjerati više kritičara (uglavnom muških) da ih izjednače u jednoj najblaže rečeno bizarnoj, neshvatljivoj debati. To što su ih kritičari držali neshvatljivim jedna je stvar, ali to da su ih izjednačili istinski je van pameti, budući da one stvaraju sasvim različitu vrstu poezije. Katarina Frostenson, koja je 1992. primljena u švedsku akademiju nauka kao najmlađi član u njenoj historiji, piše sažetu ali zvučnu liriku usložnjenih slika; to je zahtjevna lirika koja pak nudi iznenađenja za one koji minu pored teško savladivih kodova u frazama raspršenim po papiru. Birgitta Lillpers, jednako aktivna i kao romansijer, piše sa svoje strane specifičnu formu lirike prirode sa zaumnim slikama norlendskog kraja koji se doživljava i snovidnim i okrutnim. Poezija Ann Jäderlund posjeduje intuitivnu draž koja djeluje na različitim nivoima, gdje se javljaju višeslojna sazvučja rima, polurima, ritma. Malo je pjesnika koji su poput nje uticali na dolazeće generacije.
Ako podignemo pogled kako bismo uhvatili drugu polovinu 90-tih i ranih 2000-tih, biće nam jasno da je generacija iz 80-tih dobila kako svoje nastavljače tako i svoje prevratnike. Trend koji se tokom 90-tih činio najjasnijim bila je težnja pjesnika da se približe prozi. Sve veći broj njih istraživao je liriku u prozi u knjigama koje su često kružile oko jedne iste teme, gradeći jednu narativnu mrežu. Ništa, dakle, unikatno, radi se o samostalnoj formi koja odavno postoji i može se smatrati prethodnicom savremenog romana, ali to da se upravo ta forma iznova otkriva i razvija od brojnih mladih pjesnika dovelo je mnoge u zabunu. To se dešava u isto vrijeme kad mnogi mladi prozaisti pišu sve kraće romane sa snažnim poetskim nabojem. Nanovo su kritičari bučno zakukali. Jesmo li dobili liriku koja prelazi u prozu i prozu koja prelazi u liriku? Umjesto čuđenja trebalo je poranije otkriti da se lirika oslobađa žestokih formalnih eksperimenata iz osamdesetih kako bi pronašla nove puteve. Isto je važilo za prozu. Bilo bi zanimljivo dodati kako su neki od najinteresantnijih romana zadnjih godina imali poetsko izvorište. Kerstin Norborg je debitovala sa zbirkom lirske proze, Vakenlandet (Budna zemlja, 1994) koju je pratila druga u kojoj su se pjesme još više pružale u kratke priče. Rad na trećoj knjizi započinje sa naličnom formom koja će docnije prerasti u roman, Min faders hus (Očeva kuća, 2001), nominovan za prestižnu Augustovu nagradu. Prošlogodišnji, možda i najhvaljeniji debitant, Annika Korpi, takođe započinje svoj rukopis kao lirsku prozu, dopustivši pak formi da preraste u roman Hevonen häst (Konj Hevonen, 2003) koji se može smatrati jednom od najvažnijih knjiga u grupi vrlo zanimljivih mladih prozaista. Tu nalazimo, između ostalih, Daniela Sjölina koji u prvijencu Oron bror (Oron brat, 2002) gradi jednu vrstu razvojnog romana sa dječjim glasom, poigravajući se sa zamjenicama naratora, što će još više razviti u zadnjem romanu Personliga pronomen (Lična zamjenica, 2004) koji govori o jednoj običnoj švedskoj familiji gdje je otac mi, mama ti, kćerka ona i sin (narator) ja. Ovo je bitno istaći obzirom da u današnjoj mladoj švedskoj literaturi njainteresantnije romane pišu upravo pjesnici (uprkos tome da su oni rijetko svjesni toga da su pjesnici).

Objekat kao poezija: Aase Berg i Eva Ribich

«Naše opažanje vodi do predmeta, i čim je predmet konstituisan, on biva osnovicom sveg iskustva kojeg smo stekli ili smo iz toga mogli steći.» Tako započinje Fenomenologija tijela Mauricea Merleau-Pontya, napisana 1945, s težnjom da okonča sa predstavom o tijelu i duši. Zapravo se, smatrao je Merleau-Ponty, svjesno formira kroz tjelesno; tijelo govori, tijelo misli, tijelo osjeća. Ili, kratko kazano: tijelo jest duša (i predstava o njoj). Ovdje bi se negdje morao tražiti pristup u poeziju Aase Berg (rođene 1967), koja često započinje hiperbolizmom, grotesknim izrazima i teškim metaforama, prije svega u opisu odvratnosti mesa, pulsirajuće masnoće, pora i influenci, prslih cisti i rastućih metastaza. Ona je za savremenu poeziju ono što je David Cronenberg za film; «Let the word be flesh».
Ta bi se vrsta literarne percepcije mogla nazvati objekt-poezijom. Vidno u pjesmama cijelo vreme opservira upravo objekt. Ali svaki fokus podrazumijeva takođe – upravo kao kad se gleda kroz objektiv kamere – da ono što leži izvan središta postaje mutno i nejasno. Svaki objekt pak ima svojstvo da obuhvati viđeno, što će reći da viđeno proističe iz objekta. U najboljim pjesmama Aase Berg ne postoji subjekt kontra objekta: postoji tek jedan objekt koji je istovremeno i subjekt.
Ali u ideji da tijelo sadrži sve smješteno je i prihvatanje njegovih mirisa, lučevina i potreba. To je tako daleko od New Age i volje da se sve, dok je to moguće, sistematizira po nekakvom svjesnom transcendentu. Za jedan takav hokus pokus ne postoji milost u poeziji Bergove. Tijelo smrdi, tijelo vrišti, tijelo misli, tijelo rađa. Svjesno može jedino biti dio cjeline, nikad neko autonomno, više stanje. Postoji nešto duboko simpatično u poetskom stavu Aaase Berg, uprkos njenom često nerazumljivom i nemilosrdnom jeziku.
Nije teško zapaziti kako Aaase Berg sa svojom trećom zbirkom Forsla fett (Prevoziti mast, 2002) sama ukida zadnje naznake pjesničkog subjekta. Ono što je ranije reagovalo disonantno spram njene vlastite poetike, kako je ja shvatam – demontaža subjekta – čini da se njene pjesme kadkad doživljavaju pretrpanim, kako u prvijencu Hos rådjur (Kod srne) i ambicioznoj i opsežnoj distopiji Mörk materia (Tamna materija, 1999) tako i u docnije objavljenim «metastazama». Pjesničko ja ovdje posuđuje glas viđenom, što stvara nepotrebno rastojanje između čitaoca i teksta. Čini se kao da jastvo stoji nemoćno ispred životinjskog i da onom nepojamnom osjećanju posuđuju glas. Kada ona u Forsla fett sve zguli do kraja, nailazi, ipak, na cjelinu. I to da hrana nastupa kao sveobuhvatna tema još više snaži utisak o unutrašnjem glasu teksta, koji nudi predah jedino pri samom čitanju: iza svakog oguljenog sloja otkriva se, pri čitanju, novi predmet koji se pokazuje i razvija.
Stoga pretpostavljam kako će tanušna Forsla fett – sastoji se od kratkih pjesama, često ne duže od par redaka – stajati kao ogledni primjer poezije koja crpi konsekvence iz stvarnosnog i opire se intelektualnom tumačenju ili prostoru većem od samoga tijela. Ona je postala svoj vlastiti nervni centar.
Drugi pjesnik iz grupe najinteresantnijih jeste Eva Ribich (1970). I ona takođe radi na nečemu što naliči poeziji objekta, nečemu što je postavila u sam centar već u prvoj zbirci Med kinden mot det gula (Sa obrazom spram žutoga, 1997). Zbirka se sastoji od šest ciklusa: ašov koji zasijeca zemlju, violina koja se izvlači iz svoje futrole, baštenski namještaj i igračke koje se uklanjaju ispred kiše... To je patološki ispitivačka poezija, provocirajuća u svojoj nepomičnosti. Ali se slike ipak talože, na primjer iz one zaboravljene lopte koja leži u travi ili iz prislanjanja uz obraz nježnog violinskog posuvratka. U ciklusu «Tijelo pusira kao da je zemlja vlažna» ašov se usmerava k zemlji, penetrira, krza se i zariva kroz mrežu korijenja. To se može čitati kao artificijelni objekt ašova spram organskog truljenja zemlje. Nije daleko ni nakana da se tekst čita iz perspektive genusa, gdje je ašov muški a zemlja ženski pol. «Ovdje u šipražnoj tami u nijemim vlažnim odsjajima a ne lišću» stoji u jednoj pjesmi. Ono što puni pjesme nije nužno tek ta jednostavna podjela muško/žensko, ašov/zemlja, već prije pitanje ko u tekstu hvata «pažljivim rukama oko grube snage ašova» i ko «naginje svoja prsa nad ašovom». Zapravo se radi o pitanju ko koga posmatra. Tekst se toliko koncentriše oko objekta da se čitalac okreće i obraća pažnju na personu koja pritiska ašov u zemlju. Nabitnije je, drukčije rečeno, ono neizgovoreno, poput one zaboravljene lopte. Šta ona predstavlja? Zašto je ostala nakon igre? Je li izgubljena? Je li se desila nekakva nesreća? Kao da je neka tiha unutarnja tuga stisla naratora u čijoj se glavi pjesma odigrava, nešto što sili čitaoca da bira svoj način čitanja: da li čitati kao što stoji ili kako bi trebalo da stoji? Ovo je takođe pjesma koja vuče objektnu poeziju do njenih krajnih granica. Više se ne kazuje ono što treba kazivati, već se koncentracija usmerava na «pogrešan» objekt kako bi se uskladile kretnje čula – kazivanje postaje ne-kazivanje, ne-historija, ne-knjiga. Bez sumnje, ova pregnantna debitantska knjiga balansira duž oštre ivice, umijeće koje je Eva Ribich ustrajno svladala, premda knjiga po izlasku nije mnogo pominjana.
U narednoj zbirci Du är den ende mitt hjärta ha velat (Ti si jedini za kojim mi čezne srce, 2000), Eva Ribich se prebacuje na pisanje knjige žalosti za svojim izgubljenim ocem. Radi se takođe o poigravanju sa šlagerom, sa banalnim i pjevljivim, postignutim miješanjem jednostavnih svakodnevnih fraza i njihovim pretvaranjem u minijaturne ritmičke uzorke, koji se zatim ponavljaju i smjenjuju. I upravo onako kako se jedan laki šlager uspijeva probiti kroz zaštićeni intelektualni sloj, uspijeva i ova tanušna stihozbirka prizvati duboko proživljeni uradak i komplesnu obradu žalosti. U poslednjoj knjizi, Längs med en gräns (Uzduž sa granicom, 2003) Eva Ribich pravi očigledan iskorak – možda i previše očigledan – ka intuitivnom načinu pisanja Ann Jäderlund (ranije pomenuta) gdje sazvučja i tekstualne naprsline daju pokretljive, trenutačne slike koje su u isti mah emotivno prepunjene. I ova je knjiga izazovna poput prve dvije jer prisiljava čitaoca da prihvati tekstualna ograničenja: to je poezija koja mami snažna osjećanja, ali se ne usuđuje otkriti zašto to čini.

Jastvo i prisutno: Marie Norin i Pär Hansson

Marie Norin (1967) takođe spada u grupu najznačajnijih pjesničkih imena posljednjih godina. Njena druga zbirka Världsrekord utanför Madrid (Svjetski rekord van Madrida, 2000) razjedinila je kritiku: o čemu pjesnikinja govori? Radi li se tu o graviditetu/rađanju ili o pisanju kao (bolnome) procesu? Jedno drugo nužno ne isključuju. Ali interesantno je da tekstovi funkcionišu poput površnog dnevnika gdje se ništa ne može uzeti za sigurno. Laž i istina bivaju jedno. U takvom se stanju to može čitati i kao da spis traži ponajbolji način u zahtjevu da se bude čovjek: «Probuditi se izvjesnih jutara i gledati po svemu i reći sebi, s novom vrstom nevolje, s umkešanom kožom okolnosti: sad si čovjek.»
Od debitanske knjige s kratkim naslovom a (1996), sve do zadnje, gotovo abnormalno naslovljene Mellan handen och munnen, halsen är bro, mellan skallen och bröstbenet (Između ruke i ustiju, grlo je most, između lobanje i prsnih kostiju, 2004), Marie Norin istražuje istu temu. Biti čovjek. Čitavo vrijeme i sa novim zaletom, da se bude čovjek. U različito datiranim ciklusima zadnje knjige, svaka prizvana slika iz sjećanja narednog se trena može dovesti pod sumnju. Slično funkcioniše i način na koji ona koristi stvarna imena i stvarna mjesta. Često su to mjesta za koja čitalac, posve razumljivo, ničim nije vezan. Tekst opisuje ovlaš i prizemnim iskazima nešto što može biti čista i oštra laž. Možda ona na to misli u sentenci «različiti načini da se ispišeš iz mjesta» kao i na težnju pisca da oformi sistem koji sadrži osjećanja koja se moraju sistematizovati kako bi se njima ovladalo. Uzmimo ovu kratku pjesmu:

Lažem o tebi, ti ne postojiš, nikad nisi postojao, napravila sam kuću koja je mala i sobe su male, nikad nisam bila izvan nje.
Izvjesne stvari su istinite ne zato što to tvrde, tako sam te načinila.

Ovdje postoji još jedan primjer istovrsne teme: istina/laž, biti/ne biti, unutra/izvan. I stvaranje bića. Kao da se biće može načiniti od fragmenata vlastitog sjećanja. Premda, s druge strane, zar to nije upravo ono što činimo u nečijem odsustvu? Ponovo se gradi njegovo lice i postavlja ispred sebe. Ono s vremenom može biti nejasnije, ili, možda, tačnije: gradi se neko drugo lice. Slično kao u reskome zadnjem stihu u ciklusu «26 maj – 14 juni»: «Ispitati mogućnost da se bude drugi.» Radi li s tu o Rimbaudovoj gorkoj borbi sa Je est un autre – ja sam drugi; mislim: ja dakle biva neko drugo ja? Vrlo moguće, jer kako se na isti način slike iz sjećanja i druga tijela moraju kontinuirano stvarati iznova, tako i vlastito ja mora proći kroz isti proces. Za pisca se takođe tekst mora pojavljivati na sličan način. Marie Norin piše često grčevitu poeziju koja zasijeca kroz ono najegzistencijalnije, ne štedeći ni same temelje čovjeka. Ali to čini na duboko lični način, bez velikih gestova i krupnih riiječi. Stoga se ona mora držati jednog od najinteresantnijih švedskih pjesnika današnjice.
Slično istraživanje jastva može se naći i u poeziji koju Pär Hansson (1970) prezentira u svojim dvjema zbirkama Ruckel (Stražara, 1998) i Familjekista (Porodični kovčeg, 2001). Zadnja se zbirka zatvara prilogom na dvije stranice sa stvarima koje stoje na polici. Tu su knjige (397 komada), olovo, kapa norlandskih dragona, kompas, dva ručno pravljena noža... Može se pretpostaviti kako piščev pogled provjerava sadržinu vlastite police. Čemu ovaj prilog? Čemu ta potreba da se takvom pretjeranom jasnošću pisac uvezuje sa pjesmama? To je veoma bitno pitanje koje takođe daje uvid u stvaralaštvo i estetiku Pär Hansona, posebno u drugoj knjizi koja uglavnom kruži oko smrti u familiji:

Smrt je objava za familiju. Kad umre neko u familiji, iskopa se bunar, odškrinu vratašca koja dopuštaju preživjelim da se mnogo ozbiljnije jedni drugima u oči zagledaju.
(...)
Kada se dopusti prevelikom srcu trka: unutarnja eksplozija na biciklističkoj stazi između Vännäsa i Vännäsby. Jedna brza smrt prije no tijelo tlo dodirne.

Pjesme u Familjekista zahtijevaju autentičnost, stoga i onaj prilog koji završava knjigu. Ali i u debitanskoj knjizi važio je isti zahtjev za autentičnim, premda je razvijen drugačije. Centralni ciklus u Ruckelu, «Istraga» gradi, upravo kako naslov upućuje, jednu vrstu potrage za čovjekom. On se povukao, okrenuo ka zemlji, izbjegava vlastiti odraz; često samom sebi nanosi zlo. Ovdje se može naći opis čovjeka koji se povlači i iskopava vlastitu mitologiju (nešto što podsjeća na egipatsko umijeće balsamovanja). Ponekad se vidi i na šumskim mašinama, što čini da više podsjeća na nekavu prikazu no na ljudsko biće. Ali to je takođe čovjek koji je nekad uživao među knjigama, u biblioteci, ali koji sada živi u skladu sa prirodom, a ne u skladu sa ljudima. Jezik je škrt poput norlendskih šuma i isijava neusiljenost i patnju.
Upravo ta sposobnost Pär Hansona da istražuje mitološko, i jezički i tematski, postavljajući pritom zahtjev da to ne bude strano ili lokalromantično, čini ga obnoviteljem švedske lirike prirode. To je poezija koja obrađuje krajolik izvan vlastitog ja, koja detronira ono sveto, nedostižno, čineći ga bliskim i dohvatnim. Za vrijeme čitanja – Hansson je poznat kao scenski poeta – često oblikuje vokale kako bi uhvatio dijalektalno i tjelesnim povijanjem dosegnuo središnjicu pjesme. On je, sa svim tim, dobar primjer kako jedan veliki dio švedske literature – i u prozi i lirici – nastaje u sjevernom dijelu zemlje.

Ništa sebi nije nalik: Catharina Gripenberg i Ulf Karl Olov Nilsson

Šveđanka iz Finske Catharina Gripenberg (1977) pribavila je sebi status scenskog pjesnika i prije no što je debitovala zbirkom På diabilden är huvudet proppfullt av lycka (Na dijapozitivu glava je prepuna sreće). Za razliku od mnogih koji svoju poeziju izvode na sceni, njene su pjesme jednako uspješne i u štampanoj formi. Ono što je karakterisalo njen debi bilo je dijelom poigravanje riječima, a dijelom bolećivi način na koji jedna djevojčica doživljava svoje odrastanje. Ovo je pjevanje koje se sve vrijeme kreće na granici između sna i zbilje. Stavovi pripovijednog ja, često neupitni, sukobljavaju se sa samoćom koja se širi, a bliski se prijatelji čine kao proizvodi mašte ili barem isklesani tako da pristaju slici o njima:

Jagues je rekao da o njemu svaku pjesmu pišem
Ja sam rekla da ne pišem nikakve pjesme o njemu
Ja sam rekla da ću biti nešto veliko
Jagues je rekao da se kladi u hiljadu maraka da ja neću
biti nešto veliko
(...)
Izrezala sam Jaguesu oči iz školskoga kataloga
dok se dječačka soba pokrivala i listala
dok se praonica uvijala u crninu...

Zajedničko za prve dvije knjige Catharine Gripenberg je to da se obje usred igre otvaraju ka nemoćnom. Ali je to takođe svijet u kojem djevojčica može biti snažna i nepopustljiva: «Radi svake sigurnosti, osjećam se dobro», stoji u drugoj knjizi Ödemjuka belles lettres från en till en (Skrušena pisma od jednog ka drugom, 2000). Jedan surealistički svijet koji ona i ovdje priziva; jedna vrsta stihovnih pisama sa jednako nevidljivim pošiljaocem i primateljem. I nad svim tim kruži familija, adresari i korespondenti. U završnom ciklusu «ne igraj se u bari», bara predstavlja ono šaljivo i zastrašujuće: «sad sam ispustila rođake u baru», «nesreća se lako može pojaviti, i tvoj otac isto tako», «tvoji rođaci u letnjem ruhu sa dna sjaje očešljani». Šta ona dostiže ispisujući svoje pjesme neobuzdanih metafora i sa neočekivanim misaonim skokovima? Najočigledniji je njen način prizivanja pjesama koje se nikako ne daju predvidjeti. Švedski jezik više nikad neće biti isti nakon takvog rastezanja i svijanja, doveden skoro do pucanja. Ali puca bez daha u grlu, velika razjapljena usta koja viču: «ovako to može ići!»
Druga interesantna činjenica u poeziji Catharine Gribneberg je dalje razvijanje jedne tradicije koja se može naći kod više pjesnika inovatora. Mislimo, prije svega, na još jednog finsko-švedskog autora, Evu-Stinu Byggmäster, koja je tokom osamdesetih sličnim misaonim skokovima poeziju u Švedskoj oborila s nogu. Kod oba ova stvaraoca može se sresti skoro neizdrživ polet da se pronađu nova činjenična stanja i drukčija gramatika u onome starom i utvrđenom. Tako na primjer djevojčica u Ödemjuka belles lettres från en till en stvara svoju familiju iz igre sa klupčetom:

ulazim na vrata dok moj otac tri godine star
sjedi za kuhinjskim stolom i igra se sa klupčetom

Sve je neočekivano i lišeno kompromisa. Ništa nije sebi nalik nakon što se dopustilo Catharini Gripenberg da ispriča porodičnu historiju. I u vezi sa tim da ništa nije sebi nalik. Ulf Karl Olov Nilsson (1965) u svojoj šestoj knjizi Stammar (Rodoslovlje, 2002) polazi od osnove jezika i nastanka djela koja su, sa svoje strane, iznedrila religiju, psihoanalizu i književne kanone. U prvom ciklusu, «Božji diktat», on sluša prvu Mojsijevu knjigu na originalnom, hebrejskom jeziku i zatim fonetski bilježi riječi kao da su bile napisane na švedskom. Polazeći od takve transkripcije on kasnije prevodi te zvukovne imitacije slovnih kombinacija na razumljivi švedski jezik. U završnoj se formi daju u tri stupca: hebrejski originalni tekst, zvukovna imitacija i tumačenje. Prvi red u trećem stupcu zvuči: «nosi nas ovamo, nosi sve daleko! Sresti se kući u pšenici, riži.» Pjesma se razvija iz brbljanja do konkluzije u tridesetprvom stihu: «Predugo sam u: vodoniku, uglju, u ljupkoj brojalici.» Na taj se način dakle može tumačiti jedan tekst star preko hiljadu godina, što, naravno, biva podsjećanje i na sve one prevodilačke radove učinjene u tome vrmenu i na sva ona prethodna tumačenja koja su odigrala značajnu ulogu, ne samo političku. Ovo postaje dokaz sposobnosti preživljavanja teksta i podsjećanje koliko je lako i istovremeno rizično tumačiti ono neshvatljivo. To je pjesma koja dovodi u sumnju našu cjelokupnu sliku svijeta, budući da je u toj apsurdnoj formi potpuno čitljiva i stoji kao samostalno literarno djelo. Možda je vrijedno pomenuti poznati odgovor Selme Lagerlöf na pitanje o porijeklu njene inspiracije: «To je diktat od Boga».
Drugi ciklus, «Iliaden» je grubo ogoljena i potpuno proizvoljna verzija novoga prijevoda antičkoga djela koje leži u osnovi našeg shvatanja o historijskom pripovijedanju. Samo u nekoliko slučajeva Nilsson je izmijenio tempus ili nastavak iz originala. Treći ciklus «slučaj Sigmunda Frojda» ima slično polazište iz Freudovih pet velikih opisa slučajeva (Nilson je psiholog po obrazovanju, što ovdje nije bez značaja). Ovo bi se moglo držati kraćim verzijama većih radova, nekom vrstom hibrida između uzorka i tumačenja, što dovodi do novih i neočekivanih čitanja. Od drugih ciklusa u zbirci mogli bi se pomenuti oni koji stoje u bližem odnosu sa piscem. Jedan ciklus se sastoji od trideset i jedne riječi koju je piščev sin prve naučio. Drugi se sastoji od probranih citata iz dnevnika preminulog oca. Sve zajedno stvara neku vrstu poetry in progress, gdje ništa nije onako kako bi trebalo biti.
Čini se da je Ulf Karl Olov Nilsson napustio svoj prvobitni način pisanja iz knjige Kung-kung (1990), onu ekspresivnu i intelektualizirajuću poetiku radi jedne, u velikom dijelu, konceptualne literature poput one u zbirci Stammar. On je, uz to, jedna od glavnih pokretačkih snaga švedske jezičkomaterijalističke biblije, OEI, časopisa čije se ime sastoji od vokala u riječi poesi. Kućna božanstva mogli bi biti dijelom francuska škola sa Claude Royet-Journoudom i Emmanuelom Hocquardom, a dijelom američka sa Lynn Hejinian, Michaelom Palmerom i Rosemarie Waldrop. Zajedno s nekoliko švedskih, posebno geteborških – u ovom trenutku i najaktivnijih – pjesnika, on pokušava da udahne život literarnoj klimi odgovornoj za pokretanje debate koja je dugo nedostajala (čime sam i počeo ovaj uvod). Jedan od boraca je Anna Hallberg, takođe pjesnik i jedan od najglasnijih mlađih kritičara. Ovako se nedavno izrazila upravo o metafori: «U kritici metafore javlja se mali pomak ka jednoj otvorenijoj, manje pozerskoj i više objektivnoj poeziji. Ka pjesmi koja teži da se približi okruženju bez zahtjeva za preobražajem i transcendentom. Možda bi se to moglo nazvati novom formom političke poezije. Dakle, stihovanje koje pretpostavlja metonimijsko širenje spram metaforičke vertikalnosti; jedna grublja, ravnija i zbiljskome bliža poezija».
Nesumnjivo da će mnogi snažno reagovati na njen zaključak kako se poezija siromašna metaforom automatski nalazi bliže stvarnosti. Uprkos različitim mišljenjima postoji ovdje začetak debate koja bi se mogla, narednih godina, razviti u obuhvatniju i značajniju poetsku diskusiju. Poezija koja je nastajala tokom osamdesetih i devedesetih ima bez sumnje velike zasluge, ali je nastajala u tišini. Neko to može nazvati radnim mirom, neko marginalizacijom koja je faktički više zabrinjavajuća no što bi se to u prvi mah moglo zamisliti. Veoma je bitno za poeziju da ne izgubi kontakt sa zlatnim trouglom pisac-izdavač-kritičari. A da je to onda konstrukcija koju valja izložiti velikom pritisku, prvi sam koji bi se pridružio tom nastojanju. Naprijed sa slam-poezijom, CD-ovima, Internetom i neobuzdanom alternativom! Kao konstrukcija ona se mora oduprijeti velikom pritisku; upravo stoga se, ovog puta, gradi na tako čvrstom fundamentu. I ako je nešto natjera da prsne to će, uvjeren sam, biti uvažavanje i tišina.

Marie Norin Sa švedskog preveo: Refik Ličina

«26. MAJ – 14. JUNI»

Različiti načini da se iz mjesta otpišeš.
Sumnjati u to.
Napraviti sistem koji isključuje.
I skoro sve isključiti.

Predstaviti nešto.
Pokušati stati iza toga.
Jutra. Različiti načini učenja. Govoriti. Boje.
Navići se takođe da razmišljaš o ostanku.

Navići se da izvjesne stvari bilježiš u mraku.
I sve vrijeme sebi opraštati.

Navići se da izrasteš.
Različiti sistemi za to.
Rana jutra koja ostavljaju tek put tanušan, to zadaje
bol ali se može
istrpjeti, u tom je smisao, koji nije nužno
objasniti, koji
ne mora djelovati.

Isključiti skoro sve.
Biti slijep, skoro nijem, i to izmucati.
Vidjeti stvari onakvim kakve su.
Zamisliti da jednom proživiš predugačak vijek.
Svijetla ljetnja jutra, tijelo je iznenađujuće upotrebljivo.

Ne lagati o tome.
Ne prevoditi odmah nijemost u govor.
Sve skupa rasturiti i sve opet prikupiti.
To ponovo učiniti.

Pričati s nekim (čovjekom) srditim koji kaže da
ne podnosi pjesmu
sračunatu, pjesmu koja sistematizira osjećanja.
Za par minuta ne čuti ništa od onog šta kaže.
Ipak sjediti i, par minuta, ničega se ne sjećati.
Ni imena nekih.
Misliti o onom što neko je maločas rekao, kako
nas čitanje
i promišljanje urušavaju do onog što jesmo.
Držati se laži, misliti na jezik i druge privilegije.
Pratiti na tren tek usne u kretu, pokušati
stvarno čuti i vidjeti samo ruke dok ih
pomiče iznad stola.
Nositi se sa dva sasvim suprotna osjećanja.
Oba pobijediti.

Neprestano sebe prozirati.

Kroz noći se provlačiti.
Preživjeti sve što prolazi kroz glavu.
Spriječiti zlo.
Preživjeti odluku.
Biti u tijelu, biti u sobama, namještaju, ruhu,
kosi,
udovima.
Dozvoliti drugima da svrše s govorom.
Dopustiti tišinu.

Zapisati stvari i odmah ih zatim precrtati.
Precrtati sve što objašnjava, što vuče k nekoj vrsti objašnjenja.

Previše pritom propustiti.
Ne iz dosade već iz nužnosti ali ne govoriti o tome.
Prije svega ne pominjati riječi kao nužnost,
neophodnost.

Rađati djecu što namah umiru.
Nagrnuti sebi patnju.
Ali ne namjerno.
Pomisliti zlo drugome.
Ne moći ga počiniti.

Djeca sitna poput dlana koja ne mogu disati.

Sanjati o noževima bez drški, kako režu kosti i srž,
sanjati o bojama, različito žutim, sanjati zapravo o bilo
čemu i
misliti na to da sve prolazi što znači zapravo kako će prestati.

Odlaziti i stizati kući i teško se sasvim prepoznati.
Tuga je savladiva.

Sručiti je u se, uvući se u previše sala, u bijes,
tugu iščekati.
Misliti difuzno o tome, biti ono u što si obučen, na kraju
biti
tuga i ništa ne znati.

Sedmoro djece poroditi i jedno za drugim ostaviti kao putne znake
isti
parajući zvuk.

Ne pronaći nikad neko lice koje odgovara slici
lica vlastitog.

Smijati se – to je naučen refleks.
Kada zažmirim lice je drukčije.
Izvagati mogućnost da se bude drugi.

Catharina Gripenberg

«NE IGRAJ SE KRAJ BARE»

Neću ti rođake na baru voditi.
Tvoji su rođaci duboki a bara je klizava.
Neću se igrati sa žigicama i sa tvojim rođacima.
Ne ostavljaj ih bez nadzora ja se mogu lako pojaviti.

Duboko dole tvoji bližnji taje pri našem skrivanju u travi.
Duboko gore stojim ja i stražarim.

Tvoji su rođaci svu noć bili voljni na baru krenuti
sve dok ti to nisam ispričala.
- Ne dozvoli nekom da zna nešto. Možeš li usta zatvoriti. Možemo
li se pogoditi. Jedna tajna je bolja no tri. Što jedan zna, sam zna. Što
znaju dvojica svakako je dva. Što zna sav svijet ne zna jedan,
osim, možda, intelektualca. Bićemo tihi kao intelektulci. Tihi kao
tihi sobovi. Sada shvataš ako neko dođe. Ostavi ga u
neznanju. Zovi pomoć. Da ja ne smijem ništa reći. Da rođaci
i ja. Da ti ništa ne znaš. Stoga slušaj pažljivo. Hoćemo li se
pogoditi. To što znaš udahni i čašu. Okreni čašu
naopako. Stavi je na sto. Stavi sto na kišu. Ne diraj ga.
O, nas diraj, to je lijepo,
kažu oni.

Ukosnice tvojih stričeva svjetlucaju sa dna.
Sjedim uz ivicu i bacam u vodu čajne kašičice.
Tvoji stričevi krasno su se počešljali i krasno je
vrijeme u našim glavama.
Oni su se očetkali svojim malim, mekim četkicama, oni su se
okrenuli i probrali izmeđ ukosnica u kutiji pretrpanoj.
Ubrali su sase i zatakli ih za uši, ja sam pojela
par ljiljana.

Ali sad sam tvoje rođake u baru ispustila i pitaju me
kud su se djenuli.
To što je trebalo biti jedno divno prikrivanje.

Na putu ka bari sjedišta u busu bila su duboka i skliska.
Nesreća se mogla lasno pojaviti a i tvoj otac isto tako.
Išao je tegleć krhotine starog aviona ne smećući
s uma da je to bio tako fini avion.
U prsnom džepu imao je certifikat u kom je stajalo:
«Radije letim no što idem. Radije bih vas napustio. Kada letim,
letim visoko. Najradije letim. Ako idem
na to sam prisiljen. Ja mogu letjeti.»

I tako je tonuo s ostacima krila i skrhanim kormilom
kao sidrom.
I nije želio da mu kahvice dolijem.
Sjedim uz ivicu i vičem
- Zar niko neće dolivak, ja koja sam
toliko dolivaka nakuhala?
I s prstiju tvojih bližnjih dolivci se otkidaju.

Avaj za sve tvoje sestre. Avaj za svu tvoju braću.
Jedni za drugim padali su u baru i kad pobliže
promislim o tome oni na dnu jadno izgledaju
izmeđ svojih tacni i šoljica.
- Možemo li zapjevati pjesmu na Maternjem, mi bi
zapjevati pjesmu na Maternjem, kažu.
- Počnite je. Počnite je dok je ima. Počnite je dok vas ima.
Tako nam je lijepo. Na nebu je lijepo. Još nećemo
stići gore. Mi smo stigli do bare. Premda je klizavo.
Nećete, jašta, biti tužni ako se lakša dogodi nesreća. Obećavam
da ću doći u posjetu i bacati novčiće preko ramena. Mislite
na mene,
kazala sam.

Tvoji rođaci u letnjem ruhu sa dna
sjaje očešljani i ti, možda, ne opažaš ništa.
Dok duboko iznad zauvijek odlijećeš.

Ulf Karl Olov Nilsson

SIGMUND FREUD, OPIS SLUČAJEVA

Trenutak prevođenja (Dora)

Sačuvala je tajnu od samog početka;
bila je zdrava cura, bila je mlada i lijepa žena

Bio je to očaravajuće bijeli probuđeni jezik
na kojem se naše misli pojavljuju

(ali ne kao želje ispunjene
već namjere ispunjene; taj se zahtjev može postaviti)

San prvi: požar je u kući, otac me budi
mama želi spasiti moje dvoje djece, strčavamo prebrzo

i otac veli: probudio sam se tebi za ljubav, poželi jedan poljubac od mame,
postavu, pismo od kapljica, dugačku raku

San drugi, u novom izdanju: u šetnji sam;
on je sad mrtav, ako želiš možeš doći, ovo je moj životni plan,

ovo moja patnja, moje tijelo napaćeno,
negdje se između moram premjestiti

San prvi i drugi: uvijek dobijam odgovor da srce će
prepući od tuge i čežnje za njom; uvijek dobijam odgovor

da ono nevino što se zbiva istovremeno
ostaje da leži nepomično

da pripada ženi, njoj lično
da mucaju, te misli,

taj jedini poljubac; on pripada ljudskoj
sretnijoj bujici

U znaku saobraćaja (Mali Hans)

13. aprila smrt je pokopana i krv u crveno ofarbana.
14. aprila on dobija u supi parče džigerice.
17. aprila izjutra gazi na kamen i krvari, vidi
prikolicu, jednu ženu i jednog konja s gvožđem u ustima, vidi pelikana
i jednu vrlo zgodnu curu; kad konj posrne žena rađa dijete.
22. aprila spušta se u travu, ne, spušta se na koljena, ne,
trči za kolima; pita se da li smije dražiti konja
šibati ga i vikati. I odgovara: Da! ( Budući da to
drži zabranjenim.)
1. maja otac se laća sledećeg diktata:

Otac: Kako roda zazvoni na satu?
Sin: Kljunom, ona ga pritisne kljunom.

Otac: Kad si vidio da je neko mamu udario?
Sin: Nikad nisam to vidio, nikad u životu.

Otac: Sjećaš li se kad je krava otelila tele?
Sin: Da, kad je telence izašlo iz krave. Ti zapisuješ
to što kažem?

Otac: Zbog toga se smiješ, šaljivdžijo?
Sin: Da, želim da vidim sva druga bića, velike
novorođene životinje i malo sestrino bijelo tijelo. I ukrasne konje,
crnu bluzu, policajca, malinov sok, postavu i jedan pištolj za
ubijanje. To važi za sir u sendviču i moje najbliže roditelje.

Otac: Zato plačeš?
Sin: Neću više dolaziti, kad nisam uplašen. Kad nisam kod tebe
ja se plašim; kad nisam kod tebe u krevetu, onda sam uplašen.
Neću više dolaziti jer nisam uplašen. Doći ću ipak,
budem li uplašen. Kad sam spavao vjerovao
sam da si nestao. Ne plašim se kad su kola prazna. Plašim se da ću
konje podjariti. Go sam (on misli bosonog) i uplašen da
će konji popadati. Zbog mamine ljubavi, držim se
grčevito kuće.

Otac: Jesi li mrtav ili si malo dijete?
Sin: Ne znam, ali imam sudbinsku ulogu i težak položaj. Ja sam
to što djeca zovu svojom djecom. Ko sam ja zavisi od istorije.

Otac: Koje istorije?
Sin: Istorija koja zvuči kao da bih rado bio otac.

Otac: Želio bi dakle da si velik kao ja, da imaš brkove,
sat na ruci i malje na prsima; želio bi da mama dobije
jedno dijete.
Sin: Zašto se smiješ i plačeš istovremeno?

Otac: Zato što sam jednom dobio malo dijete, malo
dijete u svom tijelu.

Promjena (Čovjek-pacov)

Šta nam govore pjesnici: on se oduzeo, oslabio
i prestao savladavati prahistorijsko;
on je posrnuo i prestao savladavati jer mu je život počeo rano
u stvarnosti i opsjeni

Šta kažu pjesnici: zaraza mišljenja (nizovi misli) po površi zemlje
prepoznaje puls zemnih lasica iza pripovjedača,
iza vladavine sumnje i prisile:
porijeklo, dugovječnost,
izabranica srca bez jajnika i život poslije smrti

On je posrnuo, on je mirisao i kitio se
sve dok nije i sam postao nakit, misaoni nakit, misao nakita
Zvao se: Prsten
Zvao se: Skladište i Nanos
Zvao se: Sjećanje Sa Kukavičkom Patnjom
Mirisao je na mjesečarsko buncanje;
na zemnoj površi to je zvao: Miris
U trenutku smrti zvao se: Zemno
i zvao se u zemnom: Trenutna Smrt U Velikom Ratu

To je bilo kao par sekundi
držati u šaci jednog miša
ili jedno mišje
sitno i prekrasno
srce

ogoljeno
- gledaj, ono još uvijek kuca.

Jedini predmet (Schreber)

Ovdje se nit tanji
ona gornja, ona srednja, ona donja

ovo tek izrečeno pitanje, ovaj u san potonuli
živi čovjek: nervi u brujanju

Ista čežnja prije zalaska sunca,
ista ljubav; povratak sopstvenoga tijela

koje je voljeno na isti način
Čežnja: bez najfinijih zajmljenih proboja;

Ljubav iznutra mržnja je spolja
Čežnja: Lord Byron, Goethe, Bismarck, Pallas Athena,
Carl Gustav Jung u Zurichu, Sándor Ferenczi u Budapestu,
Čežnja: znatiželja malih cura, veliki Napoleon,

onaj Nesretni; bio je mrtav i počeo truhliti
živio je bez trbuha, bez crijeva, skoro bez pluća

živio je sa prslim jednjakom
bez mjehura, sa slomljenim rebrima;

on je pojeo vlastiti grkljan
i postao jedno s ženom koja je ležala uz njega

To je bilo sunce, okolo njegova koža nježna:
suzdržavanje, akseza, sve životinje, ptice, orao,

ta prepoznatljiva neodlučnost
i smrt u kojoj se budi ljubav.

Eva Ribich

CIKLUS O AŠOVU

Ploštica ašova zasijeca zemlju. Krza se
i probija kroz mrežu korijenja. Kamenje
struže o ledenosivu lisku.

Ploštica je oštra i hladnoga sjaja.
Duž njene ivice osjeća se ono što i
duž duge naoštrene ivice bodeža.
Iskušano nevoljice.

Čelik ploštice mili uz držalju.
Zagušujuća gustina oko obloga drveta.
Ploštica je pričvršena za držalju kratkim ekserima.

Svijetlo lakirana držalja ima tanke mrke
žile. Izgledaju tako slabe, ove žile.
Izgledaju posve ispucale spram svjetla je
držalja tako snažna.

Korijenje se uvija u zemlji. Snažno poput
čvrsto spredenih užadi. Ovdje
u tami šipraga u gluhom, vlažnom plaminjanju
a ne lišću.

Steže šake oko rukohvata i
oko grube držalje ašova. Svoje ipak
preoprezne šake oko neskladne siline
ašova.

Potmuli zvuk dok ašov u zemlju prodire.
Dok se zariva oštra ploštica
u zemlju zdrhtalu. Tlo se cijepa. Možda
od hladnoće što se potom širi.

Naginje svoje grudi nad ašovom. Stoji
s jednom nogom na ploštici. Široki đon čizme
spram snažnog čelika. Prisiljavati se
u zemlju uz pomoć vlastite
težine. Lelujajući ka onom što je sakriveno.

Aase Berg

PREVOZITI MAST

Kit kliješti svoju trominu kroz
posebnu zapreminu

Bijelo salo: bol. Ti kitu, ti Probiraču, tvoje
djelo kida stanke u mirnim formama.

Nar-kit

Šina reže vodu
Peraje reže loj
ali kad kandža led zagrebe
popuštaju žljebovi ivični

Rupičasti kit

Kitovi traže vodu
Rupu u vodi
lahkoću u krhtini
bjekstvo u slaninu

Rađati gumu

Gumeni kit gnjeca
oazama vremena
Eoni odjeka
Udarati o zidove
iz svoga oprijeka

Govedina

Krči, ori, zapremi
Pećina:
suma jednog kita
u gustini

Uključi birač

Nazubljen kit
nasukan kit
rasukan kit
otvoren prostor
oval
gumenog prostora

Rezač slanine

Ovdje visi rez
u čekanju na slaninu
hiljadama godina
presporih

Orah

Orah,
korubina,
čahura oraha
skalp iznutra

Mama kit

Nadojiti kita
mladunca lobanju
Daj zečjeg mlijeka
Svi kitovi su
isti kit.

Pär Hansson

HUDŽERICA

Vele kako si se do zemlje povio
kako ne bi svoj lik opazio
i kako često kinjiš sebe
provuci se kroz nos i iskopaj
vlastitu mitologiju

Vele da ti nedostaje stimulativna sposobnost
kao da je pojedinačnog isuviše
i ne možeš se unazad vratiti
kako bi imao potpunu sliku
dok se frenetično naklapa o tišini
ti već ležiš šutke u sjeniku
sunce obasjava kravlji nakit

Vele kako si se povukao
objesivši grubu ogrlicu od suhoga
kostura štukinog i čagrljaš uokolo
nagnut iznad tresetišta
figura ti se nazire sa šumskih mašina
dok rasturaš stijenu snagom ognja
i izvlačiš se kratkim brzim koracima

Vele kako tegliš u studentskom gradu
sitna parčad tvoje kože nađena su
umršena u natruhlim plastovima
vele da tvom spisu nedostaje sva logika
zna se da uglavnom živiš na ribama i bobama
a govori se kao o najopasnijem poslije vuka

Zna se da uživaš u knjigama
landaraš bučno kroz biblioteke
i zavlačiš se međ strane predmete
između stranica u probranim
pasažima: mrtvi insekti
i riblje krljušti

Vele kako radiš preko noći
kradući rublje iz dvorišta perifernih
i rastireš svijetle plahte između drveća
rad ulova mrsnih noćnih leptirova
nosiš sa sobom nož kućne izrade
kojim djeljaš mjehurove u vodi jezerskoj
tanke i utješne noći se smjenjuju

Vele kako si se povukao
da bi ispleo zimsko ruho od resa brezovih
dočekao prvi snijeg i krenuo na počinak
u napušteni log medvjedice
nađeni su istrgnuti listovi iz tvog dnevnika
uspješno rastumačeni znakovi čovjek oružje pas
lanac neke hajke pred vjetrom opružen.

Bilješke o pjesnicima

Aase Berg (1967), pjesnikinja, književna kritičarka i prevoditeljica. Rođena je i odrasla u u Stockholmu, gdje i danas živi. U periodu 2002-2004 bila je urednica časopisa BLM. Eseje i kritike objavljivala je, između ostalog, u Göteborgs Posten i 00Tal. Godine 1997. debitirala je zbirkom pjesama Hos rådjur (Kod srne), a zbirka Forsla fett (Prevoziti mast) nominirana je za nagradu Augustpriset 2002. godine. Pored pomenutih, objavila je i knjige: Mörk materia (Tamna materija, 1999), Perversioner, 12 noveller om avvikelser (Perverzije, 12 novela o odstupanjima, 2003), te Uppland (2005).

Håkan Bravinger (1968), književnik, urednik časopisa za umjetnost i literaturu 00Tal i internacinalni sekretar švedskog udruženja pisaca. Njegova zadnja knjiga je zbirka Och öser sin tystnad över oss (I svoju tišinu preko nas prosipa, 2004).

Catharina Gripenberg (1978), rođena je u Jakobstadu, Finska. Neobično uspješno je debitirala zbirkom På diabilden är huvudet proppfullt av lycka (Na dijapozitivu glava je prepuna sreće) 1999. godine. I ona je veoma cijenjena recitatorka svoje poezije. Svojim direktnim pristupom i epski dugim, razigranim i pomalo satiričnim pjesmama, Catharina je uspjela doprijeti do mlađe publike i ljudi koji, inače, možda i ne čitaju poeziju. I svojom poezijom i svojom prozom ona je predstavnik feminističke struje književnog života Švedske, a njena slika i pozicija žene predstavlja, može se reći, vremenski tipičan izraz, ne samo u finsko-švedskoj literaturi.
Osim debitantske, objavila je i knjigu Ödemjuka belles lettres från en till en (Skrušena pisma od jednog ka drugom, 2002).

Pär Hansson je rođen i odrastao u mjestu Vännäs, a trenutno živi u Göteborg-u. Debitirao je sa velikim uspjehom 1998. godine zbirkom pjesama Ruckel (Straćara). Pär Hansson je veoma tražen performer. Njegovi nastupi posjeduju onu direktnost koja se može naći u stand-up poeziji, kao i tačnost i nepopustljivost koja dolazi iz dobre poezije. Objavio je knjige: Familjekista (Porodični kovčeg, 2001), te Lavinflaggor (Zastave lavine, 2005)

Ulf Karl Olov Nilsson (1965), debitirao je knjigom Kung-Kung 1990. godine, a od tada je objavio šest zbirki pjesama. Stammar (Rodoslovlje ) iz 2002. godine je izvanredna knjiga u skandinavskom smislu, u kojoj su svi dijelovi očito pisani u tački rascjepa između vlastitog i drugog teksta. Ulf Karl Olov Nilsson radi i kao klinički psiholog, član je redakcije časopisa Glänta, OEI i Psykoanalytisk tid/skrift (Psihoanalitički časopis), a iza sebe ima niz prevoda sa francuskog i engleskog jezika. Ostale knjige: Under det som inte förgår (Ispod onoga što ne prolazi, 1992), Vädrets hjärna (Mozak vremena, 1994), Sändning (Pošiljka, 1997), Någons stöd (Nečija podrška, 1999), i Familjeoxymoronen (Porodični oksimoron, 2003).

Marie Norin (1967), rođena je u Lundu, a odrasla u Malmö-u. Od 1996. godine nastanjena je u Göteborgu. Debitirala je 1996. godine zbirkom pjesama a. Piše liriku i radi kao freelancer u svojstvu hroničara/kritičara u Göteborgs Posten, gdje je nekoliko godina i član redakcije u Ord&Bild. Objavila je knjige: Mellan handen och munnen, halsen är bro, mellan skallen och bröstbenet (Između ruke i usta, grlo je most, između lobanje i prsnih kostiju, 2004) i Världsrekord utanför Madrid (Svjetski rekord van Madrida, 2000).

Eva Ribich (1970), rođena je u Chapel Hillu, Sjeverna Karolina, SAD, a sada je nastanjena u Stockholmu. U Švedsku je došla kao četverogodišnjakinja. Godine 1993. pohađala je Nordijsku školu za pisce u Biskops-Arnö, a studirala je Kompjuterske sisteme na Univerzitetu za informacione tehnologije u Kisti. Njena visoko ocijenjena debitantska, Med kinden mot det gula (Sa obrazom spram žutoga) objavljena je 1997. godine. Nagrađena je nagradom Stig Karlsson 1998. godine, te nagradom japanskoga grada Nakanida za švedske debitante 1999. godine. Objavila je i knjige: Du är den ende mitt hjärta ha velat (Ti si jedini za kojim mi čezne srce, 2000) i Längs med en gräns (Duž granice, 2003).

Languages

Hakan Bravinger

POGLED IZ I U SAVREMENU ŠVEDSKU POEZIJU

Sarajevske Sveske br. 10