Dragi Mihajlovski

PODZEMNO POZORIŠTE

Sarajevske Sveske br. 14

Tog popodneva roditelji su pokupili osmogodišnjeg Metodiju Bogojeva iz Skopske škole "Cvetan Dimov" na Čairu, a već dva dana kasnije, te tmurne 1966. godine, zbunjenog i ošamućenog, smjestili su ga u jednu od svijetlih učionica ustanove "Grema skul" u prilično tamnom australijskom gradu Melburnu; ostavljajući ga da, kako zna i umije, nađe mjesto među novim drugovima. Ovo munjevito, hiljadama kilometara daleko premještanje (i to, podrazumijeva se, ne njegovom voljom) dogodilo mu se zato što se njegovom ocu, diplomiranom ljekaru Bogoju Bogojevu, odjednom okrenulo u glavi da je Jugoslavija "odvratna komunistička tvrđava", koju vodi "veliki diktator Tito", da "koliko god da radiš i koliko god da si dobar, jedva možeš kraj sa krajem da sastaviš", "da za prave Makedonce tu nema hljeba, naročito ne za vmrovce kao što je on", pa zato treba pod hitno, kad je već dobio sve potrebne iseljeničke dokumente, dakle: za sebe, svoju ženu i za malog Metodiju - da "zbriše iz pakla".
I selidba je, začudo, bila vrlo uspješna. Uz pomoć rodbine, koje je tamo imao više nego u rodnoj Makedoniji, s deset godina boravka u novoj domovini već je mogao da se pohvali da je uspješan dobrostojeći ljekar, s lijepom kućom u sopstvenom vlasništvu, sa zaposlenom ženom, Paraskevom Bogojevom, koja je kao diplomirani pedagog, pošto je savladala engleski jezik, brzo dogurala do savjetnika za manjinska pitanja u lokalnoj vladi, i s još jednim članom porodice, malom Magdalinom koju su u rijetkom naletu nostalgije za makedonskim korijenima krstili, kao simbol-sponu, imenima obiju njenih baba: Magde, Bogojeve majke i Line, Paraskevine majke.
Jedina falinka u njihovom napretku i procvatu, jedina briga koja ih je izjedala i povremeno im zatamnjivala ružičastu boju novog australijskog života, bio je sin Metodija. Nikako im nije ulazilo u glavu kako samo on, od koga se očekivalo da se najlakše prilagodi novoj sredini, ne može da prihvati promjenu i da zgrabi priliku koju im je Bog tako velikodušno dao. Ne bi se moglo reći da "mali", kao su ga zvali, nije pokazivao rezultate u školi. Možda nisu bili baš onakvi kakve su očekivali od najboljeg učenika škole "Cvetan Dimov", ali dijete je savlađivalo novi jezik, pa su imali razumijevanja. Ipak, nikako nisu mogli da razumiju čudna pitanja koja im je postavljao uvijek kad bi došao kući i kad bi s neskrivenim bijesom tresnuo torbu gdje stigne. "Kakva je ovo zemlja?" pitao ih je. "Po cijeli dan pada kiša, ptice se sele na sjever, niko ne ide na jug na ljetovanje, svi voze lijevom stranom, umjesto desnom." "Navići ćeš se!", govorili su mu Paraskeva i Bogoja, "svima nam je malo teško, ali proći će!" Mali bi im na to, na njihovo veliko razočarenje (a sve je to u njima budilo i dozu straha) rekao: "Ne znam, sve mi je nekako izokrenuto. Sve mi je naopako. Kako može na sjeveru da je toplo, a na jugu hladno? Hoću kući!" "Kod kuće si!" govorili su mu oni i gladili ga po plavim pramenovima, koji su mu neposlušno padali preko zelenih očiju. "Kod kuće sam, ali ovo nije moj dom! Hoću u našu kuću! Tamo gdje mi je sve na mjestu! Gdje mi kompas nije pomjeren! Hoću drugove, Gazibabu, čairsko blato. Ovdje je tako nepodnošljivo čisto!" I plačući bi pobjegao u svoju sobu, u koju je znao da se zaključa, da se potrbuške baci na krevet i satima da ne izađe napolje.
Kako su prolazile godine, spoljašnje nezadovoljstvo koje je otvoreno pokazivao postepeno je počelo da se povlači. Ne bi se moglo reći da se prilagodio i da mu je ono sasvim iščezlo, već se, pred mnogobrojnim obavezama koje je imao pošto se upisao u "Haj skul", ono jednostavno povuklo i lukavo pritajilo u neki skriveni ugao Metodijine duše. A pritajeno nezadovoljstvo, to je odlično znao ljekar Bogoja Bogojev, vodi u potištenost i istočnik je svake tuge, koja je bliski rod neutješnom očaju, kojega, pak, vjerno slijede bolesti što u pogodnim okolnostima pokazuju sve svoje dušmansko raspoloženje prema životu … Paraskeva i Bogoja su pravili nadljudske napore da vrate svog "izokrenutog" sina na na noge, jer je Metodija, na osnovu onoga što su oni mogli da vide, i poslije toliko godina u Australiji, još uvijek išao naglavačke. Ali pomoći nije bilo. Metodija je zaista dobro izvršavao školske obaveze zato što je bio inteligentan preko svake mjere, ali socijalni život mu je bio katastrofalan. Uopšte se nije družio s učenicima iz razreda; sport, naročito australijski ragbi, koji se igrao sa (za njega smiješnom) jajastom loptom, nije podnosio; pred djevojkama je bio sramežljiv i nesiguran i bilo je dovoljno pokazatelja da ga revnosni Bogoja odvede kod jednog svog kolege, uspješnog Makedonca, takođe porijeklom sa ^aira, koji je došao u Melburn još prve godine nakon velikog zemljotresa 1963. "Dijete ima kapacitet da živi do sto i jedne i nazad", rekao je ljekar pošto ga je detaljno pregledao, samo treba da se nađe lijek za tugu što mu je na duši. Ako je ono što on kaže problem, ja bih ga vratio nazad u Makedoniju. Tvoji su, hvala Bogu živi i zdravi, pa čim završi srednju, upiši ga tamo na engleski. Neka proba. Možda će ga to vratiti u normalu!"
I eto ti Metodije Bogojeva, ujesen 1976. godine, deset godina nakon za njega mučnog boravka u Australiji, opet na rodnom Čairu. Sad je to lijep osamnaestogodišnji mladić s indeksom u ruci na (dvije godine prije toga od Filozofskog odvojenom) Filološkom fakultetu u Skoplju, na Grupi za engleski jezik i književnost. Ošamućenost od sudara s novom-starom čairskom sredinom poslije višegodišnjeg odsustva, brzo se izgubila poslije susreta s nekadašnjim drugovima, poslije prvih zapaljenih svijeća u prelijepoj crkvi "Svetog Đorđa", poslije prve šetnje zelenom Gazibabom, prve odigrane "normalne" fudbalske utakmice i poslije prvog sijedanja u jednu od učionica Fakulteta izgrađenog u blizini njegovog ^aira, malo niže od vavilonski žagorljivog, xojsovskog Trsta, Bit Pazara. Iako mu se nekadašnja mahala činila nevjerovatno smanjenom u poređenju sa širokim melburnskim kvartovima, smiješno zbijena i tijesna, ipak, poslije samo nekoliko dana, ponovo je počeo da se smije. I njegovi djed Metodija i baba Magda, usamljeni penzioneri u dvospratnoj kući nasuprot parku, kao da su se preporodili dolaskom unuka, pa su i oni, poneseni mladalačkom galamom koju su pravili Metodija i njegovi prijatelji dok su sjedali do kasno u noć pod lozom prepunom uzrelog grožđa u još uvijek prijatnim oktobarskim noćima, riješili da "izluftiraju" život jednim ranojesenjim krečenjem kuće, da provjetre sveopštu učmalost žestokim lupanjem po iznesenim jambolijama, ćebadima, ćilimima, čergama …
"Dijete je kao novo!" rekao je stari Metodija sinu Bogoju kad se ovaj javio telefonom da pita kako se sin snalazi. "Na fakultet ide redovno, druži se s finim mladim ljudima, smije se!"
I zaista, mladi Metodija se smijao, mnogo, mnogo se smijao, iako bi mu povremeno, a to je samo on znao, odnekud nadošla i zaškripala u osmijehu nekakva tamna nit, nekakav mračni struk podzemne muzike koji ga je odmah vraćao nazad u frustrirajuće dane njegovog predugog prebivanja u tuđini. Tad bi se, najčešće skriven u sobi na gornjem spratu djedove kuće, zaista smrknuo, lice bi mu se izdužilo, pred oči su mu izlazili likovi majke, oca, sestrice Magdaline i, nehotice, suze bi mu potekle obrazima. Da li je moguće da sad osjeća tugu za Australijom? Znao je tako satima da zbunjen sjedi pored prozora i da zuri u ogoljene vrhove Skopske Crne Gore. Da li mu je stvarno, pitao se, izbivanje trajno, nepopravljivo? Da li se ono što mu se naopako okrenulo u Australiji i postavilo mu svijet naglavačke, sad, pošto se vratio u Makedoniju, vratilo na noge, ali ipak s nekakvom tamnom brigom, nekakvim potajnim nespokojem, koji je počeo, s vremena na vrijeme, da ga izjeda, prijeteći da mu onemogući da se ikad više osjeti svojim, na čvrstom tlu, oslobođenim mračnih sila, koje su ga stalno vukle na drugu stranu, bez obzira na to na kom se kraju svijeta nalazio?
Fakultet mu je, srećom, mnogo pomogao, ako ne u uništenju, onda bar u smanjenju ovih neprijatnih perioda sumnje, koji su mu unespokojavali mladost i nisu mu dali da se smiri ili, kao što je sam govorio, da dobije trajni osjećaj pripadnosti. Bože, koliko je zavidio kolegama s Fakulteta, koji su nikad pomjereni, mnogo siromašniji i mnogo "neprošetaniji" od njega, imali ono, za njih možda nesvjesno bogatstvo, osjećanje pripadnosti, nerastrgnutosti, koje ih je činilo smirenima, pa makar bili i u nesvjesnoj bijedi u kojoj su živjeli. Baš u toj, vjerovao je Metodija, blaženoj nesvjesnosti, koja se duguje sigurnom osjećanju pripadnosti, neoskrnavljenim sinorima sopstvenog mitskog prostora, sigurno leži prava sreća: da nemaš potrebu za kretanjem, za bolesnim porivom suludo da skačeš po meridijanima kao da će se, ako to ne radiš, dok se nalaziš na jednoj strani svijeta, na drugoj strani desiti nešto važno što ćeš ti propustiti! Kakva zabluda! Metodija je s godinama sam naučio da se stvari u svijetu dešavaju po svom redoslijedu i na osnovu svojih zakonitosti, i da kad se dešavaju, niko ne traži i ne priželjkuje naše prisustvo! Ali on je baš tu potrebu osjećao u sebi. Potrebu da trči, da skače, po mogućnosti da bude na obje strane svijeta: i u rodnoj Makedoniji i kod svojih u Australiji, potrebu da ne bude rastrgnut, da bude jedan, čitav, ujedinjen na jednom mjestu među svim svojima!
Kao što sam vam rekla, u studijama je tražio i našao olakšanje, doduše privremeno, za ovu svoju bol, budući da će tek kasnije, pošto je precizno utvrdi i definiše, pokušati trajno da je izliječi. Sad zasad radio je ono što je bilo u granicama njegovih mogućnosti. Budući da je engleski bio vrlo dobro savladao, svom energijom bacio se na proučavanje engleske književnosti. Čitao je kao lud. Iako je još iz Australije znao napamet djelove pjesama Xona Dana, Marvela, Kitsa, Šelija, Brauniga, Tenisona, ipak je smatrao da to nije dovoljno, da će uz neviđeno pamćenje koje ima, biti velika šteta ako ne proguta, na primjer, Šekspirove sonete, ili Beofulov ep, ili Izgubljeni raj, ili … Radio je tako na engleskoj književnosti, savlađivao je u detalje, uživao je, i bez zadrške je slavio veličinu anglosaksonskih umova kroz vjekove!
Ali, jednog dana, baš na početku druge godine studija, poslije tromjesečnog boravka u Australiji, koji mu je nakratko smirio, a zatim produbio osjećaj rastrgnutosti, na najomiljenijim Metodijinim predavanjima iz oblasti engleske književnosti, dogodio se preokret! Novi profesor, veliki erudita i poznavač ne samo engleske i američke književnosti, sa samo nekoliko preciznih misli promijenio je kod Metodija cijelu ideju o učenju stranih književnosti, kultura i civilizacija! "Znate što", rekao im je on, "strani jezik i stranu književnost, u našem slučaju engleski jezik i englesku književnost, ne učimo da bismo pokazali Englezima što znamo i koliko znamo o njima, nego da podignemo našu svijest o sopstvenom jeziku, sopstvenoj kulturi, sopstvenoj istoriji, sopstvenim civilizacijskim tokovima. Zato vam preporučujem izučavanje staroslovenskog jezika. Da bi vidjeli, da bi uporedili, i kad otkrijete, da to što ste otkrili cijenite i proslavite!" I potom je nastavio s predavanjem o engleskim metafizičkim pjesnicima kao da ništa drugo važno nije rekao. Ali ono što je kazano o podizanju svijesti o sopstvenoj književnosti, kulturi i jeziku, ušlo je u Metodijinu glavu, stiglo mu je do duše i, kao biserno otkrovenje, ostalo tamo, sigurna sam, zauvjek!
Ubrzo zatim, bistri Metodija je, pošto je za kratko vrijeme savladao staroslovenski, usmjerio svoju čitalačku energiju ka produbljenom proučavanju makedonskog jezika, makedonske književnosti, makedonske kulture.
Posebno je obratio pažnju na takozvane "tamne" periode, dakle, na srednji vijek, na period do pojave Pejčinovića i Krčovskog u devetnaestom i i početkom dvadesetog vijeka. Poslije jedne godine intezivnog rada nije mogao da se iznačudi koliko mnogo podataka, koliko je mnogo autora, prevodilaca, svjesno ili nesvjesno, bilo sakrivano od javnosti, neuključivano u obrazovni proces, samo da bi se pokazalo , opet svjesno ili nesvjesno, da je makedonski jezik siromašniji od drugih, da je makedonska književnost kroz vjekove bila siromašnija autorima, da su kultura i mentalitet makedonski inferiorni u odnosu na druge. Naročito ga je srce zaboljelo kad je pročitao tekst jednog srpskog etnologa s početka dvadesetog vijeka koji je, govoreći o makedonskom narodu, bukvalno napisao da "na jugu Srbije (čitaj u Makedoniji) živi živalj manje obdaren …" Plakao je od boli! Takva, napisana nepravda i uvreda i nikome ništa! A još mu je teže padala predrasudna inferiornost prema svojem, koju je neposredno gledao kod svojih kolega koji su, najčešće, svoje prve stihove ili prozne pokušaje pravili na srpskohrvatskom ili engleskom jeziku, ali nikako i na makedonskom! Dakle, gospoda se nisu mogla iskazati najbolje na maternjem jeziku zato što nije bio dovoljno bogat riječima! Bože, koliko mu je zbog ovoga ponekad išlo da ih prebije najdužom toljagom iz djedovog dvorišta!
Ipak, svjestan toga da pojedinac treba da slijedi svoju sudbinu bez obzira na to kakva je, pravio se kao da ne vidi što se dešava oko njega, a za utjehu je imao spoznaju da je detaljnim proučavanjem sopstvene istorije i kulture, paralelno s tekućim oficijalnim studijama engleskog, uspio da dozna stotine imena srednjovjekovnih autora i prevodilaca koji su, u svojoj neuporedivoj smjernosti, ponekad, ali samo ponekad, u naletu možda neobuzdanog gnijeva ili sujete, na marginama svojih neprocjenljivo važnih rukopisa, izvještavali o svom radu, o uslovima u kojima su živjeli, pa su čak zapisivali i svoja imena, naročito kad su, u duhu tadašnje šeme, tražili oproštaj od Boga što su se drznuli da pišu, da prepisuju, da prevode najčešće sa starogrčkog na staroslovenski, a potom nakon pojave Damaskina Studita, sa novogrčkog na narodni slovenski. Metodija je bio veoma ponosan kad je pred kraj svojih studija mogao da se pohvali, kao rijetko ko od njegovih kolega, da je u svoju naslijeđenu, ali i svjesno obogaćenu narodnu svijest ugradio imena i djela tolikog broja svojih inteligentnih predaka koji su, gurnuti u hladne ćelije Slepčenskog, Lesnovskog, Markovog, Bukovskog, Zrzevskog, Treskavskog, Pološkog, Bigorskog manastira, vjekovima pisali gonjeni talentom, mučeni samoćom plakali, rijetkom slučajnošću ljubili, u naletu bijesa ubijali, zadovoljni radom voljeli, izjedeni ambicijom i zavišću mrzili, u naletu pohote i potisnute strasti raspopljivali se, ludjeli … Ili, kratko rečeno, bili ljudi!
Sve ovo mu je, razumljivo, mnogo pomoglo da potisne sopstvenu bol, sopstvenu tugu, osjećaj nepripadnosti, zajedno s koliko-toliko ljekovitim redovnim tromjesečnim ljetnim boravcima u Australiji. U stvari, četiri godine svojih studija proveo je uglavnom u hladnim periodima, zato što je, kad bi u ljeto skoknuo kod svojih u Australiju, tamo bila zima, iako ne baš takva kakvu znamo ovdje na Balkanu. Ali, ipak, bila je zima!
Kad je diplomirao, u junu 1980. godine, odmah je, dakle, još iste jeseni, zahvaljujući visokom prosjeku koji je imao, upisao postdiplomske studije iz makedonske književnosti i vrlo brzo bi ih završio da se šest mjeseci kasnije nije dogodila brza, ničim nenajavljena, proljetna smrt njegovog djeda Metodija, a nekoliko nedjelja poslije toga i smrt njegove babe Magde. Tek kad su nestali, shvatio je koliko je volio ovo dvoje nenametljivih, spokojnih, dobrodušnih Čairčana i koliko su oni mnogo doprinosili, na svoj neprimjetan način, njegovoj kakvoj-takvoj stabilnosti, njegovom iznalaženju sopstvenog puta u život, njegovom obrazovanju, njegovom uspjehu. Slomljen ovom novom, drugačijom i nenadoknadivom boli, koju mu je nanijelo surovo, svemoćno i nemilosrdno vrijeme, odmah nakon drugog pogreba, ne pozdravivši se s prijateljima, uhvatio je prvi let i onako razbijen otišao u Australiju.
Niko poslije toga, cijelih sedamnaest godina, nije vidio Metodiju Bogojeva! Bar ne niko u Makedoniji! Tek u toku te osamnaeste godine desilo se da, ujesen 1998, odmah poslije izbora, kao četrdesetogodišnji zreo čovjek, po ko zna koji put uđe u biblioteku Katedre za makedonsku književnost i južnoslovenske književnosti, a prvi put u moj ne toliko razmrdan tridesetpetogodišnji život, i da u njemu ostavi neizbrisive tragove! A, da! Oprostite što vam se odmah nisam predstavila, kao što je red, već sam ludački navalila da vam ispričam priču o svom Metodiji Bogojevu, čovjeku s kojim sam provela čitave tri nezaboravne godine ovdje u Skoplju, u Makedoniji, gdje i sad boravim i predajem engleski u jednoj privatnoj školi. Zovem se Long, Xil Long, rođena sam Engleskinja, a na dan mog susreta s Metodijom, samo nekoliko dana nakon mog dolaska u Makedoniju u svojstvu učesnika Seminara za makedonski jezik, književnost i kulturu, bila sam došla po nekakve knjige u spomenutu biblioteku zato što sam htjela da se dublje upoznam s kulturom naroda s kojim, eto dade Bog, još uvijek živim. Inače, da vam još kažem i to da sam došla iz Kanade, gdje sam na Univerzitetu u Torontu diplomirala anglistiku i slavistiku; a jedna moja prijateljica, Makedonka porijeklom, poslije mog devetogodišnjeg učiteljstvovanja u Torontu, pošto je vidjela da mi talenat za naučni rad nije za bacanje, usmjerila me je na makedonistiku, kao na najmanje izučavanu slavističku granu, a zatim mi izdejstvovala i stipendiju da dođem u Skoplje i Ohrid na već spomenuti seminar. Ušla sam, dakle, u biblioteku za makedonsku književnost i južnoslovenske književnosti, gore, na drugom spratu nesvakidašnjeg fakultetskog zdanja, tog oktobarskog jesenjeg podneva. Bila sam tek došla, kao što sam vam rekla, i bila sam malo zbunjena širokim prostorom čitaonice, koju je trebalo da pređem da bih došla do bibliotekarke koja je sjedala u samom ćošku, a nasuprot njoj je bio on - Metodija. Tad sam prvi put shvatila što znači da govoriš stranim jezikom, u stranoj zemlji, bez obzira na to koliko si prethodno taj jezik izučavala. Zaglavila mi se riječ u ustima, oblio me znoj, misli su mi bile nesređene, nikako nisam mogla da izglagoljam to što sam htjela. Ono što je izašlo iz mene, rekao mi je kasnije Metodija, bilo je nekakvo panslovensko mucanje s tvrdim engleskim akcentom iz kog su i bibliotekarka i on jedino shvatili da je riječ o strankinji koja iz ljubaznosti želi da kaže po neku makedonsku riječ.
"Can I help you?" čula sam spasonosnu frazu i vjerovatno se po prvi put u životu uvjerila koliko znači riječ, ona koju razumiješ, naravno; koliko je ona moćna, bliska, životvorna. Kad smo zatim razvezali razgovor, vidjela sam da ću se vezati za ovog lijepog četrdesetogodišnjeg muškarca, ne samo zbog riječi koje je izgovarao, već i zbog mnogih drugih stvari među kojima i zbog čudno sramežljivih, ali veoma privlačnih zelenih očiju. Poslije mjesec dana, da ne dužim mnogo, već sam se bila uselila u Metodijinu čairsku kuću i dobar dio njegove priče već mi je bio poznat, jer je on u svojoj neobično nostalgičnoj nastrojenosti, znao satima da mi priča stvari iz istorije svog naroda, da me upoznaje s autorima čudnih imena, iz civilizacija samo njemu poznatih; ali i da mi priča sopstvenu priču, bol koju osjeća prouzrokovanu već gotovo genetski ugrađenom rastrgnutošću, tugom za nečim. Bio je živa enciklopedija, "a sleeping dictionary", kako sam se figurativno izrazila u jednom od pisama svojoj prijateljici iz Kanade. I mnogo sam ga zavoljela. Mislim da je i on za mene osjećao isto. Pamtim kad je jednom, poslije dvije godine našeg zajedničkog života u Čairu, rekao: "Znaš li zašto si mi prirasla za srce? Zato što sam prvi put sreo Engleskinju koja ne liči na Engleskinju iz priča Gi De Mopasana; glupo pomjerena u totalnom neskladu s okolinom, obučena bez ikakvog osjećaja u kostim za kupanje na pustoj plaži u kasnu jesen, usred gomile đubreta od praznih konzervi, flaša, kutija od cigareta!" Napravila sam se kao da ga nisam čula, nije mi baš bio prijatan taj kompliment, ali nisam namjeravala da se svađam i da pokvarim, poslije dugo, dugo vremena, odličnu vezu.
Tek u toku treće godine našeg zajedničkog života otkrio mi je zašto se vratio u Makedoniju. "Iz dva razloga", rekao mi je. "Prvi je zato što sam na kraju konačno shvatio da bol zbog rastrgnutosti ne treba da liječim po horizontali, u prostoru, već po vertikali, u vremenu!" "A drugi?", pitala sam ga zato što mi prvi nije bio jasan. "Zato što želim da iz liječenja proizađe moj doktorat kojem sam dao radni naslov "Marko Kraljević i Đerđ Kastrioti Skenderbej - dvije različite ličnosti ili jedna ista ličnost". "Čula sam za obojicu", rekla sam mu, "ali zašto Đerđ?" "Zato što ga tako zovu Albanci. Za nas je, razumljivo Đorđi, za Srbe Đorđe, za Hrvate Juraj ili Jure, za vas Engleze Džordž, za Francuze … A zašto je to važno? Sve su to varijante imena istog hrišćanskog sveca iz Kapadokije. Ne znam zašto se ljudi i oko toga raspravljaju!" "Siguran si da možeš da dovedeš u vezu Marka Kraljevića i Skenderbega?" rekla sam. "Ne znam. Znam samo da se poslije smrti prvog, rađa drugi. Prvi je više mitska ličnost, a drugi mnogo više stvarna, iako su obojica primjeri sjajnih srednjovjekovnih vitezova. A, ko zna, možda su ih ljudi pred naletom zajedničke opasnosti od nadolazećeg islama, spojili u jednu ličnost, da bi se ohrabrili u borbi protiv zajedničkog neprijatelja? Mit i stvarnost u jednom, što kažeš? Ima li od toga nešto jače?"
Interesantna tema, nema što, čak bih je i sama, da sam imala mogućnosti i znanja, radila. Razumije se da sam ga odmah podržala, naročito zato što je maksimalno išla u prilog novoproklamovanoj politici iz te 2000. godine, godine "relaksiranih međuetničkih odnosa", od kojih je u velikoj mjeri zavisio goli opstanak još uvijek slabe države. A mnogo mi se dopadao kod Metodija i njegov, imala sam utisak, urođeni kosmopolitizam, nepodlijeganje bilo kakvim predrasudama, a osobito ne onima prema Albancima, koji u to vrijeme, isto kao i danas, nisu bili mnogo omiljeni kod Makedonaca.
Ali Metodija je, jednostavno, u svakom pojedincu tražio čovjeka, a to što je taj čovjek njegovao u svom intimnom opredjeljenju kao narodnost, vjeru itd., to njega uopšte nije interesovalo. Čak pamtim - dok smo jedne zime sjedali kod nekih komšija, na slavi, mislim da je bio "Sveti Atanasije", dakle, krajem januara - kad se zapodjenuo razgovor o Albancima i Makedoncima i kad su se po običaju, i pod dejstvom alkohola, razumije se, ljudi ražestili protiv "Šiptara" kako su ih zvali, "jer su živa napast za Makedonce", "jer se kote kao skotovi" i "jer će nas brzo satrijeti, ako mi njih ne satremo", "paščad jedna šiptarska" itd., da ne nabrajam, gadi mi se i od samih riječi, Metodija je, rizikujući da bude prezren i napadnut od strane ostalih, smireno rekao: "Nemojte tako, ljudi! Što mi stvarno znamo o njima? Znate li da i moj djed vodi porijeklo iz Albanije? Iz slavnog Moskopolja, prije dva vijeka najvećeg grada u tom dijelu Balkana? I zašto ih zovete Šiptarima kad znate da oni ne vole da ih tako zovemo, bez obzira na etimologiju riječi? Znate li da i oni za nas imaju pogrdne riječi, ’škinji’, mislim, ili tako nešto? I gdje ćemo stići ako produžimo ovako?" Eto, i zbog ovoga sam ga voljela. Voljela sam ga zato što je ljude gledao kao pojedince i pored svoje duboko razvijene svijesti o kolektivitetu kojem je pripadao, o narodu svom makedonskom, kojem je, čim ga je jednom istinski otkrio, riješio da bezrezervno da svoju ljubav i podršku, da doprinese rasvjetljivanju "tamnih" djelova njegove istorije i kulture, istovremeno ostajući široko otvoren i pun poštovanja, što se meni posebno dopadalo, prema svima onim "drugima", koji su se opredijelili da pripadaju drugom narodu, drugoj kulturi, drugoj civilizaciji.
U toku te naše treće i posljednje zajedničke godine života, pošto smo već imali mnogo prekrasnih, bliskih, ljudski toplih dana i noći za sobom, prvi put mi je otkrio i "filozofiju" onog svog "tražiću po vertikali, a ne po horizontali", koja mi je tek kasnije, kad mi je dobro obrazložio, postala jasna. "Vidi, Džil," rekao mi je jednog dana u ranu jesen te 2000. godine, kad smo poslije vođenja ljubavi na kauču gornjeg sprata zapalili po jednu i, bar fizički zadovoljni, zagledali se napolje u kišu koja se polako, kao nekakav nezvan lopov, cijedila kroz već prorijeđene listove višegodišnjih platana u parku, "prvo sam krenuo od krsta, onog istog krsta koji naši Bogumili nisu priznavali i koji su smatrali običnim drvetom na kojem je bio razapet njihov omiljeni svetac Hrist." Zatim se odmakao od prozora i legao na pleća na krevet, već je bio pobjegao u svoj drugi, teško dostupni svijet. Nastavio je da mi govori o tome da krst nije bio oduvijek hrišćaski simbol, da je mnogo, mnogo vjekova prije Isusa služio kao simbol za orjentaciju, da je horizontalna, u suštini, osa prostora, oznaka našeg fizičkog prisustva u svijetu, dok je vertikala osa vremena, simbol naše veze s Bogom, našeg stremeža da se njemu vratimo, u sopstveno porijeklo. "Na horzontali je zlo," produžio je, "a samo vertikala zadržava dobro iscijeđeno kroz vjekove. Naše traganje nije slučajno usmjereno tamo, ka njenom boju, ka njenom vrhu, gdje na najvišem mjestu stoji Bog i čeka nas!" Pamtim da mi je zatim, prije nego što mi je dao malo čudan predlog poslije koga se odigrao događaj kojim želim da završim kazivanje o ovom dijelu svog života, još rekao: "Samo kopajući po vertikali nalazim toliko potreban spokoj, osjećaj jednog, potpunost. Dugo mi je trebalo da shvatim da je moja civilizacija odavno prepustila horizontalu drugim varvarskim "kulturama" i da se čitava preselila u vrijeme. Hoćeš li da ti pokažem?"
Kad sam klimnula glavom, iako mi ništa bilo jasno, uzeo je svoju jaknu, pomogao i meni da se sredim i onda smo, držeći se za ruke, pješice, za dvadesetak minuta stigli do Fakulteta. Bilo je nešto oko podneva, vjerovatno subota, jer je aula bila pusta, a kiša je, kroz loše popravljen plastični krov, padala dolje na popločani pod, tako da smo imali osjećaj da smo još uvijek napolju. "Gledaj kako je grozna ova zgrada bez svih onih lijepih mladih ljudi." "Kao kod Blejka," rekla sam "sirota je priroda bez čovjeka, ili tako nešto." "Gdje nema čovjeka sve je pusto!" popravio me je ili je i sam improvizovao, ne znam, a nije ni važno, uglavnom znam da smo se oboje potrudili da kažemo nešto iz slavne Blejkove knjige "Vjenčanje raja i pakla". "A znaš li kako je ovdje bilo živo u vrijeme kad sam došao da studiram?" reče s čudnim sjajem u očima. "Ovdje, baš ovdje" produžio je i pokazao na centralni dio aule koja se uzdizala iznad osnovnog poda, "svake srijede tačno u podne igrale su se prekrasne predstave profesionalnih i amaterskih grupa, a studenti bi posijedali svuda po stepenicama, onim što s obje strane vode ka amfiteatrima, ili gore po klupama, ili po stolicama specijalno namještenim za tu priliku, dolje kod glavnog ulaza u fakultet, i očarani bi gledali, reagovali, uživali, dugo aplaudirali … ’Zelena guska’, ’Nečastivi na filozofskom fakultetu’, ’Pohvala ludosti’, ’Car Edip’, ’Prufrok’ … Pravi trenuci ekstaze. Sve je ovo sad premješteno u vertikalu! Sve ovo se sad još uvijek tamo prikazuje, samo za neku drugu, odabranu, ozbiljniju publiku! Hoćeš li doći da ti pokažem?"
Išla sam za njim kao izgubljena, što sam mogla drugo da uradim, molim vas? Metodija me s uzbuđenjem malog djeteta poveo ka vratima između oglasne table ispred studentskih pitanja s lijeve i jedva primjetnog lifta, s desne strane. Kad smo ušli u hodničić, trebalo nam je malo vremena da se priviknemo na tamu. Metodija je krenuo lijevo. Naviše su vodile stepenice s nagibom, ali je on zastao tu, na popločanoj širini u podnožju, i kažiprstom desne ruke mi pokazao prema stepenicama koje su vijugale prema dolje, u zaista gusti mrak. "Pogledaj lijepo", rekao mi je, "napregni se. Vidiš li nešto?" "Vidim," rekla sam pošto su mi se oči navikle na mrak, "ali nema ničeg posebnog. Nova, popločana površina s nekakvim razbacanim rekvizitima, maskama, priborom za šminkanje, ne znam …" "Tu počinje!" reče on uzbuđeno. "Pa ima još stepenica prema dolje, pa jedan dugi tijesan hodnik, jedna vrata i gotovo! Povukao me je prema sebi, zagrlio me i polako smo krenuli naniže, malo naslijepo, više slijedeći orjentire iz njegovog sjećanja. Zatim je odnekud izvadio svijeću, škljocnuo zipo upaljačem i zapalio je. "Tu smo!" reče. Pod slabom svjetlošću zapaljenog fitilja, vidjela sam da smo ušli u veoma široku prostoriju. Povremeno su se čuli nekakvi čudni zvuci, možda zalutalih pacova, ne znam, nad nama su visili čađ i paučina, mirisalo je na vlagu i ustajalost. "Vidi, Džil", reče mi Metodija, "ovdje su se 1977. godine, baš u ovoj prostoriji, igrali Beketovi "Srećni dani". Tad sam prvi put shvatio što znači teatar apsurda. U jednoj mreži spuštenoj s tavana visila su dva glumca i kazivala svoje velike snove, što sve žele da urade, gdje sve žele da idu, ali znao sam da uhvaćeni u kandže vremena, nigdje nisu mogli da mrdnu. Ili tako nešto, ne pamtim najbolje, ali znam da je ovdje bilo prepuno, jedva se disalo, ljudi su slušali, oduševljavali se, a na kraju bi gromoglasni aplauz zatresao temelje Fakulteta!"
Postajalo mi je neprijatno, činilo mi se da nas ružne pogani vrebaju iz nevidljivih uglova, avetinjske utvare, tamne zle vile. Ali Metodija mi je još jače stegao ruku i rekao: "Sad ću te unijeti u pravu vertikalu. Ovo je bio samo uvod. Voliš li me?" Naravno da sam voljela to čudno biće s rupom u duši, s Makedonijom istetoviranom na grudima, s nevjerovatno zelenim očima, koje me poput mačora šetaju kroz tajne vilajete njegovog čarobnog atara. "A sad ovdje desno," rekao je, nagnuo se i podigao jedan težak poklopac, koji je neko ovdje ostavio da drži, da stalno podupire, da ne dâ da se otkrije tajna koja, bila sam sigrna, potisnuta klokoće dolje ispod nas, da bi kad-tad šiknula, izašla i obznanila svijetu da postoji, bitiše, prebiva u dubinama.
Odjednom kroz otvor bljesnu zrak svjetlosti moćnog reflektora i začuh žagor ljudskih glasova. "Da siđemo", rekao mi je Metodija mrtav hladan i poveo me stepenicama s lijepo izrezbarenim drvenim parmacima, naniže prema velikoj sali. Stotine muškaraca u crnim odijelima, dama u dugim haljinama, sa šarenim lepezama u rukama, dolazile su iz nekoliko pravaca i sijedale na sjedišta dolje na parketu, na balkonu drugog sprata, nasuprot sceni ili u ložama, koje su se dvospratno širile u polukrug, s jednog kraja bine na drugi. Sjeli smo u prvi red partera, držeći se za ruke kao djeca i čekali.
Odjednom su se svjetla ugasila i poslije samo nekoliko sekundi lijepo smo čuli kako se podigla zavjesa i pod jakim snopom svjetlosti se pojavio jedan glumac i na malo neobičnom, ali za mene i za Metodija, naravno, lako razumljivom engleskom jeziku, najavio predstavu: "Dobro veče dame i gospodo i dobrodošli u naše velelepno pozorište "Druri Lejn". Posebna mi je čast da vam poželim da provedete lijepo ovo hladno januarsko veče, ovog 1735. ljeta gospodovog, uz večerašnji komad našeg izuzetno plodnog dramskog pisca Džordža Lila. Riječ je o njegovoj tristotoj jubilarnoj drami nazvanoj "Hrišćanski junak", napisanoj o slavnom epirskom kolosu, velikom hrišćanskom džinu iz Kruje, Skenderbegu, kralju Makedonije, Epira, Ilirije, Albanije i Dalmacije. Pijesa će pokazati da nije imalo nikakve potrebe da naš veliki dramatičar krade priču od pokojnog gospodina glumca Tomasa Vinkopa, kao što je u predgovoru njegove drame o Skenderbegu napisao jedan gospodin, već da se ona zasniva na onome što je napisano na 38 stranica od strane mjerodavnog autora i specijalno za ovu priliku odštampana kod štampara Džona Greja u Londonu "Kratko žitije Đorđa Kastriota, kralja Epira i Albanije, poznatog kao Skenderbeg", koje vam je već podijeljeno da bi na osnovu dobijenih informacijama mogli, pošto odgledate predstavu, kompetentnije da prosudite ne samo o njegovim književnim vrijednostima, nego da se i bliže upoznate sa životom i ličnošću ovog vrlog princa!"
Stajala sam onijemivši, stezala sam Metodiju za ruku, nikako nisam mogla da povjerujem u ono što su moje oči gledale – pozoršte, publika, scena, glumac koji se poklonio i izašao, tamnocrvene zavjese, koje su se spustile za njim pa su se opet podigle da bi smo potom vidjeli prekrasnu Elenu, kćerku sultana Murata Drugog kako usred kamenjara, pod zidinama Kruje, koju je opkolio njen otac, otkriva svoju ljubav prema Skenderbegu; pratilju Kleoru, koja je tješi zbog neuzvraćene ljubavi, jer Skenderbeg ostaje vjeran svojoj prvoj izabranici Altei. Zatim se pojavljuje gnijevni Sultan, koji želi da se osveti Skenderbegu zato što ga je izdao i odmetnuo se od njega. S tom namjerom on unajmi otpadnika hrišćanstva Amasija, kome zauzvrat, za pokazanu vjernost, obećava kćerku Elenu, iako ona uopšte ne voli ovog izdajicu. Zatim su na prevaru zarobljeni Altea, Skenderbegova voljena i njen otac Arantis. Sultan prijeti da će ih ubiti ako mu ne pomognu da osvoji Kruju. I zavjesa se spusti, što je trebalo da označi kraj prvog čina.
Metodija se okrenuo prema meni i prodornim zelenim očima me samo upitao: "I kako ti se čini, Džil? Vidiš li što je na mojoj vertikali?" Ali prije nego što sam odgovorila zavjesa se opet podigla i ponovo su vrtoglavo produžili da se ređaju događaji pod Krujom. Na bojnom polju hrišćani stoje nasuprot Osmanlijama.
Sultan dolazi lično i vrijeđa Skenderbega govoreći mu da je sve što je stekao bilo zahvaljujući laži i prevarama. Skenderbeg iznosi razloge svog postupka kod Niša. Sultan mu nudi sve evropske teritorije od Adrijanopolja do zidina Budima, ako odustane od hrišćanstva i preda mu Kruju. Pokazuje mu zarobljene Alteju i Arantisa. Skenderbeg ima tri dana da razmisli. Zatim se opet diže zavjesa, pa uslijeđuje moj kratak razgovor s Metodijom u kojem mi je on, pošto je osudio naglašenu patetiku, ipak objasnio da je autor uglavnom slijedio istorijske događaje i da je dobar pjesnik i istoričar.
Od trećeg čina do kraja petog više nisam postavljala nikakva pitanja. Jednostavno sam se prepustila svemu, pa sam, kao da su prava, prihvatila ova mistična bića koja su s toliko strasti i energije igrala ovu dramu pred ošamućenom publikom, koja ih je povremeno, najčešće poslije nekog dobrog monologa, nagrađivala aplauzom, zajedno s onim obaveznim, koji je slijedio redovno na kraju svakog čina.
U trećem činu uglavnom su nam prikazivali iskušenja kojima je Sultan izložio Skenderbega, u četvrtom slučajnu smrt lijepe Elene, koja je ubijena pri pokušaju da prebjegne u Skenderbegov tabor, a u petom razrješnicu komada, u kojoj Skenderbeg zarobljava Amasija, zarobljava Alteu zajedno s njenim ocem, a Sultan, pavši u ruke junaka, od žalosti za izgubljenom kćerkom, umire.
Pošto se spustila zavjesa, i pošto smo svi ustali na noge, dugotrajnim aplauzom pozdravili smo nekoliko glumaca i pošto je publika polako i u dostojanstvenom redu napustila salu, odjednom se spustila mrtva tišina. Gledala sam u Metodiju i on je gledao u mene. Zatim smo se zagrlili, snažno, snažno smo se zagrlili i mislim da se to nisu naša tijela već naše duše grlile. Zatim me Metodija doveo do stepenica kojima smo se spustali, a kad smo se popeli gore, gurnuo me na popločanu površinu, na kojoj mi je prije dva-tri sata ili ko zna koliko vremena, usred one čađi i paučina, govorio o Beketu i nekadašnjoj pretstavi "Srećni dani". Prije nego što je zatvorio poklopac za mnom, i prije nego što je ta mila glava, vjerovatno zauvijek, iščezla pred mojim zbunjenim pogledom, kroz ne baš mnogo širok otvor, samo mi je rekao: "Vrati se svojoj horizontali, Džil. Tamo je tvoj svijet. Materijalan je, ali je tvoj. Tamo pripadaš, a samo tamo gdje pripadaš možeš da budeš srećna." "A ti?" pitala sam ga sva ošamućena. "Ja pripadam ovdje, već sam spojen sa svojom vertikalom, ležim na duhovnoj osi koja me vezuje s Bogom. Trebalo mi je vremena, ali sam bio uporan i stigao sam. I samo tu sam spokojan, ispunjen, nerastrgnut, nerasparčan, nepodijeljen, cio. A možda ću jednom i dokazati da su Marko Kraljević i Đorđe Kastrioti Skenderbeg oduvijek bili jedno - oduvijek bili ja!"
Od tada, od tog čudnog popodneva provedenog u tajnim podzemnim odajama Filološkog fakulteta, već nekoliko godina pokušavam, pošto uspijem da se šmugnem kroz vrata između oglasne table ispred studentskih pitanja s lijeve strane i lifta s desne, i pošto se iskusno spustim stepenicama dolje do široke prostorije s paučinom i čađi, i satima tražim poklopac kroz koji sad želim, svjesno, odlučno i bez čuđenja, da uđem i zauvjek ostanem u svijetu mog nezaboravnog Metodija. Ali nikako da ga nađem. Nikako.