Stevan Tontić

PJESMA SA "ZRNOM SOLI POD JEZIKOM" ILI NEPOTKUPLJIVI STIHOVI DRAGOSLAVA DEDOVICA*/

Sarajevske Sveske br. 02

Pjesnika Dragoslava Dedovica upoznao sam 1988. u Sarajevu kao "momka koji obecava". Velika izdavacka kuca u kojoj sam radio kao urednik - cešce se muceci s osrednjim i lošim rukopisima nego uživajuci u otkricu novog talenta - objavila je te godine Dedovicevu prvu zbirku. Bio je to vec na startu samosvojan pjesnicki glas koji niste mogli svrstati ni u jednu grupu ili poeticki pravac, pogotovo ne u neki pomodni literarni pokret. A vec drugom zbirkom pod simptomaticnim naslovom Cirkus Evropa autor je, u protivstavu spram pjesnika nacionalno-folklorne inspiracije i pateticne (makar i "kosmopolitske") geste, ironicno naznacio konture svijeta u kojem se i danas krece, sada vec s devetogodišnjim stažom emigranta. Emigranta za koga se s pravom može reci da je egzilant: Bosnu je napustio 1992. u trenutku izbijanja rata. No, pjesnik Dedovic nije mogao da ucestvuje u tom jezivom bratoubilackom klanju; nikakvi i niciji "nacionalni interesi" nisu mu bili toliko "sveti" da bi za njih bilo dopušteno proliti i kap ljudske krvi. Srpske, hrvatske, bošnjacke - svejedno: Dedovic nije umio praviti tu vrstu sve naglašenije, štaviše unosne razlike. To svakako ne znaci da je u svemu tome bilo moguce ostati po strani - ni egzil (ako i "dobrovoljni") ne cini ravnodušnim prema nacionalnoj katastrofi. Sklanja nas od metka i granate, ali ne od opšte nesrece, od bola i sapatnje ne samo sa bližnjima, vec sa svim žrtvama rata. Samim odlaskom ili bjekstvom iz zemlje ne podiže se nepropusna brana izmedu zavicaja i stranog svijeta, izmedu sjecanja i žive sadašnjosti. Raniji život ne da se tek tako "amputirati", smjestiti u neko željeno "carstvo zaborava". Egzilant se - a pjesnik neizbježno - rve sa "oba" svoja života, bivšim i novim, pokušavajuci da iz njih skrpi kakvu-takvu cjelinu. U Dedovicevim dvjema zbirkama pisanim u novoj sredini tako su podjednako zastupljene i Bosna/bivša Jugoslavija i Njemacka/Evropa. Zbirka O plemenitim ubicama i najmljenim humanistima kao i Kawasaki za Wukmana Dedovitscha svjedoce o toj dvojnosti pjesnikova svijeta ali i o svojevrsnoj "interferenciji" zavicajnih i novoosvojenih tematskih polja. I mada toliko razlicita i u mnogo cemu neuporediva, pjesnikova iskustva uoblicena su u jedinstvenom jezicko-stilskom kljucu, cije je glavno svojstvo hladna, distancirana ironija. Pjesnikov deziluzionisticki, demaskirajuci pogled okrenut je jednako nesmiljeno prema "zavicajnom šundu" svoje tužne, vec "amputirane zemlje" kao i prema "dosadnom" blagostanju i cinicnom humanizmu izvjesne (bice zapadnoevropske) "analne zemlje". Jer pjesnik zna da je "kažnjen otpadništvom / od horskog mantranja navijaca", bez obzira kome je to mantranje namijenjeno: nekom nacionalnom balkanskom vodi ili, recimo, "humanitarnim" bombama NATO-a. On je takode vec bio otkrio povremeno moguce, iznenadujuce dodirne tacke u manifestacijama zla i duha, u ponašanju zlocinca i žrtve. O tome govori nezaboravna pjesma "Ratni zlocinci" iz zbirke O plemenitim ubicama?

poznavao sam neke od njih
citali su rilkea
odmjerenim pokretom spuštali su
nedopijenu cašu vina na rub stola
cak su uživali u molitvi
saosjecali sa unesrecenima
hrabrili posrnule tu i tamo
pisali stihove tumacili istoriju
mislim da su sebe smatrali
pravdoljubivim

poznavao sam i neke od žrtava
raspravljali su sa svojim dželatima
o rilkeovoj leukemiji podižuci
odmjerenim pokretima cašu vina
do ruba usana

Slicnu vrstu rubnih, šokantnih iskustava i saznanja, iskazanih mirnim, nepateticnim tonom objektivnih konstatacija, citalac ce naci i u zbirci koju drži u rukama. Knjiga se otvara pjesmom "Karta neba" ("znam da su prvo prestale svjetlucati rijeci / a potom u njima i nebeska tijela"), a završava stihom u kojem "Bog cuti a on kaže: amen". S ravnodušnim pogledom prema zvijezdama ("gradska svjetla kroz prozorce aviona govore mi više"), pjesnik je osuden na zemlju, na svoje realno-istorijsko, svim culima ovjereno, u dodirima i sudarima sa drugima steceno iskustvo. Ni traga od klasicno-lirskog zagledanja u "nebeske sfere", od posvecivanja u metafizicki, viši smisao života ili pjesnickog poslanja. U jednoj od samoironicnih refleksija Dedovic je posao pjesnika uporedio sa zanimanjem pauka:

njegove nožice grabeci vazduh ispisuju poruku
lako ju je razumjeti: strah je
prosta formula utetovirana u sve živo

zato se za svaki slucaj nasmiješim nebu
možda treba pisati debele recenice možda
samo visimo obješeni o sluzavu nit rijeci

Paradoks samog govorenja o neizrecivo tragicnome nalazimo u uzorno logickim a istovremeno apsurdistickim stihovima pjesnika "Kosovska":

od nesrecnika ocekujemo da nam nesrecu saopšte
u prostim recenicama podesnim za montažu
ali takve se rijeci u trenutku istinskog bola
odlijepe od gluhe od bolesne supstance svijeta
ko i dalje govori - kao da ga nema
a ko zacuti pocinje da laže

od nesrecnika ocekujemo da se usredsrijede
na taj trenutak gust od neizrecivosti
pa ko dalje govori pocinje da laže
a ko zacuti - kao da ga nema

Nesreca koju ne može da nam prenese ni govor ni cutnja ne stanuje, dabome, samo na Kosovu, u slikama kosovskih stradalnika pred mikrofonima i blicevima dežurnih svjetskih medija. A iz nešto dublje potrebe za "montažom" i za finijim "aranžiranjem rijeci" rada se i sama pjesma. Uz to vec svagda pritisnuta nekim "trenutkom gustim od neizrecivosti". Taj trenutak se udaljava u cudnu, u fantomsku

majušnu tapaciranu tacku
a u njoj pulsirajuce sinegdohe
blistave i bespomocne
poput cekica u gumenoj sobi

što je vanredno uspjela slika sizifovskog bavljenja pjesnickom umjetnošcu. Nietzscheovo "filozofiranje cekicem" još uvijek je bilo mocno i vrlo cujno; neko "pjevanje cekicem" nema kao što vidimo, nikakvih šansi. Pa ipak, Dedovic ne odrice svaki smisao problematicnom pozivu kojim se i sam, uprkos svemu, predano bavi. Za "porok" pisanja postoji najprostije, s brutalnom jasnocom iskazano opravdanje (pjesma "Minimalizam"):

svako ko ponekad zine da nešto kaže
(makar bilo zalud makar samom sebi)
još nije u tu ružnu duplju
zabio revolversku cijev

Ova egzistencijalno obrazložena "poetika minimalizma" ostvaruje se kroz cijelu zbirku, cineci da nam mnogi stihovi zazvuce poput lapidarnih a žestokih dijagnoza patoloških mentalnih i socijalnih stanja koja provociraju pjesnikovu reakciju. Ta reakcija ponekad podsjeca na pravi šamar javnom ukusu, na koji su se osmjeljivali avangardni ruski pjesnici ranog 20. stoljeca. Dedovic, doduše, nije od onih što skandalizuju, na svaki nacin skrecu pažnju na sebe. Ne zato što je odvec skroman, vec stoga što nimalo ne vjeruje u djelatnu, subverzivnu moc poezije. Poezija ne može da zamijeni ni kritiku društva niti akciju na promjeni date situacije. Njeno dejstvo kao da se ogranicava na sferu privatnosti, ona je "posljednja privatna magija na kraju milenija". Tako stoji u naslovnoj pjesmi koja se, nimalo sinovljevski nježno, obraca pjesnikovom ocu Vukmanu Dedovicu. U naslovu same knjige ime je ponijemceno: "Wukman Dedowitsch" bi valjda trebalo da i oca i sina podsjeti na ironiju sudbine - otac je preživio nacisticki logor, dok se sin, pola stoljeca kasnije, skrasio upravo u Njemackoj, bježeci (po nimalo nostalgicnom osvrtu) iz "zemlje u kojoj / sumpor zaudara iz usta", i koja "postoji još samo u obliku fantomskog svraba" od zaracene, virusom nacionalne mržnje zatrovane južnoslovenske brace. I u drugoj, jednako važnoj, izvrsnoj pjesmi (iz ovdje zacetog "porodicnog ciklusa") upucenoj majci, autor je svojim stihovima odredio tek mjesto privatne, doduše svijetle, uspomene:

nasloni ovaj pjesmuljak kao razglednicu na vazu
kada ugasiš televizor i u sobu nahrupi
gusti bosanski mrak neka sa lažne pozlate
blago zasjakti moja odsutnost

Pjesma se zove "Švajcarski voz" i predstavlja svojevrsni autoportret Dragoslava Dedovica, u obliku radikalno iskrene, dakle, samoironicne ispovijesti. Za razliku od ostalih, ova pjesma nije mogla da se liši izvjesnog diskretno doziranog sentimenta. Evo kako pocinje taj izvještaj sina emigranta - da ne kažemo "bludnog sina" - majci u Bosni:

da me vidiš majcice u švajcarskom vozu
osam godina daleko
za svaku godinu po kilogram sala
krupan sam majcice i cutljiv jer
velika se tuga s vremenom stvrdne
u sicušno zrno soli pod jezikom i
isuši usta kao joint

Rad ovog zrna soli kao da osjecamo u svakom Dedovicevom stihu. A joint? Rijec smo vec sreli u nekoj od ranijih Dedovicevih pjesama. Možda Dedoviceva majka i ne razumije njeno znacenje - ta rijec je jedna od onih iz "postmoderno" naštimanog jezika, jezika koji markira i pjesnikovu generacijsku pripadnost. Postoji, naravno, citav niz rijeci, slika i pojmova koji su frekventniji kod pripadnika Dedoviceve nego, recimo, moje, a pogotovo neke starije generacije. Tu je i fenomen rock-muzike i citavog socio-kulturnog ambijenta oko nje, svijet kompjutera i elektronskih medija, ukratko - ostvareni san "globalnog sela" u kojem je svaka provincijalnost smiješna i kažnjiva. Ni sama ljubav nije misticni doživljaj u skrovitim, romanticnim mjestima - i kod Dedovica je to nešto što se zbiva usput i slucajno, u prozaicnoj atmosferi ulice, kafane, hotelske sobe. Kao i bilo šta drugo. Jer gotovo sve u Dedovicevom svijetu nosi pecat svakodnevne, demitizirane, gole stvarnosti - pjesnik se trudi oko nenamještenog, katkad drasticno razgolicujuceg snimka ili komentara životnih fenomena. Lijepo ili ružno, lice svake stvari mora da se pokaže onakvim kakvim ga doista vidi slobodno oko ovog nepotkupljivog posmatraca. Samo što Dedovic ne gradi pjesmu postupkom anahronog realiste, vec mnogo više nacinom fenomenološkog redukcioniste: zanimaju ga sami ekstrakti fenomen_, jezicki domašene i izražene suštine. Povezivanjem takvih, sažetih nalaza cula i uma nastaje tekst, živo tkivo pjesme, pri cemu ne odlucuje jedino senzibilitet vec i školovani dar, ukus i zanatska umješnost autora. Drugim rijecima - njegova umjetnicka inteligencija. Uvjeren sam da to nece poreci ni citalac koji voli neku drugu vrstu lirike i koga Dedoviceva ne baš "raspjevana" pjesma nece možda uspjeti da "ponese".

Kada me prije sedam godina jedan uvaženi njemacki pisac, kojem su u ruke dospjele prve Dedoviceve pjesme u njemackom prevodu, pitao što mislim o njemu, rekao sam da vjerujem u njegovu inteligenciju. Iz te pregršti pjesama, naime, nije se još moglo zakljuciti o kakvom je autoru rijec. A danas bih sa pojacanim uvjerenjem potvrdio svoju izjavu.
Razumije se da, osim dara i inteligencije, svakom ozbiljnom pjesniku treba i ono "zrno soli pod jezikom". Makar i "sicušno". Ono mu može pomoci da odoli iskušenju "politicke korektnosti" i laži, te da "gorki talog" (D. Kiš) sopstvenog životnog iskustva spasi od uvijek moguceg svojerucnog falsifikata.

Do sada objavljene knjige:

Izadimo u polje, pjesme, Sarajevo 1988.
Cirkus Evropa, pjesme, Tuzla 1990.
Von edlen M�rdern und gedungenen Humanisten,(O plemenitim ubicama i najmljenim humanistima), 44 Gedichte/pjesme & 1 Essay/esej, Klagenfurt/Celovec 1997.

Evakuacija, izbor suvremene price iz BiH, Split 1999.
Eine Kawasaki f�r Wukman Dedovitsch, Gedichte, Klagenfurt/Celovec, 2001.