Ljubica Arsić, Jelena Lengold

PATNJA JE NAJVEĆI TABU

Sarajevske Sveske br. 29/30

Ljubica: Kad smo se nas dve upoznale, bila si pesnikinja, a onda je došlo do preokreta. Počela si da pišeš priče. Kako pesnik vidi svet a kako prozni pisac? Pitam te to zato jer ja nikad nisam pisala pesme zato što smatram da je to poseban talenat s kojim se čovek rodi, koji u njemu postoji kao poseban zov, posebna osetljivost.

Jelena: Obično ljudi misle da proza nadrasta pesništvo. Mislim da je to uvredljivo za pesništvo jer je ono, po mom mišljenju, kruna književnosti. Ja sam i pre poezije, još sa dvadesetak godina, pokušavala da pišem priče ali mi se nisu svidele. Verovatno je trebalo da prođe neko vreme, da steknem životno iskustvo i sazrim. To je važna razlika između proze i poezije, poeziju možeš da pišeš mlad, kad nemaš iskustva, iz nekog svog biološkog, instinktivnog znanja, i da to bude dobro. S prozom to nije slučaj. Ona traži zrelost. Tako je barem bilo sa mnom. Moje rane priče činile su mi se neutemeljene, likovi bledi i neuverljivi, ali sam imala u svesti da ću to nekad, u budućnosti, raditi. Tako sam do svoje tridesete pisala pesme i one su bile sav moj svet. Mada sam i tada puno čitala priče, koje su na neki način uticale na moje pesme, koje su postajale sve duže. U stvari, moja knjiga pesama Sličice iz života kapelmajstora je na pola puta do proze, sa

utvrđenim redosledom pesama, sa poglavljima o kapelmajstoru, čija se sudbina tokom knjige razvija kao u romanu. Bilo je posle toga sasvim prirodno da nastavim s prozom.

Ljubica: Poezija je, dakle, zov mladosti, nešto povezano s nagonskim i afektivnim...

Jelena: Ne verujem da je kod svih tako. Ima ljudi koji pišu poeziju čitavog života. Ali ja sam kasnije u trenucima nekih zanosa, u nekim podignutim emotivnim stanjima, pokušavala da napišem pesmu i zaključila da više ne mogu.

Ljubica: Znači li to da je pisanje pesme spontan čin dok se u prozi primenjuju zanatska znanja koja ima iskusan stvaralac?

Jelena: To zavisi od čoveka. Neki celog života pišu sve, romane, priče, pesme, eseje, književne kritike, drame... Ima onih koji pišu samo jedno. Besmisleno je izvlačiti neke zakonitosti, nema pravila za mladost ili za iskustvo zrelosti. Mene je u jednom trenutku poezija jednostavno napustila. Zašto i kako, ja to ne znam. Jedino znam da se faze u životu smenjuju.

Ljubica: Hajdemo da pričamo o tvojim pričama koje mene nadahnjuju i oduševljavaju. Ne znam da li je to za tebe uvredljivo ali u njima vrlo ženski nastupaš.

Jelena: Misliš?

Ljubica: Ja ih vidim kao sugestivno pričanje koje izlazi iz ženskog iskustva, a pri tom nije ono što svi smatraju, kad se pomene žensko pismo, inferiorno i sladunjavo. Za mene je ženstveno i jako. Kako ti razmišljaš o ženskom i muškom pismu? Zanimljivo mi je da razmišljanje o muškom i ženskom pismu čujem baš od tebe jer mislim da si ti uradila ono što muškarci ne mogu.

Jelena: Ti znaš da ja imam mnogo priča napisanih u muškom licu. Namerno sam ih pisala da bih pokazala da mogu da pišem i ovako i onako, i kao žena i kao muškarac. Mislim da dobar pisac mora da oseća i jedno i drugo. Ako sebe ograniči samo na jedno, to je onda kao ovo o poeziji i prozi, što smo pričale. Loše. Što se tiče takozvanog ženskog pisma, već sam nebrojeno puta na to odgovarala i ta priča je toliko potrošena i prepuna stereotipa da je meni već od toga muka. Kažu, pišeš ženski ali ne sladunjavo, kao da se podrazumeva da se od žene očekuje sladunjavo. Ima toliko žena koje ne pišu sladunjavo i muškaraca koji su skloni kiču.

Ljubica: Treba razbiti te stereotipe i govoriti o ženskom i muškom pismu kao različitim strategijama pripovedanja koje nisu ni bolja ni gora jedna od druge, već su u pitanju različiti načini.

Jelena: Razbijam stereotipe tako što uopšte ne pričam o tome. Ta je priča besmislena. Volim da mi se ljudi obraćaju kao piscu, a ne kao ženi. Žena sam u drugim oblastima života, ovde sam pisac.

Ljubica: Da, ali tvoje erotsko u pričama dato je iz jednog ugla koji nije vizura muškarca. I kad pišeš iz muškog naratora, prepoznajem da je on viđen očima žene, onako kako žena zamišlja šta jedan muškarac vidi i oseća.

Jelena: Knjiga Vašarski mađioničar dobila je ime po istoimenoj priči napisanoj u muškom licu, koja ima isključivo muški eros. Ne znam za druge žene, ali mislim da ja mogu da pišem i iz muškog i iz ženskog ugla. Malo se šalim, ali mislim da kad uđem u kreativno stanje, mogu da osetim šta se zbiva u erosu i muškarca i žene.

Ljubica: Priče su ti prefinjene ali i smele. Vidim da se u njima poigravaš tabuima, onim o čemu je sramota da se priča. Šta misliš o piščevom zadatku da te tabue malo prodrma ako već ne može da ih razbije?

Jelena: Ja lično nemam tabue u pisanju. Da ih imam, ne bih o njima pisala. Na šta, u stvari, misliš?

Ljubica: Imaš jednu priču o lezbejkama.

Jelena: Da, ima takvih priča. Ima priča u kojima se pominje incest, ili priča u kojima se otvoreno priča o seksu. Za mene seks nije tabu, ne vidim u njemu ništa sramotno. Meni piscu su intrigantne stvari na ivici, mada i obična ljudska priča može da bude zanimljiva. Zavisi, naravno, kako se ispriča. Ima ona priča o bračnom paru i mačku, gde se preko ženinog odnosa prema mački priča o njenom odnosu prema mužu i njegovom neverstvu. U njoj nema ničeg neobičnog ali je umetnički ispričana. Što se tabua tiče, za mene su najveći tabui ljudska patnja, napuštanje, smrt, rastanci, nestanak bilo čega. Strašniji su mi nego ovi društveno uspostavljeni tabui.

Ljubica: Ovo što si rekla vrlo je interesantno. Misliš da ljudi o patnji, rastanku ne pričaju na pravi način, da i u tome postoje stereotipi i zabrane?

Jelena: Stereotipi postoje u svemu. Patnja je najveći tabu. Ljudima je zabranjeno, naročito u ovom modernom svetu, da budu tužni, da pate, da kažu da ne mogu, da budu slabi. To je postalo neprihvatljivo i nije više moderno, na rubu je nepristojnog. Nije im dopušteno da se zbog svoje patnje zapuste. Zbog lepog ponašanja i civilizacijskog zahteva nametnuto im je da održavaju sebe. Ljudska patnja je mnogo veći tabu od seksa. U nju bi svaki sociolog, psiholog ili pisac trebalo da uđe i razgradi je do najsitnijih detalja, da vidi koje su njene razmere i šta sve sa njom može da se uradi. Patnja je nešto od čega se ljudi sklanjaju. Ako je tabu nešto od čega ljudi beže, onda to sigurno nije seks.

Ljubica: Kako pisac može da pomogne da se tabu oko patnje razgradi?

Jelena: Ne znam da li je uopšte uloga pisca da pomaže. Ne znam ni šta je uopšte uloga pisca. Mnogi ljudi su mi rekli da su se prepoznali u mojim pričama, a i meni je, kad sam bila mlada, doživevši otkrovenje u čitanju, bilo lakše kad bih videla da su neke moje muke ispisane u knjigama. Čovek se oseti manje usamljenim jer vidi da ono teško i skriveno u njemu postoji i kod drugih i da još neko o tome razmišlja. Iako je ljudima tada lakše, ne mislim da je baš u tome uloga pisca.

Ljubica: Zašto onda pišemo?

Jelena: Piše se iz sebičnih razloga. Nijedan pisac ne piše zbog drugih ljudi, zbog altruizma, da bi učinio svojim čitaocima. To je besmisleno. Pišemo zbog sebe, iz svog narcizma i autentične potrebe da se realizujemo. Svako ima tu potrebu, a pisci je ostvaruju pisanjem knjiga i susretom sa čitaocima. Mada, bilo je u istoriji i onih koji nisu želeli da im knjige dođu u ruke čitalaca. Pisac ima jaku narcističku i sebičnu potrebu da iz sebe izbaci to ludilo. Možda je to neka vrsta introspekcije, kroz koju se preispitujemo i verujemo, kao pravi narcisi, da su sve naše misli dragocene i da treba što više toga da zabeležimo. Zapisati, staviti na papir, da se slučajno ne izgubi! Udata sam za pisca i imam u kući duplu dozu tog narcizma.

Ljubica: Je l’ čitate jedno drugom ono što napišete?

Jelena: Čitamo, on meni više nego ja njemu. On je aforističar i piše svaki dan, za razliku od mene koja sam jedan užasno lenj pisac.

Ljubica: Pored narcisa, ja bih želela da budem malo i voajer pa da zavirim u tvoju spisateljsku radionicu u kojoj stvaraš svoje priče. Svaki pisac ima neki magijski koncept, neku tajnu u kojoj sebe podvrgava da bi došao do tih duboko skrivenih sadržaja. Ja, na primer, slušam određenu muziku koju biram prema onome šta želim da saopštim. Zapisujem slike i delove razgovora u jedno blokče.

Jelena: Nikad ništa ne zapisujem iako mi muž, koji stalno nešto zapisuje u svoj blokčić, govori da bi bilo dobro da zabeležim neke ideje. Jednom u dva meseca sednem i zbog nekog roka, ili izdavača Gojka Božovića, koji me opominje da je vreme da predam knjigu, krenem da pišem. Obično u glavi imam samo prvu rečenicu. Šta će se dalje dešavati s tom rečenicom, ili likom, ja nemam pojma. Priču ispišem u naredna dva-tri sata, za onoliko vremena koliko mi je potrebno da je iskucam, kao da mi je neko diktira, i ona obično ostane takva kakva je. Ne menjam je kasnije, možda nekoliko zareza. Muž mi pronađe lektorsku ili korektorsku grešku, a ja ne radim mnogo na svojim pričama. Pored prve rečenice, smislim i kako će priča da se zove. Ponekad pokušam unapred da smislim neki pravac, koji onda moji likovi menjaju, kao da imaju neki svoj život koji im pokazuje šta dalje treba da se dešava. Puštam ih da oni sami vode priču. Ne, to nije fraza niti neki moj umetnički mambo-džambo, stvarno ti kažem da je oni sami ispisuju. Da se ja pitam, verovatno bih imala mnogo više priča sa hepiendom. Međutim, moji junaci su uglavnom neki melanholici i depresivci koji često tragično završe, ponekad i samoubistvom. Takva je njihova volja. Moje je samo da ih stavim na papir.

Ljubica: Priče su ti stilski vrlo doterane, muzički odnegovane. U njima se čuje muzika, kao ono u filmu kad muzika vodi emociju ispred slike.

Jelena: Mislim da imam dobro osećanje ritma. To mi je bilo važno i kod poezije, a i u pričama. Zato se nerviram kad neko želi da mi promeni neku reč koja onda, tako promenjena, izneverava moj unutrašnji ritam. Ima nečega u tome da ljudi koji lepo pevaju, a ja mislim da lepo pevam, uspevaju da muzički iskomponuju priču.

Ljubica: U njima se oseća ona muzika otkucaja srca, lične frekvencije. Da li svoje priče povezuješ s nekom određenom muzikom, koju slušaš ili koja je u tvojoj glavi. Meni liči da ti slušaš džez jer vešto improvizuješ.

Jelena: Volim da slušam Arsena Dedića ali i modernu muziku. Inače, kod mene je u kući često buka i obično je svašta uključeno. Ne bi verovala ali sam mnoge priče napisala uz treštanje radija i televizije. Iz muževljeve radne sobi čuje se glasna muzika koju voli da sluša. Uprkos tome mogu da se potpuno isključim i usredsredim samo na tekst.

Ljubica: Ti si kao Čehov koji je mogao da piše svugde, i u kafani i na železničkoj stanici.

Jelena: Mogu i ja. Ponekad nešto napišem u gradskom prevozu. Mislim da sam navežbala tu koncentraciju još dok sam radila na Radiju, kad je nas desetak delilo jednu malu redakciju sa samo četiri pisaće mašine.

Ljubica: U tvojim pričama ima pametnog i tananog humora. Duhovitost je dragocena retkost, koja polazi za rukom samo izabranima. Nema mnogo onih koji uspevaju da nas zasmeju, a mnogi, izgleda, smatraju da je smeh trivijalna i površna stvar. Primećujem da se iz književnosti iselila strast, ona strast prema životu bez koje nema prave slike sveta.

Jelena: Kod nas ima puno pisaca koji misle da treba da mudruju na način koji nam nabija komplekse. Čitaš takvu neku knjigu i prosto se osećaš krivom što ne razumeš šta je pisac hteo da kaže. Veruju da dobra knjiga mora da bude dosadna. Ako je zabavna, tu nešto nije u redu. Pretpostavljam da ovo izlazi od pogrešne pretpostavke da se do onog što vredi dolazi teško. Ja, naprotiv, mislim da ima smisla raditi samo ono što nam ide lako i što nam pruža veliko zadovoljstvo. Sve što nam je teško možda nije pravi posao za nas, što ne znači da se ne treba potruditi, ali u tom trudu mora da bude i zadovoljstva. Ako čovek oseća muku i ne voli ono što radi, teško da u tome može da uspe. Često mislimo da smo pročitali nešto vredno ako nas je knjiga izmrcvarila pa smo je istrpeli iz kulturoloških zahteva, jer je dobila nagrade i kritičari su je označili kao nezaobilaznu. Ja mislim da knjiga na prvom mestu mora da bude zanimljiva. To je i najvažnija uloga pisca, da bude zabavljač, što se nikako ne izjednačava s trivijalnim. Od ovoga će verovatno mnogim piscima da se digne kosa na glavi ali to me baš briga. Prvo zabava, pa ćeš tek onda kroz zabavu čitaocu uspeti da saopštiš i još nešto. Pisac mora da dopusti čitaocu da ponekad malo uzme vazduh, da predahne. Ne možete ga stalno gnječiti i u filozofskoj i emotivnoj presiji očekivati da on to čita, čita, čita, bez odmora od tegoba i pameti prosutih na prethodnih dvesta stranica.

Ljubica: Zašto se smeh smatra skrajnutim kad je on jedan od retkih darova, poseban talenat? Malo je onih koji uspevaju da zasmeju čovečanstvo, mnogo je više onih koji ga rastužuju ili promišljaju cedeći suvu drenovinu. Ljudima kao da nije potrebna igra. A opet, smisao za humor je vanredan talenat. Reći nekom da bude duhovit je isto kao zadati mu zadatak da bude lep ili pametan.

Jelena: To je velika tema o kojoj često pričam sa svojim mužem, satiričarem, koji prilično pati zbog toga što se sve ono vezano za humor i satiru smatra lepršavim i lagodnim, bez potrebne umetničke težine, kao nešto trećerazredno. Možda ako bismo otišli malo dalje, došli bismo i do nekih religioznih zabrana na radost i smeh. Ili je to potreba ljudi da sami pred sobom glume da su odrasli, jer većina ljudi misli da su odrasli ako su ozbiljni i ne smeju se, da kroz igru poništavaju sebe kao ozbiljno i odgovorno biće. Međutim, igra, smeh, radost, strast, to su osnovni elementi životne energije. Oni nas čine živima. Ako toga nema, teško da se može opštiti s drugim ljudima.

Ljubica: Za pisca je, dakle, važno da kako zna i ume ostane dete.

Jelena: Kad sa nekim razgovaraš kroz umetnost, ako se obraćaš samo njegovom odraslom delu ličnosti, onda dobijaš i odgovor iz odraslog. Dobar pisac mora da se obraća detetu u svom čitaocu, jer u tom detetu su emocije i kreacija. Stvaralaštvo nam ne dolazi iz odraslog već iz deteta.

Ljubica: Detinjstvo nije samo Edenski vrt u kome se živi radost prvi put viđenih i doživljenih stvari. Ono je istovremeno radosno i tužno.

Jelena: O detinjstvu stalno mislim i dan danas volim da čitam knjige koje pričaju o detinjim danima. Detinjstva su, baš tako što si rekla, i čarobna i tužna, čak i kad su najsrećnija. U stvari, detinjstvo je jedna vrlo mučna stvar i jedan od velikih tabua. Često se idealizuje kao srećno i najlepše doba, zato što nemaš odgovornosti koje ima odrastao čovek. Dete toga nije svesno jer nikad nije radilo i ne zna kako je to imati šefa ili ići na posao. Ali je detetu mnogo teže nego odraslom zato što ima mnogo više strahova, jer je zabrinuto za mnoge stvari, nije mu dosta toga jasno, ljudski odnosi, na primer, u kojima ono tek nešto naslućuje. Oseća se krivim za mnoge stvari koje nije skrivilo. Govorim i o srećnoj deci, ne samo o onima s traumatičnim detinjstvom. Deca imaju mnogo problema u svojoj glavi, mnogo briga. Kad odrasteš, mnoge ti se stvari razjasne, shvatiš kakve su veze između tebe i ostatka sveta, što ti pomaže da zauzmeš poziciju. Kad si dete, boriš se za sve to. Vrlo si nemoćan. Za mene su detinjstva vrlo inspirativna zbog te muke odrastanja i traženja svog mesta u svetu.

Ljubica: Vrlo je interesantno tvoje rusko poreklo, sa dedom Lavom iz tvojih priča. Sve to izgleda egzotično, potpuno različito od mog detinjstva u dvorištima beogradske Čubure. Ruska krv je na poseban način bojila tvoje detinjstvo i odrastanje. Osećam kako se iz ruskih klasika sliva pomalo i u tvoju prozu.

Jelena: Imam priče u kojima sam inspirisana ruskom klasikom mada ona nije, nažalost, moja najomiljenija književnost. Više sam okrenuta ka modernoj zapadnoj literaturi ali jesam odrasla na ruskim knjigama i u tipičnoj ruskoj emociji bliskosti, nežnosti i prenaglašenih izliva osećanja. Nije to bilo preterano starovremenski ali je bilo izuzetno nežno. U našoj kući je postojao višak emocija svake vrste, baš onakav kakav možeš da nađeš u ruskoj književnosti, i to je sigurno uticalo na mene. Kasnije, nisam znala šta da radim sa svim tim emocijama i ranjivošću. U našoj kući svi su bili puni obzira, a to se danas teško uklapa u ovaj surovi svet i zato se uglavnom osećam kao da sam pala s Marsa. Zbog toga sam se svela na svoj mikro svet sa malo ljudi koji me ne ugrožavaju.

Ljubica: Kao da danas nema mnogo empatije, uživljavanja u tuđe emocije. Svet je postao surov ili nam se možda samo takvim čini?

Jelena: Ne znam da li je nekad bilo drugačije. U svetu u kom sam ja odrastala bilo je više osećanja. Ne znam da li je svuda bilo kao u mojoj porodici jer je to bio jedan konstantni raspad od emocija, ljubavi, patnje... Ovaj sadašnji ravnodušni i pragmatični svet je za mene vrlo, vrlo neprepoznatljiv.

Ljubica: Utočište i bekstvo iz njega pronalazimo u čitanju. Koji pisci su te snažno udarili i usmerili prema književnosti.

Jelena: Moj reperotoar knjiga za devojčice bio je uobičajen, onaj koji si verovatno imala i ti. Ništa me od toga nije mimoišlo. Ni Grička vještica, ni Fransoaz Sagan, ni Katerina, Mirjam, ceo taj paket. Mnogo sam čitala, naročito sam volela da čitam poeziju. Ali presudna knjiga za moj poetski doživljaj sveta bila je Golobova zbirka Grlice u šumi. To je taj ritam koji je nastavio da živi u svemu što sam kasnije pisala. Pročitala sam tu knjigu i pomislila: To sam ja i to želim da budem. Mislim na energiju koja je potpuno pogodila neku moju frekvenciju. Posle toga, kad sam počela da pišem priče, pročitala sam knjigu Jana Mekjuana Uteha stranaca. Ne mogu ti opisati kako je ta knjiga delovala na mene. I kad sam je prošlog leta opet pročitala, dakle, posle dvadeset godina, shvatila sam koliko sam priča izvukla iz te knjige. Nisam je, naravno, plagirala, već sam prepoznala retroaktivno u toj knjizi one rečenice koje su otišle direktno u moju podsvest i iz kojih će posle mnogo vremena nastati neke moje priče. Prekretnica je bila i Smrt u Veneciji Tomasa Mana. I pre te knjige sam naslućivala surovost lepote, smrtonosni aspekt ljubavi i strasti, ali sam uz tu knjigu prvi put to istinski osetila, i sama počela da se time u pisanju bavim. Razvijala sam se kao pisac i uz Rejmonda Karvera i Čarlsa Bukovskog, koji je bio neka vrsta naše seksualne revolucije. On mi je pokazao da stvari ne moraju da budu sladunjave da bi bile i nežne. Časopis Pismo, koji je uređivao Raša Livada, sa Albaharijevim divnim prevodima, otvorio mi je vrata američke kratke priče i to je bilo dragoceno.

Ljubica: Neki pisci smatraju da ne treba da čitaju, da ih čitanje kvari i navodno negativno utiče na njihov stil. Sve više čujem kako mladi pisci u svojim intervjuima izjavljuju kao ih čitanje ometa u stvaralaštvu. Kao da zaboravljaju da se kroz čitanje uči zanat.

Jelena: Da li je moguće? Ne bih mogla da zamislim svoj život bez čitanja. Čitam stalno i puno, trudim se da pročitam knjige i novih kolega i pisaca iz moje generacije. Trudim se da pratim i šta se novo piše na ex-yu prostoru. Ne mogu da postignem sve jer se mnogo objavljuje, a mene dosta toga interesuje. Osim beletristike čitam i eseje, političke komentare, na primer one kakve piše Teofil Pančić ili kakve je pisao Stojan Cerović. Pisac može čitanjem samo da profitira jer ako naiđemo na dobru i srodnu knjigu, ona može na talasu emocij tako da te podigne i da te inspiriše da kreneš u neku ličnu priču. Jedna reč je ponekad dovoljna da me pokrene i usmeri ka emociji koja je duboko skrivena. Na kraju, treba poštovati svoje kolege i savremenike koji pišu tu pored tebe. Postoje pisci koje radije čitam, ali ima i onih koje čitam prosto da bih bila informisana, da bih znala zašto se za njih priča da su loši i dosadni.

Ljubica: Čitanje često postaje zamena za život. Ljudi koji mnogo čitaju vrednuju čitalačko iskustvo podjednako važnim kao i životno. Šta misliš o onoj kišovskoj paraleli život-literatura? U kakvoj vezi oni stoje, da li se literatura oslanja na život i koliko joj je život potreban kao inspirator, a koliko je sama sposobna da nešto smisli? Ja lično volim da pišem o nekom proživljenom iskustvu, koje se usadilo duboko u mene kao moja priča, koju sam i sama doživela ili sam o njoj mnogo razmišljala. A ti?

Jelena: Imam u knjigama šest samoubica, zamisli da sam ih sve proživela!

Ljubica: Ali sigurno si o tome razmišljala.

Jelena: Nisam nikada razmišljala suicidalno. Ne moraš da proživiš svaku emociju i misao koju imaš u priči. Treba da posmatraš i pažljivo slušaš ljude, da o njima razmišljaš. Interesuju me ljudi i volim sa njima da pričam. Internet je fantastična stvar, dosta vremena izgubim ćaskajući s nepoznatim ljudima i slušajući njihove priče. Za mene je to vrlo inspirativno, kad čujem kako sve ljudi mogu da razmišljaju, tako ih upoznajem, vidim čime su sve zaokupljeni. Čujem stvari koje mi nikad ne bi pale na pamet!

Ljubica: Danas ljude prilično zaokuplja istorija. I pisci, bar kod nas, vrlo posežu za istorijskim temama. Na našem izdavačkom tržištu sve je više istorijskih romana, kako onih o bliskim događajima tako i onih koji poniru u davnu prošlost. Da li je to i neka vrsta bekstva od stvarnosti?

Jelena: Neki pisci imaju potrebu da istražuju svoje kolektivno biće i da kroz to dođu do ličnog. Mene više zanima lična perspektiva ali ne mogu da poreknem da je kolektivno vrlo interesantno. Istorija nije bekstvo, to je naša stvarnost. Imali smo je poslednjih petnaest godina toliko da je preplavila skoro sve i postala naša stvarnost. Veoma sam se za nju interesovala i bila uključena u mnoge događaje, jedino ih nisam stavljala u priče, što ne znači da me istorija nije interesovala. Po mom osećanju, tome nije mesto u mojim knjigama. Ima sjajnih pisaca poput Milana Kundere, koji uspevaju da aktuelnu istoriju i politiku stave u svoje knjige. Ali nije svako Kundera ili Orvel. Mnogima nedostaje distanca ili ih politika povuče da skliznu u dnevno, trivijalno, moralizatorsko.

Ljubica: Nekad, u represivnim društvima, pisac je morao da svoje političke stavove koje nije smeo da javno iskaže „zavuče“ u književnost i time ih učini manje ali dovoljno vidljivima. Sad kad svako u novinama može da napiše šta misli, više nema smisla uvlačiti u književnost pamflete i političke stavove. Literatura, čini mi se, treba da se oslobodi tog političkog balasta i ostane sama sa sobom.

Jelena: Da bi neko napisao dobru knjigu, u kojoj ima i istorije i politike i sagledavanja društva, treba da bude istinski veliki pisac. Mislim da nama takav nedostaje, onakav kakvih je nekad bilo. Mi u ovom trenutku nemamo svog Balzaka koji bi napisao roman od hiljadu likova, ljudskih sudbina i koji bi naslikao ovo vreme i društvo kakvo jeste, sa svim bolestima i perverzijama. Francuski pisac Mišel Uelbek je na tom tragu, ali ja mislim na Balkan. Nama nedostaje jedan takav pisac. A materijala za pisanje postoji na pretek!

Ljubica: Ovaj razgovor smo vodile za časopis Sarajevske sveske. U njemu si objavljivala svoje tekstove. Šta misliš o tom projektu, koji se, evo, već pojavljuje kao klasika, da jedan ovakav časopis, vrlo bogato i studiozno predstavlja kulture naroda, različitih ali koji su jedan drugom blizu?

Jelena: Sarajevske sveske su odličan časopis, naročito za nas, radoznale pisce, koji želimo da znamo šta se na ovim prostorima piše i kako se razmišlja. Sve što nas povezuje u vremenima rastanaka, sve je to od ogromnog značaja.

     All rights reserved. Sarajevske sveske © 2010 - 2017.