Jagna Pogačnik

Ona se (ponovo) budi...

Sarajevske Sveske br. 25/26

Budimo iskreni – najmlađa hrvatska proza zapravo ne postoji, barem ne u onom smislu da bismo mogli govoriti o nekom ozbiljnom novom književnom naraštaju, sa zajedničkim poetičkim, generacijskim nazivnikom ili nekakvom jasnom platformom sučeljavanja prema generaciji „starih“. Medijski i tržišno atraktivnija, iako je i to izgleda tek „stara slava“ koja polako umire sa posljednjim oazama centimetara koje su današnji mediji još spremni za nju odvojiti, u ovom trenutku hrvatska proza kao da gubi bitku sa donedavno poprilično marginaliziranom poezijom u kojoj se trenutno događa poprilična živost ili se barem meni tako čini.
Čemu kriti, u zadnje vrijeme doista se može primjetiti stanovit „zamor materijala“ koji se manifestira poznatim autorskim imenima i ponavljanjima istih pripovjednih modela, tek uz pokoje dobrodošlo debitantsko iznenađenje, a indikativno je da su prozni debitanti često oni koje bismo, logikom godina, teško nazvali mladima, prije onima koji su se profesionalno dokazali u nekim drugim segmentima, pa su se potom odlučili i na iskorak u prozu (poput pjesnika i urednika Drage Glamuzine, pjesnikinje Dorte Jagić i sl.). No, utabane staze koje su se nakon godina letargije ustoličile pojavom stvarnosne proze, pisaca-novinara i fenomena FAK-a, polako su postale stanovitim recikliranjem već poznatoga, pa sam i sama često sudjelovala u formalnim i neformalnim razgovorima koji su se vodili oko važnog pitanja – gdje su te mlade generacije, rođene osamdesetih, i da li je moguće da današnji dvadeset-i-nešto-godišnjaci doista imaju pametnija posla od pisanja proze?
Uostalom, kako bi predstavnici nove hrvatske proze koja se gromoglasno pojavila koncem devedesetih konačno prestali biti nazivanim „novima“, potrebno je da logikom smjene književnih generacija konačno dobiju i svoje oponente, „mlade“ koji će se referirati na njihovo nasljeđe, ali i biti prema njemu kritični i prije svega drukčiji. Doista sam s nestrepljenjem očekivala vidjeti kako će izgledati proza autora koji su za vrijeme rata bili djeca ili, gledamo li globalnije, kojima je prvi oblik pismenosti onaj koji su usvojili kliktanjem računalog miša. Na trenutak se učinilo da ćemo uskoro saznati odgovor na to pitanje. Prije tri godine, osam mladih pisaca u rasponu od maturanata do apsolvenata skupilo se oko zajedničkog manifesta, što je stupanj homogenosti na kakav već dugo vremena nismo navikli, prozvalo se Eventualistima, a o njima se ozbiljnije počelo razgovarati nakon zajedničkog nastupa u zagrebačkom Studentskom centru i objavljivanja zbornika Nagni se kroz prozor. „Točka preokreta“ na kojoj su se našli bila je želja za revitalizacijom književne scene. Pisanjem se žele boriti protiv nametanja filozofije pragmatičnosti koja vlada današnjim svijetom; ne vjeruju u žanrove jer su oni ograničavajući, žele biti razumljivi i jednostavni, teže univerzalnosti, formom se ne zamaraju, pretpostavljaju joj sadržaj. No, također, posjeduju jasan i snažan stav o tome kako pripadaju medijski osvještenoj generaciji i vremenu u kojem postoji samo ono što su zabilježili mediji. Njihov glasnogovornik, diplomirani novinar Andrija Škare, u jednom je od medijskih istupa, primjerice, izjavio kako pisac ne može biti dobar pisac ako ga nema u medijima, te da su svjesni kako od svoje skupine trebaju stvoriti svojevrstan brand, što duhovito i vrlo optimistično najavljuje izjavom – bit ćemo prepoznatljivi kao Ariel! Njihov manifest ne govori mnogo o njihovoj prozi, dapače, on tek određuje njihovu vrlo kritičnu i mladalački-filozofsku poziciju u svijetu, dok književnom stvaranju ostavlja potpunu slobodu, osim odluke da budu isključivo prozaici. Nazvali su se Eventualistima jer je u svijetu, kažu, sve eventualno, pa i ono što u određenom trenutku predstavlja apsolut. Svakako najprovokativnijim tezama manifesta iskazuju se dvije – ona u kojoj odbijaju političku korektnost jer je ona fašizam, te izjava kako je stvarnosna proza mrtva. Prva bi mogla izazvati više optužbi za „nekorektnost“, iako prije svega iskazuje njihov zaoštren stav prema slobodi umjetničkog stvaranja, a za književnost je indikativnija ona druga, jedina u kojoj se izravno dotiču svojih proznih prethodnika. No, duhovite i «velike» riječi, kao i atraktivni nastupi, nisu bili dovoljno; do danas su samo dvojica od njih objavila i samostalne knjige (Andrija Škare, Kruno Čudina) kojima nisu uspjeli u praksu pretočiti svoju teoriju, a i kao skupina čini se da više uopće ne funkcioniraju.
Početak poetičkih promjena koje mijenjaju i proširuju zemljovid domaće prozne produkcije za sada je vidljiv tek u nekoliko posve samostalnih i individualnih autorskih osobnosti. Tu prije svega mislim na iscrpljivanje jedno vrijeme dominantnog i najpoželjnijeg modela „stvarnosne proze“, kao i na pojavu nekih novih pisaca koji čak i kad nasljeđuju iste ili slične poetičke modele, to čine primjenjujući novu generacijsku optiku, često potpomognuti mogućnostima novih medija, prije svega bloga. Za sada tek tiho i bez grupiranja u formacije, naime, i u nas se počinje nazirati proza koju bismo priručno mogli nazvati – posttranzicijskom, za koju je prije svega karakteristična dekonstrukcija tzv. novih velikih priča i u kojoj se fokus pripovjedačkog interesa pomiče s velikih „stvarnosnih“ tema na male, intimne priče pojedinca, što se u posljednje vrijeme u najvećoj mjeri događa u svojevrsnom procvatu žanra ljubavnog romana, ali i novoj vizuri iz koje se promatraju dvije vruće teme hrvatske proze – rat i tranzicija. U trenutku kada se učinilo kako je „stvarnosna proza“, pa i prozno tematiziranje rata, došla do kriznog trenutka u kojem se sve učinilo recikliranjem već viđenoga, u hrvatskoj se prozi dogodilo upravo ono što su zazivali književni kritičari i proučavatelji suvremene dionice hrvatske proze – pojavilo se nekoliko autora čija je nova generacijska optika (radi se uglavnom o autorima koji početkom devedesetih još bili djeca) rat kao temu ponovo vratila na stranice proze, iako s posve drugim predznakom i na posve drukčiji način.
Led je na neki način probio Vlado Bulić (1979) svojim romanom Putovanje u srce hrvatskoga sna (2006) koji posve sigurno predstavlja «datum» u domaćoj prozi, a nagrađen je i nagradom «Jutarnjeg lista» za najbolju proznu knjigu godine. Kao prvo, radi se o prvom u moćnoj gomilici književnih blogera koji su gotovo istovremeno ukoričili svoje uratke i pokazali kako se književna živost, što nužno ne znači i kvaliteta, posljednjih godina doista odvijala gotovo isključivo na mreži, kao supstitutu nekadašnjih tiskanih časopisa. A kao drugo, Bulić je, iako sklon «stvarnosnosti», ipak pripadnik posve drugog i novog naraštaja koji nezaobilazne teme rata i tranzicije, prvobitne akumulacije kapitala u Hrvata, gleda iz posve drukčije optike. Riječ je, naime, o onima koji su ratne sirene percipirali kao objavu sretnog trenutka kad ne rade škole, ali su ih njihove posljedice itekako «udarile» u kasnijim godinama mladosti i zrelosti. Vlado Bulić, ipak, nije «samo bloger»; jedan je od urednika Libre libere, debitirao je pjesničkom zbirkom «100 komada», a pod pseudonimom Denis Lalić ispisivao je iznimno čitan blog «Pušiona. Denis Lalić je i glavni junak njegova romana u kojem se u svojevrsnoj formi bildungsromana prepoznaju i one autobiografske crte koje je Bulić razotkrio još prigodom promoviranja svoje pjesničke zbirke – rodom iz mjesta između Splita i Omiša, njegov je «prijelaz iz ruralnog u urbano, od motike do interneta, bio praćen narkoticima», kako je tada sam izjavio. «Putovanje» tako donosi razvoj Denisa Lalića od ranih dana, kada je s djedom krčio stijene po vlaškoj goleti, preko školovanja u Splitu, studija u Zagrebu, sve do zaposlenja na internet portalu i trenutka kad kuca na vrata uspješnosti koja se manifestira novim i ozbiljnijim poslom menadžera, stalnom curom i stanom u centru grada. Ili, putem narkotika, to izgleda nekako ovako – od trave, preko bombončića, do koke. «Rast i razvoj» Bulićeva Denisa Lalića praćen je iznimno uvjerljivim seciranjem političkog i socijalnog backgrounda na kojem se odvija, satirična je to i opako kritička slika Hrvatske devedesetih i nultih koja fascinira istinskom proživljenošću i smislom za «stvarnosno» filtrirano kroz junakovu optiku. Stepenice odrastanja i sazrijevanja Denisa Lalića su sljedeće: djetinjstvo u vrijeme uzbuna u Dalmaciji, kad je glavni dotok s ratnom katastrofom onaj preko rođaka, pripadnika HOS-ovih postrojbi i prisluškivanja razgovora odraslih, potom mladalaštvo povezano s pripadnošću pankerima za koje u «stvarnosnom» ludilu više nema šanse, preko tipičnog studentskog 'brijanja' po domovima, do podstanarskih stanova, prvih poslova i konačnog ulaska u ozbiljnji svijet odraslih, koji ne donosi smirenje. Bulić je jednako kritičan prema važnijim neuralgičnim političkim točkama devedesetih, kao i prema postavkama kapitalizma na domaći način, od onih koje se tiču naglog prelaska iz političkog u žuto novinarstvo, do apsurdnosti u tvrtkama s engleskim nazivljem i balkanskim načinom rada. Njegovo je «Putovanje», bez kronološkog slijeda i linearne fabule, strukturirano prije tehnikom linkanja, uvjerljiv vodič kroz devedesete i nulte iz tipične generacijske pozicije. Nižu se tu raznorazni motivi, «hrvatski san» začinjen je siromaštvom i preživljavanjem, PTSP-om i samoubojstvima, navijačkim neredima, tulumima i partijima na kojima se proždiru droge svih vrsta, davnim Azrinim stihovima koje su ugušili narodnjaci, ljubavima, srazom mentaliteta sjevera i juga, glupim i izrabljivačkim poslodavcima itd. Jedna od dojmljivijih scena svakako je ona u kojoj glavni junak, potaknut potragom za američkim snom Huntera S. Thompsona polazi u potragu za onim hrvatskim, sakrivenim u stihovima domaćeg Hunterovog prezimenjaka, i dolazi do apsurdne točke, tuluma u nekakvoj zabiti dalmatinskog zaleđa, na kojem se znoje pijana muška tjelesa u navodnom samom srcu hrvatskog sna. Snažna je to i tmurna priča o posljedicama jednog vremena koje se simbolički stislo u apsurdu pisanja i brisanja jednog grafita, od početnog TITO, preko HDZ, do TBF. Posljedicama na čitavu generaciju koju «ona stvar» ne boli samo zbog predoziranja vijagrom, već i zbog mnogo ozbiljnijih i dugotrajnijih stvari za koje nisu sami krivi.
Maša Kolanović (1979), autorica iznime prozne knjige Sloboština Barbie (2008) pripadnica je one generacije koja je odrastala u nezgodna vremena kada se "sve presvuklo u nešto drugo", generacije koja je bila dovoljno mlada da sve svoje veze s ideologijom prošlosti svede na nekoliko pionirskih simbola, a opet dovoljno stara da shvati kako nakon prvih signala opće opasnosti i odlazaka u podrume novozagrebačkog naselja više ništa neće biti kao prije. Čak ni Barbie, taj mračni predmet žudnje tolikih generacija djevojčica kojima to nije bila "samo" igračka. Premlade da bi u njoj prepoznavale simbol popularne kulture, što autorica sada, "metodom naknadne pameti" itekako čini, Barbie je bila mogućnost da se bude što god se poželi, a činjenica kako je pravu Barbie trebalo nabavljati negdje "izvana" svemu je davala dodatnu čaroliju ili frustraciju. Oko toga simbola djevojačkog odrastanja Maša Kolanović isplela je iznimnu knjigu s kojom je prozna dionica dobila inteligento pojačanje koje događajima iz nedavne prošlosti prilazi iz drukčije i nove generacijske, ali i rodne optike. Autorica, naime, spaja nekoliko žanrova – autobiografsku prozu koja tematizira žensko odrastanje, stvarnosnu o ratnim događajima, elemente tzv. kvartovske priče i od svega toga čini duhovit i čitak, ali i vrlo ambiciozan miks kojem su pridodane i više nego kompatibilne ilustracije koje potpisuje sama autorica.
Kao priča o djetinjstvu i odrastanju ovo je knjiga koja vješto izbjegava sve uz nju povezane sentimentalnosti, dapače u igrama djevojčica (i dječaka) iz Sloboštine itekako se otkrivaju brojne "odraslosti"ljubomore, pakosti, grubosti, pa čak i bizarije, a kada se u njih umiješa "stvarni" svijet u kojem se izmjenjuju zračne i opće opasnosti, govori političara, izbjeglice i tekstovi novokomponiranih "budnica" s početka devedesetih, i igre s Barbikama postaju propusne za svijet izvan njihovog primarnog, ružičastog. Iako načelno u ovome slučaju možemo govoriti o tzv. "ženskoj prozi" u kojoj su fragmentarne dionice povezane motivom Mattelove lutke, za prozu Maše Kolanović takva je kategorizacija itekako preuska. Mašine Barbike, naime, doista vole mijenjati odjeću i uređivati svoje izmaštane stanove, a njihove vlasnice proučavati šarene kataloge, no one su i poligon za prepoznavanje pojava od kojih je inače Barbie svijet gotovo cijepljen – primjer je za to "falični" Ken nazvan dr. Kajfeš kao konstantni remetilački faktor, kao i slučaj "feminiziranog dječaka" ili pojave prvih većih staleških razlika kroz koje je diskretno i upečatljivo opisano stvaranje klase novih hrvatskih bogataša. Taj sraz igre s Barbikama i stvarnoga svijeta, koji u početku djeluje kao dio igre koja se odjednom odvija u podrumima, transformira se u autentičnu priču iz Hrvatske s početka devedesetih, godina koje u zagrebačkoj Sloboštini, srećom, nisu posve prekinule dječju igru, ali su je nadopunile novim i nepoznatim elementima i užurbano vodile prema kraju – dr. Kajfeša prema Hreliću, a pripovjedačicu prema odraslosti iz koje je moguće ispripovijedati ovakvu priču – još uvijek dovoljno infantilnu da bismo je smatrali autentičnom, a istovremeno dovoljno zrelu da bismo je shvatili više nego ozbiljno.
Roman Stele Jelinčić (1977) Korov je samo biljka na krivom mjestu (2008), iako veliki medijski interes prije svega može zahvaliti onim dionicama koje tematiziraju žensku seksualnost, jednim, vrlo važnim dijelom također prati odrastanje i sazrijevanje u mračna vremena rata (koji je «došao s prvom menstuacijom») koji pripovjedačica također lišava svake herojske i povijesne dimenzije i svodi ga na intimne nedaće i crnjake (nesnalaženje obitelji koja nije bila za HDZ pa je prozvana komunjarama, gubitak prijatelja, traume dijela obitelji koji pripada «drugoj strani», odlazak od rata u inozemstvo), ali se i vrlo eksplicitno kritički određuje prema hrvatskim devedesetim, negdje usput, kao dio privatne priče, navodeći i tragičnu sudbinu ubijene obitelji Zec. Jelinčić je, naime, pristalica stava da umjetnost treba biti društveno odgovorna, iako ne nužno i angažirana, ali mora se baviti stvarnošću. Ta nova generacijska optika koja ratu, poraću i tranziciji prilazi kao elementarnoj nepogodi koja ju je snašla nespremnu, slična je onoj koju je iskazala, iako na posve drukčiji način, Maša Kolanović.
U ovaj se kontekst 'nove vizure' itekako uklapa i roman debitanta Roberta Međurečana (1969) Prodajem odličja, prvi vlasnik (2008), autora koji je u književnosti debitirao u poprilično 'zrelim' godinama. O njemu smo kad je objavljen roman znali samo kako je «91. prodao gitaru i kupio pušku». Tematici najkraće rečeno 'braniteljskog sindroma' pristupljeno je na ponešto drukčiji i svakako literarno utemeljen način. Iako i kod Međurečana sve započinje uvodnim monologom bivšeg ratnika izrečenim na psihijatriji, roman je strukturiran kao roman ceste i upravo to je odlično pogođena forma koja otvara put ubacivanja brojnih sporednih likova sa svojim pričama, što od ovog je romana načinilo iznimno dinamično štivo u kojem su dodirnute brojne traume hrvatskoga društva. Glavni lik, Viktor Bošnjak, odlično je situirani 35-godišnjak, zaposlen u odvjetničkom uredu, oženjen, vlasnik BMW-a i brojnih bankovnih kartica, ali i «gvalje koja ga guši» i čini psihijatrijskim pacijentom s dijagnozom PTSP-a. Taj i takav Viktor, izjedan grižnjom savjesti zbog svoje posljednje ratne žrtve, srpskog mladića kojeg je ubio i zadržao njegovu osobnu kartu kao dokument krivnje, u jednom od kritičnih trenutaka odluči otići u Vukovar i potražiti rodbinu ubijenog kako bi im priznao da je upravo on ubojica. Na tome putu, koji će se od Vukovara nastaviti prema okolici Knina gdje sada živi obitelj žrtve, nakon što izgubi sve pokazatelje svoga sadašnjeg statusa, Viktor će susresti brojne živopisne likove i upadati u nove nevolje, ali i ponovo doživljavati stare traume što će djelomice imati i katarzičnu ulogu. Vlasnik srpske gostionice, neprijatelj u ratu a drug za šankom u miru, otac koji je izgubio sina, kriminalac preobučen u svećenika, autistično dijete kojem je ujak ubio oca «jer je bio četnik», poludjeli pukovnik koji je u ratu bio heroj a sada je višestruki ubojica, sve su to epizodisti koji s jedne strane tako bolno ocrtavaju priču iz Hrvatske, a s druge potvrđuju Viktora u onome čega je ionako bio svjestan, kako je «rat kolektivni prijelaz granice». U svim će epizodama, pomno poslaganim etapama ovog romana ceste, Viktor vrlo aktivno sudjelovati, potpomognut pištoljem i emotivnom vezom s jednim psom, prolazeći apokaliptičnim krajolikom razrušenih sela i puste postratne zemlje. Potresna scena u kojoj autistični dječak zaključuje kako Viktor nema dušu, baš kao ni njegov ujak ubojica, uvod je u retrospekciju u kojoj se evocira jedna od bolnijih scena Domovinskog rata – bespotrebne pogibije nedužnih mladića na Kupi. Naturalistički jezive scene ratne operacije, sa simboličkim likom «hrvatskog Isusa», momka koji je prošao najgore mučenje u ratu da bi na koncu u miru počinio samoubojstvo nakon bezuspješne borbe s birokracijom koja mu je trebala priznati invaliditet, prethode velikom finalu u kojem Viktor dolazi prekasno da bi majci žrtve priznao krivnju, ali ne i da bi sudjelovao u krvavoj akciji s pomahnitalim pukovnikom.Međurečanov roman odlikuje rijetka vještina (filmskog) kadriranja i logika pripovijedanja u kojoj je uspostavljena gradacija traumi na svakoj od etapa Viktorovog puta. Njegova kritičnost nije deklarativna, već se umješno ugrađuje u samu priču, turobnu i tragičnu istinu o braniteljima (i šire) koji su «prolupali zbog Hrvatske», priču koju nitko do sada nije ispričao na ovako dojmljiv način.
Četvero izabranih autora, mada još uvijek to nisu oni rođeni osamdeset-i-neke, ipak daju nadu kako se tektonske promjene nove hrvatske proze počinju nazirati. Danas, u vrijeme sveopće raspršenosti i individualnosti doista ne možemo očekivati 'formacije' i 'grupacije', niti smjene generacija na kakve smo nailazili prošlih stoljeća, no i ovako su vidljive naznake promjena proznih paradigmi – teme su, za sada, slične kao i kod prethodnika, 'stvarnosne proze', no vizura pripovijedanja bitno je promijenjena i bit će zanimljivo vidjeti kako će sve skupa izgledati kad se, što je neizbježno, promjene i teme.