Wystan Hugh Auden

ODABRANA POEZIJA-WYSTAN HUGH AUDEN

Sarajevske Sveske br. 23/24

prevod :Marko Vešović i Omer Hadžiselimović

KO JE KO

Jeftina biografija sve činjenice daće:
Da ga je otac tukao, da je pobjegao, u dane
Mladosti s čim se borio, zbog kojih djela će
Najvećom figurom svog doba da postane.
Da je išao u rat, u lov, u ribe, radio noći cijele,
Premda s vrtoglavicom, peo se na nove planine, dao
Ime jednome moru – zadnji istraživači čak vele
Da je zbog ljubavi gorko, ko vi ili ja, plakao.

Uza sve časti, uzdisaše za onim koji,
Kažu zblanuti kritičari, ostade doma,
Da radi vješto poslove male u kući,
I ništa drugo: da mirno sjedi zviždućući,
Il da čeprka po vrtu, odgovara mu na veoma
Duga i divna pisma. Ni jedno ne postoji.
<?1934>

***

Zaustavite sve ure, telefon iskopčajte,
Spriječite psa da laje: sočnu kosku mu dajte,
Stišajte klavire i, uz prigušenu bubnja lupu,
Iznesite lijes, žalobnici neka su na okupu.

Nek aeroplani kruže ječeći iznad glave,
Porukom On Je Mrtav nek iškrabaju plavet,
Krep-mašne oko bijelog vrata stavite javnim golubima,
Nek crne pamučne rukavice svaki saobraćajac ima.

On je bio moj Sjever, moj Jug, moj Zapad i Istok,
Moja radna sedmica, nedjeljni odmor i, stog,
Moje podne, moja ponoć, moj govor, moj poj je bio.
Mišljah ljubav će bit vječna, al sam se prevario.

Zvijezde nisu sada potrebne: sve njih utrnite,
Spakujte mjesec, dogola sunce skinite;
Prolijte nekamo okean, neka se šuma zbriše,
Jer ničem dobrom ništa ne može da vodi više.
<? 1936>

JESENJA PJESMA

Sad brzo pada lišće, i neće
Dadiljino trajat cvijeće;
Dadilje primi grobna tmica,
Al dalje idu dječja kolica.

Susjedi, šaptom s lijeve strane
I desne, pravi ushit nam brane;
Na koljenima samotnim, jake
I napuštene, lede se šake.

Tik iza nas, na tragu nama,
“Joj“ viču mrtvi u stotinama;
Prekorno dignute ruke su njine
U stavovima što ljubav hine.

Usukani, kroz opljačkanu
Šumu, trolovi, s grdnjom, hranu
Jure, i ćute slavuj i sova,
Nema dolaska anđelova.

Gorja zvanoga Umjesto eno,
Jasnog, al nikad osvojenog,
S hladnih potoka slapovitih
Neće mu niko, sem u snu, piti.

DANCE MACABRE

Zbogom, vi saloni uljuđeni tako,
Profesorsko umno gdje i zašto, s frakom
Diplomato, prepun samosvjesne pompe,
Sada rješavaju stvari plin i bombe.

Djela za klavira dva, priče blistave
Gdje džin je razuman, i vile se slave,
Slike, pomasti, krti porculani,
Grančicu masline na tavan pohrani.

Jer Vrag se pobuni, prekršivši riječ,
Dinamitom put svoj iz apsa probije,
Iz rupe gde njegov Tata bacit dade
Buntovnog anđela, izgnanik ustade.

On vani izađe, ko gripe zaraza,
Stoji pokraj mosta, čeka pokraj gaza,
Ko guska il galeb nad glavom nam leta,
Skrit je u kredencu i ispod kreveta.

Uzima oblike što najbolje kriju
Plam mržnje sred plavih i krupnih očiju:
Čas tepa u vidu bebe iz kolica,
Čas u tramvaj uđe ko mila bakica.

Čas limar, čas ljekar – jer je vješt bez mjere
Da ozbiljna zvanja po volji izbere,
Princ je u plesanju, divno hokej igra,
Tajnovit ko biljka, surov poput tigra.

Ako trijumfije, draga, znaš u koju
Jamu sramote će uvuć ljubav tvoju;
Ukrašće mi tebe, draga, to je jasno,
Ukrasti i kosu odrezati krasnu.

Milioni već zlu svom nisu izbjegli,
Ko golubi, čari zmijskoj mu podlegli;
Na zemlji stotine stabala se suši,
Sjekira sam, zato moram da ih rušim.

Jer ja sam Srećnik, najzad valja reći,
Lakomisleni sam razmažen Sin treći;
Jer pisano mi je da na Vraga vodim
Hajku, i od ljudstva zemlju oslobodim.

Ponašanje ljudsko svijet je horora,
Sjedeća Sodoma i glatka Gomora;
Moram preuzeti brigu oko vatre
Tečne da gradove ljudske čežnje satrem.

Pa kupnja, prodaja, jedenja, pijenja,
Nevjerne mašine, i nevjerna mnjenja,
Divni tupoglavci, svaki od njih budi
Iznova bolje ambicije ljudi.

Doćiću, kazniti, bićeš mrtav, Vraže,
Debeli kavijar na hljeb ću da mažem,
Katedralu ću si dići dom da imam
Sa usisivačem u sobama svima.

Na paradi kola platinska voziću,
Lice će mi sjati, zvan Zvijezdom biću,
U zvona zvoniću i danju i noću,
Niz dugu ulicu premet pravit hoću.

Džon Mali, Džon Dugi, uz Petra i Pavla,
Jadni mali Horace samo s loptom, đavla
Da smaknu, u ljetnje jutro što se plavi,
Doručak svoj, stol će i igru ostavit.

Jer naredba, truba, gnjev, doboš i moć i
Slava kažu vama da morate doći,
Zinuće grobovi da vas u se prime,
I sa zemlje smrtni grijeh speru time.

Ribe su šutljive u dubokom moru,
Nebo sija nalik božićnome boru,
Na Zapadu zvijezda viče da ljudski je
Rod živ, ali ljudski rod mora da mrije.

Pa zbogom, vi, kuće crvenih tapeta,
Zbogom, plahte s toplog, za dvoje, kreveta,
Zbogom zide s pticom koja sam je kras,
To je zbogom, draga, zbogom za sve vas.

KAD JEDNO VEČE IZAĐOH

Kad jedno veče izađoh,
Niz Bristol Strit se skitah,
Svjetina na pločniku
Bje polje zrelog žita.

I kraj prepune rijeke
Čuh pjesmu ljubavnika
Pod lukom kolodvora:
“Ljubav ne konča nikad.

„Voljeću te, draga, sve dok se
Afrika i Kina ne spoje,
Rijeka goru ne preskoči,
Losos ulicom ne zapoje.

“Voljeti, sve dok ne sviju more
I objese ga da se suši
I sedam zvijezda ne zakriče,
Ko divlje guske u tmuši.

“Godine će kao zečevi,
Da trče, jer Cvijetak
Stoljeća u rukama nosim
I prvu ljubav svijeta“.

Ali zujati i zvoniti su
Stale sve ure grada.
“O nek te vrijeme ne prevari,
Vrijeme nećeš da svladaš.

“U jazbinama snomorice,
Gdje Pravdu vidiš nagu,
Vrijeme vreba iz sjenke
Kašlje kad ljubiš dragu.

“U glavobolji i grižnji život
Blijedi iscurio je.
Vrijeme sjutra ili danas
Ima mušice svoje.

“U mnogu zelen-dolinu se
Grozni snjegovi sruče;
Vrijeme ples tanan kida
I blistavi luk gnjurčev.

“O uroni ruke u vodu,
Do članaka ih spusti,
Gledaj, gledaj u lavor,
Pitaj se šta propusti.

“Glečer u kredencu kuca,
Pustinja jeca u krevetu,
Puklina u čajnoj šolji otvara
Uzak put k onom svijetu.

“Gdje prosjak žrebom stekne novac,
Džeka* čar Diva svlada,
Ko krin bijel Dečko je Bukač,
A Džil na leđa pada.

“O gledaj, gledaj u zrcalo,
U svoj jad: život slovi
Kao blagoslov, a ti nikog
Ne možeš blagoslovit.

“O stani, stani na prozor
Dok suza prlji i vrca;
Voljećeš susjeda s grbom
Iz svog grbavog srca“.

Otišli ljubavnici,
Kasno je, kasno veče;
Ure ne čuješ, a rijeka
Duboka dalje teče.

*Imena Džek i Džil su pozajmljena iz dječje pjesmice Džek i Džil: “Jack and Jill went up the hill, / To fetch a pail of water; /Jack fell down and broke his crown / And Jill came tumbling after.(Džek i Džil pošli uz brijeg / Da donesu čabar vode / Džek je pao i slomio tjeme/ A Džil se srušila potom”).

MUSÉE DE BEAUX ARTS

Što se tiče patnje, nikad se nisu varali
Stari majstori: kako su dobro pojmili njeno
Mjesto u ljudskom: kako se voli zbiti
Dok neko drugi jede ili otvara prozor ili tek hoda lijeno;
Kako, dok starci s poštovanjem, strastveno čekaju
Čudesno rođenje, tu uvijek mora biti
Djece koja ga ne žele osobito, i eno se klizaju
Na ribnjaku, tik uz šumicu:
Nikad zaboravili nisu
Da svojim tokom ide i mučeništvo velje
U nekom kutu, nekom mjestu nečistu
Gdje psi žive svoj pseći život i konj mučiteljev
Češe o drvo nevinu zadnjicu.

U Brojgelovom Ikaru, na primjer: kakva lakoća
S kojom sve se okreće od nesreće; orač je, može biti,
Čuo pljusak, krik bespomoćan,
Ali mu to nije bilo važno; sunce je, kako treba,
Sjalo na bijele noge što nestaju u zelen-vodi,
A skupa fina lađa, koja je morala opaziti
Nešto čudesno, dječaka što pada s neba,
Negdje je imala stići, i nastavila mirno da brodi.

REMBO

Lukovi željeznice, loša nebesa, noći,
Grozni mu druzi to znali nisu, no laž
Retorska u tome djetetu prsla je baš
Ko gajde: pjesnik stvoren je u hladnoći.

Što mu davaše slab drug lirski da pije,
Sustavno svako rastrojilo mu čulo,
Sve naviknute gluposti ukinulo
Dok od slabosti i lire odstranjen nije.

Stih – specijalna bolest uva je bio.
Cjelovitosti nema; baš takav se činio
Djetinjstva ad: mora pokušati s nova.
I sada, Afrikom dok galopira, snije
Novoga sebe, sina, inženjera čije
Istine prihvaćene bile bi od lažova.

VOLTER U FERNIJU

Posmatrao je svoje imanje, gotovo srećan sada.
U prolasku, izgnanik urar bi zirnuo, zatim
Nastavio s poslom; gdje je brzo rasla bolnička zgrada,
Tesar je doticao kapu; posrednik je došao kazati
Da dobro napreduju stabala koja on zasadi. Bijeli
Alpi su svjetlucali. Bilo je ljeto. On bješe velik.

Daleko, u Parizu, gdje su šaptali
Dušmani da je zao, jedna slijepa starica ima
Što, u uspravnom stolcu, čezne za smrću i pismima.
Htio je napisati “Nema ništa bolje od života“. No da li?
Da, protiv himbe i nepravde se isplati
Uvijek ratovati. Takvo bje i vrtlarstvo. Uljuđivati.

Laskom, grdnjama, spletkama, umniji od sviju svakad,
Drugu djecu u ratove je vodio svete
Protiv zloglasnih odraslih i bio je, kao dijete,
Lukav i ponizan, priliku kad uhiti
Za dvoličan odgovor il prostu laž što štiti,
Al čekao je njin pad, strpljiv poput seljaka.

I nikad u pobjedu, ko D'Alembert, sumnjao nije:
Jedino Paskal mu bje velik neprijatelj, drugi su bili
Štakori već otrovani; no da se uradi bilo je dosta toga,
A može računati jedino na sebe samoga.
Dragi Didro bješe bezveze, i činio je najbolje što umije.
Ruso, znao je to uvijek, tek popušta i cvili.

Zato, ko stražar, nije mogao da spava. Noć bješe puna, zbilja,
Zla, zemljotresa i smaknuća. Uskoro, i sam će mrtav biti,
Ali je još sva Evropa bila krcata groznih dadilja
Sklonih kuhanju djece. Možda ih mogu zaustaviti
Tek njegovi stihovi: Mora nastaviti s radom. S nebesa
Zvijezde što se ne tuže skladale su svoju lucidnu pjesan.

NEZNANI GRAĐANIN

(Ovaj Mermerni Spomenik
Podigla je Država)

Protiv njega – Statistički Ured je našao –
Nije podnesena ni jedna zvanična tužba,
I saglasna su izvješća o tom kako se ponašao
Da je bio svetac u modernom smislu te riječi staromodne,
Jer sve što je činio bila je Velikoj Zajednici služba
Izuzev u Ratu sve do dana kad u penziju ode
Radio je u tvornici i nije otpuštan sve te godine duge
Već je zadovoljavao gazde, Komp. Fudž motora,
Ali nije bio štrajkolomac, ni čudnih nazora,
Jer plaćao je članarinu, po izvješću njegove Udruge
(Naše izvješće o Udruzi kaže da mu bje solidno stanje)
Bio je, kako nalaze Socijalno Psihološki radnici naši,
Omiljen među drugovima, i uz to naklonjen čaši.
Štampa je u njemu vidjela kupca novina svakidanjeg
I da je uvijek normalno reagovao na oglase,
Polise na njegovo ime kažu da je imao puno osiguranje,
Jednom je bio u bolnici i izašao izliječen što iz
Zdravstvene liste zna se.

I centri za istraživanje proizvodnje i visokog standarda
tvrde da je bio
Sasvim svjestan prednosti Kupovanja na Otplatu
I imao sve što Modernom Čovjeku ne gine,
Auto, frižider, fonograf i radio.
Zadovoljni su naši ispitivači Javnoga Mnjenja
Što je mislio ispravno u svako doba godine –
U miru bio je za mir, kad je rat, bio je u ratu.
Bio je oženjen i djecu dodao rastu populacije:
Njin broj, kaže naš Eugeničar, odgovara
roditeljima tog pokoljenja,
A naši učitelji izvještavaju da im se nikad u posao pleo nije.

Je li bio slobodan? Je li bio sretan? Upit je besmislen –
Da nešto ne bješe u redu, jamačno čulo bi se.

ATLANTIDA

Budući da si nauman bio
Da otploviš do Atlantide,
Razumije se, ti si otkrio:
Ove godine tek Brod Luđaka
Putovati će, jer je mnoga
Oluja, abnormalno jaka,
Prognozirana, i moraš stoga
Biti spreman da zbog dovoljno
Apsurdnog ponašanja te prihvate
Kao jednoga od Momaka,
I bar praviš se da pića jaka,
Buka i gruba šala su za te.

Ako zbog bura, lako se zbiti
To može, u lučki stari jedan
Grad jonski svratiš da se za tjedan
Usidriš, govori s duhovitim
Znanstvenicima, ljudima koji
Dokazali su da ne postoji
Takvo mjesto ko Atlantida:
Shvati im logiku, uoči i da
Istančanost njina se jakom
I prostom patnjom zna odati;
Tako će da te nauče kako
Sumnjat da možeš vjerovati.

A ako se nasučeš, nakon
Tog, međ trakijskim rtovima,
Gdje bogovijetnu svu noć nago
Barbarsko pleme, što baklje ima,
Skače pomamno dok jek tuli
Tritonske trube i neskladnoga
Gonga, sred divljeg tog kamenoga
Žala zapleši, pošto zguliš
Svoju odjeću, jer ako kadar
Ne budeš zaboravu dati
Atlantitidu, nećeš nikada
To putovanje okončati.

Još, do Kartage ako vesele
Ili Korinta dođeš, neka
Njino veselje bez konca bude
I tvoje, il kad u baru neka
Kurva pogladi kosu veleć
“Ovo je Atlantida, zlato“ –
Njenu životnu priču, na to,
Saslušaj s pažnjom: sada ako
Upoznavati ne počneš svako
Utočište, gdje oponašati
Atlantidu kušaju, kako
Istinsku misliš prepoznati?

Uzmimo, na žal kod Atlantide
Da najzad prista, strašnim putem
U unutrašnjost da sad ideš
Kroz gnusne šume i smrznute
Tundre gdje lako svak nestane,
Ako napušten tu, dakle, staneš,
Od sveg odbačen, sred snijega,
Kamena, u zraku i tišini,
Sjeti se velikih pokojnika,
I privoli se svojoj sudbini
Putnika a i mučenika,
Dijalektičnoj, čudna jeka.

Radosno napreduj s posrtanjem;
Pa čak i kad se, dosegnuvši
Možda posljednji vrhunac, srušiš
Dok Atlantide cijele sjanje
Dolje se vidi, al nema nâda
Da siđeš, trebao gord bi tada
Biti, jer ti je dopušteno
Da Atlantidu barem zirneš
U jednom viđenju pjesničkome,
Zahvali se i legni, mirne
Duše, s pogledom na spasu svome.

Malih kućnih bogova nasta
Vika, al kaži zbogom sada,
I odjedri, zbogom, moj mili:
Hermes, koji putima vlada,
S četiri Kabira patuljasta,
Služili ti svagda, štit bili;
I nek ti Drevni Dani podare,
Za sve što moraš da učiniš,
Njegovo vođstvo nevidljivo,
Dižući k tebi, dragi, u tmini,
Njegovog lica svjetlo živo.

MODEL

Uopšte, čitanje dlana ili rukopisa ili lica
Stvar je prevođenja, a pošto ljubazni je
Gospodin zavodnik velik,
Od želje da zatraže da ostane mrije
Možda namrštena učenica,
Ali tijelo te stare dame tačno pokazuje šta želi.

Rorschach i Binet* ne mogu dodati ništa tom što i glupom biva
Vidno iz jasnog fakta da je zdrava i živa;
Jer, u osamdesetoj ako ste godini,
Mrvica pohlepe, čak i najmanja,
Teško bolesnim zaista vas čini
I odmah je poguban dodir očajanja.

Bilo da je grad nekad pjenušac iz njene cipele pio,
Bilo da bješe guvernanta sa dobrim imenom
U crkvenim krugovima, ili je razmazio
Njezin muž, ili je bez sina ostala.
Svejedno bude, s vremenom.
Preživjela je što se zbilo, oprostila; postala.

Pa slikar može biti zadovoljan; u park je engleski stavi,
Il nek je polju riže u Kini, ili u sirotinjskoj kući,
I svod svijetao il taman napravi,
Stavi zeleni pliš iza nje il zid od crvene
Cigle, ona će sve da ih uskladi, zjene
U njin bitno ljudski element upirući.
<1942>

*Rorschach i Binet – psiholozi; izučavali inteligenciju.

POD SIRIJUSOM

Da, ovo su pasje vrućine, Fortunatuse:
Liježe i mre vrijes mlitav
U planini, brzak je razigrani
Smanjen do konca što se skita:
Zarđala koplja legija, njin vođa se ne brije nikad,
Prazan je mozak naučnika
Pod njegovom kapom ne malom,
Iako bješe drogirana, sibila ćaska
Neobuzdano, za astalom.

Ti, hladne glave, s prehladom i pokvarenog stomaka,
Do podne ležiš u postelji
Sa neplaćenim računima i razglašenim,
Još nepočetim, epom veljim.
I ti si mučenik. Svakoga dana, veliš,
Kakav trus da te zapanji želiš,
Ili vjetar s Utješiteljevih krila
Da otključa zatvore i prenese na nebo
Aljkavi klatež zgomilan.

Sinoć si, kažeš, sanjao, ono sjajno i plavo jutro,
Živice gloga, njihov cvijet,
Kada, vedre u lađama od slonovače,
Dođoše mudre tri Marije,
Šumno kroz vodu bez šava: za krmom njinom
Morski konjic s gipkim delfinom,
Ah, topovi kako su urlali,
Kakva vesela zvona dok su se One
Prepuštale grešnoj obali.

Kako je prirodna nada i pobožna, naravski, vjera
Da sve na kraju dobro biće,
Ali prije svega, sjeti se u svetim
Knjigama šta se proriče,
Gnjili plod biće otresen. Hoće li tvoja nada da mine
Ako danas bude taj tren tišine,
Prije no što potone razbijena
Dok ponad grada uspavanoga
Visi ta plima pobunjena?

Kako ćeš izgledat i šta ćeš činit kad se grobova
Čarobnjačkih razmrska bazalt
I njihovi čuvari megalopodi
Za tobom stanu bazat?
Kad iz gadnoga vrela svoga izlete vrišteći
Besmrtne nimfe – šta ćeš reći?
I kad iz otvorenih nebesa
Pankokratorska zagonetka zagrmi:
„Ko si ti, i zbog česa?“

Jer kad oni opet rođeni u kolu hitro zaigraju
Pod jabukovim drvećem,
Tu će biti, Fortunatuse, i oni
Što odbaciše svoje sreće,
To izlapjele sjenke su, i kraj rudnika soli se sada,
Svak otupjela duha, jada,
Pa im se ovi pasji dani lijeni
Međ događajima čine ovjenčani maslinom
I samohvalom pozlaćeni.
<1949>

AHILOV ŠTIT

Preko ramena mu njen pogled
Potraži lozu, stabla maslinova,
Napredne gradove od mramora
I lađe sred divljih mora,
Al tamo na sjaju kovine,
Mjesto tog, ruka mu skova
Predjel vještačke divljine
I nebo kao od olova.

Polje bez lica, smeđe, ogoljelo,
Ni travke, ni znaka od naselja kojeg,
Nigdje da sjedneš, ničega za jelo,
Ipak, skupljene u pustoši, stoje
Neshvatljive mase, milion očiju
I milion je čizama postrojen,
Znak čekajući – otuda muk sviju.

A iz vazduha, bez lica glas jedan,
Suh i ravan ko to mjesto, statistikom
Dokazuje neka stvar da je pravedna:
Nit je razgaljen, nit raspravlja iko;
Čete su, oblakom praha obvijene,
Stupale, istrajne u vjeri, logikom
Čijom će drugdje biti uništene.

Preko ramena mu njen pogled
Sa vijencima cvjetnim junice
I pobožne obrede potraži,
I žrtvovanje i napitnice,
Al tamo na sjajnoj kovini,
Gdje žrtvenik bi trebalo da je,
Sasvim drukčiji prizor vidje
Pod kovačkoga ognja sjajem:

Bodljikavu žicu oko mjesta, što je
Proizvoljno, čame zvaničnici (zbija
Šale jedan), straže od žege se znoje,
Izvana priprosti pošteni puk zija,
Niko ne govori, niti se micaše
Kada uvedoše njih, blijedo troje,
I za pobijena tri koca vezaše.

Moć i veličina svijeta ovoga,
Sve sa težinom, jednakom uvijek,
U ruci je drugih; oni – mali, stoga
Bez nade u pomoć, koja stigla nije:
Dušman uradi što htje; njin sram ono
Bješe što najgori žele; nesta ponos,
I, svak, prije puti, ko čovjek umrije.

Preko ramena mu njen pogled
Potraži atlete što se nadmeću,
Muškarce i žene što u plesu
Svoje udove skladne kreću,
Živo i življe, uz glazbu, ali
Njegova ruka ne postavi
Na sjaju štita za ples podijum
Već polje što ga korov davi.

Sam i bez cilja, ritav deran luta
Tom pustoši, ptica u sigurnost lijeće
Od kamena mu izvrsno hitnuta:
Što silovane su cure, a dva trećeg
Zboli, aksiomi su za nj što čuo nije
Za svijet gdje drže riječ, il s nesreće
Ako plačeš, da i drugi suze lije.

Tankousti je oružar Hefest
Odhramao nekud. Tetidi*
Blještavih prsiju krik se
Prepasti oteo, jer vidi
Šta je stvorio bog da ugodi
Ljudomori, srce čije
Od željeza je, jakom Ahilu
Kom dugo živjeti nije.
<1952>

*Tetida – majka Ahilova

IZ CIKLUSA BUKOLIKE

2. ŠUME

(za Nicolasa Nabokova)

Šumsko je značilo divlje u onim iskonskim dubravama
Koje Piero di Cosimo volio je da slika,
Kad su golaći, medvjedi, lavi, svinje sa ženskim glavama
Jahali i ubijali i jedni druge sirove jeli i nikad
Nisu pomišljali da grmen ukrote, munja što ga
Zapali, već su bježali od ognja korisnoga.
Svedene na ostatke, posjedovane od vlastele
Lovačke, sred sela s pećima i puno klada,
O najnedruštvenijim vatrama one su još šumjele,
Mada su Kruna i Mitra opominjale glupa stada
U njima da jednolične ritmove pašnjaka prihvataju
I gnušaju se od slobode u gaju.

Grešna nakana traga još za hotelom koji
Detalje ne otkriva i nikog ne izručuje,
Takva je i šuma, i istim čarom osvoji,
Mnogi je polunevin, propao, njene slavuje
Okrivljivao što su, od ushita požudnoga,
Tako umilno pjevali oko učinjenoga.

Naravno, ništa takvo ne učiniše te ptice,
A što se tiče šumske prirode, brzi snimak
Napravite li na izletu, o kako sitna biće
I niže-redna Banda prema tim životima
Golemim koji druge nikad ne uzapćuju
I strahom bozi, utvare, ni maćehe ih ne truju.

Publika može, kad uđe međ ove lijesove
Njezine budućnosti (ne može na obali)
Da svoje oči što-suknje-i-rasprodaje-love
Obuzda, i gdje će filolog, čija se strogost hvali,
Da se opusti sem u tom istom svijetu sjena
Od čeg je tvar njegovog područja sačinjena.

Otvrdli sluh stari zvuci trude se prevaspitat,
Ko Panov zeleni otac što otkucava ispod kore
U provalama morze koji ne možeš čitat,
I rug je kukavičji na velškom, golubi tvore
Na seljačkom engleskom sve što učine svoje
Moderne porodice od dvoje da uzgoje.

Sad ovdje, a sad tamo, neki element krajnje
Raspušten, plod u jedrini, ili list koji mrije,
Izriču svoj privatni idiom za opadanje,
I kasni čovjek dok sluša kroz jade još kasnije,
Daleko il blizu čuje žubor vode, od sviju
Radosti svojih (baš kakva bijaše) najstariju.

Čekinjast čestar moli da mu se Gospa Naša
Smiluje: niko nije ogorčen, ili bar znaće
Opkladu položiti da čovječija rasa
Dovoljno doličnosti do kraja zadržaće.
Drveće koje u šetnji po prirodi smo sreli
O duši jedne zemlje mnogo nam veli.

Gaj mali slišćen sve do pepela konačnoga,
Hrast neki s trulom srži razotkrivaju vidu:
Ovom velikom društvu predstoji slom i stoga
Neće nas zavarati time što brzo idu,
Koliko mnogo svak svakog i bogove umije
Koštat: kultura bolja od svojih šuma nije.
< avgust 1952>

5. OTOCI
(Za Giovannija Marescu)

Stari sveci na mlinskom kamenju plove
S mačkama k pučini s otocima
Gdje ne može ni jedna karlica ženska
Ugroziti agape njima.

Onkraj duge ruke zakona, brodskim
Putima blizu, gusari
U svojim ostrvskim logama primjenjuju
Gusarski kodeks stari.

Opsesija sigurnošću je ono što je
U vladara prevlađujuće;
Njegovo Visočanstvo i Narod izabiru
Otoke za crne kuće.

Gdje raskrinkani svjetovnjaci pokajno
Sad mešetare – nekad hopsat
Znale su vrste istrijebljene koje nisu
Čitale svoga Hobsa.

Kada napravi štetu na kontinentu
I na otok ga odložiše,
Napoleon je imao o sebi da priča
Bar pet godina više.

Kako je fascinantna ta skupina
Čiji sam član Ja samo!
Sapfa, Tiberije i ja kraj mora
U duge raspre zaveslamo.

Šta je ugodnije nego žali jezera
Naizvrat okrenuta?
Kako se usuđuju svi ti ostali
Ljudi okolo lutat?

Spolovila im leže u demokratskoj
Goloti; samo, avaj,
Zbog dobi il zbog težine, ne znaš šta se
Drži, a šta se pridržava.

Oni idu, ona ide, ti ideš i ja idem
Na kopno živjet: ratar:
I ribar, svaki se žali da onom drugom
Bolja je sudbina data.
<? septembar 1953>

GROBLJE NA OSTRVU

Ovo groblje s borjem-ambrelama sada
Nižeg je statusa od loze i, mada
Novi gosti stalno dolaze, mora da
Ima veličinu ko i odvajkada.

Gdje na mnogo ljudi oranice dođe
Malo, mrtve moraš gajiti takođe:
Ko sjeme u zemlju farmera se, radi
Kostiju što ih rađaju, svak sadi.

Treba osamnaest mjeseci bar, vele,
Da svaki od njih sazrije u skelet,
Da ih se opere, sklopi i da idu
U malu nišu u grobljanskom zidu.

Zastadoh da pogled radoznao bacim
Dok iskopavali plod su crkvenjaci:
Posve je pogrešno mišljenje bardovo
Da i Aleksandri spali su na ovo.

Naše osobnosti išle bilo kamo
(A, pravo rečeno, mi to i ne znamo),
Zdanja iza sebe ostavljaju čvrsta
Kojima se naša ne sramoti vrsta.

Žalobnima često manjka lice neko,
No otkriti neće ni traga prijekoj
Gladi ko u riba i uspaljenosti
Sisarskoj što put nam srodi s mesom prostim.

I kog stid bi bilo priznat da imamo
Ono što nam je zajedničko s kamom:
Strpljenje, tu stvar osnovnu u nama
Koju nikad nije krasila galama?

S obzirom na naše pobude, svak treba
Da zahvali svojoj sretnoj zvijezdi s neba
Što Ljubav dospjeti k svome cilju ima,
Vrhu bez potrebe za prijateljima.
<1956>

ONAJ KOJI VIŠE VOLI

Znam sasvim dobro, zvijezde gledajući,
Do njih da je, mogu u pakao ući,
Al ravnodušnosti najmanje se treba –
Ljudske il zvjerinje – bojat ispod neba.

Kako bi nam bilo da njin plamen krije
Strast za nas koju niko kadar nije
Uzvratit? Jednake ljubavi a ko li
Nema, nek sam onaj koji više voli.

Mada sam štovatelj (tako mislim barem).
Zvijezda koje ni za šta ne mare,
Ne mogu reći sada, dok se pale,
Da su mi strašno cio dan manjkale.

Bude li nestanak il smrt svih zvijezda
Naučiću da u prazni gledam bezdan
I mrak mu totalni ćutim uzvišenim
Mada to uzet vremena će meni.
<1957>

PODJELA*

Nepristran bar bio je kad je došao radi svoje misije,
nikad nije vidio zemlju koju pozvali su ga da dijeli je
između dva naroda, fanatično posvađana,
s nepomirljvim bogovima, a različita im hrana.
„Vrijeme je“, dobio je upute u Londonu, “kratko. Odveć je
kasno
Za međusobna pomirenja i razumne pregovore i, jasno,
Jedino rješenje jeste separacija.
Vicekralj misli, i njegov dopis to vam daje na znanje,
Bolje je da vas u njegovu društvu viđaju što manje,
Te za vas imamo drugi aranžman. Četvoricu vam sudija
Možemo dati, dva Muslimana i dva Indusa, da se s njima
Konsultirate, ali končana odluka vaša biti ima“.

Zatvoren u samotnu palaču, s policijom što noću i danomice
Patrolira baščama da drži podalje najmljene ubice,
Latio se zadatka kojim je udes miliona riješen.
Od mapa kojim je raspolagao svaka zastarjela bješe,
A Popis Stanovništva gotovo izvjesno netočan, ali nije
Imao vremena da ga provjeri, ni vremena za inspekcije
Spornih oblasti. Klima je užasno vruća bila,
I dizenterija napadima konstantno ga je gnjavila,
Ali za sedam nedjelja sve je svršeno, granice je odredio,
I kontinent, za bolje ili gore, podijeljen je bio.

Sljedeći dan je otplovio za Englesku, gdje je stvar mogao zatim
Brzo zaboraviti, što dobar pravnik mora. Nije htio da se vrati,
Iz straha, govorio je svom Klubu, da bi ga mogli upucati.

*Junak ove pjesme je istorijska ličnost – engleski pravnik Sir Cyril Radcliffe. Njega je britanska vlada 1947. poslala da predsjedava Komisiji za granice zaduženoj za podjelu indijskog potkontinenta na Indiju i Pakistan. Iako mu 1966. godine, kad je pjesma nastala, nisu bili dostupni svi istorijski izvori, Auden je vjerodostojno prenio situaciju u kojoj se našao Sir Cyril. Tu su i pojedinosti kao što je napad dizenterije, bez sumnje sasvim zaslužen.

STIHOKLEPSTVO JEDNOG PENZIONERA

Nije naša Zemlja planet koji ove
69-te svoj mogu da zovem,
To jest, svijet koji meni snagu daje
Podalji od moga bića haos da je.

Edenski pejzaži moji, klima njina,
Iz edvardovskog su doba tvorevina
Kada kupatilo dosta bi uzelo
Prostora, i kad se molilo pred jelo.

Automobili i areoplani
Strojevi korisni jesu, al profani,
A mašinerija, u mom snu snivana,
Ili vodom il je parom pokretana.

Sijalica, koju ne mogu da volim,
Razum zahtijeva da joj se privolim,
Ali poštovanja imam mnogo više
Za plinsku svjetiljku s terase stubišne.

U bici duhove obiteljske svladah,
Al u vrijednost im ne sumnjah nikada,
Njin je Protestantski Radni Moral, lično
Mislim, simpatično nešto. I praktično.

Kada su parovi plesali, udvoje
Pjevali, dugove imati bilo je
Nemoralno: ja ću, dokle smrt ne hrupi,
Da u gotovome plaćam sve što kupim.

Pučki molitvenik1 za koji smo znali
Tisuć šesto šezdeset druge su izdali:
Mada dobre biti pridike umiju,
Pravi had reforme liturgije kriju.

Seks bješe, naravno – on je to uvijek –
Zamamnija no sve druge misterije,
Al pornografija manihejska, vala,
Na kioscima se nije prodavala.

Tad Govor bje učtiv: Umijeća tu je
Bilo, ko kad učiš da ne podriguješ,
Ili prdiš: ne znam šta je gore od njih –
Ili Anti-Roman, ili Stih Slobodni.

Doktori nauka, oni što do kraja
Kuže mit i simbol, nisu moja raja.
U ljude od pera što, barem se nadam,
Za bolje od sebe pišu, ja ti spadam.

I ko Popustljivost2 proglasiti smije
U obrazovanju uspjehom? Zdravije
Bje u razredima gdje, ako i silom,
Grčki i latinski jezik me učilo.

Iako taj izraz mislim da ne stoji,
Generacijski jaz ako postoji,
Kog kriviti? Stare ili mlade, one
Da nauče jezik maternji nesklone?

No Ljubav ko stanje nije, zacijelo,
Bilo niti en vogue3 niti zastarjelo,
I ja, priznam, prave prijatelje imam
Da pričam i jedem sad i ovdje s njima.

Ja otuđen? Glupost! Tačno je, naime,
Da se ko zakleti4 građanin, što s time
Na čarkanja je primoran, sve veća,
Najviše sa Stvarnim kod kuće osjećam.

1 Pučki molitvenik (Book of Common Prayer), čija je prva verzija objavljena 1549. godine, u doba početaka protestantizma u Engleskoj, i danas je glavni molitvenik anglikanske crkve kojoj je pjesnik pripadao.
2 Popustljivost – aluzija na novi, blaži tretman u odgoju djece koji je postao vladajuća pedagoška teorija i praksa u SAD i drugim zapadnim zemljama od pedesetih godina prošlog vijeka naovamo.
3 En vogue (fr.) – u modi.
4 Zakleti građanin (sworn citizen) – aluzija na pjesnikovo američko državljanstvo.