Maja Vidmar

ODABRANA POEZIJA- MAJA VIDMAR

Sarajevske Sveske br.

NARANČINA MOLITVA

(Sa slovenačkoga preveo Josip Osti)

NAČIN VEZIVANJA

Prije nego ugine,
iz moje bijele
sredine
domili poskok.

Na rubu staklovine
iscijedi
bijelu krv i bijele sline,
a po diktatu
svoje nosoroge glave
poveže tekućine
u prošlo vrijeme.

Sve je samo način
vezivanja.

ISTINA JE

Dogodi se
da hodam i lomim
zrnato vrijesje
i u zastoju
trena i damara srca
učini mi se
da se mi je već jednom
učinilo
da smo to već radili.
Baš tu. Baš mi.

VODENI MOTIV

Neke je
spasio
potop.
Ostali su:
hidrofobija
u suhoj pljuvački
riječi,
veslanje živih kostiju,
Noe galijot
i žestina pravca.

IZOLDA RAZDELJENICA

U šačici
prenosi
užareni grijeh
od prepolovljenosti
do prepolovljenosti,
bez opeklina
se vraća
razdijeljena,
zgrožena
se obrće
sred paklene užarenosti,
šačicom
udara svijet.

RAZLIKA

Ne zna se svaka
u radosti prema životu
naticati na
nož.
Između ukusa praznine
i kisele kovine
je nešto, ma što:
razlika.

Samo krvi je malo
i svijet blijedi.

AKT

Samo jedan poslijepodnevni
san
i još uvijek isti dan
bez jutra,
bez velikog užasa, bez
zavjetrine.
Na kauču
poziram gola
sred
svog stoljeća.

O STUDENI

Svijeta nema.
Postoji samo zagledanost,
koja rado pušta use.
U želucu (već obrnutom)
ledeni privid
raste.

U KONTEKSTU

Privid privida
je bakrorez,
a u bakru rez
je žlijeb
uspomena,
privid,
koji sa smiješkom
utjelovljuje bol.

SVIJET I

Strmo
na vrhu svijeta
su potkrovlja
i tamo
su postelje
strmo
ispod prozora kiše.

SVIJET II

Oko je tijelo,
u glavi mu
gleda oko.
Oko oka.

Sam
u broju do dva
gledaj očima
bez tijela,
gledaj, opet
oko svijeta,
jedan i jedan
i sve vrijeme oboje.

SVIJET III

Dlan na stomaku,
dlan u ustima uzvika,
dlan u svim ustima svijeta.
Zubima zadržano
posljednje pomjeranje,
slina u uhu,
šum jezika,
slina među prstima,
slina u svim pukotinama svijeta.
S glavom pod pazuhom skrivena,
glava dlanom odbijena,
bez glave na kraj svijeta.

SAVJEST

Meso hoće biti tu,
na istom mjestu.
Ni zraka ni prostora nema,
samo meso oko mesa
i tama kao u stomaku.

Moja ruka je bijeli rez
u kitovom tijestu
i svako pomjeranje je klanica.
Trepavice grebu niti mesa,
a zubi,
zubi mi niču
u krvavom kruhu.

SMRT

Kada je,
istodobno je nema,
a kada bude,
nek radije bude muškarac.

Šta će njena
rupa u mojoj
i šta će moja
u njenoj!

Kada je,
samo je na granici,
a kada nije,
traje mi.

I upravo na granici
neka bude muškarac
ili neka se pari
sama, smrt!

EROTSKI POLOŽAJ

Klečim pred tobom
spremna
na smrt,
želiš li ubijati,
na odskok,
ne misliš li ozbiljno.

PRIGODNA PJESMA

Poslijepodne je postalo jasno
da će joj odrezati noge.

U smijehu i uzbuđeno
nožem – samo za nju – tupim.

Kroz suknju, čarape prvo –
desnu.

Ne više sa smijehom, ali uzbuđeno –
lijevu.

Ona hroma, on četveronožac
mrtvih nogu.

Pa što, ta još i sad se
smiješimo.

VOZ

Radije ću ja
napisati o vozu.

U subotu nisam
izdržala do Divače.

Niko nije zaustavio
kraške slike.

Truckanja, truckanja, truckanja
izdisaja.

NAS DVOJE

Potencija najvišeg
zrcala
ostali smo
svako u svome
tasu ravnoteže
na sredini prikovane
vage.
U razjedini
svakomsvojega
octa smo
koznakoliki korijen
narcisa.

VJEČNOST

Gledam krišom
u potiljak, kamo
padaju vrhovi kose,
i u prste, kamo…
Završit će se,
kada progledam,
za tren okrenuta
drugamo.

PIJESAK

Sada, kada je kraj,
mogu opipati
slatki sipki
vrh.

Kada mi se u tuđim
naručjima i kućama
zdrobi ljuska,

kroz pijesak kliznu
neočekivano britke
srsi
uspomene.

BOG

Uvijek sa sobom, živeći sebe,
razmažen od sebe, Gospoda,
sričeš se među voštano perje,
zaljubljenik vlastitog koda.

Stalno u raskošju svoje
prisutnosti, patka si, ikar si,
bez peruti si prigoda
i sam svoje primirje.

Ali, kada se polažem pod
težinom božjeg svoda,
kada izdržim u rezonanciji
tvojih pomjeranja – kada drhtim,

sam Bože, ovisan si
od mojega prijevoda.

BOŽJI NAGON

Lijepo je kraj uznožja,
kad se bogovi
saginju.

Blještavo nesagledivi
u prašinu
upisuju svoj odslik.
U golo tijelo
kraj njihovih nogu.

Neshvatljiv božji
nagon tjera ih
dolje. Kraj uznožja
neće nas napustiti.

MLADI BOG

Mladi bože, ljepote
se ne boj, otvori srce
i veće komade reži
negoli je običaj kod muškaraca.
Uštedjeti nećeš ništa.
Ništa se posljednje smije.

EKRAN PUNOG MJESECA

Vrag iz kutije
pogledao me je
insertom
razrezane djece.
Počela sam
se pretvarati
u vukodlaka,
a bilo je vrijeme
punog mjeseca
i niko
nije primijetio.

POVRATAK

Dogodi se da teče
blizu,
da ti proteče
pored nogu –
krv,
koja je tekla po svijetu
u krugu.

POLJUBAC

Niko ne zna,
od pogleda do pogleda
ni nas dvoje,
hoćemo li spavati,
oba u tijelu
ili će ostati kao što je,
misao samo
na poljubac pri opraštanju.

Tijelo nije šala,
jer mu nedostaje sve,
od pogleda do pogleda
neka ostane kao što je.

SRCE

Srce sunčanog guštera,
koje jedva izlazi u njemu,
sačeka topli trenutak u mjestu.
Već bježi preko sivog kamena,
već putem sívi
i repić porculanasti odnosi.

KUĆA

S očevim mlijekom
pila sam čvrstu
arhitekturu
kuće,
ali još u tim prostorima
uvečer sam se
pokrivala preko glave
i nikakve
sumnje nema:
na otvorenom bi
došli, oni kojih nema,
i prožderali me.

Teško je s kućom
u glavi.
Uvečer sjedam
na stražnji prag
i otegnuto ih
zovem,
one kojih nema.

UKUS DUGE

Upravo sada
svijetli duga
na šalicu
i na moj topli
čaj.

Čudno nagnuta
srčem je
glasno
s vrha čaja
i oduvijek
je sve tako.

POZADINA

U pozadini vinograd,
prostrt po brijegu,
crte žica i kočići,
tu i tamo zanjihani
listovi i ptice,
kreštave,
koje izlijeću.

Sve stoji
(kao drvo na rubu,
nagnuto preko)
na raspolaganju, tako da ugledam
i smrt na prvoj grani
i sve u pozadini.

U ŠETNJI

Sjena ograde
takvog balkona
može u bilo koje
vrijeme pasti na
zasniježeni vrt
i tamo ležati u
ledenoj noći između
izduženih mustri
svjetlosti iz žute sobe.

A ja tapkam
na bijelom putu,
neopozivo izvan
svega, i ne mogu
istrgnuti željeznu ogradu
iz toplog mesa,
mada i ne znam
šta me veže za sjenu
takvog balkona.

SVRAKA

Kad na pločniku
nešto zasvijetli
ili u travi,
sine mi, kao
da je tu
ono što sve vrijeme
možda tražim.
I odsad
bit će sve drukčije.
Kad nogom
obrnem krhotinu
ili konzervu,
odsjev se ugasi,
ali nada
još neko vrijeme
gasne.

NARANČINA MOLITVA

Odrediš li mi
posmatrača, bit ću
u trenu potpuna.
U boji i obliku sunca
uzbuđivat ću ga
neumoljivo
među svoje mjesece.
Znaš da nikada nije
izdržao potpunost,
zato ću već pri prvom
rezu zamirisati kao što,
kako si nekada rekao,
mogu mirisati
samo naranče.
Ne brini, samo bude li
prebrojao sve moje
ikre, bit će besmrtan.

MOLITVA NOĆI

Gledano odozgo,
šta je ljepše od
treptave rijeke svjetla
na mokroj cesti.
Gledano izbliza,
šta je ljepše od
usnule djevojčice
na zadnjem sjedištu.
Gledano otuda,
gdje me nema,
samo je tama.

PRISUTNOST

Kada ga sijeku
bor stoji.

Ni ne pomisli
da s iščupanim
blatnjavim korijenom
bježi cestom.

Kada ga sijeku
najviše je drvo.

STRAŽNJA SOBA

Moj muž je ubica,
to je sad postalo
potpuno jasno i ugrožen je
moj i prijateljicā
život.
Još danas ću ga
izdati, bez obzira na
veliku
moju i obiteljsku
sramotu, ali kako da to
izvedem
da me ne zakolje
i baci u stražnju
sobu.

PAR

Sami smo
na pustom otoku.
Čekamo lađu
koja možda neće doći.
Sami smo,
žena i muškarac.
On nije ništa posebno,
i mnogo posebnog je,
što mi ne odgovara,
ali na otoku nema izbora,
ni za mene ni za njega.

Sami smo
na pustom otoku.
Svaki dan je raspinjanje
između da i ne.
Svaki dan je gori
od seksa.
Najgori je strah
da ću ugledati lađu
i trebat će napustiti
obalu sred filma.
Svaki dan je
dar odlaganja.

ISAK

Kada Isak spava,
pokrivam mu krilca,
gledam ga, kako diše,
i mirišem ga,
kao da je moj.
Kada mi Isak maše,
upozorim ga preko ulice
i drhtim,
kao da je moj.
Pošto ga puštam,
kada tri puta kucnem,
puštam ga svaki dan
među zvijeri.

Kako da kažem,
kao da mi je svejedno,
Isače, dođi, idemo
na visoku planinu.
Kako da tražim panj,
glatki, čisti panj
za njega.
Kako da nožem,
kao da mi je svejedno,
golim, sivim nožem
živog,
kako da ga odstranim,

Isače, dođi, idemo.