Gary Allen

ODABRANA POEZIJA - GARY ALLEN

Sarajevske Sveske br. 25/26

KALIPSO

Ona ne zna ništa o vanjskom svijetu
ali zna sve o srcu:

papirno suhi prsti stežu mladu ruku
dašak od osamdeset godina u cvjetnoj haljini –

prilaziš bliže, a onda slabašni ustajali dah
na tvom licu vodi

do percepcije nečeg jedva živog.

Vatra je njen tlakomjer
čak i nakon što sunce pređe prag
ulice koja se preselila u budućnost

srce joj je napućeno jeftinim ugljenom
koji se poput zemljine jezgre odražava
u kamenim očima, ponovo im darujući vid.

Mrtve lično poznaje
oprala je snažne udove mladom suprugu
spustila pogled do mrtvorođenčeta

identifikovala sina usmrćenog
u pustoši gradilišta

svake kosti kamenom ciglom srskane do srži
s crvenom rupom smrti na potiljku:

ali patnja ju je oblikovala
eteričnu poput vjetra u brodskim jedrima
ispunjava sobu od poda do stropa–

staro srce tuče snažno poput kugle za rušenje.

TESTAMENT

Bila je to njihova istina, ne moja
iako nikad nisam propitivao ono što je bilo prirođeno,
prihvaćeno i sasvim neizbježno – kao smrt.

To da su bili dobri ljudi, nisam sumnjao,
vrijedni, ponekad na štetu svega ostalog,
ipak trebalo mi je dugo da uvidim stvari koje nisu išle.

Moj praujak, revnostan obućar, usta punih eksera,
prekriženih nogu na prozoru radnje,
niti je pušio niti pio, ipak imao troje nezakonite djece.

I moja baka, čiji je svakidašnji govor bio biblijski,
i koja se klonila svega lošeg i lažnog,
po dužnosti je koristila njegov malj kao magareću čeljust
na nezaposlenim katolicima ispred brodogradilišta.

Njihov je zakon bio jasan, iako ne uvijek pravedan,
i nije trebao biti izgovoren da izazove strah,
kao Isus, koji je visio u svakoj sobi,
mogli su vidjeti nepodopštinu na dječijem licu.

I Bog im se obraćao, glasom glasnim poput njihovog,
nikad ženama, čija su tijela čuvala grijeh
(moja rodica još ima ožiljke na leđima
kad je zatekao kako se igra sa žaračem).

Baka nas je natjerala da kleknemo i da se pomolimo
dok je umirao gore u sobi,
a onda nas je povela da odamo zadnje poštovanje.

I iako su zavjese prekrivale svijet živih,
s dječijom jezom sam jasno vidio
crnu zgrušanu krv u obe nozdrve.

Po njenoj zapovijedi, poljubio sam mu pergamentno lice
i sa zadivljujućom profanošću prošaptao
u vatom začepljeno uho, vaš Bog je mrtav.