Dušan Đurišić

Odabrana poezija- DUŠAN ĐURIŠIĆ

Sarajevske Sveske br. 25/26

Neuništive čeljusti mehaničkog zla
Draganu Raduloviću

Mjesto je smješteno duboko u mračnoj šumi,
ili na moru, ili u hladnim utrobama sjevera.
Ili na bilo kom mjestu i vremenu na svijetu.
To je mjesto na kojem minut ne traje
šezdeset sekundi, sat šezdeset minuta,
i godina trista šezdeset pet dana.
Niz pufičave zidove soba sliva se krvava mokraća,
a u četiri ugla, u kojima se spajaju zidovi,
stoje poluraspadnuta, sasušena govna.
Teški zadah povraćanja pomiješan sa mirisom znoja
oduzima vazduhu sve elemente koji ga čine vazduhom.
Prostor između mesa i nokta, na sasušenim rukama,
ispunjen je mrakom. Vene, nalik na planinske vijence,
izgledaju kao da će svakog časa pući,
i kao da će iz njih, umjesto krvi, šiknuti smradni gnoj.

Rebra urezana u kožu, rebra koja muče i grebu kožu iznutra,
podsjećaju na fosilne ostatke davno izumrlih svjetova.
Pored zgrade u kojoj su sobe nalazi se još jedna zgrada.
Unutrašnjost te zgrade je ustvari ogromna čeljust koja,
periodično, krcka i guta tijela.
Čeljust koja krlja ispijene ostatke ljudi. Radi to nečujno,
pod savršenom izolacijom, bez ikakvih naznaka
šta se dešava unutar zidina.
Posmatrano spolja, te zgrade mogu biti bilo što.
Od fabrike za proizvodnju čaja,
do višenamjenske fabrike za proizvodnju vještačkih vilica
i perika.
Samo oni čija je sudbina oivičena zidovima
smrdljivih soba znaju, i sa sobom u čeljusti nose,
tajnu o postojanju mehaničkog zla.

Post Scriptum

Ali jednog dana u budućnosti,
Arhipelag, njegov vazduh,
kosti njegovih žitelja,
smrznute u kristalu leda
biće otkrivene od naših potomaka
kao neki nevjerovatni salamandri.*

*A. Solženjicin ’’Arhipelag Gulag’’

Riječi

’’...draga čudovišta nadiru
iz pukotina, iz bjeline, iz srca...’’
iz teksta Dado, Balše Brkovića
Soba je mirisala na aceton.
Posmatrao sam vatu ispod koje je,
sa noktiju na njenim stopalima,
nestajala crvena boja.
Ovako bez laka, njeni prsti
ličе na prste Ume Turman.
Primljena sam na Akademiju u Londonu,
rekla je iznenada.
Spušta na sto krvave komade vate.

Sjutra ujutru vidio sam krupni kadar
njenih ruku kako iznose torbe.
Ostao sam sam u prostoru
koji je bez njenog prisustva gubio svaki smisao.

Godinu dana nakon toga
priredila je izložbu u Bluz baru.
Sa slika se osjećao zadah truleži.
Unakažena bića koja kao da će
svakog časa probiti platnenu opnu
i početi, poput zombija, da tumaraju gradom.

Zadnja slika me razbila.
Veliko platno, siva pozadina,
na sredini otvorena kanta za đubre.
U njoj se nalazila gomila amputiranih udova.
Jednom prilikom složili smo se
da se čovjek kad je u depresiji osjeća kao bogalj.
Jesu li leševi ruku i nogu
bili simboli njenih emotivnih stanja,
nakon što sam joj rekao da ću ostati u Podgorici?

Ali ništa te ne veže za ovaj grad.
Pođi sa mnom u London, tamo često padaju kiše
a ti najbolje pišeš po takvom vremenu.

Ništa nisam rekao.

Sjutra ujutru je spakovala svoje stvari i otišla.
Godinu dana nakon toga prisustvovao sam
jednoj od boljih izložbi u životu.

Odlazak

Sjećam se dimnjaka iz kojih kulja crni dim.
Prolijetali su pored puta kao brzo listanje albuma.
Moja glava, kao glava djeteta ometenog u razvoju,
prislonjena na staklo kola.
Išli smo kod babe i djeda na selo.
Roditelji su bili srećni jer su uspjeli da uzmu odmor
u isto vrijeme.
Kad je počela da pada kiša ja sam počeo da plačem.
Plašio sam se da oni ne primijete,
ali suze su se stapale sa razlivenim pejzažom
što je jurio pored nas...

Jedan sasvim običan dan u Parizu
Ivanu Maroviću

1

Pas koji laje kao da je trudan.

Mačka koja je podvila rep ispod kola.

Neobazriva ptica koja udara u prozor.
U usporenom snimku spušta se niz staklo
i ostavlja crvenu liniju.

2

Vrabac sahranjen u rupi za klikere.

Mačka čija glava viri iz zemlje.

Dječak šutira glavu koja se kotrlja kao lopta.

3

Prašnjavi vrabac ustaje iz groba
i kljuca oči i žile koje štrče iz vrata kao žice.

Trudni pas halapljivo proždire vrapca.
Čuje se krckanje koščica.

4

Dječak srče supu i pita šta je za ručak.
Pas tromo liježe ispod stola
i kravljim jezikom oblizuje njušku.

Šake
Našla sam jedno pismo sandučetu, vajarov krupni rukopis na . kovertu. U njemu se nalazi list papira i jedan isečak iz novina.
“Isečci iz novina”, Hulio Kortasar

Ruka se klati, otvara vrata kupatila,
ruka podiže dasku, otkopčava šlic,
vraća ud unutra.
Zatvara vrata kupatila, opet se klati,
otresa pepeo sa cigarete i primiče je ustima.
U polumraku usijani žar osvetljava lice,
na njemu par mladeža i masni nos.
Ruka gasi cigaretu, vadi iz paklice novu,
pripaljuje.
Opet lice, par mladeža, nos.
Ruka primiče telefon uvu,
drži ga neko vrijeme tako i vraća na sto.
Svakih par minuta ruka okreće stranicu.
Vrh jezika ovlaži kažiprst, čuje se šamaranje papira.
Na najuzbudljivijim mjestima
ruka munjevito primiče cigaretu ustima,
zadržava se, vraća u pepeljaru.

Ruka prebira rečenice. Mračne ulice predgrađa;
oštro odzvanjanje koraka u tišini; metronom vremena;
zarobljene uspomene u krvavim sobama Pariza,
Buenos Airesa; ubijeni i uhapšeni ljudi
po argentinskim gradovima; urlici, infarkt, batinanje,
smrt; zajednička grobnica izdrobljenih tijela; brat i sestra pred vratima zgrade;
zgrada je više baraka sa olovnim i limenim zakrpama;
uplakana djevojčica nosi svoju krpenu lutku i gubi se iz vida;
u dnevnoj sobi naga žena zavezana kanapima za krevet;
koža ispečena žarom od cigareta; osjeća se miris paljevine; nag muškarac
zavezan za krevet; pisaća mašina, slova, album sa skulpturama,
tekst gurnut ispod vrata završen u jednom stanu.

Ruka se klati; ruka otvara vrata od frižidera;
u frižideru tegla sa brojem 24;
u tegli plivaju šake odsječene od tijela;
šake su pripadale Aidi Bonaparte, učiteljici nestaloj sa radnog mjesta,
u deset sati izjutra, dana 24. decembra 1975. nedaleko
od glavnog grada Argentine.

’’Ta crta...to je čitav život’’
Ognjenu Spahiću
Na njenoj koži nikli su modri plihovi,
kao modrice.
Jesi OK?
Pitam čisto da bih nešto rekao.
Diže teške kapke.
Pogled: ugašen, mrtav.
U njenim očima vidim posljednje pokušaje
percipiranja ovog svijeta.
Prelazim preko sobe,
ulazim u kuhinju i donosim tople sendviče.
Sporo odmahuje rukom. Ožiljcima.
Sijedam u fotelju i posmatram je:
koža koja samo što ne spadne sa kostiju.
U glavu mi dolazi slika iz neke priče:
odijelo koje visi na vješalici
čija kuka grize vrata sobe.
Lice joj prekriva kosa koja podsjeća na slamu.
Pokušavam u sjećanje da prizovem njen lik.
Ne uspijevam.
Kao da je oduvijek bila ovakva:
hrpa novinskog papira koji zaudara na vlagu.
Krećem nešto da kažem,
ali moji zubi kolju rečenice.
Možda je i bolje tako.
Truli zadah tišine naliježe na sobu,
na predmete,
na ono na šta su se sveli naši životi.
Ulazim u kupatilo, sijedam na šolju
i kidam nokte. Čujem je kako jeca.
Prosipa iz sebe posljednje kapi života,
pomislio sam.
Pod bosim stopalom osjećam ubod nokta
koji na trenutak stišava jecaje.
Njeni dlanovi prigušuju ridanje,
suvo ridanje bića koje više i ne zna zašto plače.
Šta reći Marku.
Šta reći sedmogodišnjem dječaku
kad sasušene ostatke njegove majke
prekriju grumenima zemlje.
Da li je dužnost oca da u takvim situacijima
zagrli svoje dijete.
Nikad to nisam umio.
Tog dana je došao iz škole.
Na koljenima su mu sijala dva kruga skorčale krvi.
Nije ništa, rekao je.
Pao sam na fudbalu.
Umjesto utješnog zagrljaja
na njegovom obrazu bridio je otisak mog dlana.
Posmatrao me je nekoliko trenutaka
- to je bio prvi put da sam ga udario -
i otišao kod nje.
Iz njenog naručja čulo se prigušeno jecanje.
Baš kao ovo što dopire iz dnevne sobe.
Šta reći Marku.
Došao je iz škole.
Lice mu je očitavalo neizvjenost,
kao i onog dana kad je zaradio ožiljke na koljenima.
Kako je? Rekao je hladno.
Sjutra sam ga ostavio kod prijatelja.
Kako je? Nije progovorio ni riječi.

Kao što to neće uraditi ni godinama kasnije,
spašavajući me time neprijatne situacije
u kojoj se iz mog naručja čuje prigušeno jecanje.

     All rights reserved. Sarajevske sveske © 2010 - 2017.