Dane Komljen

Odabrana poezija DANE KOMLJEN

Sarajevske Sveske br. 25/26

ja i matej i adisa kraj stare hidroelektrane dvije godine nakon mature

on kaže:
u mom frižideru više nema hrane
izvadio sam žičane pregrade, oprao ih toplom vodom
oprao sam i sve suđe koje sada leži na crvenoj tacni
prekriveno dvjema mokrim krpama
prebrisao podove i povadio grožđice koje su zapale u rupe u parketu
sjedim na ivici stolice u nekada bijeloj majici, iskrzanoj po ivicama
oprao sam ruke sapunom, namazao kremom
sve je čisto i mirno
samo treba da dođeš i odvedeš me daleko odavde
ona kaže:
ponekad mislim da je život ubica zečeva
ponekad mislim da je ubica zečeva ono što mi ne dopušta da vas dodirnem
a negdje na ivici svijeta, gledam oluju kako odlazi ka središtu mora
voda koja pada u vodu, voda koja vrišti, niko ne čuje tu vodu,
to je kao bazen za koji niko ne zna, kao nešto što sam čitao
kao suze u popodne, kao ubica zečeva
zbog tebe sam pustio bradu, zbog tebe mažem kreon ispod očiju
bolje bi bilo da neko od nas kaže:
nešto nije kao nešto drugo, nije čak ni sada

sedamnaest pilula

jesenje vatre se uzdižu.
moj klima-uređaj je mrtav kao ona ptica na zemlji.
jesenje vatre se uzdižu.
moj klima-uređaj je mrtav kao ona ptica na zemlji.
pregovaranje.
na tavanu su burad s mašću.
u kućici od stiropora i kartona nema kablovske televizije.
noćni čuvar misli na druge noćne čuvare.
ja sam loš vozač.
ostarjelo tijelo.
ali sve ovo traje vrlo kratko.
svaka voda priča svoju priču.
svaka zemlja priča svoju vodu.
jesenje vatre se uzidžu.
moj klima-uređaj je mrtav kao ona ptica na zemlji.
arhipelag.
ovo nije pjesma koja se čita noću.
jer nemaju šta reći.
kroz prostor.
kroz prostor.
oni nikada nisu zajedno.
nekako smo uspjeli naći vrijeme.
male pjesme.
beton lomi suve žile.
moj otac jede srca noću.
moja majka peče djecu nedjeljom.
jonatan, jonatan, znao si.
mi nosimo smrt u našim vječnim osmijesima.
na tavanu su burad s mašću.
na tavanu su kavezi za ptice.
svjetlo je slabo.
nespretni vajar, nespretan.
tup pogled, drži u sebi životinje.
ljudi koji plaču i ljudi koji cure.
ni tada, ni tada, ni tada.
slatko salo.
slatko salo.
slatko.
salo.
stanovi plavi od svjetlosti televizora.
otac koji je poginuo u ratu.
svaka voda priča svoju priču.
svaka zemlja priča svoju vodu.
jesenje vatre se uzdižu.
list se otkida od grane i iako je žut, nije tada mrtav.
list umire kada udari u beton, kada beton slomi njegove suve žile.
beton lomi suvi list.
beton lomi suve žile.
tramvaj u tri, tramvaj koji bruji, tramvaj koji buči.
putnici, buka ih ispunjava, ali kada tramvaj u tri zastane na uglu, kada
žbunje dodirne prozore, buka prestane.
ta tišina je najtužnija na svijetu.
svi putnici se stide, jer nemaju šta reći, jer su suviše umorni, jer nemaju šta
reći, jer su upravo pobjegli od šefa koji nikad nije zadovoljan, jer ih kod kuće
čekaju gladna djeca koja uvijek traže još i još, jer ih kod kuće ne čeka niko,
jer nemaju šta reći, jer mama ima rak dojke, a oni nemaju novca za bolje
bolnice, jer se plaše da nikada neće dostići svoje snove, jer nemaju šta reći.
ali sve ovo traje vrlo kratko, jer se tramvaj brzo, vrlo brzo, najbrže brzo
pomjera sa ugla i žbunje više ne dodiruje prozore i tramvaj nastavlja da
bruji i buči i huči i zavija dok se penje na brdo ka domovima putnika,
stanovima plavim od svjetlosti televizora.
svaka voda priča svoju priču.
svaka zemlja priča svoju vodu.
jesenje vatre se uzdižu.
moj klima-uređaj je mrtav kao ona ptica na zemlji.
moji trbusi su puni, moje glave su pune praznih tuđih trbuha.
arhipelazi.
slabi smo.
ovo nije pjesma koja se čita noću.
ovo nije pjesma za noć.
ovo nije pjesma za crni dan.
noćni čuvar u svojoj kućici od stiropora i kartona.
mi nosimo smrt u našim vječnim osmijesima.
uznemiravanje vode.
vatra jede tvoju glavu.
ostarjelo tijelo.
ivice mog dede nad čijim je leđima izgrađen grad od suvog šljivinog
drveta, grad sa trgom i dvije crkve, sa sportistima, jednom davno umrlom
učiteljicom koja je plakala, nerasvijetljenim odnosima neimaštine i velikog
bračnog kreveta, zarobljenim ugasajima i strahom koji se rađa.
po mojim leđima su se iscrtale dvije dugačke, crvene linije.
mi nosimo smrt u našim vječnim osmijesima.
skit sam, satir sam sam.
vatra jede tvoju glavu.
vatra jede tvoju glavu.
moj otac jede srca noću.
moja majka peče djecu nedjeljom. peče ih u rerni, na crnoj tepsiji i pored
njih stavi mrkvu i luk i paradajz.
sedamnaest pilula za sedamnaest godina.
slatko salo.
slatko.
slatko.
otac koji je poginuo u ratu.
nespretni vajar, nespretan s kristalima i bojama, toliko loš da njegove
kristale i boje riječi ne mogu opisati.
atlasi.
on drži svoje ruke na koljenima.
u tami si i plačeš, glava ti na rukama.
tvoje ruke su vatra, tvoji prsti plameni jezici.
vatra jede tvoju glavu.
tramvaj u tri, tramvaj koji bruji, tramvaj koji buči.
putnici, buka ih ispunjava, ali kada tramvaj u tri zastane na uglu, kada
žbunje dodirne prozore, buka prestane.
ta tišina je najtužnija na svijetu.
svi putnici se stide, jer nemaju šta reći, jer su suviše umorni, jer nemaju šta
reći, jer su upravo pobjegli od šefa koji nikad nije zadovoljan, jer ih kod kuće
čekaju gladna djeca koja uvijek traže još i još, jer ih kod kuće ne čeka niko,
jer nemaju šta reći, jer mama ima rak dojke, a oni nemaju novca za bolje
bolnice, jer se plaše da nikada neće dostići svoje snove, jer nemaju šta reći.
ali sve ovo traje vrlo kratko, jer se tramvaj brzo, vrlo brzo, najbrže brzo
pomjera sa ugla i žbunje više ne dodiruje prozore i tramvaj nastavlja da
bruji i buči i huči i zavija dok se penje na brdo ka domovima putnika,
stanovima plavim od svjetlosti televizora.
parkovi i dvorišta, ne, oni nikada nisu zajedno.
svi putnici se stide, jer nemaju šta reći.
mi smo sada slabi.
ja sam slab, ti si slab i slaba i slabo.
mi smo sada slabi, iako smo inače jaki.
jaki sada rade i uzdižu se, trče sa suncem nad glavom i sijaju se kao
što se sija delfin dok lebdi iznad vode u svom skoku koji sam vidio na
televizijskom putopisu.
mi sada posmatramo jake i zato nemamo vremena da radimo i uzdižemo
se. mi smo sada slabi.
da bismo sada bili slabi, moramo inače biti jaki, moramo raditi, moramo se
uzdizati, moramo trčati sa suncem nad glavom.
mi smo sada slabi.
naše riječi iskaču iz usta i padaju po betonu poput staklenih kuglica i
razbijaju se u hiljade komada i mi ih više nikad nećemo moći spojiti.
ostvarivanje ne postoji.
svi smo mi crkve i stadioni, svi smo mi parkovi i dvorišta.
ali sve ovo traje vrlo kratko, jer se tramvaj brzo, vrlo brzo, najbrže brzo
pomjera sa ugla i žbunje više ne dodiruje prozore i tramvaj nastavlja da
bruji i buči i huči i zavija dok se penje na brdo ka domovima putnika,
stanovima plavim od svjetlosti televizora.
osama.
osama.
osama.
osama.
moja pustoš.
svako oko je kavez.
stvarao sam jezike od prljavih zavjesa.
gorki su.
suvi su.
mape.
jonatan, jonatan, znao si.
jonatan jede travu i rosu, za svoju dušu nosi lutkicu i krv u lijevoj ruci.
ponekad smrt, ponekad suze.
on drži svoje ruke na koljenima, svaka šaka je obgrlila svoje koljeno, svaka
šaka kao kapa svoga koljena, svaka kapa i svaka šaka kao prazna linija.
tup pogled, drži olovku, kosa mu je predugačka iako ne predugačka ako
bi mene pitao ne bih rekao da je predugačka, kosa mu je predugačka, tup
pogled, drži u sebi životinje, svako oko je kavez, lijevo oko je kavez, desno
oko je kavez.
ovo nije pjesma koja se čita noću.
ovo nije pjesma za noć.
ovo nije pjesma za crni dan.
mi smo uvijek zajedno.
u krošnjama nema stabla.
u krošnjama nema mene.
u krošnjama ima me.
mi smo uvijek zajedno.
mi smo uvijek zajedno.
mi smo uvijek zajedno.
mi smo uvijek zajedno.
ovo nije pjesma koja se čita noću.
mi smo uvijek zajedno.
jesenje vatre se uzidžu.
beton lomi suve žile.
vatra jede tvoju glavu.
radijator je previše udaljen od njenog kreveta.
po cijelu noć se okreće i budi i mumlja.
svaka voda priča svoju priču.
svaka zemlja priča svoju vodu.
jesenje vatre se uzidžu.
moj klima-uređaj je mrtav kao ona ptica na zemlji.
u krošnjama nema stabla.
u krošnjama nema mene.
u krošnjama ima me.
na krovovima djeca plaču.
na krovovima djeca jedu suvi hljeb vađen iz bunara, papirnih bunara,
zelenih i žutih.
na krovovima djeca.
na krovovima majke kolju.
mi smo sada jaki.
mi smo sada slabi.
ja sam slab, ti si slab i slaba i slabo.
mi smo sada slabi, iako smo inače jaki.
mi smo sada jaki.
jaki sada rade i uzdižu se, trče sa suncem nad glavom i sijaju se kao
što se sija delfin dok lebdi iznad vode u svom skoku koji sam vidio na
televizijskom putopisu.
moramo trčati sa suncem nad glavom.
mi smo sada slabi.
ostvarivanje ne postoji.
mi smo sada slabi i kada smo već slabi, nećemo gledati druge koji su
slabi, jer je gledati druge koji gledaju druge dosadno, jer je dosadno, jer je
dosadno.
jer slabi ne vole slabe, jer svako ko je slab želi misliti da je jedini slab, a da su
svi ostali jaki.
i sad, mi smo sada slabi, sada, sada, mi smo parkovi i dvorišta, mi smo dvoje.
slabi smo i dvoje nas je.
tužno.
divno.
moj otac jede srca noću.
moja majka peče djecu nedjeljom.
moji trbusi su puni, moje glave su pune praznih tuđih trbuha.
osam sepeta suvih šljiva u svoje srce sabijam, osam sepeta tučem i udaram,
u srce šljive pretvaram.
ali sve ovo traje vrlo kratko, jer se tramvaj brzo, vrlo brzo, najbrže brzo
pomjera sa ugla i žbunje više ne dodiruje prozore i tramvaj nastavlja da
bruji i buči i huči i zavija dok se penje na brdo ka domovima putnika,
stanovima plavim od svjetlosti televizora.
na tavanu su burad s mašću.
na tavanu su kavezi za ptice.
pregovaranje.
ja sam staklo i voda, ja sam vatra i svjetlo, ja sam vatra i tama.
noćni čuvar u svojoj kućici od stiropora i kartona, noćni čuvar čuva
skladište u kojem se nalazi brašno, brašno u papirnim vrećama, brašno od
kojeg se pravi hljeb, brašno od kojeg se ne pravi ništa, brašno sa crvima.
mali pjesnik.
male pjesme.
male pjesme.
svi smo mi crkve i stadioni.
svi smo mi parkovi i dvorišta.
vozim svoju ljubav na zadnjem sjedištu automobila, moja ljubav sjedi na
zadnjem sjedištu automobila kojeg ja vozim, dok vozim automobil gledam
svoju ljubav na zadnjem sjedištu automobila u retrovizoru.
mislim na svoju ljubav na zadnjem sjedištu automobila dok vozim,
narandžasta svjetlost pada po pramenovima kose moje ljubavi na zadnjem
sjedištu automobila dok vozim automobil, najviše volim narandžastu
svjetlost, najviše volim naranžastu svjetlost dok pada po pramenovima
kovrdžave kose moje ljubavi na zadnjem sjedištu automobila dok vozim
automobil kroz široke gradske ulice noću danju između noći i dana između
dana i noći, dok vozim svoju ljubav na zadnjem sjedištu automobila moja
ljubav ne zna da je moja ljubav, dok vozim svoju ljubav na zadnjem sjedištu
automobila moja ljubav ne zna da je moja, moja ljubav ne zna da je ljubav,
najviše volim narandžastu svjetlost dok pada po pramenovima kovrdžave
kose moje ljubavi na zadnjem sjedištu automobila dok vozim automobil
kroz široke gradske ulice noću danju između noći i dana između dana i
noći, dok vozim svoju ljubav na zadnjem sjedištu automobila jednog dana
jednog dana između dana i noći, samo jednog dana, samo jednom vozim
svoju ljubav na zadnjem sjedištu automobila dok vozim automobil.
automobil staje, jer ja sam loš vozač.
samo daj gas, kaže moja ljubav.
parkovi i dvorišta, ne, oni nikada nisu zajedno.
ponekad smrt, ponekad suze.
on drži svoje ruke na koljenima, svaka šaka je obgrlila svoje koljeno, svaka
šaka kao kapa svoga koljena, svaka kapa i svaka šaka kao prazna linija.
tup pogled, drži olovku, kosa mu je predugačka iako ne predugačka ako
bi mene pitao ne bih rekao da je predugačka, kosa mu je predugačka, tup
pogled, drži u sebi životinje, svako oko je kavez, lijevo oko je kavez, desno
oko je kavez.
arhipelazi.
obmotao je koljeno pamučnom trakom, ali prije nego što će tkanina sakriti
ranu, otkinuo je komad svog mesa i pojeo ga.
ali sve ovo traje vrlo kratko, jer se tramvaj brzo, vrlo brzo, najbrže brzo
pomjera sa ugla i žbunje više ne dodiruje prozore i tramvaj nastavlja da
bruji i buči i huči i zavija dok se penje na brdo ka domovima putnika,
stanovima plavim od svjetlosti televizora.
noćni čuvar u svojoj kućici od stiropora i kartona, noćni čuvar čuva
skladište u kojem se nalazi brašno, brašno u papirnim vrećama, brašno od
kojeg se pravi hljeb, brašno od kojeg se ne pravi ništa, brašno sa crvima.
noćni čuvar u svojoj kućici od stiropora i kartona, jedna sijalica obasjava
kućicu od stiropora i kartona.
gola sijalica obasjava kućicu od stiropora i kartona.
u kućici od stiropora i kartona noćni čuvar jede pečene pileće batake,
batake spakovane u plastičnu kesu, batake koje mu je majka pripremila,
majka od koje nije odlazio, niz vrat mu se sliva mast.
noćni čuvar čuva moj sutrašnji hljeb, niz vrat mu se sliva mast.
noćni čuvar čuva moje sutrašnje ništa, niz vrat mu se sliva mast.
u kućici od stiropora i kartona, noćni čuvar gleda meke porniće na
televiziji.
noćni čuvar u kućici od stiropora i kartona ne može da gleda dobre porniće
u kojima crnac s ogromnim kurcem jebe djevojčice s kikicama i pjegama,
jer u kućici od stiropora i kartona nema dobrih programa.
u kućici od stiropora i kartona nema kablovske televizije, nema satelitske
antene, samo jedna obična crna antena, kostur mrtve ptice.
u kućici od stiropora i kartona noćni čuvar često osjeća hladnoću.
u kućici od stiropora i kartona noćni čuvar često osjeća hladnoću.
noćni čuvar slabo vidi ljude iz kućice od stiropora i kartona, ljudi brzo
prolaze pored kućice od stiropora i kartona, svjetlo je slabo pored kućice od
stiropora i kartona, noćni čuvar misli na svoju majku u kućici od stiropora
i kartona, noćni čuvar misli na novac koji subotom daje u supermarketu,
noćni čuvar misli na oca koji je poginuo u ratu, noćni čuvar misli na ljude
koji su mu ubili oca u ratu, noćni čuvar misli na druge noćne čuvare, noćni
čuvar misli na svoje prijatelje iz srednje škole koji su sada negdje drugdje,
noćni čuvar misli na djevojku koja odlazi na posao kada se on vraća sa
posla, noćni čuvar misli na jabuke u kući svoje majke, u svojoj kući, u kući
svoje majke noćni čuvar misli na crvene svježe sočne vodene divne krasne
hladne svježe krasne divne vodene svježe sočne svježe hladne sočne hladne
hladne hladne hladne jabuke u kući svoje majke, noćni čuvar misli na
jabuke, ljudi su sjene pored kućice od stiropora i kartona.
noćni čuvar zijeva u kućici od stiropora i kartona.
ali sve ovo traje vrlo kratko, jer se tramvaj brzo, vrlo brzo, najbrže brzo
pomjera sa ugla i žbunje više ne dodiruje prozore i tramvaj nastavlja da
bruji i buči i huči i zavija dok se penje na brdo ka domovima putnika,
stanovima plavim od svjetlosti televizora.
ponekad smrt, ponekad suze.
ostarjelo tijelo, puno kazaljki, pregrada i kuglica, koje se previja, dok voda
klizi preko njega, dok iznutra postaje toplo zbog juče i dana prije tog.
osama.
moja pustoš.
moja šolja od bijelog porculana.
vojnici hodaju po pustoši.
vojničke čizme kloparaju.
gdje je pištolj?
u djevojčici, u dječaku.
moja ljubav me vozi na zadnjem sjedištu svog automobila.
moja ljubav ne zna da je moja ljubav dok me vozi na zadnjem sjedištu svog
automobila.
sada se predajem.
sada umirem.
strah od neumiranja u svom gradu.
strah da neću umrijeti u svom gradu.
strah da ću umrijeti izvan svog grada.
strah od umiranja izvan svog grada.
strah od umiranja.
mi smo uvijek zajedno.
mi smo sada jaki.
ovo nije pjesma koja se čita noću.
ovo nije pjesma za noć.
ovo nije pjesma za crni dan.
u tami si i plačeš, glava ti na rukama.
tvoje ruke su vatra, tvoji prsti plameni jezici.
vatra jede tvoju glavu.
ivice čovjeka koji se zove isto kao ja nad čijim je leđima izgrađen grad.
osam sepeta suvih šljiva u svoje srce sabijam, osam sepeta tučem i udaram,
u srce šljive pretvaram.
svi smo mi crkve i stadioni, svi smo mi parkovi i dvorišta.
i iako nikada ne idem u crkvu, ja sam crkva i istovremeno sam stadion, iako
nikada ne idem na stadione vikendom i ne pijem pivo i ne galamim i ne
lomim sjedišta dok znojavi fudbaleri pretrčavaju ispred mene preko zelene
trave.
svi smo mi crkve i stadioni.
svi smo mi dani i godine i nedjelje i mjeseci.
svi smo slobodni i sputani.
svi smo parkovi i dvorišta.
iako nemam dvorište, ja sam park.
iako nemam dvorište, ja sam dvorište.
nemam dvorište, jer nemam kuću, živim u stanu svojih roditelja, stan je
u zgradi sagrađenoj kada se zemlja nad kojom je podignuta zvala svačija i
kada nad tom zemljom nije bilo boga.
sada ga ima svugdje, najmanje u crkvama, a ja sam crkva.
stan je mojih roditelja i ja im se divim.
divim se svima koji žive i koji su preživjeli, koji su živi i koji stoje, još uvijek.
svi smo dani i godine i nedjelje i mjeseci.
svi smo slobodni i sputani.
mlad sam i često mislim na smrt, najviše na svoju, pogotovo na onu koju
bih sam.
zato se divim svima koji su živi, zato su mi lijepi.
svi ljudi imaju najljepše oči na svijetu, svi su crkve i stadioni, svi su parkovi
i dvorišta.
parkovi su isti, svuda su ljudi koji plaču i porodice, mama, tata, sin, kćerka,
pas.
ljudi koji plaču i ljudi koji cure i porodice, mama, tata, sin, kćerka, pas.
sin je uvijek nestašan, kćerka je uvijek slatka kao kolač koji mama pravi
nedjeljom i koji jedu nakon ručka nedjeljom.
samo, ko pere posuđe u kojim je kolač bio, tanjire i šerpe u kojima je
pravljen čokoladni preliv.
suđe pere mašina za pranje suđa.
ali ovdje je bio rat i mnogo smo siromašni, ženama su ruke ispucale od
pranja suđa.
muškarci čekaju stvari koje neće doći.
zašto neće doći?
zato što ne postoje.
muškarci čekaju stvari koje ne postoje.
muškarci čekaju stvari koje neće doći.
muškarci čekaju stvari koje ne postoje.
žene čekaju stvari koje postoje, koje su veoma blizu, koje su tu iza ugla, nose
prljav kaput i prde nakon ručka.
oni ni tada, iako su blizu, iako su tu iza ugla, iako nose prljav kaput i prde
nakon što jedu, oni ni tada, ni tada neće doći i zagrliti je i reći da su sada,
konačno, nakon svega, zauvijek, sigurni.
žene poznaju okrutnost življenja.
žena sjedi u trgovini, oko nje su platna i svakog dana dolaze joj druge žene
ne bi li neke od tih platana kupile i sašile sebi divne haljine u kojima će biti
lijepe za onog kog čekaju.
žene poznaju okrutnost življenja.
ali žene žive, svakog dana, svake noći, ne prestaju, žive i umiru samo
jednom.
svi su žene i muškarci.
i muškarci čekaju nekog ko je tu iza ugla, ko prdi nakon što jede, samo što
muškarci daju svojim žudnjama druga odijela.
muškarčeve žudnje su daleko, u šumama izvan grada.
ženine žudnje su daleko, u šumama izvan grada.
svi smo parkovi i dvorišta.
u dvorištu, iako ga nemam, ja imam samo igralište.
na igralište, opet, rijetko sam izlazio, a i tada samo kada me je majka, moja
mama, moja roditeljica istjerala s loptom u rukama i rekla: igraj se.
igrajmo se, igrajmo se, igrajmo se.
nas su naše roditeljice rodile i onda nas od sebe odgurnule i rekle: igrajte se.
da, dali su nam loptu, nekom veću, nekom manju, ja svoju sada držim.
rekle su nam: igrajte se.
rekle su nam.
u parku, u dvorištu.
svi smo parkovi i dvorišta.
u dvorištu mi moja majka daje loptu u ruke i kaže da se igram.
u parku se rade prljave, prljave, prljave, prljave, prljave, prljave, prljave,
prljave, prljave, prljave stvari.
u parku se igramo.
u dvorištu mi daju loptu, u parku se igram.
ja sam park i dvorište, ja sam jesen i zima.
ja sam staklo i voda, ja sam vatra i svjetlo, ja sam vatra i tama.
kroz prostor ja dobijam ljubav i kroz prostor ja dajem ljubav.
kroz prostor ljubav je uvijek oko mene.
cijev vazduha koja spaja moju ljubav i mene.
između mene i moje ljubavi ne nalazi se praznina, nalazi se prostor, ne
nalazi se praznina, nalazi se isti prostor moje ljubavi i mene, moja ljubav i
ja, ja i moja ljubav dodirujemo isti i jedini prostor, mi smo uvijek zajedno.
ali sve ovo traje vrlo kratko, jer se tramvaj brzo, vrlo brzo, najbrže brzo
pomjera sa ugla i žbunje više ne dodiruje prozore i tramvaj nastavlja da
bruji i buči i huči i zavija dok se penje na brdo ka domovima putnika,
stanovima plavim od svjetlosti televizora.
ja sam hiljadu cvjetova i kada sam sav, nisam nijedan od njih
sedamnaest pilula za sedamnaest godina.
svaka pilula svoju godinu ubija.
ili je tako trebalo biti.
miris bolničke posteljine, ukus bolničke hrane mijenja sve.
sir na kriški hljeba, toplo mlijeko u plastičnoj šolji.
sedamnaest pilula je sedamnaest lijekova.
čiste me iznutra.
čiste moja dvorišta i parkove.
čiste me spolja i iznutra.
tih sedamnaest pilula.
sunce je sada moj prijatelj.
budim se rano, u mlijeko stavljam zobene pahuljice.
sedamnaest pilula je sedamnaest lijekova.
nema više prašine.
uzmimam znanje prethodnih.
ponizan sam i zahvalan.
zahvalan zato što hodam po asfaltu, a ne po blatu.
zato što spavam na toplom, a ne na hladnom.
živjeti je mnogo lakše nego što govore.
živjeti je lakše nego sanjati.
živjeti je lakše nego sjećati se.
vrijeme prolazi i nestaje.
i po prvi put, za mene je napravljen vatromet.
ovaj vatromet pravim za tebe.
da ti pokažem gdje sam došao i odakle sam pošao.
ipak, moraš znati.
ostvarivanje ne postoji.
i zato:
sjetio sam se nečega, nečega iz moje prošlosti, iz djetinjstva. sjetio sam se
i onda zaboravio. to nešto mi je blisko, znam to. nije nešto čemu su me
naučili drugi ili nešto što su mi drugi rekli da radim. nije nešto što sam
radio zato što sam se ugledao na druge ili nije nešto što mi je izgledalo
vrijedno postizanja. nije nešto što sam napravio ili napisao ili rekao. nije
nešto što sam stvorio. to nešto nije nešto u čemu se mogu naći uticaji, nije
nešto što je podstaknuto željom za zbližavanjem. nije nešto što su drugi
zapamtili kao pametno ili kao glupo, nije nešto što su mi prepričali da sam
uradio kad sam bio dijete. u to nešto nisu bili uključeni drugi i niko osim
mene nije znao za to. to nešto nije lažno. to nešto nije nešto u čemu sam
naudio drugima ili napakostio. u tom nečemu nema mučenja i nema boli.
to nešto nije hladno i nije mokro. to se nije desilo nedavno, to nešto nisam
uradio da bih zadivio druge, da bih se zbližio s njima. to nešto nisam sreo
nigdje napisano, nigdje ovjekovječeno, to nešto nisam sreo u drugima.
niko mi nikad nije ispričao da je uradio nešto slično i niko mi nije pokazao
nešto slično. u tom nečemu nisam tražio novac i nije bilo lutaka ili drugova.
nije se desilo na tavanu i nije se desilo u bolnici. to nešto nije bilo u mojoj
sobi. tada nisam bio s drugima. nisam to uradio zato što sam se plašio
smrti i usamljenosti. nisam napravio nešto što će me predstaviti drugima
ili zato što sam vidio da drugi to nešto rade. nisam to uradio zato što sam
od drugih tražio nešto, nije nešto što su mi drugi dali. nije nešto što sam
osjetio zbog hrane ili pića ili ćebadi ili novca. nije nešto što sam nekom dao
i nije nešto što sam za nekog napravio. o tome nikad nije bilo tragova. to
nešto nije lažno. istinito je, moje je, jedino istinito u meni i sjetio sam se
toga i sad sam ga zaboravio. zato sam tužan.

vi ne znate kako je moj otac tukao
vi to ne možete da znate (und trinken und trinken)
uzeo bi kaiš kaiš eve je držao
i dok ga je uzimao gutam u staroj kutiji zacipe le
govorio je te riječi grudve bil o ih je mnogo
debilu (zemlje) raznih duž ina, raznih ši r ina
ubiću te za svaki zloči n po jedan ka iš
krv će ti poteći za svaki zlo čin po je dna kazna
govorio je te riječi smotani kao sklupčane zmije spremne da ubiju
riječi koje grme (zemlja) probude se iz sna i ubiju
vi to ne znate je i onda bi re kao b ir a j
i onda bi zamahnuo gorka i ja sammm mmm mmm morala da biram
uz grmljavinu bombi i pušaka tanki kaiševi više bo ooo oooo le
zamahnuo ali modrice ceeee koje prave tanki kaiševi su manje
a mene je boljelo zato to to to sam biralaaaaaa tanke
i prije nego što kaiš dodirne kože da drugarice ne vide da me ta ta ta ta
i prije krvi tu če
uvijek crna tu tu tu če
ali kada kaiš (zemlja) tuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuu
dodirne kožu u (kad obučem haljinu, na cvjetove) tu
moje srce kojoj
se prepolovi ležim u meni žive troje ljudi
kad moja
jedan čovijek majka tuče
dlakavim rukama drži bič ona nema
samo govori kaiševe
naprijed, naprijed, ne zastajkuj, radi, radi nema
(zemlja ništa ne zna) kutiju
mi već imamo mnogo više nego što nam je potrebno nema
jedna žena biraj
koju muškarac bičuje, a ona sagnuta, samo gleda ka zemlji samo
plače i samo govori da, da, iako želi da kaže ne ruku
ali samo gleda ka zemlji (zemlja ništa ne čuje) koja se spušta
sa visine
i jedno dijete, koje ništa ne govori, ništa ne želi da kaže na moj
ovo obraz
schwarze milch der frihe wir trinken sie abends i kada
wir trinken sie mittags und morgens wir trinken sie nachts njena ruka
wir trinken und trinken (svaka priča ima kraj i to nije loše) dodirne
wir schaufeln ein grab in den lϋften da liegt man nicht eng moju glavu
ja se raspem
ono ništa ne govori, ono ništa ne želi da kaže na hiljadu dijelova
ono samo voli neće sakupiti
i ta ljubav briše i oca i mamu i muškarca i ženu više me niko nikad
i sve kaiševe i sve vriske i sebe sve što ostaje je ljubav tog djeteta
spremna da oprosti svako zlo i zatim prožme svaku stvar
na ovom svijetu
u pjesmi su korišteni dijelovi tekstova:
Fuga smrti, Paul Celan
signandsight.com/features/203.html
kultureflash.net/archive/192/priview.html
i dok hodam ulicama
ovaj dan se završava, tiho, uz nekoliko kratkih uzdaha
hodam ulicama, ne sam, tu su dvoje prijatelja, dodaju vatru i plamen i
(ne znam šta je to ljubav) one koje volim s njima ne spavam svjetlo
spavam s onima koje obožavam miris nas prati u noć

ona polako kaže ti znaš sve
djevojka pred čijom sam kućom provodio noći
jednom prije uhodio si priznaj
jer ju je voljela moja prijateljica mislila da je voljelja ili voljela zaista ili
samo mislila (svi bogovi su živi) ti lijepi zli ljudi
ona kaže ((sa tim smiješkom)) kaže ti znaš sve

(le gusta este jardin?) tu su gomile lišća na trotoaru
(que es suyo?) automobili parkirani ispred kuća
ulične svjetiljke koje nisu razbijene sve su na broju sve je na broju
djeca se igraju loptama na ulici )( dok pada noć

danas sam odveo svoje prijatelje na mjesto gdje sam jednom pokušao da se
(u svakoj kući je rat dvije hiljade godina mogu proći) ubijem
danas sam odveo prijatelje
(le gusta este jardin?) (que es suyo?)
odavde
(i dalje je rat)

farolito na meni je samo bijela majica
preko nje bijela košulja
i postaje sve hladnije
odveo sve mračnije
sve hladnije
iz reci to
odavde hladnije mračnije

plašim
sanctuario se
da
će
ova
hladna
noć
biti
moja
vječnost

u pjesmi su korišteni dijelovi teksta:
Pod vulkanom, Malkolm Louri
Transferni problemi u individualnim psihoterapijama adolescenata s neurotskim smetnjama, Pavao Brajša, Pisihoterapija - Časopis za psihoterapiju i granična područja, broj 2, vol. 7, Medicinska naklada, Zagreb, 1977.