Chris Agee
ODABRANA POEZIJA - Chris Agee
Sarajevske Sveske br. 27/28
GOTOVO NIŠTA
prevela sa engleskog: Irena Žlof
HEANEY U STRUGI
Kada je Heaney ustao u Strugi, dva dana nakon što je
Primio Zlatni vijenac u velikoj dvorani
Kuće poezije, i obratio se
Prvom redu punom političara
U Makedoniji na rubu rata, zrak je treperio od
Noćnih leptira koji su lepršali u neonskom svjetlu, slatki noćni povjetarac
Pokraj vode Ohridskog jezera, o tome kako je
Svladan snagom njegove umjetnosti
Had smirio svoje kraljevstvo sjena
Kako bi se Orfej spustio u podzemni svijet:
Iksionov kolut se zaustavio, Sizif je ustuknuo,
Mojre su prestale vrtjeti vretena:
Njegova lira bez premca kao štit podignuta
Dok izvodi njenu dušu mračnom strminom na svjetlost dana
O novom životu, ljudskoj ljubavi i ljudskom strahu
Čiji ga je zadrti pogled koštao njegove voljene
Vječna Euridika: pomislio sam tada na težinu
Koja vuče, vješa se o moju kćerku
Iz konačne rake, tamne kripte njene sobe,
Makar i na pet minuta, da izađe na tople obronke života...
SEBALD
1944 – 2001
Već neko vrijeme promišljam o prizorima
Simultanosti: kontinuum između, recimo,
U prirodnom smislu, svježih humki u Afganistanu
I nesagledive dubine Marijanske brazde
Obasjane spektralnim ornamentima bioluminiscencije; ili,
U socijalnom, pijuckanje kafe dok se dešava Srebrenica
U naletima od dvadeset i više. Kako se – u bilo kojem trenutku – sve
Događa u jedinstvenoj slici svijeta kao desetine miliona
Riječi u Babilonskoj kuli od hiljadu jezika koji nastavljaju postojati
U arhivi njene svijesti. Taj usamljeni petak
U godini Bude, mogao se desiti
Kada sam zastao i na trenutak pogledao u izlog na Royal Avenue
Ili pokupio posljednje slike moje kćeri u tužnom
Sumraku fotografske radnje. Sada, uz kafu, čitajući
O seiceamoirima i cuileannima u knjizi Drveće Irske,
Mislim na njegove sjajne završetke: posljednji pogled na zemlju
sada zauvijek izgubljenu i stižući u grad
dok noć polako pada: i nadam se da
Njegov uzvišeni njemački vijek i njen minijaturni sada
Zajedno putuju u tamnu zemlju vječitog svjetla.
GOTOVO NIŠTA
Sufije vjeruju da je patnja poseban znak
Božje milosti: novo prijateljsko pismo
Reći će mi, potvrđujući (skoro) osnovnu temu novog života
U duhu smrti. Još jedanput, ne znam
Šta da mislim o takvom izvanrednom tumačenju:
Što me podsjeća, kao i sve drugo, na čovjeka
Sraslog za velikog glatkog kita Heideggerovog Bitka,
Dotiče ga nesvjesno osmoze: ili okruglo,
Neotkriveno kamenje kao Isusovo pismo u pijesku
Na nepreglednim plažama Magheraroartyja. Svi pristižu
U oblak mog istinskog neznanja, nadajući se
Da će popraviti to vulgarno uništavanje
Malog Taj Mahala Mirjaminog života,
Mogulski osvajač voljene uspomene; iako, istinu
Govoreći, ima neke čudne utjehe u razboritim
Uvjerenjima drugih, kao što je Rusmirovo u Sarajevu,
Nadohvat pijačnih tezgi ukletih
Drugim zakonom termodinamike: vjerovatni sufija
Koji nikad nije pisao. Sam ne znam ništa;
Ništa sigurno; ili gotovo ništa. To je sve.
ATENSKA MILOST
Mjesec je ljepši od bilo koje države...
Je li to, onda,
Lakmus civilizacije? Voljeni polumjesec u islamu ljepši čak i
Od Muhameda? Kao što bivanje mora da je od vjerovanja, od objave?
Mladi mjesec od računanja Meke? Disk alabastera
Rošav kao atensko lice...
O čista planeto od praha i velura
O neljudski dragulju
ŽIVOT
Usred bijela dana, divlja mrlja lijepe riđe dlake,
Lija iz prigradskih kontejnera, u zatišju saobraćaja,
Svladala je čistinu i preskočila visoki kameni zid
Životinjskog raja Riddel Woods. Zašto nam je prirodno
Tako utješno? Valjda bi trebalo biti drugačije: šta može
Jedan život značiti u Hubbleovoj kozmološkoj dvorani ogledala,
Tamna materija i zakrivljeni prostor, lomljenje svjetlosti koje
Replicira galaksije, entropija Velikog praska?
I nastanak vremena i prostora, šta to uopšte znači?
A opet u ovom trenutku nad Irskom je još uvijek azurno-zeleni
Dragulj svijeta: mikrokosmos života, svjesno uobraženje
Kao meduza se udaljava (i možda mjeri paralaksu njih milion drugih)
Kroz crne dubine, plutajući balon poklonjene svjetlosti
Helijska suza u svemirskoj tami „Boga“?
APOKALIPSA RIBA
Prekrasne ribe, suncem okupane
Prelijevaju se u duginim bojama. Prvi ulaz,
Prva tezga: rumb i velika ploča, veličanstveni ugor,
Crnoplava skuša i srebrna haringa,
Apstraktne kamenice. Staklaste oči lubina
I trlje poslagane na ledu;
Usporena pantomima jastoga
Upetljanih u morsku travu; rakovi zavijeni
U morske alge, njihovi sanduci iz Portavogiea
Kao kamioni za prevoz stoke. Nikakva metafizika,
Osjećam okrutnu istinu – jedan život se završio
Ili se gasi: prizor smrti, pošprican krvlju
I u led zakovan, kao i sam trenutak.
AUGUSTOVSKI SAN
Odjednom si opet bila tu – ideš prema meni, trčiš,
Nóirín je malo dalje iza tebe, pokazuje veselje
Nevidljivom nekom na desno – možda Sally –
U snu si tačno onakva kakvu te pamtim: glomazne bijele tene,
Karirani zimski kaput – raskopčan – klizi ti s ramena,
Plavi pramenovi su se razletjeli, radosni i grleni smijeh
I lice puno ljubavi dok mi se bacaš u naručje
Da bi me obavijestila kako si upravo izašla kroz prozor kupatila
A „upravnik“ – shvatio sam, odnekud ispravno, da misliš
„kućepazitelj“ – je... i tu se san prekinuo, prejak, čini se,
Da ostane nepomućen te me trgnuo natrag u
Jadransko plavetnilo u sedam ujutro. Ipak je u narednih sat
Svjesnog polusna bilo neizrecivo lijepo
Imati te makar i tako, ambrozija koja će me možda održati
Još jednu godinu, nektar koji leptir ljiljak siše
U zalazak sunca iz žutog i ljubičastog neimenovanog cvijeta
Još uvijek suncem obasjan, povratak u zemlju sreće iz očvrsnute
Tuge koja mi kao demon sjene uvijek sjedi na pleksusu...
Kao i prethodno popodne, dok sam kosio cjelogodišnju travu
U minijaturnom voćnjaku badema i oraha, naletio sam na
Bogomoljku, zelene boje žada, kako se sunča na kamenom zidu
obraslom smeđim lišajem, i sjetio se njene prošlogodišnje uloge kao
prizora reinkarnacije u drugi oblik, i pomislio i osjetio,
sjedeći na zidu, kako je predivno bilo imati te tu
Iako sam – u skladu s prirodom – preobražen trenutačnim trzajem krila
U sidro starog svijeta u kojem je tvoj život još uvijek bio s nama.
SRCOLICI
Za Nóirín
Postoji svjetlost koja nas sustiže tek nakon dugo vremena.
Prah, prah, i par riječi smrtnih i prolaznih.
- Donald Justice
JOŠ UVIJEK U ŠOKU
zurim
kroz prozor
brijačnice
balansirajući
na rubu
između izvora
boli
i mirne površine
življenja
TVOJE LICE
pliva
u prozoru
u koji mašem
dadiljinom
novom djetetu
TVOJE CIPELE
još uvijek tu
preostale
patkaste
na drugoj stepenici
klanjam se
ceremonijalno
i japanski
da bih poljubio
prostor
i vrijeme
tvoga prisustva
NAJGORE
od najgoreg
bilo je kada sam
zadigao svaki kapak
i vidio
plave oči
koje sam volio
više od života
ukočene
zauvijek
na poprskanom krevetu
ZAMIŠLJAM
je
kakva je mogla biti
zlatna djevojčica
dvije starije magnolije
uokviruju trijem
u Andoveru
gdje sam gledao
Euripida
na travi
jednog slatkog maja
DUH MOGA OCA
u mornaričkim hlačama
sjedi na humku
u Presidiu
City Lights i Ferlinghetti
stolnjaci
od kariranog platna
dobri život
drugačijih dana
sada prašnjavi tragovi
vječitog
nestanka
ČUO SAM
priču
o gospođi Kelly
često su je
viđali
na gradskom
groblju
u hladnim noćima
s dekama
kako bi
svoga sina
utoplila
sada znam
da nisam
upamtio
dovoljno
(Michael Kelly, 17 godina, ubijen 30. januara 1972.)
TVOJA RODICA
plava
tanka
ista blijeda
finoća
na krštenju
drugog živog bića
ulje katekizma
krizma
spasenja
podsjeća me
više i više
na tebe
više i više
na ne-tebe
u meni
Na Clodiaghinom krštenju
13. februar 2005.
4. PLAŽA LIMANTOUR, POINT REYES
Stigli smo do njenih velikih pacifičkih valova. Konačno sam
zaronio u zemaljsko ledeno oko. Iza nas
Marin Hills bili su kalifornijski raj,
Či od eukaliptusa i plavetnila: lešinari,
makovi i vučji bob, sojka, hrastovi, sekvoja, lovor,
meksički bor, prepelica, crvenorepi sokol. Tek iz Ruande
Jean-Marie, zavrnutih nogavica, dotaknula je morsku pjenu
prvi put. Na čistom pijesku, tabula rasa
novog svijeta, kamen iz Rozete za tišinu, plutajući
transponder umjesto Petkovih stopa prekida
moj jednostruki trag u pijesku. Tri smeđa pelikana
ovlaš su dotakli vodenu prašinu. Dine i estero,
šikare i brda, u okeanskim dubinama
zemaljski imperium prestaje: mesa od snova. Čak sam i ja mogao vidjeti
u srodnim mi valovima, neku viziju Miłosza ili Jeffersa razjezičenu
- nepozvanu, oslobođenu – hladnim kupanjem na kraju kontinenta.
ZEBRASTE ZEBE
Da li od iznenadnog ugriza arktičke hladnoće, ili
Dana bez hrane, ili jednostavno kako i sljeduje
Njenu dob, ili možda sve troje, očigledno
Ptica je bila bolesna, sklupčala se uz Milkyja,
Vjernog druga, na dnu kaveza
U njihovom malom svijetu, njeno svjetlo i prisustvo,
Njeno svakodnevno bivstvo. Te sam žurno dohvatio
Sjemenje prosa i minijaturnu šalicu vode
Kao da im pravim piknik na papirnom peškiru, pokušavajući
Nahraniti malo biće u svojoj šaci;
Uvidjevši, vrlo brzo, da razvlačim posljednje tračke
Njene energije koja se sada upinje da se uspravi, i pada
U samrtni grč, nepokretna u zadnjim trenutcima dostojanstva
uzmičućeg života.
U svakom slučaju, nepažljiv
Kao i obično, sišao sam upaliti TV i gledao
Priče o Holokaustu, jednu posebno
Gotovo zapanjujuću, Pripovjedač nakon šest desetljeća –
Djeca zaključana u kredenac, ubistvo Majke,
Mrtva tišina, plač Oca: voz
Za Treblinku, truli drveni podovi, pad
Na promičuće pragove i dalje
Put šume: lutanje po Varšavi,
Hlače usrane, bijele plahte: je li sve spalo
na ovo jedan životni vijek ranije?
Kada sam se vratio
Bila je mrtva, izvrnuta i pero-laka
U smrtnoj samoći, njena ptičja piknik-stopala
Stišću prazninu zraka. Milky nijem
Na trapezu iznad nje, samrtna noć moga Oca
Dvije godine kasnije. I ptice također, vidio sam – kao da se namještaju za
Memento mori – brzo obuzima posmrtna ukočenost.
LJEKOVITO BILJE
Presovani cvijet, ova grančica je suvenir prvih dana tuge
Čija je krajnja okrutnost bila sasušena gorka trava, kada je smrt
Jednom naišla čudna kao popodnevni naleti vjetra kroz sumorni pljusak
Čiji je propuh (dok sam bio napolju) dignuo sa stola – preletjevši
Moj balkon – tri stranice prijateljevog govora. Jedna je sletjela
Pored podrumskih vrata, druga na travnato brdašce pokraj
Puste čistine, ali je posljednja nestala – u sumraku izgubljena
Kao Euridika, svaki trag joj se zagubio: polet uzdrman
Dahom građanskog rata, njen papirni duh otpuhan vjetrom.
(Struške večeri poezije)
mart 2004.
CIRKUMPOLARNO
Pokraj visokog prozora ništa se nije promijenilo. Irski maj
Cirkupolarne noći što ih je zima donijela, sada su nestale
U arktičkom premještanju. Krevetac u tvojoj sobi čuva stražu
Dok svijet nastavlja dalje; zaustavljeni život, suze stvari
U njihovom odjeljku sjećanja. Napolju, njena zatamnjena ravan je
Samo jedan piksel na sovinom krilu naše tehnosfere –
Ali unutrašnjost je osvijetljena; i svijet je daleko
Baš kao božanski renesansni brežuljci od oblaka
Iznad procesije strelastih čempresa, ispred kojih
Vidim voljeni lik. S tobom, ovdje, prisjećam se
Polarne svjetlosti u Labradoru – tirkizne trake
Za školsku tablu Teorije struna – bijelih sovjetskih noći
Duž lenjingradskih kanala, klinci na Wheatfield Avenue
Moj prvi irski juni u ljetnoj svetkovini kasnog svjetla
Caklini spektra. Svijet bez tebe, sve prije
Vremena tvog postanka. Pokraj visokog prozora ništa se nije promijenilo.
KNINSKA EKLOGA
Iz deset kilometara dugog tunela, postepeno me hvatala
Jeza dok smo se penjali i penjali u visoku Liku
Nakon jalove pustoši: krš i izmaglica, puste
Šume ispresijecane pašnjacima spaljenih vlati;
Tanka linija zlatne folije zašiva tamno ogledalo zemlje
Za pješčani prud krvavo-narandžastog sunca. Kuće
Posvuda zakovane ali nedirnute, nema stoke
Ni plastova u polju, nema svjetala u prozorima ni vozila,
Samo jedva osvijetljeni susjed u napuštenom zaseoku
Kuda je prošao konjanik. Tamne pravoslavne
Kupole, rošave, naseljavaju bajkovitu pustoš
poharanu hrvatskim oklopnjacima; tu i tamo
poneka povratnička tačka u vidu odvažne neonke
para tamu duž svježeg asfalta Europe.
Jednog dana, shrvan tugom, svijet nakon nas mogao bi izgledati ovako.
Područje Knina, Hrvatska
U PRVOM SELU
U skladu s tradicijom mjesta, jednom ili više puta tokom ljeta,
Vraćamo se do naše zimzelene kapije u Žrnovu
Da bi našli obješeno, naslonjeno ili ostavljeno pored bronzane kvake
Ili uglačanog praga od krečnjaka, neki trag
Posjetioca – vlat slame, ili prozirnu maramu,
Ili vrtni jastuk, divlji cvijet ili granu otkinutu
Usput samo tren ranije. Ponekad, također, i poklon se
Ukaže. Pokoji paradajz recimo, ili loza
U plastičnoj boci, možda knjiga ili kompot,
Lavanda i origano sa obližnjih polja,
Kolačići iz susjedove kuhinje. I ako nađemo
Presavijeni komad papira, uvijek je bez
Potpisa i poruke. Stoga iz ove seoske šutnje
Drevne i anonimne, s vremenom uviđaš da se
Od tebe očekuje da intuitivno prepoznaš ko je to
Ko te je želio ili trebao vidjeti na kraju
Dnevne fjake. Iako ponekad čak,
Darivatelj ili posjeta, kao duh u gostima cijelo ljeto,
I nakon raspitivanja, ostanu nepoznati uprkos nagađanju.
„SARAJEVSKA MUZIČKA KUTIJA“
Odakle je došla? Iz Sarajeva, možda? Tako smo
Ostali pri tome i nazvali je shodno, uspomena se
Pojavljuje, niotkud, godinu kasnije – i od
Tog trenutka je moja ikona kraj uzglavlja, moj tužni madeleine,
Na sve što je izgubljeno i zaboravljeno, ili je nekad nedostajalo.
Ima nečega domaćinskog i improvizovanog u vezi s njom,
Nekomercijalnog i komunističkog, nešto starostavno
Na neki način aludiralo je na Titovu nestalu Mitteleuropu
U lakiranom drvetu. U svakom slučaju, ti si je voljela:
Njenu melodijicu i ručku kao onu za paljenje automobila,
Četiri dimnjačke glave i plastični otvor koji
Otkriva njenu drvenu unutrašnjost. Navijala si je
U nedogled kod Sally. A iza nje, počesto,
Ukazuje se sjećanje na berlinski trenutak,
Decembar '89, u pravcu istoka iz Kreuzberga
S dvojicom novih prijatelja, kada nas je Matthias u sumrak
Poveo na jednosatni obilazak gluhih ulica istočnih naselja
Koja su završavala Zidom, oronula ali nekako bogata
Starošću i atmosferom; nakon čega smo ušli u
Njegovo vannastavno jednosobno dječje utočište
Za umjetničke aktivnosti. Stanarina se naravno nije plaćala, i bilo je
Potpuno neuočljivo; okrepljujući teško stečeni duh-miris
U njemu, kao zimski dah koji smo unijeli sa sobom
Iz mrazne večeri, obasjane svjetiljkom na ulazu; ispunjeno ničim
Osim roditeljskom ljubavlju, papier-mâché lutke, zimzelene grane,
Goli bijeli zidovi. A iza svega toga, protjeran stvarnim
Zidom Razdvajanja, pretvorio se u ništa, neimenovan u svemu
Osim imenu, život koji joj je dao život jednostavno je nestao.
