Boris A. Novak

Odabrana poezija Borisa A. Novaka

Sarajevske Sveske br. 27/28

MOM : Mala Osobna Mitologija (2007)

BORBA ZA OPSTANAK
preveo sa slovenačkog: Tonko Maroević

Obitelj je junački podnosila sudbinu:
građanski dom je siromaštvo samo krio.
Momcima, nikad sitim, na ludu je binu
sličio život. Kad je otac o pod razbio

posudu, majka je o zid tresnula čaše!
Smirilo se: više se nije zaboravio tako…
Iz kredenca je ukrao sitniš što ga nanizaše
za doručke i večere, jer da mu treba jako.

Djeca će gladovat!, kričala je… Al' probudi je vika
pred vratima. Četvorica s mukom uniješe joj muža,
inače mršavoga. Sasvim pijana, ali nadebljan je bio!

Zgužvan ogrtač od novca sasvim je nabubrio.
Dobitak iz te noći šest im mjeseci spokoja pruža.
A gospodin Anton Novak više nije kartao nikad…

KRPOLOGIJA
Prijevod: Tonko Maroević

Naša je baka sav život vodila
ljutu i sustavnu borbu protiv prašine,
blata i svake prljavštine.
U tu je svrhu razvila posebnu strategiju,
nazvanu krpologija.
U svakom je trenutku, naime, raspolagala
s čak sedamnaest krpa,
što ih je slala u napad na prljavštinu
kao general oklopne divizije na bojno polje.
Ne daj Bože da bi ih neovlašteni
zlorabili za suprotne svrhe!
Tko bi se tako zaboravio
bio bi neodložno najstrože kažnjen.
Čak ni u svoju sluškinju nije imala povjerenja,
nego ju je budno u tome nadzirala,
ali još radije je vojsku krpa koristila
vlastoručno in vlastonožno.
Nabrojimo te posvećene krpe i tkanine,
vjerno slijedeć znanstveno imenoslovlje bakina krposlovlja:

1) »ta gruba« krpa za stepenište pred ulaznim vratima;
2) »ta fina« krpa za marmorni pod u entrée-u;
3) »ta meka« krpa za laštenje starog parketa po sobama;
4) »ta šmucig« krpa iz ostataka stare odjeće za čiščenje bakrene ploče pod kaminom;
5) »ta velika« upijajuća krpa za kameni pod na terasi;
6) »ta mala« upijajuća krpa za kameni pod u kuhinji i kupaoni;
7) »ta stara«, uvijek čista krpa za lonce i drugo metalno posuđe;
8) »ta nova«, uvijek čista krpa za porcelanski servis;
9) »ta osjetljiva« krpa za vinske čaše;
10) »ta brza« krpa za noževe;
11) »ta lukava« krpa za vilice;
12) »ta pedantna« krpa za žlice;
13) »ta glanc« krpa za srebrni jedaći pribor;
14) »ta zauber« krpa za ogledala;
15) »ta speglana«, gotovo prozirna stara krpa za glačanje;
16) »ta muška« krpa za vojničke čizme i
17) »ta šik« krpa za njezine vlastite ženske cipelice s visokom petom.

Bakina obrazloženja prevažnih krpoloških distinkcija
bila su strastveno sitničava i temeljito promišljena:
– noževi su glatki i obično ih ne guramo u usta,
stoga je dovoljna jednostavnija obrada s tom »tom brzom« krpom;
– maleni ostatci hrane lako ostanu među zubima
vilica, pa ih treba brižno iščačkati s »tom lukavom« krpom;
– žlice, što ih rado ližemo, stoga nužno privlače
najveći broj bakterija, zato nagone
na ozbiljne i radikalne higijenske postupke,
što ih može osigurati samo »ta pedantna« krpa.

A sva ta visoko specijalizirana i široko razgranata krpologija
svih tih sedamnaest fanatičnih divizija Antipašne armade,
što ih je danonoćno slala u zagrižljivu bitku
protiv svjetske nečistoće
te ih redovito uzdržavala i mijenjala,
sav taj građanski red,
što je predstavljao smisao i svrhu njezina življenja,
nije mogao pomoći,
nije mogao spriječiti,
da se našoj baki,
da se našoj baki življenje,
da se našoj baki življenje nije raspalo,
rasulo,
nepovratno raspršilo
u prah i pepeo.

RUŽE ZA TETKU NADŽIDU
Prijevod: Josip Osti

Još vrtoglaviji je pogled na Neretvu,
koja se zeleno pjeni pod kamenim lukom
mostarskoga mosta i bistrim, tamnim tokom
odnosi ruže za tetku Nadžidu…

* * *

Bila je jedna od prvih koja je feredžu skinula
i čulne usne pod svodom crnih očiju pokazala…
koje su nečujnim, plačem bijelim
živjele smrt muža, avijatičara, kojem je tijelo

smrskao vlak… Sudbina rado čeka, krije se i vara:
nije se ubio tada, kada je avionom crtao gustu
mrežu lupinga iznad grada i čak ispod mosta,
tik iznad uspjenušane površine rijeke, da je očara –

…tek pet sretnih godina kasnije… Kao da bi je nosila krila,
kroz prozor se nagnula – a imala je kćer…
Ta fina dama gajila je ruže, tamne kao večer.
O zlu nije govorila. Samo jednom, kada je kreten rekao: Idila,

kako su humano postupali na Golom otoku
sa zatvorenicima! – Laže! Laže! Besramno laže! –
Za samo jednu rečenicu pet godina u crvenom logoru,
u takozvanom ženskom bloku…

U vrijeme posljednjeg rata iz neutralne Švicarske je nazvala,
kamo ju je spasila kći: Borise, vodi me u Mostar!
Hoću umrijeti kod kuće! Dosta mi je života, dosta!
Glas je zvučao kao ispod zemlje drhtava krila…

Prešutio sam da je njen ružičnjak uništen.
Da su barbari srušili njen lijepi Stari most…
Kako to reći njoj, koja je nosila svu žalost
ljudskog roda? Koja me posljednji put u životu zove?…

* * *

Vrijeme teče dalje… Poslije rata izgradili su lijep novi most. Iz nužde…
Želim da ponovno zajedno stojimo na tom mostu, koji združuje
obalu mrtvih s obalom živih, i posmatramo vodu
koja odnosi ruže, tako razigrano i slobodno…

ZAOSTAVŠTINA

(SREBRNA DŽEPNA URA LEA NOVAKA)

Prijevod: Josip Osti

1

Ta srebrna džepna ura
glazbenika Lea Novaka
još tiktaka, još korača
ritmom K und K kadeta:
stvar zaborava, tvar polumraka,
brodolomka starog svijeta,
kojoj povijesna bura
ne može ništa…
Kamo korača? Šta tiktaka?
Životnu priču Lea Novaka.

S ritmom mrtvog srca,
što je zauvijek začarano
u odlomljene kazaljke,
izlizane brojeve talaca,
još tiktaka, još korača…
To srce u kutijici,
ura, što stoji i šutnjom
svih kazaljki govori,
kamo korača? Šta tiktaka?
Životnu priču Lea Novaka.

Ta ura je jedini svjedok,
nijema partitura ništavila.
Ništavna nagrada za kuražnost.
Nametljivi šum žurbe,
strašni metronom života,
sumnja u stalnost, volja ptiča
da postane čista glazba:
glazba, čista preobrazba!…
Kamo korača? Šta tiktaka?
Životnu priču Lea Novaka.

To sićušno srce je dar.
Za buduće. Jedina klica
iz pepela, zov iz vjetra vremena,
trag izbrisanih riječi.
Ta mehanička igračka,
oltar napretka, znamenje utvara,
ura, što stoji i izlizanim
jezikom svih brojeva šuti,
kamo korača? Šta tiktaka?
Pepeo Lea Novaka.

2

Sve što je poslije njega ostalo
zapisao je u spisku,
prstima, koji su ga boljeli:
dvadeset devet Reishsmark,
kutija s uprljanim rubljem,
iškrabana partitura
Pete Beethovnove (Philharmonia)
i džepna ura (Tulla-Silber).
Nije pomenuo vlastite skrivene skladbe.
Sve, što je ostalo. Malo.

Prstima, što su ga boljeli,
Napisao je posljednja pisma,
nekoliko rečenica za oproštaj:
sestri, roditeljima i ženi.
Kako bi je zaštitio,
prešutio je ključ, tajnu,
plod, koji je nosila.
Kada je saznala, pobacila je.
Nije podnijela, o, da su ga
na smrt boljeli prsti.

Prstima, dugim i nježnim.
Prstima, kao rođenim za glazbu
i ljubavni dodir,
nekada je svirao klavir
i prizivao golu glazbu,
glazbu njenog tijela.
Iščupali su mu nokte.
Znali su da je glazbenik.
Prstima, dugim i nježnim.
Prstima, kao rođenim za glazbu.

Čudno, kakvu preobrazbu
doživi čovjekovo tijelo
pod rukama spretnih majstora:
ispeglana, skuhana gomila mesa,
da ga ni mati ne može poznati!
Ali majstori su gospoda:
kao što su obećali, vratili su joj
sina… o, u zelenkastoj konzervi.
U konzervi, puni, o, pepela.
Čudno: u konzervi, puni, o, sina…

Sve njegove partiture
čuvala je glazbenica
u prigradskoj, mirnoj kući
na ljubljanskom Mirju.
Kada su saveznički avioni
u martu nagovijestili mir,
na Mirje je pala bomba.
Kroz krov točno na klavir.
Sva njegova glazba je izgorjela.
Cijeli život, o, samo muk pepela…

Sve što je poslije njega ostalo,
zapisao je na spisak,
prstima koji su ga boljeli,
nekoliko sati prije usmrćenja:
dvadeset devet Reichsmark,
kutija s uprljanim rubljem,
iškrabana partitura
Pete Beethovnove simfonije
i srebna džepna ura.
I srebrna džepna ura,

koju ti sada urućujem za uspomenu.
To je sve, što je ostalo
od života mojega strica,
po kojem si ti dobio ime.
Nosi ga s ponosom, moj sine.
Nosi je s ponosom, sine moj.
Ta starinska džepna ura,
kojoj povijesna bura
nije mogla ništa,
još tiktaka, još zvoni,

o, glazba iz bolnih prstiju,
tiha glazba iz pepela,
novakovsko srce.

JEDNA SAMA PJESMA O TRI ČOVJEKA I DVA KAPUTA

Prijevod: Josip Osti

Bila je lijepa, velika ljubav. Kad su se razišli –
bila je zima, zima vani, zima unutra, bili su plijen
leda – vidio je da je Mileni hladno. Nije imala kaput.
Skinuo je svoj i ogrnuo ga oko voljenih ramena…

Kada je moj otac vidio da je njegovom bratu Leu hladno,
jer nema kaput, skinuo je svoj i njemu ga dao…
Tajanstvene su sudbine kaputa. Nosimo ih iz potrebe,
a kaputi nose sve naše životne priče… Kada je moj otac stajao

na pragu prve poslijeratne zime, drhtao je, bez kaputa.
U magazinu su mu dali kaput za muškarca manjeg stasa.
Bio mu je kao saliven. Čudno poznat. Potom je našao tajni džep!

Svoj tajni džep! Bio je njegov stari kaput, poklonjen Leu!
Koji Leo nije više trebao. Jer kaput je topli, živi oklop.
U zimu je otišao bez kaputa, gol i bos. U zimu, koja je pekla…

Po stare dane mi je glumica Milena Godina pisala,
da ju je cijelog života grijao stari kaput, koji joj je pri opraštanju

poklonio njen zaručnik, moj stric Leo. Uvijek je jedan kaput
premalo. Uvijek neko drhteći odlazi, sa strašnom zimom u tijelu.

Uvijek neko ostaje, umotan u kaput uspomena i poljubaca,

u kaput mirisa i dodira, u sami samcati gubitak…

TESTAMENT UMIROVLJENOG KAPETANA ANTONA NOVAKA

Prijevod: Tonko Maroević

Ispod slike jugoslavenskoga maršala Josipa Broza Tita
bila je skrivena slika njemačkoga Führera Adolfa Hitlera.

Pod slikom njemačkog Führera Adolfa Hitlera
bila je skrivena slika jugoslavenskog kralja Petra II. Karađorđevića.

Pod slikom jugoslavenskog kralja Petra II. Karađorđevića
bila je skrivena slika regenta, princa Pavla Karađorđevića.

Pod slikom regenta, princa Pavla Karađorđevića,
bila je skrivena slika Aleksandra I. Karađorđevića, zvanoga Ujedinitelj,
kralja Kraljevine Jugoslavije.

Pod slikom Aleksandra I. Karađorđevića, zvanoga Ujedinitelj,
kralja Kraljevine Jugoslavije,
bila je skrivena slika Petra I. Karađorđevića, zvanoga Osloboditelj,
kralja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Pod slikom Petra I. Karađorđevića, zvanoga Osloboditelj,
kralja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca,
bila je skrivena slika Karla I. Habsburg-Lotarinškoga,
zadnjega cara Austro-U,garske monarhije.

Pod slikom Karla I. Habsburg-Lotarinškoga, zadnjega cara,
bila je skrivena slika Franje Josipa I. Habsburg-Lotarinškoga,
po Božjoj milosti cara Austrije, apostolskog kralja Ugarske,
kralja Češke, Dalmacije, Hrvatske, Slavonije, Galicije i Ilirije,
kralja Jeruzalema, nadvojvode austrijskoga,
velikog vojvode toskanskoga i krakovskoga,
vojvode lotarinškoga, solnogradskoga, štajerskoga,
koruškoga, kranjskoga i bukovinskoga, pokneženoga grofa
habsburškoga i tirolskoga, goričkoga i gradiščanskoga,
graničnoga grofa istarskoga, vladara tršćanskoga etc., etc.

Pod slikom Franje Josipa I. Habsburg-Lotarinškoga,
po Božjoj milosti cara Austrije, apostolskoga kralja Ugarske etc., etc.,
bio je skriven testament, vlastoručno ispisana poruka
umirovljenoga kapetana Antona Novaka
svojemu jedinom preživjelom sinu Anti Novaku,
demobiliziranom pukovniku Narodnooslobodilačke vojske
i partizanskih odreda Slovenije:

Sad vidiš, sine moj, komu je sve tvoj otac
kao vojnik morao zakleti se na vjernost.

POBJEDA

Prijevod: Tonko Maroević

Jasno se sjećam one oštre zime
kad pokojni mi otac police složi nove,
što sada spašavam ih iz sve snažnije plime
vremena. Još uvijek čujem gdje ljutit zove

da pomognem mu, da daske prihvatim
što dugo trebao ih je mjerit, pilat, blanjat
i lakirat… Bjeh dječak, što otklanja
ljepotu drva, sjaj. Premlad da može shvatit

pobjedu i poraz: moj je otac bio pao,
nemilost doživio, samoću. Ja držao sam dasku,
a on je čavle – moćno, do dna! – kao u prasku

na klevete, napade, prijetnje zabijao…
i sačinio najljepše police što ih znadem!

Za knjige, Trottel, što ćeš napisat ih, radim!

…Sad star sam poput njega kad on pade.
Padam i sam. Iz krivnje i zaborava vadim

očeve police. Htio bih bit ko on. Stolar sudbine.
A ja sam Trottel. Nespretnost još me brine.

Morat ćeš, oče, pomoć mi. Tu primi!

Postavimo police, ko u toj davnoj zimi! …

POGREŠNA DIJAGNOZA

Prijevod: Tonko Maroević

Liječnici kažu da sve shvaćaju: Kemija.
Elektrode su ti na glavu prikopčali
i u mračnu te zatvorili cijev. A nisu znali
sudbinu vidjet. Tek to da tu se razvija

nekakva plijesan, što postupno razjeda
moždane centre, čvorove, gdje se uspomene
skladište: Bolest kao svaka druga. – A mene
odgovor muči, skriven u tvojoj povijesti. Iz slijeda

vremena biram čas kad prvi put te dovede
budući muž – moj otac – kući. Ne priliči sinu
kopkati po plahtama roditelja. Al' me zove

želja da shvatim. On je ključ. Njegovu smrt nisi
nikad prihvatila. Za tebe je živ, i dalje čio.
Živi negdje u blizini. – Gdje je? – U dubinu

potisnula si grobnu zemlju i ispranom čistom
prošlošću prostrla si krevet. Brižno si me pitala,

što ne dolazi. Ima možda drugu? – On nije bio,
on JEST! …Tvoja je gramatika sada bez prošlosti,

samo je drhtaj svenazočne sadašnjosti,

što poput crne rupe usisava sve. Sve, i mene isto …

POSLJEDNJI SMIJEŠAK

Prijevod: Josip Osti

Često gledam seriju fotografija
koju sam lani snimio na travnjaku
ispred doma tvojih posljednjih godina. Nemirni sijaj
pretproljeća struji kroz drveće. U polusnu

glava ti stalno pada. Nemaš više snage da sjediš,
više ležiš. Loše savjesti snimim
tvoje muke … najednom oči otvoriš –
i studen marta rasvijetli se od jedne same

topline! Mama, znam da si me prepoznala,
jer se, ne samo tvoje lice, nego cijelo tvoje
tijelo iznenada podiglo u smiješak što žari,

blistavih očiju uhvatila si me za ruke,
tako da smo šetali po dubokom travnjaku
naših godina, po sunčano nasmijanom podu

dječije sobe, i pritisnem na okidač
kako bih uhvatio svjetlost koja sipi na rodni kraj,

a slučajno uhvatim samo tvoj smiješak.
Posljednji smiješak, koji je polako gasnuo… Tvoja mila

duša se te martovske večeri skrila…

Sada je tama potpuna. Nikada više te neću fotografirati…

PRVI I POSLJEDNJI DOM

Prijevod: Josip Osti

Ovih dana uglavnom preležiš iscrpljena.
Ne možeš hodati. Na tvojem još lijepom licu, mama,
čudna je mijena neprestana:
kao da ti obraz kleše oluja neznana,

neobični dah, jači od nepokretnosti
tvojega tijela omršavjeloga,
nekada tako ženstvenoga.
Strah oproštaja pun je svagdanje, još strašnije izvjesnosti …

Još uvijek, kada te u kosu poljubim,
miris dalekih, bliskih godina osjetim,
sve vrijeme isto tajanstveno, vrijeme začarano,

kao da je bilo prekjučer, kao jučer,
kada si me za laku noć poljubila
i tvoja kosa me tim mirisom obgrlila,

koji ne znam izreći riječima,
glas tišine, moja najranija uspomena,

miris najdomaćiji i najljepši,
po koji se, odrasli dječak, vraćam

i koji će se ubrzo raspršiti u zraku

i bit ću konačno bez prvoga i posljednjeg doma – u mraku.

SESTRA
za Barbaru i Josipa

Prijevod: Josip Osti

Bila je dobra sestra. Kamo je stupila
zasijala je blaga svjetlost. Njen smijeh je bio
tako otvoren i zarazan, djevojački vragolast
pogled, tako svijetao – kao da bi dobile krila

sve sićušne stvari, svakodnevica se je rasvijetlila,
papir lebdio, zvonki zrak je iskrio
oko pšenične krune njene kose… Njen glas, živ,
još uvijek čujemo… Historija je razlila

olovna slova bezuvjetne Preobrazbe
preko vrata Bratske Kuće Krupnih Riječi.
Priznajmo: ne bi mogli otvoriti ta preteška vrata

bez njene krhkosti, svi mi, četa braće,
samozvanih junaka, bučnih svatova,
što ne priznajemo glazbu, kada je čujemo.

Jer poezija nije samo riječi čar.
Katkada se utjelovi i potom živi

među nama i sva se razdaje, čisti dar,
dok je za sebe ništa ne ostane…

Bez sestrinog smijeha studen nadire u našu kuću.

A iza preteških vrata šušti njen glas…

Mi, osirotjela braća, još ga čujemo…

LIJEPA ZA TEBE

Prijevod: Josip Osti

»Kao nekada,
volim se našminkati za tebe,
kada noć teška pada,
kao noćas.
Obrve
crnim namažem
za hrabrost.
Blagi parfem,
koji čuva uspomenu na ružu,
odjene svu moju kožu,
da za tebe mirišem.

Još mekše mirišemo,
kada me cijelu obgrliš,
kada mirise parfema
s mojih grudi skineš,
kada bezumni postanemo,
sada i vječno živi
i sreća je taj naš miris,
miris na sreću, taj srećni miris…

Potom,
ponovno se namažem za tebe,
rasčešljam kosu
i srce,
da sam lijepa za tebe,
da samo za tebe noćas
mirišem…«

LJUBOMORNA PIDŽAMA

Prijevod: Josip Osti

Nijedna odjeća ne upija
mirise tako duboko kao pidžama,
ta moja druga, noćna put, što sija
noću, kao da bdije, sasvim sama,

nad snovima i morama tijela,
koje se znoji i gužva je.
Ujutro se sjeti vodoravnog plesa
svih udova, što noću utiskuju poljupce

u golu kožu, dok se sama
ljubomorno mršti, bačena na rub,
i crveni zbog razgolićenih prilika:

ta pidžama je fina stara dama…
Kada, njen vlasnik, obučen otkoračam
u bučni dan, za nekoliko sati zaspi.

Onda se, sva zgužvana, opet probudi,
šutke sanjari i čeka, čeka, čeka…

Moja pidžama zapravo najrađe
vidi da je obučeš ti: više nego prevelika

landara oko tvojih nogu, potom mi se umiljava

tim svojim mirisom, slatkim, slađim i najslađim…

KNJIGE, KNJIGE

Prijevod: Tonko Maroević

Ne mogu disati od knjiga. Posvud leže,
na tlu, do stropa, u nizovima krivim,
okomito i vodoravno. Živim
neprirodno, sudbinama tuđim obilježen,

pod krevetom su i na stolu složene.
Zidove, plahte nagriza prašina im fina…
Čitane, listane il' neotvorene
te knjige su mora, svod nebeski, cjelina…

Ne čitah još, a privlačiše me svježe
otisnute stranice, dodir sjajni,
magnetski, poput ženske kože nježne…

Plima korica skriva hrpe knjiga davnih;
prst slučaja će nać ih na dnu zaborava.
Ko živa bića da su, zrak svaka usisava…

U kaosu tih knjiga raslih u rojevima,
sad nekoliko skromnih još i mojih ima.

Zašto? Nutarnjoj nuždi čudnoj bijah predan.
Zazebe me kad hrpte svojih knjiga gledam:

tiskane noseć lance, zarobljen, ja se pitam

tko koga lista, knjige mene il' ja njih čitam?…

KRITIKA RASTANKA U VJEČNOSTI:
INTIMNI RAZGOVOR SA DANTEOM

Prijevod: Tonko Maroević

… e quella, sì lontana
come parea, sorrise e riguardommi;
poi si tornò all'eterna fontana.

… a ona daleka
nasmiješi se i pogleda na mene;
¸ zatim se vrnu k izvoru od vijeka.

DANTE: COMMEDIA, PARADISO, XXXI, 91-93
(Prev. Mate Maras)

Kako si, Dante, napisati smio
toliko mračnu i potresnu sliku?
– Rastanak u vječnosti. – Iskusio

baš ti koji si samoću veliku
na kraju? Ti, što bio si bez nade
dodirnut drago tijelo, u jeziku

pred smrt gubitak prizva? Ti, što znadeš
sve o rastanku? …Teške, ganutljive
usporedbe su tvoje: kov nam dade

da smrtni pogled vidi samo sive
obrise mutne, te neću doprijeti
u dalj, gdje kretnje ljubavi su žive.

Iskaza dubljih nitko se ne sjeti.
– Kad bih uz more vječnosti ja stao,
kroza nj bih glave njene kret vidjeti

mogao, čak bih jasno ugledao
bubamaru gdje niz dlan njezin míli,
veliku ljubav svud bih promatrao …

Koja moć, Dante, te prisili
da vedro možeš prizor otpjevati
kad tvoja Gospa svoj pogled ti mili,

bez ljage vremena, navijek uskrati
i Nebo vas pokori? U tišini
riječi – sjeti se! – tijelo drhti, pati…

Baš ti, što znaš sve o boli dubini –
što Beatrice htio si proslavit
ko još nijednu ženu – ti jedini

u vječnosti da rastanak objaviš,
konačnu smrt? …Zovem sve zaljubljene
za svjedoke da lažan je, ne pravi,

zaključak tvoj kako Bog nema cijene,
nad svim je ljudskim. Jer teologije
razloge slaveć, zaboravljaš njene

prelijepe oči, na smrt potresene…
Kako se, Dante, to može i smije?

MOM: LEGENDA

Prijevod: Tonko Maroević

Mrtvi me otac još određuje po svom liku:
Album obiteljski ko luda povijest se lista
Lučonošâ i nad ponorom ekvilibristâ.
Astralni znak: peterokraku sliku

Otpora uzeo je sudbinski. Svirku čujem
Stotine anđela uspomena, što vrijeme je briše,
Oduzimajuć tijela s prelaskom u tiše.
Bojim se svega što me nijemo očekuje.

Nek sude drugi. Pokušavam tek razumjeti,
A znadem – zalud, jer uklet krug je imena.
Majci dugujem još više: snagu promjena

I dar da odzvuk znači i značenje se čuje…
Taj testament je škrinja smrti s lancem stiha.
O djeco, sebe upoznat treba htjeti:

Listajte me, da znate tko ste, što godine kriju,
Otkud ste. Zatim nek zatvori se knjiga! …

Galerija predaka moju sliku pokazuje.
Isti i drugačiji, kob varam uz čaroliju

Jezika. Možda sam pjesnik baš po svoj toj stravi.

Alba je za te, Mo. Skrušeno pjevam, pun ljubavi…