Almir Kolar Kijevski
Odabrana poezija - ALMIR KOLAR KIJEVSKI
Sarajevske Sveske br. 25/26
TAMNICA
Tamnica koju sam uzeo
na posljednjoj podjeli darova
odgovara mi dovoljnom mjerom užasa
Ona nema kao i obično
četiri mramorna zida
visoki strop niti pod uglačan
jednoličnim putem kužnih
Ona nema usko grlo svjetlosti
okrenuto strani zalaska
niti usiljen krik potisnut
u zaboravljeni tamni kut
Moja tamnica ima nebo
i zemlju
jednu nepremošćenu rijeku
i par ulica koje zalaze u geto
Ona ima trg uličnu pijacu blijeda lica
mnoštvo prosjaka i blistavu kapiju
pred prinčevim domom
Ona ima tribine pozorište
krematorij
misionare iz daleke zemlje božije
ljude vične lijepom govoru
samoubice
žučne prepirke pred javnom kuhinjom
na uzvisini grobove s pogledom
na trošna zdanja naslijeđa
sretan sam kada noću
u dopušteno vrijeme koračam
njenim obodom
vješto krijući prezreni osmijeh
A zemlja se pokvari pred Bogom, i napuni se zemlja bezakonja.
I pogleda Bog na zemlju, a ona bijaše pokvarena; jer svako tijelo pokvari put svoj na zemlji.
Postanak 6.11,12
U prvu zimu nakon potopa
napustio sam palubu
vode su odnijele dovoljno
i mada prepoznajem utopljenički trag
zidine dvora i vespilov alat:
pustoš je zadržala uvertiru u samotnost
* * *
Udišem miris usnulih oranica
tako jalov plod grješne ruke
još uvijek s nevjericom osluškuje
krik hijene
povučene u bakarnu stepu
* * *
Prolazim dolinom nepodignutih gradova
ulica vreve karnevalskog ozračja
slijepog svirača maestra mrtvog puka
povijesno spremnog da kroči
kroz trijumfalnu kapiju sunovrata
* * *
Pomišljam na prijesto kraljeva
prijesto prosjaka
neki plemenski savez pokidan
sujetom gordih gnjevom silnih pakošću kvarnih
* * *
Sinovi će iznova zaboravljati
to je sigurno i otuda
ova strepnja koja
tinja mi pod rebrom
NOĆ, LJUDI I PSI
U vrijeme tranzicije duha i tijela radio sam noću
bezlični sati ispunjeni revnošću
lao tzse šopenhauer spinoza eshil
mudrost potraga naslijepo savršenstvo očaja
nešto novinske besmislice o aktuelnom trenutku opšte letargije
teološki studij o čovjeku i svemiru ništa naročito
tek da održi budnim i preuzetu dužnost učini snošljivom
No ubrzo sam unaprijeđen
noćni posao obavljaće dva psa
prefinjena ljudska sklonost ka evolutivnoj zaostavštini je prevagnula
doduše
tako je ustanovljena moja prava vrijednost poete
bez patetike predugog uvoda u komad
sasvim precizno i jasno primjereno vremenu
rođenja novog poretka
Više ne brinem zbog loše budnosti
marljivo skupljam bilješke nadnesen nad hartijom
osluškujem prvi lavež
taj krunski poziv za konačni polazak u noć
PROLOG
Ne želim reći ništa više
od onoga što jeste
niti oćutati više od muka
koji bdi
ponad mene i vas
moja bezbožnička braćo
I vas i mene zaokuplja misao
o historiji slavi pravdi
o cijeni
o žrtvi
o znakovlju
na stazi Istočno od ničega
Suviše malo je da riječ bude između
da zagovara bez daha vješto skriva
posreduje u dogovoreno vrijeme
pred usnulost bratoubice
pred krvnu trampu
doušnički bat
pred živu pošast
gubavca lepre gladi rata
i mučne smrti
Zato podižem ruku kada vas pozdravljam
Braćo
dotičem i usne i čelo
Znam da smo vječno razdvojeni
ostajemo odani svojim stranama
očekujuć trijumf ili sunovrat krajnji
GLASNIK
Moj predah je bio dovoljno dug da bih postao odvažan
za početak nove stranice pri studiji dnevnog apsurda
jedno buđenje fabrika
jedan počinak
između par dijaloga putovanje
intimna ispovijest sjeni umrlog prijatelja
čelo orošeno znojem drhtava bilješka
simetrija podložna provjeri
bez krivulje sporenja bez utočišta
krajnje jednostavna forma poput prijatne smrti
koja ostavlja ravnodušnim i ne obavezuje stravom naša srca
Sada na početku
očekuje me neizbježni susret sa mnoštvom
i biće potrebna uobičajena vještina negiranja krivice
moram dakle ponoviti riječi zakletve
i moja prisega mora ganuti
oči i lica koja me gledaju ne znajući da sam baš ja
glasnik njihovog sunovrata
SUSRETI
U osvit se vraćam izmučen nesanicom
moj noćni rad plaćen po zasluzi primjernog ponašanja
daje mi pravo postojanja
zadovoljan sam
Iako pripadam redu izdajnika dakle ne posjedujem savjest
niti osjećam bilo kakav stid kad prvi bunovni šetač
upre prstom u moje gnojno tijelo
ne dotiče me taj prefinjeni kuloarski podsmjeh
tá dobro poznajem uzornu svitu
poneko lice titule zvanja mnoštvo naličja
Njihova imena pronalazim u dnevnoj štampi
lošim ukrštenicama i svjetlim panoima
pri prolasku kroz predgrađe
u trenutku
prepoznajem kobne karakteristike
pažljivo pratim hronologiju njihovog dolaska
Naš susret neće biti zvaničan
rukovanje par prigodnih riječi osmjeh
ali u njegovu skorost ne sumnjam
u osvit dok se vraćam izmučen nesanicom
magistra vite mi daje kratku prednost
prvog udarca
u lijevoj ruci nosim pregršt novih stranica
u desnoj skrivenu stranu mog pera:
oštricu
Četiri RIJEČI
Učinili smo rat čistijim
ranjenike sada ostavljamo u životu i držimo na cijeni
uhode kukavne stupice i prkos inih kopilana
koji iznova stasaju
u Danajskom taboru nekih novih varvara
Naša odanost dogmi hranjena je kostima i glađu
krajnjim prihvatanjem smrti bez prestanka vičemo u noć:
mi mrtvi već
bijasmo začeti u stroju
Obznana zatišja služi nam za nekolicinu
opštih pomaka
- poslati telegrame o slavi i o smrti
- osvojene izvore imenovati imenom prvog davljenika
- spaliti nekoliko preostalih rukopisa
- čekati kugu
- sječiva napojiti otrovom uzornih
rimskih dvorjana
- čekati kugu
Rat opstaje
uprkos monotoniji usponu birokratije
nekrologija zalazi u usmenu literaturu
bilježim jedan naš pristanak na razmjenu
tijelo za tijelo
trg za trg
platno zastave za platno posmrtno
bez obzira na moguće ishode
naša odanost ne jenjava
NEKROLOG OCU
Dugo već osluškuje noć
pod kišnom košarom kapi krune
kost čeonu
nad njim je vjenac žive vode
vjenac planine
posmrtni vjenac krunisanja
pred licem brata svog
licem sestre
licima nas siročadi
Oči otvorene širom
simetrično držanje osmjeha
jezičke konture pravilne
zavidan monološki odlomak
shodno njegovoj navici
ranog ulaska u starost
Epsku okosnicu odlaže hrabro
pokidan svezom povjesti
presamićen nad riječnom modrinom
gasi žeđ izvjesnog
Nevješto krijući čita obične stvari
neobjavljenu elegiju Okovanog
Enkiduovu oporuku
metamorfozu nastranog klera
s gađenjem
odbacuje slobodu stiha
Uvijek iznova zatiče nas utonule
u krušnu retoriku Nove Akademije
u krilu tabora dok bezdušno tkamo
pamflet o sjenkama
On vjeruje u zemlju
njene znake podsmjeh
igu zavodnice koja oklijeva
Imao bi nam reći toliko toga
ustvari ništa
* * *
Suviše dugo je mrtav
ne primjećujem više
njegov ogoljeni kičmeni stub
u jugoistočnoj strani doma
Nemogavši izaći iz sebe
on nikada nije kretao
putem bogougodnih
Vrijeme je oticalo
preko otvorenog dlana u kamenu
Dugo već osluškuje noć
pod kišnom košarom kapi krune
kost čeonu
MONOGRAFIJA POVRATKA
Ako jednom budem riješio da pođem putem povratka kući
biće to moja posljednja velika odluka
neću se obazirati na krik duha
na posljednji otpor pred sunovrat
na neiscrpnu želju za životom koju sam imao
na sjećanje zapečaćeno
ispod ispijenih očiju nevoljnika
kao što je već rečeno ja nisam imao mnogo izbora
prihvatio sam ponuđeno
unaprijed pristavši da na ugovoreni sastanak
donosim ružu i nož
smjelo sam igrao dvostruku ulogu
prelazio poroznu granicu činjenica
vraćao se opijen
noću čitao antičke prepjeve dugo čuvao misao
od nepravedno zaboravljene
muze apsurda
slaba briga o tijelu urodila je hroničnom trezvenošću
sada nemam više vremena
za ponovno odvikavanje od loših navika nesanice
predanosti ideji
dugom zadržavanju na kolodvoru margine
Moj povratak sigurno čeka povoljan trenutak
neki nesmotren stih zanesenost slobodom duhom odvažnih
neka vrata neki list
i lice anđela dok natkriljuje moju postelju
REQUIEM ZA KIJEVSKOG
Umirao sam nekoliko puta
barem koliko me služi pamćenje
noću pred zoru u redovima
pred polazak na put pri šetnji ulicom
u snu
kao teški ranjenik kao gubavac kao izgnanik
utamničen bez jamčevine porote i sudca
bez saputnika slučajnih prolaznika bez ikoga
nestajao sam u stravi kolebanja izgubljen
pogledaj u ulice periferije sirotinjske četvrti smetljište metropole
tuda sam prolazio
pitaj moju braću
potom se vraćao da uzmem riječ o sitnim stvarima
o predanosti o peru nad hartijom o suludom stoljeću smijeha i smrti
o barbarima koji kucaju na vrata
mog iznajmljenog doma
o šarenilu putokaza uz stazu uspona svijesti
od bastiljske sjene do aveti Gwantanama
znam da je ovo stijenje i tama moj dom
i da mi pogled seže koliko ispružene ruke gladnog
i znam da je uzalud
jer ja sam ipak prodao dušu za par srebrenjaka
i kartu treće klase za wild west
ostalo mi je tijelo gola materija zemlje vatre i vode
a ono priznaćeš
ne vrijedi ništa
