Sanja Martinović

ODABRANA POEZIJA 25/26 - SANJA MARTINOVIĆ

Sarajevske Sveske br. 25/26

Doktorica N.

Dobar dan, doktorice N, rekla sam.
Dobar dan. Kako ste danas?, rekla je.
Znate, danima mi je veoma loše,
opet sam upala u beznađe,
ne znam što da radim,
veoma sam rastrojena
i opet mi izmiče ljubav,
njegova, moja, mojih roditelja, mojih prijatelja,
ne mogu više ovako, rekla sam i počela glasno plakati.
Nemojte tako, smirite se, ništa nije strašno,
samo promjenite perspektivu,
javite mi se za sedam dana,
ja sada gradim kuću za odmor
pa neću biti tu,
hajde, sve će biti dobro,
doviđenja dušo, rekla je.

Drama Queen

Moje drugo ime je Drama, Drama Queen.
O, ne, nisam bila ogorčena na svoje prvo ime,
i nisam samu sebe prozvala ovako.
Moji bližnji su mislili da ovo drugo ime
odlično objašnjava mene.
Jer, ja sam uvijek dizala galamu,
teatralno prevrtala očima,
pretenciozno gestikulirala,
nepotrebno brinula,
smijala se savršeno:
simultano dižem uglove usana
i vanjske krajeve očiju,
izmišljala razne bolesti:
imala sam svaku
za koju još nije pronađen lijek,
imala sam i migrenu
od koje mi je trnulo lice i tijelo,
a ponekad bih pala u nesvjest,
voljela sam samo najpametnije momke,
no, na koncu, nijedan nije bio
dovoljno pametan za mene,
pa sam uvijek
ostala vijerna samo sebi.
Da, uvijek sam bila sama,
i osjećala sam tugu i bijes
zbog toga što ne mogu biti ničija,
što niko ne može biti moj,
ponekad bih bila sretna
kad mi tijelo i um obuzme slabost,
pa padnem u nesvjest,
onda shvatim da ipak ne moram biti sama,
jer mogu biti i nježna i dobra,
ali onda ponovo dođem sebi,
shvatim da me užasno boli
nešto sa desne strane grudnog koša,
obavjestim svoje bližnje da umirem
i tako ponovo ostanem sama,
a nisam htjela, ali bol je
jednostavno došo podmuklo,
no, ja ću pokušati ispraviti grešku:
savršeno ću se sebi nasmijati
pred mojim bližnjima,
pa će im biti smiješno i biće sretni,
ali ja ću ih pitati zašto jedu masni sir
i piju vino preko mjere,
jer se brinem, zaista se brinem.
pa ću vudialenovski rukama tresti,
od nemira i straha,
širiću svoje ionako velike oči,
jer tako to rade oni koji znaju
da laž govori istinu.

Lacan i Curtis u popularnoj kulturi

Želio je spriječiti ono što će se dogoditi.
Pristao je da bude hipnotisan.
„Kasno je. Noć je. Čitam knjigu.
Čitam Zakon. Već noćima to radim“.
„Ian, da li je to tvoj posao?“, pitao ga je prijatelj.
„Ne, nije moj posao.
Samo prelistavam Zakon“, rekao je.

Nekoliko dana nakon regresije,
Ian Curtis je izvršio samoubistvo,
gonjen ogromnom krivicom.

Melanholija

Opet čujem glasove susjeda.
Ljeto je i prozori su otvoreni.
Sunce je zašlo.
Susjedi se vesele.
Konture brda postaju vidljive.
Tamne naslage kamena izgledaju moćno.
Dječaci se možda igraju ratnika.
Zidovi kuće lagano se hlade.
Na njima više nema slika.
Zapalili smo ih jedne noći.
Željeli smo pokazati da je umjetnost događaj.

Muza
Ani Antonioli

Starica sjedi u svojoj fotelji.
Ispred nje špil karata.
Želim ti reći, rekla je,
da sam nekad bila lijepa
i da sam bila model i muza
nekih darovitih slikara.
Bila sam obožavana,
kao savršena slika.
A onda sam
odlučila da progovorim,
no, moj glas nije bio lijep,
a ono što sam govorila
nije bilo tako čarobno
kao moje lice i moje tijelo.
Svi su me napustili, draga,
jer je nestala magija,
ili sam možda nestala ja.

Put oko svijeta

„Ne mogu dalje. Idem dalje.“ S. Beket

Ne mogu dalje!
Idem dalje!
Ova plaža nije ista kao
prije petnaest godina.
Nekad je pijesak bio bijel,
a danas je prljav i siv.
Umjesto sočnih plodova mora,
samo je gomila blijedih ljuštura.
I poneka mrtva riba
koja nasukana mami
pažnju ushićene dječice.
Rado bi je šutnuli.
No tu su korektni roditelji da ukore:
„ne, ne, možeš šutirati samo loptu“.

Muž je opet istukao ženu.
Negdje u dubini šume
dok su čuvali krave,
njemu se pomračio um.
Žena je nekim čudnim jezikom zvala u pomoć.
Njeni pokreti podsjećali su
na Ludu Meri koja je gađala
djecu gnjecavim smokvama.
Bilo je to davno.

Muškarac je rodio
divno, zdravo dijete.
Otac i dijete su dobro,
pišu mediji širom svijeta.
A prije toga, vidjeli smo
njegovu fotografiju:
on nag drži svoj veliki stomak
i smiješi se sa naslovnice Vogue-a.
Ovo je ljepota,
poručuje modna Biblija.

Idem dalje...

Slika bez svijeta

Pijesak je bio iscrtan stopalima:
Ovuda su mnogi prošli.
Pažljivo gazim da ne povrijedim nekog:
Možda duša ipak ima oblik.
Sretni smo danas, pomislila sam:
Oblaci neće tako brzi stići.
Imamo vremena razmišljati:
O ljepoti koju smo dobili.
A nismo je zaslužili:
Sad ritualno spaljujemo strašnu fantaziju.
Svijet bez slike:
Slika bez svijeta.

Novo doba

Rekli su nam da nije dobro
biti neraspoložen
jer to nije prirodno.
Rekli su nam da smo rođeni sretni
i spokojni, da je anksioznost
bolest koja se liječi ljekovima.
Rekli su nam da moramo
biti fini prema svakome,
i razumjeti i najveće zločince.
Rekli su nam da je sve zapisano u genima
tako da nije dobro kad
osuđujemo druge ljude.
Rekli su nam da idemo u prirodu
jer je tamo lijepo i sve je u harmoniji
baš kao i u nama.
Rekli su nam da su neki
veliki pisci, slikari i filozofi
bili užasno politički nekorektni.
Rekli su nam da o njima
više ništa nećemo saznati
jer to nije dobro za nas.
Rekli su nam da je svijet
nekad bio surov i da su ljudi
bili u zabludi.
Rekli su nam da je ovo novo doba,
doba bez bola,
doba harmonije, ljubavi i slobode.