Vesna Krmpotić- Petković

O NJEMU I NAMA

Sarajevske Sveske br. 11/12

*

Povijest čovječanstva povijest je odnosa s Divnim Strancem. Svi ratovi, sve nesreće, svi carevi, sve vojske, sve pobune, sve promjene, svi padovi, svi uzleti, sva sebičnost, sva žrtva, proizlaze iz odnosa prema Divnomu Strancu.
A odnos, on se određuje po tomu:

1. Kad je došao među nas, jesmo li Ga prepoznali?
2. Jesmo li Ga, kao stranca, prognali, raspeli, kamenovali, otjerali, zabranili Ga, udomili Ga?
Ili Ga uopće nismo ni primijetili?
Što smo učinili s Njegovim boravkom među nama?
3. Poslije Njegova odlaska, jesmo li počeli graditi crkve, hramove, džamije, i sinagoge, Njemu na spomen? Jesmo li počeli skupljati, birati, i odobravati uspomene na Njegov nauk i živi primjer, zato da bismo ih upotrebili za podizanje Ustanove, za stjecanje vlasti, utjecaja, i moći? Ili smo Ga nastojali oponašati vlastitim životom?
4. Po Njegovu povratku, jesmo li Mu tom Ustanovom, ikonom, obredom, i ponašanjem ponudili kako-tako vjernu sliku Njega? Je li mogao Sebe u njoj prepoznati?
Ili smo Ga još jednom otjerali?

Naša je bitna povijest povijest naših odnosa s Njegovim Dolaskom, Boravkom, Odlaskom, i Povratkom.

* DIVNI STRANAC, Knjiga br. 9, PJESMENE PRIČE

Zar Me ne prepoznaješ, draga Moja,
zar Me ne prepoznaješ?
To sam Ja, tvoje ja,
kojega zoveš Ti,
zato da bi Mu pjesme pjevala!

Zar Me ne prepoznaješ -
taj stranac je tvoje ja,
taj stranac sam Ja...

Voli Me zbog onoga što ti jesam,
zbog onoga što Mi jesi,
kad si sa Mnom...

(Siječanj 2001., Brindavan)

1. RAZGOVORI SA STRANCEM

KAKAV SAM JA BOG?!

“Tko sam Ja”? pitao je Divni Stranac ljude, natisnute oko Njega u gustomu obruču.
Odgovoriše Mu bez krzmanja:
“Ti si Bog... Jer Ti možeš ono što nitko ne može...”
“Uistinu? A što je to”? nevino će Stranac.
Ljudi stadoše nabrajati:
“Pa eto, izliječio si mi dijete... Nerotkinja je zanijela... Uskrsnuo si mrtva čovjeka... Prešao si preko vode kao da je čvrsto tlo... Ušao si u moju sobu kroz zid... Prazan si bunar napunio vodom... čija je to moć nego Božja”?
“Hm”, tobože se zamisli Stranac.
Gledao ih je, jedno po jedno, a onda će šaptom:
“Reći ću vam: ovo što Ja mogu, mnogi mogu. Pa i vi, samo ne znate da možete. A Ja, kakav sam ja Bog kad nemam moći da promijenim vaše misli i želje!? Nemojte Me zvati Bogom, dok se sami ne promijenite”.
I On ode od njih, tužan.

GDJE JE MOJA KUĆA?

Drugom zgodom, opet dođe k njima, i upita:
“Zbilja, gdje je Moja kuća”?
Oni rekoše bez dvoumljenja: “Ti si Bog, i kuća Ti je na nebu”.
“Vaše je srce Moja kuća”, odgovori Divni Stranac. “Nebesa su Mi tijesna”.

TKO SAM JA?

Vrati se i treći puta, pa ih upita:
“Hajde, recite Mi, jer nešto sam sâm Sebi čudan i izgubljen... Tko sam Ja, i čiji sam? Kojemu narodu, kojemu plemenu, kojoj vjeri, kojoj porodici pripadam? Nikako se sjetiti...”
“Ti si Bog”, glasio je odgovor kao iz puške. “Tebi sve pripada, i Tebi svi pripadaju”.
“Hm”, promrmlja opet Stranac, i naoko se zamisli. A potom:
“Ja sam vi”, progovori meko. “Svi vi. To je Moja vjera. I Ja sam vaš. Vama pripadam. Drugu obitelj, drugi narod ne znam”.
Ali oni nisu povjerovali da je tako.

I On ode od njih, tužan.

ZAŠTO SAM TU?

I četvrti puta, eto ti Ga da ih zapita:
“A što mislite, zašto sam tu”?
Najprije su šutjeli. Onda počeše vrcati odgovori, onako kako čovjek baca kamenčiće u jezero: svaki razbije opnu i potjera kolobare u šir, ali se površina jezera ubrzo potom zagladi, i izbriše svaki trag nemira.
“Zato si tu da spriječiš nesreću koja se sprema... Zato si da nas naučiš dobru... Zato si da sagradiš Svoje carstvo na zemlji... Zato si da pobijediš cara tmine...”
“Hm”, reče opet Stranac, naizgled zadubljen u misli.
Pogleda ih, svakoga ponaosob, i izjavi:
“Zato sam tu da bih ukinuo razdjel između Sebe i vas”.

I opet mu nisu povjerovali, te On tužan ode.

Dokle tako?

2. BILE MARTA I MARIJA

Bile dvije sestre blizanice, već izrasle iz dječjih opanaka, a još nedorasle do svadbenoga vijenca. Iste likom, ali po pameti različite.
Ona, koja se prva rodila reče drugorođenoj:
“Kad još samo malo odrastem, i kad završim školu, udat ću se za Divnoga Stranca”.
Druga odgovori prvoj:
“A ja uopće neću čekati. Niti ću u školu. Udajem se ovoga časa”.

Marta, Marta, Marija je izabrala bolji dio...

3. BOGU BOŽJE, CARU CAREVO

Bio jedan učenjak s tri doktorata, znamenit širom svijeta, i k tomu slavljen kao dobar i razuman u pogledu malih, svakodnevnih stvari. K njemu jednom dođe seosko poslanstvo da ga pita o Divnomu Strancu.
“Što želite znati”?
“Evo, Stranac pretvara vodu u vino, puni nam kuću tamjanom kad je On daleko, biva na dva, tri mjesta u isto vrijeme... Je li to moguće”?
“To, naravno, nije moguće”.
I on im pokaza dvadeset i tri police s debelim knjigama.
“Vidite li? Sve sam ove knjige proučio. Ni u jednoj od njih ne piše da su takve stvari moguće”.
Onda jedan čovjek reče:
“Dobro, neka nisu moguće. Ali moja je noga ipak narasla za dva pedlja, i što ću sad s ta dva nemoguća pedlja? Da ih vratim natrag odakle su došla”?
“O čemu on priča”? upita učenjak ostale.
“Veleučeni gospodine, ovaj je čovjek bio bogalj, skvrčene noge, a sada mu je noga ravna i za dva pedlja dulja no prije. To se dogodilo pred očima svih nas, kad mu je Stranac duhnuo u nogu”.
“Drago mi je da više ne hramaš, ali način na koji si izliječen nije moguć”, nepokolebljivo izjavi učenjak.
Onda oni njega pozvaše u selo. Za koji će dan naići Stranac, pa bi možda bilo zanimljivo sresti se s Njim... Učenjak reče:
“Doći ću, ali samo zato da vas oslobodim zablude, nedostojne mislećeg bića”.

Dogodilo se ono davno zakazano – učenjak je stigao u selo, upravo kad se tamo zatekao Divni Stranac. Ljudi ga odvedoše do Stranca i htjedoše ga predstaviti kao slavnoga toga i toga, ali Stranac kratko reče:
“U redu, znam”.
Učenjak se osjeti malo povrijeđenim. Bilo mu je stalo da Stranac sazna koji je i kakav, eto, znanstvenik u svoj svojoj skromnosti i oholosti došao da Ga izazove na dvoboj. Divni ljubazno pogleda znamenitoga čovjeka, i predloži:
“Možda bismo mogli u šetnju do rijeke...”
Svi se, veseli i uzbuđeni, uputiše k rijeci, jer tamo se uvijek zbivalo nešto nemoguće.
“Tako dakle”, mislio je učenjak. “On ima neka svoja mjesta gdje proizvodi svoje čarolije... Ali ovaj ću mu puta ja onemogućiti predstavu”.
I opet ga Divni ljubazno pogleda, nasmiješi se i ponudi mu:
“Ako želiš, pronađi neko mjesto gdje bismo mogli sjesti i porazgovoriti. Meni je svejedno koje ćeš mjesto izabrati”.
“Gle, gle”, pomisli sad učenjak. “Tobože čita moje misli. Dobro, možda ima takvih sposobnosti. Ne tvrdim da ih nema, samo tvrdim da je većina njegovih čuda sačinjena od našega lakovjerja”.
I učenjak izabere jedno posve obično mjesto, koje se ni po čemu nije razlikovalo od drugih mjesta. Nije bilo ni grma ni žbuna, a pijesak kao pijesak, ptice kao ptice, vjetar kao vjetar. Posjedaše u krug oko Stranca. On je najprije razgovarao sa svakim čovjekom ponaosob, pitajući ga o kući, o njivi, o ukućanima, o zdravlju.
“Što ti voliš jesti”? iznenada se obrati učenjaku. Ovaj se smete.
“Kako to misliš“?
“Jednostavno – koje ti je omiljeno jelo”?
“Kakve to ima veze s našim razgovorom? S razlogom našega sastanka”?
“Sve na svijetu ima veze s razlogom našega sastanka. Reci Mi...”
“Pa dobro, kad baš hoćeš, ja volim banhayer tortu. Siguran sam da nisi ni čuo za tu vrstu slatkiša”.
“Ah, tako”, reče Stranac, “banhayer tortu. Pravi si sladokusac. Hajde, otvori dlan da ti uručim tvoju poslasticu”.
Učenjak poslušno pruži dlan. Stranac objema rukama zagrabi nešto pijeska i stade ga sipati na čovjekov dlan. Kako su zrnca doticala kožu, tako su se pretvarala u meki, kitnjasti odrezak torte. Na dlanu učenjaka stajao je, drhtavo kako i priliči netom rođenomu, velik komad banhayer torte. Učenjak je zanijemio. Onda je prinio poslasticu do nosa, pomirisao ju. Onda ju je liznuo, okusio ju.
“Zbilja, pravi banhayer”, reče tiho. Pogleda Stranca. On je već razgovarao s nekim drugim. Učenjak pomisli:
“Je li moguće da je tortu zakopao u pijesak? Ne, ne, On nije kopao ispod pijeska. On je sipao površinski pijesak na moj dlan, jasno sam vidio. Što to znači? To znači da me je hipnotizirao. čekaj, pojest ću zalogaj, i vidjeti radi li se o halucinaciji”.
I učenjak uze jesti tortu. Bila je ukusna, ma propisni banhayer. Ostali su ga gledali.
“Možda bi i ovi ljudi mogli okusiti tvoj omiljeli kolač? Oni, koji nikada nisu ni čuli za bečke kolače”?
“Ali...” promuca učenjak s punim ustima, “bojim se da neće dostajati za sve”.
“Ponudi im, pa da vidimo”.
I čovjek tada pruži dlan u sredinu kruga, da bi svatko uzeo dobar komad, i da bi opet ostalo koliko je bilo, pa i više. Svi su u šutnji jeli tortu nad tortama, smijuljeći se.
“A odakle ova torta, reci mi po istini”? upita učenjak.
“Iz moje slastičarne”, odgovori Stranac namignuvši, i pogladi se po trbuhu.
Opet je pričao s drugima i trećima. Jedan je čovjek imao crveno, zatvoreno oko. Stranac mu takne vjeđu i oko se otvori. Crvenilo nestade bez traga. Poslije dvanaestoga takvog čina, učenjak klonu, nađe se blizu plača.
“Sva moja tri doktorata ne mogu ovo protumačiti”, progovori. “Moja tri doktorata ispadoše smiješni. Ja ispadoh smiješan. Kao onaj tko traži ključ pod uličnom svjetiljkom, iako zna da ga je izgubio na drugomu mjestu. Da bar nisam dolazio u ovo selo! Ostao bih u svijetu gdje znanost i njezina načela uživaju najveći ugled – gdje je znanost Bog. A sada, što ću? Da se okrenem protiv sebe, što li”?
“Ne, dragi moj”, dobrostivo će Stranac. “Samo načini nov raspored stvari – smjesti svaku na njezino zakonito mjesto”.
“A to znači”?
“Mjeri daj mjerljivo, beskraju ostavi nemjerljivo. Bogu Božje, caru carevo”.

Zgodna priča? Ne, istinita, prašantijska priča.

4. PRAVA HRANA, PRAVA JAVA

Bila jedna siromašica, koja je više gladovala nego bila sita. Kadgod je mogla, skuhala bi sebi zobenu kašu, i pogostila se kraljevski.
Kad je jednoga od tih rijetkih dana postavila na stol svoj lončić s kašom, na vrata joj je pokucalo. Začudi se žena, jer nju već poodavno nitko nije tražio, niti je tko navraćao u njezinu potleušu. Otvorila je vrata, i ugledala na pragu stranca - mršav, iznuren lik izrezbarenih obraza, i velikih zelenih očiju.
“Nemam ti ja ništa dati”, reče žena. “I sama sam sirota i potrebita”.
“Ne treba Meni”, reče Stranac. “Nego tu, vani, ima jedan čopor prosjaka, koji već tri dana ništa nisu jeli”.
“Ah”! mrzovoljno će žena, “baš ste se na mene okomili. Zar nema u selu dovoljno bogatih? I onih tamo što se po crkvama promeću? Moja je hrana zobena kaša, i jedva meni dostaje”.
“Bog će te nagraditi za velikodušnost”, tiho će Stranac.
“Kakav Bog, čovječe! Kad bi Ga bilo, ne bi Te On slao na moja vrata, nego na neka imućnija, gdje se davanje ne bi ni osjetilo...”
Gunđajući, ona odvoji polovicu svojega skromnog obroka u zdjelicu, i uruči ju Strancu. On uze zdjelicu, i povika u mrak:
“Ovamo, večera je postavljena”!
Iz mraka se odazvaše veseli poklici. Začu se topot mnoštva. žena se snebi:
“Otkud ovdje toliki? Odakle si ih skupio”?
“Odasvud, draga. Sve ćemo ih nahraniti s ovom tvojom polovicom”.
Pred pragom potleuše zamrmorilo je golemo, nejasno mnoštvo. Nalikovalo je na jedno divo-tijelo sa stotinama glava. žena se sada zbilja uplaši. Zdjelica zakola od ruku do ruku, od usta do usta. Jelo se u tišini, i nikako da se pojede do kraja. “Ili ja sanjam, ili je ovo neki čarobnjak”, pomisli žena, pogleda Stranca ispod oka, ali se ne usudi ništa upitati.
“Hajde, založi i Ti nešto”, reče Mu malo kasnije.
I pogleda Ga ravno u lice. Začudi se: obrazi Mu više nisu bili izrezbareni, tijelo mu više nije bilo mršavo. čak mu se i trbuh malo naduo pod košuljom.
“Uh, prejeo sam se”, reče, i duboko, zadovoljno uzdahne. čak i podrigne.
“Kako to možeš reći”? začudi se žena. “Nisi uzeo ni zalogaja – pa kako si se onda uspio prejesti“?
“Mene hrani radost i nesebičnost drugih”, odgovori Stranac. “Najeo sam se do sita ukusne hrane, kakve nema u bogatih, vjeruj Mi”.
Onda mahne rukom put nejasne gomile u mraku:
“Je li bila dobra večera”?
Odazvaše se stotine glasova:
“Uh, kraljevska! Ne pamtimo kad smo se tako najeli! Neka je hvala domaćici i Tebi, a mi sada odosmo”!
I gomila se raspline u noći.

Divni Stranac pogleda ženu svojim sjajnim zelenim očima.
“Jesu li ti u djetinjstvu pričali onu bajku o čarobnomu lončiću? Onomu, koji sam kuha kašu, i koji nikada nije prazan”?
“Oh, da, pričali su. Kakva divna bajka”!
“Eh, odsada ćeš svakoga dana iznova saznavati da to nije bajka, nego divna zbilja”, reče zelenooki, prekorači prag, i stopi se s mrakom.
Zabezeknuta je žena još dugo stajala u vratima, dozivajući Ga.
“Kad bi bilo Boga, On bi zacijelo tako izgledao kao taj stranac, i onako postupao kao što je On postupao”, zaključi. “Budući Boga nema, sve sam ovo zacijelo sanjala”.

Ali ujutro se pokazalo da u potleušici postoji jedan neisključivi, nepotkupljivi svjedok jave. Lončić nije bio san – čekao ju je pun dobre, već skuhane kaše.

Pa što, ima i čudnijih stvari... ali u ovomu slučaju artizam je središnja tema.

5. DJELIĆI

Bila jedna voden-zmija, koja je, kao i sve ostale, tamanila žabe. Sitna, malena razlika između nje i ostalih zmija, sastojala se u sposobnosti širenja čeljusti, u istezljivosti njihovoj, u gipkosti tkiva. Radilo se o djeliću centimetra.
I bila jedna žaba, koja je, kao i sve ostale žabe, bježala od zmija glavom bez obzira. Sitna, malena razlika između nje i drugih žaba i opet je bila djelić centimetra: njezin je trup bio za toliko veći od trupa ostalih žaba.
Kad su se srela ta dva djelića, i kad se tako ucijelio centimetar, došlo je do sporoga, nemoćnoga ugušenja zmije; što se tiče žabe, njoj je ionako odzvonilo, mada je moglo i milosrdnije, to jest, brže.

Štošta se može predviditi u budućemu odnosu muža i žene, roditelja i djece, učitelja i učenika, osim tih sudbonosnih djelića centimetra...

6. GLAGOLI U NEPROŠLOMU VREMENU

Bio jedan car, kralj, vladar, jedan kan, kalif, šah-in-šah, predsjednik... naprosto, jedan poglavar naroda i države. Nijedan mu drugi vladar, kralj, car, kalif, nije bio ravan. A evo zašto.
Razmišljajući kako unaprijediti život ljudi, car je nadošao na nikad prije iskušanu i najneobičniju zamisao: naredio je da se iz jezika izbaci prošlo glagolsko vrijeme. Izdan je, dakle, proglas, kojim se glagolima oduzima oblik obavljene radnje, a jeziku i pojmovniku pojam prošlosti.
Nije, dakle, car, kralj, šah-in-šah, vrhovnik, predsjednik... smislio kako osvojiti još komad susjednoga tla, kako se obrušiti na tuđe bogatstvo, kako podjarmiti ove i one, kako podizati dvorce i palače, kako nametnuti veće poreze; smislio je kako od jezika napraviti zrcalo vječne sadašnjosti.
Doglavnici su pitali cara što će se postići izbacivanjem prošloga vremena iz jezika. Car je odgovorio:
“Izbacimo li prošlo vrijeme iz jezika, postupno ćemo ga izbaciti iz misli i doživljaja”.
Doglavnici su pitali što će se postići izbacivanjem prošloga vremena iz misli i doživljaja. Car je odgovorio:
“Izbacimo li prošlost iz misli i doživljaja, postupno ćemo ju izbaciti iz stvarnosti”.
“A tako”, rekoše doglavnici, pomalo raspamećeni.
Priča se da je zbog neprošloga vremena uvedenoga u jezik, carev narod počeo shvaćati da ništa ne prolazi, i da je to najprirodnija, najočitija činjenica. Carev je narod svoju prošlost počeo doživljavati kao prisutnost u sadašnjici. Počeo je doživljavati svoj život kao nešto neizgubivo. Carev se narod zbog toga osjećao sretnim i spokojnim. Osjećajući se sretnim i spokojnim, carev je narod radio pošteno, družio se srdačno, ljubio vjerno, govorio istinito; nije nikomu zavidio, nikoga se nije plašio. Carev je narod, naposljetku, i sebe doživljavao neprolaznim.

Onda su taj narod napali neki susjedi, koji su se u međuvremenu osilili. Osvojili su tu mirnu, sretnu zemlju. Budući im mir i sreća nisu bili poznati, osvajači su pod prijetnjom smrtne kazne ponovno uveli prošlo vrijeme u jezik i doživljaj. Prošlost se počela vraćati, silom. Narod ju je doživljavao kao grozotu krivovjerja, i mnogi su pogibali braneći svoje pravo na čistoću svojega pogleda na svijet.
Postupno se s prošlošću vraćala netrajnost stvari, izumiranje, nestanak, rasap. Inače, taj narod nikada ne bi sišao s lica zemlje, inače u tomu narodu nitko ne bi umirao, a to se nije smjelo dopustiti (odlučilo se negdje, odlučili su neki).

Kakvo poimanje, takav jezik, takva stvarnost, takvi mi.

7. NAROD PIJESKA

Negdje na jugu živio je narod, koji nije znao što je kiša. Nije znao što je snijeg. Ali je imao devedeset i tri naziva za pijesak. Jer otkrilo se da pijeska ima devedeset i tri vrste; a možda će se otkriti još i devedeset četvrta - stvarnost je uistinu puna iznenađenja.
U školama toga naroda učilo se o vrstama pijeska. Ispiti su se zrelosti polagali s glavnim osloncem na tanane razlike između pijeska i pijeska. Ugled se stjecao na temelju uvida u tajnu pijeska.
Onda je jednoga dana ovamo zabasala neka karavana. Među putnicima je bilo ljudi, koji su negdje na sjeveru čuli da postoji nešto što pada s neba i zove se kiša. A bio je tu i jedan čovjek koji je tvrdio da postoji nešto slično kiši, što drugdje zovu snijeg, a sastoji se od milijuna bijelih čipaka, koje se rastapaju na dlanu.
Proglasiše te ljude suludastima, opasnima, zakopaše ih do tjemena u pijesak da se izliječe.

Onima koji ne znaju, ne pokazuj tako neoprezno svoje znanje.

8. HOĆE LI MI NETKO PREBROJITI TOČKICE?

Sastale se dvije, tri, četri bubamare.
Zašto se, zbilja, kaže, “sastale se dvije bubamare...”, a ne kaže se “sastala se jedna bubamara s jednom bubamarom”? Zato što naš jezik, bolje reći misao, štuje broj – množinu. A da nam je jezik kao u naroda Aino - na primjer – svatko bi, i bubamara, bio toliko prevažan i nezamjenjiv, da ga se ne bi moglo strpati u mnoštvo. Da, više bi se štovala jednina, kako gramatička, tako i filozofska, i ova bi se uvodna rečenica kazala drukčije – sastala se bubamara, jedna s jednom, i s još jednom, i s još i još jednom.
No pustimo sad to, priča nam je za petama.

Kaže prva bubamara drugoj, tanko, tanano:
“Prebroji mi, sestrice, na krilcima točkice, jer ja ne znam što mi piše na leđima. Niti mogu vidjeti, niti prebrojiti”.
Druga bubamara cijelo jutro broji točkice, i u podne kaže: “Sedam”.
Gleda to treća bubamara, pa šapne četvrtoj, lako, lagano: “A bi li ti, sele, prebrojila moje”?
četvrta joj učini po volji i predvečer izjavi da treća ima devet točkica. čuje to prva bubamara, pa se zgrane, pa se uvrijedi.
“Ili četvrta ne zna brojiti, ili ne zna brojiti druga? Ha, koja sad od dvije ne zna? Ili možda jutro ima svoje, a večer svoje račune”!?
Nastade gungula zbog točkica, zbog bubica, zbog marica; ruknuo je prevrat zbog devet, zbog sedam, a i jutra su bila sumnjiva, sve tamo do večeri.
“Hoće li neka od vas prebrojiti moje točkice”? kričale su druga i četvrta u uho prvoj i trećoj. A ove – prva i treća - zlurado se učiniše gluhima, ne htjedoše brojiti.
I tako druga i četvrta ostadoše kratkih krila - neizbrojenih točkica; i sve do noći vrebahu da nađu novu, pouzdanu brojilicu, možda kakvu krijesnicu. Govorahu s lista slatko, naizmjence sad druga, sad četvrta:
“Hoće li mi netko prebrojiti točkice”?
Sad peta... da, ali nije bilo pete.

Kad ovo nacrtaš po zakonu, dobit ćeš istokraćan trokut bez kuta.

9. KROKODIL JE KROKODILU LIJEP

Krokodil je krokodilu lijep. Škorpion je škorpionu zanosan. Zmija zmiji prekrasna. Žohar divan žoharu.
Što nam je zaključiti? Da nitko ne može propisati obrasce ljepote za drukčijega. Ljepota u očima slijepoga crva, ili u očima Michelangela, ima uzbudljivu draž nevjeste, “koja se skida pred očima voljenoga muža”. (Iz Veda, kad se govori o nevjesti-istini).
Hej, svaka proljetna žaba piše ljubavne sonete na svoj način. Slušati taj zvuk i ritam kod Petrarce i kod zrikavca, prepoznati mu onu prvu i ključnu česticu udivljenja i zanosa, onu, koja će se poslije razmnožiti u složen, osebujan sustav titraja, znači preskočiti jednu od prepona, koje nam postaviše na trkaćoj stazi u sveprisutnost-svemoć-sveznanje.

Potresan se zaključak često temelji na najobičnijim stvarima.

10. ZMAJEVI I DLAKAVE ŽABE

Bila jedna dlakava žaba. Dugo je, dugo nije bilo, a onda se pojavila i kazala:
“Toliko me spominju u poslovicama širom svijeta, da sam, evo, došla. To je kao kad te zovu i zovu da izađeš na igru, a ti ne izlaziš, i na kraju popustiš“.
Iznenadila se Majka Priroda, pa se namrgodila.
“Što to znači? Onda bismo morali stvoriti i neke druge vrste, koje potječu iz ljudskoga naklapanja, primjerice, zmajeve...”
“Tko kaže da mi već nismo tu”? huknuše zmajevi, veliki, zubati, vireći iz pećine.
“Iš“! dreknu na njih Majka Priroda, i oni se smanjiše do veličine muhe. Dlakava ih žaba učas šćepa i proguta. Potom čaplja uluči zgodu i hitro zgrabi dlakavicu, ali ju s gađenjem ispusti u močvaru. Istoga časa proguta ju manje izbirljiva zmija.
“Tako, to smo sredili”, reče Majka. “No ljudi bi morali malo pripaziti na svoje priče. Remete mi red u kući”.

Riječ čovjeka zna i gore poremetiti kuću prirode.

11. BLAžENI PRIPROSTI DUHOM

“Što ti najviše voliš na Njemu”? pitali se ljudi međusobno, željni provjeriti i upotpuniti vlastito iskustvo. Sjedilo se ispod jasena, s lulom, u blaženu nedjelju. Zagrajaše ljudi, a onda jedan po jedan poče:
“Ja? Najviše Mu volim oči, onako zelene”.
“A ja, najviše Mu volim glas, onako blag, i ponekad kao da dolazi odasvud”.
“A ja, najviše Mu volim korak, tako lagan i čvrst”.
“A ja, najviše Mu volim smiješak”.
“A ja, najviše volim Njegove riječi”.
“A ja, najviše volim Njegove šale”.
“A ja, najviše volim Njegov dodir”.
“A ja, najviše volim kad učini neko čudo.”
I tako su se redali. Kad su se svi izredali, vraćali su se na svoj izbor i potanko ga tumačili.
Samo se jedan mladić, mlinarev pomoćnik, nije oglasio. Šutio je, slušao, treptao velikim, začuđenim očima.
“Hajde, kaži i ti”, obratiše mu se na kraju svikolici. “Kad smo svi, red je da i ti gukneš koju...”
Mladić još više ustrepta vjeđama. Pomiješa ruke, zamrsi ih, spetlja noge, ne otpetlja ih, i slog po slog ispenta:
“Je l’ ja...? Pa eto... Nema nijedne Njegove stvari... o kojoj bih smio reći: to najviše volim. Ne, nijedne. Znam samo da Njega najviše volim na svijetu”.

Jednostavno...

12. BLAŽENI BOGATI LJUBAVLJU

Jedna je žena, ljubomorna na ljubav svoje prijateljice prema Divnomu, ovako kazala:
“Kad bi mi navela samo jedan razlog zbog kojega Ga voliš...”
Prijateljica se zbuni, i rekne:
“Pa eto, ima duboke plave oči”.
“Ah”! slavodobitno dočeka prijateljica. “Sad se vidi da ne znaš o čemu govoriš. On uopće nema plave oči, već zelene”.
“Pa dobro, zelene. Svejedno, duboke su. Volim tu njihovu dubinu. Osim toga, kosa Mu je zlatne boje”.
“Nije, nego riđa”! zacvrči žena. “Vidim ja, zaljubila si se u svoju sliku o Njemu”!
“Pa dobro, neka je riđa. Svejedno Ga volim”.
“Ali On uopće nije onakav kakvim Ga vidiš! I da te upitam: jesi li Ga ikada srela, osim u mašti i u pričama drugih”?
“Nisam”.
Prijateljica će sažaljivo:
“Jadna moja. Ti si previše osamljena. To nije zdravo. Mašta ti je razboljena, pa kroji neku drugu stvarnost. Večeras ću te odvesti u jedno krasno i zanimljivo društvo”.
Ali prijateljica to odbije, govoreći:
“Ja se nisam zaljubila u svoju sliku o Njemu. Ja sam se zaljubila u svoju ljubav prema Njemu. I nisam osamljena – moje je društvo danonoćno sa mnom”.
Prijateljica popostane u riječi, malo zabezeknuta. Nije očekivala takav odgovor. Potom reče:
“Ako si se zaljubila u svoju ljubav - neka je i prema Njemu - što će ti onda On, te Ga svakoga časa spominješ? Zar mi nisi nedavno čitala “Devinjske elegije”, gdje se pjeva o ljubavi koja se oslobodila ljubavnika, kao strijelica luka”?
“Eh, kad bi ti to razumjela... Pa On je ta ljubav! On je ta strijelica! To što ima ovakve ili onakve oči, kosu, ili stas, i nije važno, pa ih stoga i ne pamtim, i ne marim pamtiti. Shvati, On je ta moja ljubav! On je ljubav! Shvati, On je ja”.

Ni mnogi učeni to ne razumiju..

13. ČETIRI ŽIVOTNA OPREDJELJENJA

Bio jedan čovjek, koji je imao dva različna oka. Jednomu je oku svijet bio zelen kao rijeka, a drugomu plav poput mora. Jednomu se oku svijet pružao u dalj, i tekao, tekao, a drugomu je u sebi stajao, stajao.
Ali kao da neobičnoj zabuni prirode to nije bilo dosta: čovjek je imao i dva različna uha! Jednim je čuo vrlo visoke zvukove, nalik na igle koje probadaju – probadaju kako one koji ih čuju, tako i one koji ih ne čuju. Drugo je uho čulo zvuk ispod praga uobičajene čujnosti – škripu polaganih zemljinih ploča, koje nekud klize, i usput razmjenjuju gradove za groblja, planine za doline, i još svašta.
Čovjek je često bio zbunjen, pitajući se: kojemu se uhu, kojemu se oku prikloniti?
Kad se priklanjao zelenomu, nalazio bi se u smirenu stanju, gdje je sve zakucano, uokvireno, zakazano, zadano; ali na kraju te zbrinutosti čekala je tuga, kao nesretno udata žena, koja sebe pita: “Zar je to sve? Zar ću tako do kraja života”?
Kad bi se priklonio plavom, zelena ga je nedosmirenost napuštala, i obuzimao ga je silovit, veličanstven ushit pred nedokučivim, koje sâmo sebe za rep lovi, i tek što ne ulovi.
Onda, slično je bilo s ušima. Slušajući uhom okrenutim visokometnu zvukovlju, svijet se pojavljivao pretvoren u tanke, nepodnošljivo sjajne igle, koje su prošivale prazninu na tisuće načina. Prošivale su ju koncem od ničega, neumorno praveći platno, koje je izgledalo kao da je od nečega. čovjeka je to ostavljalo čudno nespokojnim. Slušao je i slušao, i gledao kako se od ničega svom žestinom sačinja nešto.
A ako je otvarao prolaz onomu drugom slušanju, čuo je sporu škripu div-ploča, koje se taru jedna o drugu, i nijedna ne popušta, svaka ide svojim smjerom, i usput melje kosti Himalaja i Havaja, i još svašta.

Kad je gledao svijet okom zelenim kao rijeka, živio je sređenim životom mirna i dobra čovjeka, koji na kraju ostaje bez odgovora na svoje nepostavljeno pitanje.
Kad je gledao plavim okom, postajao je pjesnik, daleko od mira i sređenosti, ali blizu odgovora.
Kad je slušao duboki bruj podzemlja, živio je životom bezobzirne snage, kojom majka Zemlja uživa u svojemu vječno pomlađenom liku.
A kad je slušao visoke, iglene niti zvukova, koji ničim tkaju i šiju nešto, bio je prorok i vidovnik.

Svako ovo “kad” može trajati na stotine i tisuće.
A može i na trenutke.
A može uopće i ne trajati.
Ovisi...

Na kraju, da otkrijemo i ovo: ne radi se ni o odstupu, ni o zabuni prirode. Svaki je čovjek taj čovjek iz priče.

Dosta, zaboga...

14. O MRAVIMA I OSTALIMA

Bio jedan veliki mravinjak. U njemu je mravinjalo na tisuće i tisuće mrava. Svaki je mrav nepogrešivo znao što treba, gdje treba, kad treba, i kako treba raditi. I svaki je disao, boravio u toj nepogrešivosti, nepogrešivo boravio.
Jednom je krupna gladuš-zmija napala mravlju kuću. Budući je mravinjak bio velik, zmija se ustremila na istočni dio. Naprosto je usisavala mrave jezikom, kao poslasticu od najveće hranjivosti.
Za to vrijeme sjeverni, zapadni, i južni dio mravinjaka i dalje je uredno mravinjao, poslovao ne obazirući se na grozomornoga uljeza. Mravi ta tri dijela radili su svoj posao nepogrešivo, bez ubrzanja i bez usporenja, čak bez osvrta; nesmetnuti sa zadatka, i nesmetani od proždirača. Još je čudnije što su se tako ponašali čak i mravi istočnoga dijela kuće: i oni su radili dok se moglo, radili odmjereno, besprijekornim kretnjama.
Kako to nazvati?
Ptice, pa i same zmije, nazvale su te mrave bezdušnima.
Mravi su ptice i zmije nazvali neprosvijetljenima, koje će prva ozbiljnija nepogoda u životu skrenuti sa zadanoga puta.

Nije nevolja u tomu što postoje smrtno različna gledanja mrava i ostalih. Već u tomu što raskol između spomenuta dva stava proizvodi što prezir, što ruglo, što mržnju - a samilosti, a uviđanja, ni za vrh ticala.

Neznalica je onaj tko niti zna, niti želi znati
da je drugomu njegova drugost prvija
od svake druge drugosti.

15. ŠTO BI TI DA NISI BOG

U svratištu se okupiše oko Stranca. Razni – pod šubarama, turbanima, trorogim šeširima. ćelavi, bujnokosi, dugonosi, s čizmama, i bosi. A svi željni promiješati karte svojih želja, i naredati ih s lica, pred licem Stranca.
“Što ti želiš“? pitao je Stranac prvoga. “Ali ne pravi se bolji nego što jesi, već poredaj svoje želje po važnosti, koje one imaju za tebe”.
“Pošteno”, reče prvi. “Pa evo, redam. Prvo, novac. Zatim, vlast u društvu, odnosno, moć. Treće je zdravlje. četvrto, žene. Peto, djeca”.
Stranac nešto zabilježi na svoj dlan, i pozva drugoga:
“Ti si na redu. Ali pazi, budi iskren kao što ti je prethodnik bio”.
“Dobro. Meni, molim, prvo moć u društvu. Potom, zdravlje. I onda ovim redom: novac, žena, djeca”.
“Vrlo dobro. Hajde sad ti”, ponuka Stranac trećega. “Uvjet je isti: da budeš iskren”.
Treći nareda ovako: zdravlje, novac, žena, djeca, moć.
četvrti promijeni raspored istaknuvši na prvo mjestu ženu, potom djecu, novac, zdravlje, moć.
I tako je svatko nizao ovih pet stvari raznim redosljedom.

Kad su se svi izredali, upitaše Ga:
“A da Ti nisi što jesi, što bi zaiskao u Boga”?
Stranac tada polegne svoje želje pred njima kao da su karte, ovim redom:
“Ljubav za Boga. Ljubav za druge. Ljubav za sebe”.

On uvijek tako isto, oni uvijek onako isto.