Rusmir Mahmutćehajić

O LJUBAVI

Sarajevske Sveske br. 05

PUTOVI
Pojava je vazda u mjestu i času. Ali, ona je tu došla odnekud i odatle odlazi negdje. Čovjek kao središnja pojava ukupnog postojanja može znati ponešto o tome otkuda je došao i kamo ide. U tome znanju malo je sigurnosti iako je ona njegova/njezina najznačajnija želja. I to je razlog zašto su odgovaranja na pitanja "Otkuda?", "Kamo?" i "Kada?" ključna za pojedinca, zajednicu i čovječanstvo. Ona su u središtu svake predaje. Odgovaranja na njih su vazda i pokazivanje puta od jedne do druge krajnosti. Ako su te krajnosti predstavljene kao punina, koja je vazda jedna i ista, čovjek je u vraćanju, pri čemu je sve na njegovome putu uvjetno i nepostojano. Putova prema toj punini može biti beskonačno mnogo, jer ona mora biti beskonačno bliska svakoj uvjetnosti. Ona prožima svaku pojavu kao njezin počelni sadržaj. Ali, sve to čovjek može znati samo iz bivanja u svijetu, a to znači iz mnoštva i uvjetnosti. On je tu biće od zemlje i na njoj. A svi ljudski putovi na zemlji mogu biti pravi bez obzira na to da li prelaze nizine, planine ili mora. Svi su mogući, i ti na površini i ti slaženja u dubinu. Ali, svaki doseže prepoznatljivu granicu koju ne može svladati. Samo jedan put je nemoguć. To je uspravni put, onaj u nebo. Njemu kao putu odgovara ljudska unutarnjost. I čini se da samo on određuje čovjeka kao otvorenost.
Pitanja "Koji je put pravi?" i "Koje je pravo vrijeme?" mogu imati mnoge odgovore. Gotovo u svima njima izdvojiva su dva kao njihovi bitni sadržaji. Prvi je: "Preživjeti sada i ovdje!" Drugi je: "Biti sretan sada i ovdje!" I jedan i drugi odgovor su nepotpuni. Prvo, zato što je svaka smrt u nekom "sada i ovdje". I niko joj ne izmiče. Drugo, zato što nijedna sreća nije trajnost. Ona je vazda trajnost ne-trajnosti. Sve dok čovjek teži za njom ona mu se izmiče. A to njezino udaljavanje potiče i snaži čežnju, bol i patnju. Uz to, svako "ovdje i sada" dovodi do granice Bezgraničnog, gdje ne vrijede odgovori iz svijeta, kako pjesnik veli:

Hoću da budem slijep, da vidim to iza vida,
I gluh, da osluhnem taj mukli podzvuk mira,
Bez prstiju, da opipam neopip što me dira.

I kad se tako nađem iza tog bezzidog zida,
Gdje ni samoga sebe više ne osjećam breme,
Sve je i samo struji vrijeme – vrijeme – vrijeme …

(Skender Kulenović, "Iza bezzidog zida")

I čini se da ništa ne svjedoči tu čovjekovu usmjerenost prema "bezzidom zidu" koliko ljubav. Ona je iskustvo svakog stvora. Iako je prisutna u svijetu oblika, nijedan je ne obuhvaća. Iako je iskustvo svakog stvora, nijedan je ne može predstaviti u slici koja bi sabrala načine na koje je pokazana drugim. Ona je, prema tome, sama punina. Prisutna je u svakoj pojedinačnosti, ali je nijedna od njih ne iscrpljuje. S njome se sve pokazuje u postojanju i preko nje se vraća njoj kao punini. Tamo gdje se čini najjasnijom, njezino trajanje je najkraće. Ona je zato u beskonačnosti trena i sveg vremena, u najvišoj visini i najdubljoj dubini tjelesnosti. Ljubav je u Duhu i s njime. Kada god se pokaže, ona je spuštanje Duha. A Duh je tajna, i od Gospodnje zapovijedi. Iako je moguća u svemu i prema svemu, ljubav je vazda iz punine ljudskog jastva i prema njoj. Zato je ujedinjenje njezin jedini cilj, ali njezino postojanje je i razdvojenost. To što ljubav pokazuje jest čežnja za ujedinjenjem i postojanje u razdvojenosti. Ona je put prema ujedinjenju, put na kojem sve kazuje o toj jednosti koja teče u svemu. Ljubav je to što puninu pokreće na njezino pokazanje u razlučenju. Ne iznevjeravajući time jednost, ona skritost pokazuje u stvaranju i razlučenju. Tako, postojanje sa svim njegovim pojedinačnostima i mijenama jest obznanjenje Punine uslijed njezine ljubavi prema tome. Ali, ljubav nije zamijenjena znanjem. Ona je u njemu i neprestano ga preinačuje u vezu s jednošću i vraćanje njoj. Kako mjesečeva godina ulazi u sunčevu i izlazi iz nje, kako sve u postojanju dolazi i odlazi, tako i ljubav ulazi u znanje i izlazi iz njega, tvoreći tako neprestane mijene vjere u ljudskome jastvu, od beznadnosti do bivanja u punome smislu. I ništa u tome ne može biti učvršćeno. Čovjekova tajna nije ništa drugo nego ta nemogućnost.

Voljenje žene

Viđenjem ljepote u liku žene čovjek otkriva sebe. To je njegova opuštenost ili trezvenost pred tom mogućnošću da sebe otkrije u vanjskome svijetu. Otkrito mu se pokazuje kao razdvojenost od sebe. U njemu on vidi znak o Bogu. Iz trezvenosti pred tim pokazanjem prelazi u pijanost: on voli Boga, ali to što mu je pokazano bježi i iščezava. Gdje god se opijeni okrene, tamo nalazi trag Voljenog. Ali, taj trag ne ustrajava ni u jednome času, niti u bilo kojem liku i ne prihvata voliteljevo posezanje za njim. On je svuda i nigdje, pa je volitelj u stalnome lutanju i sudaranju. On voli Boga, ali ne nalazi uzvrat za svoju ljubav. Voli li Bog mene? – pita se. Uzajamnost između Hvalitelja i hvaljenog otkriva se u njemu kao govor drugog u prvom: Ako volite Boga, slijedite mene, pa će Bog voljeti vas. Slijediti Hvalitelja znači upoznavati sebe, kako bi bilo ozbiljeno da nema jastva osim Jastva. S tim i iz tog izvire Božija ljubav prema tom koji se raskriva pred Bogom, prihvatajući Hvalitelja kao svoj najbolji uzor. Poredak voljeti Boga i slijediti Hvalitelja postavljen je tu kao uvjet Božijeg voljenja čovjeka. Ali, to što je tu uvjetno, suštinski je drukčije: Božija ljubav prema čovjeku je bezuvjetna i počelna, budući da je On stvorio čovjeka u ljubavi da Se obznani. Božija ljubav je i vječna i vremenita: I On je s vama, gdje god bili. Bog jeste oduvijek i zauvijek jedan i isti. Sve pojave, i kao nerazlučene u Njegovoj tajni i kao razlučene u Njegovom stvaranju, nisu i ne mogu biti ništa drugo do ta Njegova neizmjenljiva Jestost. Bog voli Hvalitelja, a on voli Njega. Od ovoga svijeta žene su Hvalitelju učinjene voljenim. Ljudskost je prisutnost duha i duše. Savršena ljudskost jeste sklad duha kao muškog i djelatnog počela i duše kao ženskog i primateljskog. Taj sklad obznanjuje Jednost, kao svugdje i vazda prisutno Lice. Znati dušu ili jastvo znači znati Gospoda. Potreba za tim nije ništa drugo nego ljubav, i to ljubav prema Bogu. Voljeti ženu znači voljeti Boga. I tu je najveća tajna ljubavi. Nema većeg zadovoljstva od najveće bliskosti sa ženom i ujedinjenjem s njom. Ali, to zadovoljstvo nije ništa drugo nego Božije otkrovenje. Ako ga sudionici u njemu dodjeljuju ičem drugom osim bliskosti s Bogom, tada je to uzimanje mjesta i časa otkrovenja umjesto tog Koji Se tu i tada otkriva. Nakon svakog takvog zadovoljstva zahtijevano je cjelovito kupanje, kako bi sudionici u tom sjedinjenju tako porekli da išta od tog može biti pripisano njima. Ni mjesto ni vrijeme pokazanja dobrote i ljepote ne mogu biti zamijenjeni time što je pokazano. Ujedinjenje i zadovoljstvo u njemu mogu biti saznati jedino vraćanjem u mnoštvo i uvjetnost. Čistota jeste neprihvatanje tog mnoštva i za što drugo mimo jednosti koja je u njemu obznanjena. Ljubav preinačuje skritost u znanje. Time se jednost pokazuje u mnoštvu. A kada je pokazana, mnoštvo nije ništa drugo nego ta ista jednost. Čin kupanja nakon sjedinjenja potvrđuje tu jednost u mnoštvu i to mnoštvo u jednosti.
Svako pripisivanje zadovoljstva u tom časovitom otkrovenju potiče ljubomoru i gnjev Tog Koji im Se otkrio. A to je klanjanje i robovanje jastvu mimo Jastva, kako je to izričito rečeno u Tori: "Ne klanjaj im se niti im služi. Jer Ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran." Otrežnjenje iz pijanstva i pometenosti znači shvatiti da su sva obzorja, i nebesa i zemlja, stvorena i rasprostrta samo zato da bi bila sabrana u čovjeku. Sve što je u obzorjima, i nebesa i zemlja, ne obuhvaća Tog Koji je cilj ljudskog znanja. Zato je čovjekova ljubav, kao snaga koja ga vodi na putu saznavanja, udešena za prolaz kroz svjetove i mimo njih, sve do Tog Koji je Svoju jednost obznanio u toj veličini nebesa i zemlje i ljudskom srcu koje sve obuhvaća. Sve što je u postojanju potčinjeno je čovjeku uz uvjet da je njegova suština hvaljenje Boga.
Bog ne ostavlja čovjeka ni kada je on u najdubljem zaboravu. Čovjekovo sjećanje jest otkrivanje u sebi nezaborava kao počela, što nije ništa drugo do Božija ljubav prema obznanjenju Sebe. Otkrivanje tog počela stvaranja znači svjedočenje da nema sebstva osim Sebstva. "A ko upozna sebe, upoznao je svog Gospoda" – veli Hvalitelj. On voli njih, i oni vole Njega jeste počelo ljubavi koje omogućuje čovjeku da sebe otkrije i preda sebi. Čineći to slijeđenjem Hvalitelja volitelj se približava Bogu. A približavanje je otkrivanje savršenosti kao najviše ljudske mogućnosti. Ta savršenost je u pokornosti. Svako dobro počinje u otvorenosti za njegovo primanje. A to je odnos govora i slušanja. Taj koji govori uračunava slušatelja koji šuti. I on bi volio da ga taj koji šuti čuje i shvati u punoj ljepoti. Govornik očekuje od slušatelja punu otvorenost za primanje čutog. U govorenju se pokazuje djelatnost ili muškost, ali se ono promatra iz "mjesta" primanja i ženskosti. Tako zadovoljstvo djelovanja biva dosegnuto u smirenosti primatelja ili u "jastvu u miru". U spolnom činu jastvo je obuzeto silinom zadovoljstva, čime se predosjeća blaženstvo rajske bliskosti Bogu. To zadovoljstvo obznanjuje Božiju žestinu naspram Njegove nježnosti. Uzajamnosti žestine i nježnosti odgovaraju one veličine i ljepote, te gnjeva i milosti. Potčinjenost žestini, moći i gnjevu, u toj usmjerenosti prema ujedinjenju, ne vodi udaljavanju, već neusporedivom zadovoljstvu.
U ženi čovjek poznaje svoje jastvo i hoće da ga vidi bez odjeće i zastora i da otkloni njegovu dvojinu:
Ako bi duši bile skinute sve njezine ljuske, njezinom pogledu bio bi otkriven posve goli Bog i njoj bi Se dao, ne uskraćujući išta. Sve dok duša nije svukla svoje zastore, ma koliko tanke, ona ne može vidjeti Boga.
Razlučenost zemlje i nebesa, kao dvojina koja potvrđuje jednost, ima razrješenje u čovjeku kojem je kuća u njegovoj najvišoj mogućnosti. Toj kući on se vraća kao putnik. S njome uspostavlja vezu i to preko žene koja mu se pokazuje u svemu na tome putu, kako kazuje Hvalitelj:
Prijepodnevno putovanje ili poslijepodnevno putovanje radi Boga bolje je od cijelog svijeta i svega što je u njemu; a mjesto koje odgovara jednoj stopi u Raju bolje je od cijelog svijeta i svega što je u njemu. Ako bi neka od rajskih žena pogledala na zemlju, sav prostor između njih ispunila bi svjetlošću, i sve što je između njih ispunila bi mirisom. A veo na njezinom licu bolji je od cijelog svijeta i sveg u njemu.

Svlačenje i spajanje

To što biva spušteno mora biti i uzdignuto. Slaženje uključuje i uzlaženje. Tako je i s razdvajanjem i ujedinjavanjem. Na početku razdvajanja njegovi sudionici su najbliži. Njihovi oblici ne pokrivaju posve jednost njihove suštine. Udaljavanjem od te suštine oblik postaje zatvoreniji i neprozirniji. Dok dijete raste u utrobi majke, i pored toga što osvaja posebnost, ono ostaje njezin dio. Ujedinjenost djeteta i matere u utrobi svjedoči milost jednote: nerođeno dijete je potčinjeno tom svijetu unutarnje milosti, pa je i namjesnik u njoj. Preinačavanje pune ujedinjenosti matere i djeteta u njihove zasebnosti i razdvajanja pokazuje se kao ljubav. Sjećanje na ujedinjenost i trpljenje razlaženja nameću potrebu za imenom preko kojeg bi rastuće udaljavanje bilo premošćeno. Taj koji može biti tjelesno odsutan i dalek ostaje u sjećanju i imenu blizak. Djeca se rađaju gola. Njihova golotinja se produljava kao napominjanje izvorne jednosti. Ali, udaljavanje postaje sve veće i gledanje iz te udaljenosti pokazuje da je ujedinjenost izgubljena, pa da ju je moguće dosegnuti priznajući zbilju odvojenosti i posebnosti. I to je odijevanje. Čovjek i žena skrivaju svoju golotinju. Odjeća potvrđuje razdvojenost, ali i povratak jednosti. Sve dok je svijet zastor u kojem je sve priznato kao znak, čovjek ne poznaje svoju golotinju. A čim u prvom čovjeku ta prozirnost iščezne, priznanje svijeta kao stvorenosti zahtijeva odjeću i okretanje unutarnjosti kao jednoj i vanjskosti kao drugoj strani jastva. Uvećanjem udaljenosti i zaborava izvorne ujedinjenosti odijevanje i zastiranje postaju presudni oblici pokazanja zbilje. Ljubavi između roditelja i djece, braće i sestara, te drugih srodnika proistječu iz osjećanja bliskosti u jednosti od koje se udaljuju. Ljubavi prema ljudima kao takvim svjedoče o osjećanju nužne jednosti na nekom početku. Ali, sva ta osjećanja, koja su vazda u većem ili manjem zaboravu, ostaju straga ljudske usmjerenosti vremenu. One su vazda s granicama koje naznačavaju odjeća i zastor.
Jednost koja je na početku nije zauvijek izgubljena. Ona je mogućnost svakog čovjeka, budući da je bila puna. Zato je odvojenost istodobno i mogućnost svlačenja u punini i pred njom. Ujedinjenje je nužnost razdvajanja i obrnuto. I to ujedinjenje je okrenuto punini i bliskosti. Ono se pokazuje u primicanju zastorima i prolaženju iza njih. Mnoštvo je samo pokazanje jednosti. Odnos prema svim sudionicima tog mnoštva jest povezanost s jednošću. Svi oblici prijateljstva su saznavanje i potvrđivanje zajedničkog i bliskog. Snaga kojom se nastoji svladati i prijeći razdvojenost nije ništa drugo nego ljubav. A ni izvor ljubavi nije ništa do ta jednost. To da je čovjek, kao i sve ostalo, stvoren u Zbilji i s njom, da je Ona s njim ma gdje bio, da mu je bliža od vratne žile, da je svugdje gdje se okrene, da mu se odaziva kada je zove, da ga se Ona sjeća kada se on sjeća nje omogućuje mu da se iz mnoštva može stalno vraćati jednosti i to neizbrojivim putovima.
Prvi čovjek je bio posve blizak Bogu i bio je gol. Zabranjeno drvo i njegovo srce nisu bili razdvojeni. To što je bilo zabranjeno u vanjskome svijetu bilo je zabranjeno u njegovoj srijedi. Preko te čistote u te dvije srijede, koje su, zapravo, bile jedna i ista srijeda, i ukupnost vrta bila je u punoj čistoti. Kada je čovjek svoju volju suprotstavio Božijoj, zabrana u njegovoj unutarnjosti pokazala mu se odvojenom od zabrane u vanjskome svijetu. Svojim prekršenjem zabrane izgubio je izvornu bliskost Stvoritelju koja je postojala uz njegovu jasnu svijest da je samo stvor. Do tog gubitka on je u svemu vidio Lice – jednako u njegovoj sabranosti u licu žene i u ukupnosti postojanja. To prekršenje "odvojilo" ga je iz punine milosti i Lice je postalo zastrto, pa mu je pogled uznemireno pokušavao proći kroz znakove koji su najednom postali neprozirni. Prije prekršenja zabrane pojave u Vrtu bile su mu prozirne. Sve su obznanjivale Istinu s kojom su stvorene. Golost njegove žene bila je isto tako prozirna i nije imala ništa drugo do ljepotu kojom Se pokazivao Stvoritelj. Šejtan im je došaptavao riječi protiv zabrane, kako bi im njezinim prekršenjem učinio tijela neprozirnim, kako bi im se pokazala njihova golost, pa tako granice i izdvojenost. A kada su se vidjeli u tome, posegnuli su za rajskim lišćem kako bi pokrili svoju golotinju i osigurali da unutarnjost njihovih posebnosti bude sačuvana za ponovno ujedinjenje kojem su se nadali. A ujedinjenje pretpostavlja svlačenje i spajanje. U njemu se potvrđuje da oni obznanjuju sva Božija Imena, za razliku od svega drugog u svijetu. Ljudsko biće je punina, a sve drugo je dio. Ljudsko biće, počelno govoreći, jeste u središtu postojanja, a sve ostalo je na rubu. Svlačenje i ujedinjavanje muža i žene jeste potvrđivanje jednosti kao početka i kraja. U tome se obznanjuju dva počela – djelatni i prijemni, te muški i ženski, kao protičuća jednost u kojoj je sve postojanje, ali vazda kao razdvojenost koja traži i potvrđuje jednost.
Razdvojenost i udaljenost usmjeravaju, na različite načine, prema primicanju i ujedinjenju. Čovjek se može raskriti prema drugoj osobi. Pri tome njegovo raskrivanje prema drugoj osobi jeste istodobno i skrivanje. Tim skrivanjem u raskrivanju ili tim odijevanjem u svlačenju ona i on postaju jedno drugom odjeća. Oni isključuju gledanje svijeta i okreću se sebi radi otkrivanja rajskog stanja čistote i bliskosti. Doticanjem tijela oni preinačuju govorenje u bivanje. Nepostojanost slušanja, govorenja i gledanja preinačuje se u nepostojanost doticanja. Oni nastoje "sastaviti" granice svojih jastava i sjediniti svoje suštine iza oblika. Što je primicanje veće, kraće je i njegovo trajanje. Vrhunac njihovog ujedinjenja je trenutan i prolazan. Nakon toga jednost se ponovo obznanjuje u jasnom osjećanju razdvojenosti sa osnaženom žalošću i umorom. Stalni tok je pokazivan i razdvojenošću i doticanjem, ali on ostaje nepoštedna jednost koja i odbija i prima sve što on nije. Tako, naspram njegove vječnosti jeste vrijeme u kojem šumi zbilja. Taj šum vremena i svjedoči i poriče milost. On se gasi kada je ujedinjenje dosegnuto. I ništa osim ujedinjenja ne svladava razdvojenost.

Šesta vrata

ZNANJE

Stanovište ne-stanovišta

Što su razmatranja o ljubavi produbljenija i opsežnija, postaje jasnije da ona nije odredljiva. Usmjerenost koja se osjeća i traži u ljubavi pokazuje se u toj nemogućnosti određenja ne-usmjerenošću. Iako je volja polazište svakog razmatranja o ljubavi, ona dovodi samo do granica, kako bi na njima bilo posvjedočeno da one, te granice odredljivog, potvrđuju ne-postojeće kao puninu. Volja polazi od privida koje čini ljudsko stanovište i nastoji ga preinačiti u više i drukčije. Ali, to preinačavanje nije ništa drugo nego uzlaženje do ne-stanovišta, ili otvorenosti srca za puninu ili uspravnost. U svakoj položenosti bilo kojeg stanovišta volja nastoji preinačiti sebe u ljubav. A to znači, volja okreće iz svijeta i od njega prema uspravnosti ili počelu stvaranja, ali to se nikada ne događa bez tajnovite uzajamnosti sa znanjem. Pitanje o odnosu znanja i ljubavi presudno je i za jedno i za drugo. Ako je moguće reći da volja okreće čovjeka od njegovog ja prema Božijem Ja, ili od postojanja prema ne-postojanju, te da je, tako, ljubav "ukorijenjena" u volji, o znanju se osjeća suprotno: Čovjeku je znano to što je iz Uma dospjelo u raz-umijevanje, umijeće i umjetnost stvaranja. U stanju ljubavi čovjek je siromah i prosjak pred tim kojeg voli. Zaljubljeni se nastoji gledati, osjećati i znati preko ljubljenog. On svoje jastvo udešava prema tome kako bi, u njegovom bivanju poistovjećenim s voljenim, ono njemu izgledalo lijepo. Zaljubljeni u svome jastvu želi obznanjenje ljepote za ljubljenog. To obznanjenje, prema osjećanju i težnji zaljubljenog, učinilo bi njegovo jastvo privlačnim zaljubljenom. Tako, svojstva ljubljenog – govor, slušanje, gledanje i druga – nisu ništa do svojstva zaljubljenog. Ali, kako su sva ta svojstva vazda zastrta i kako je iza njih suština jednosti i jednost suštine, zaljubljeni zna da ništa ne može biti dosegnuto do mogućnost ne-mogućeg: to uho kojim zaljubljeni sluša sebe preko ljubljenog, jednako kao i svaka druga njegova mogućnost, nije ništa drugo nego jedno i isto uho kojim Jednost sluša Sebe. Zato je zaljubljeni prosjak pred Sobom. Sve što ima samo je zastor pred voljenom. I on hoće da mu se voljena pokaže bez odjeće – ona njemu jednako kao i on njoj. U tome pokazanju iščeznula bi, osjećaju, posrednost govora koji prolazi glasom kroz zastrtosti: govorile bi kože kao granice koje se dotiču i spajaju. Govorio bi časak u kojem se njihova dvojina spaja u jednu te istu rasprostrtost u kojoj se njihova ukupnost predaje neznatnosti sjemena – sedmome danu ili sedmoj zraci.
U znanju čovjek gleda kroz pojave i čita ih kao kazivanje o onoj kojeg voli. A budući da je Bog lijep i da On voli ljepotu, onome koji zna svijet pokazuje se kao ljepota. Voljenje tog što se pokazuje nije ništa drugo nego puno siromaštvo pred tim koji je lijep: budući da je Bog lijep, on voli Sebe. I ljepota i ljubav su Njegovo obznanjenje Sebi. Ali, njegova ljubav da bude poznat zahtijeva drugost, a ona može biti samo on. Tako, Bog Se obznanjuje sebi preko stvaranja i svih njegovih mogućnosti – od najniže pojedinačnosti, pa do cjeline.
Prema tome, lice čovjeka jeste naspram Lica Boga. A Bog jeste jednost. On gleda Sebe u tom ljudskom licu i zato se spušta do pune bliskosti. On je ispred u svemu, ali nikad posve otkrit ikom osim sebi, jer njegova bliskost je puna. Ona je jednost kojoj sve druge bliskosti jesu samo znakovi. A da bi u ljudskome jastvu ta bliskost mogla biti puna, ukupnost postojanja ili obznanjenje jednosti zahtijeva "Vraćanje" iz razlučenosti ili razdvojenosti u vazdanju jednost. Mjesto tog povratka je srce. Promatrano iz svijeta, ono je "beskonačno sićušno". Ali, u njemu je ljubav postigla puno ujedinjenje, a znanje je preinačeno u puno bivanje. S obzirom na to da ukupnost stvaranja jeste u njemu i s njime, srce je otvoreno za neizbrojivo mnoštvo postojanja, ali, ipak, i s njime i izvan njega. A budući da su sve pojave, one su u njemu nerazlučena mogućnost – i potvrđene i ujedinjene. Za tu njegovu otvorenost nisu moguće ni postojanost ni zatvorenost. Njegova jednost koja se svemu daje i koja od svega prima sabire u jednost Stvoritelja i stvora. Nijedno stanovište nije izvan njega, ali srce nije svedivo ni na jedno od njih. Njegova otvorenost jeste stanovište ne-stanovišta. S obzirom na to da svaka pojava ima neizbrojivo mnoštvo vanjskosti i unutarnjosti u svom dolaženju od jednosti i vraćanju njoj, samo je srce spremno da joj osigura put u kojem se niže predaje višem, i tako do beskonačnosti, u neograničenom mnoštvu ženidbi i udaja. U njemu se svaka pojava neprestano okreće, kako bi sama vidjela sebe u punini svog govorenja o Skritome Koji voli da bude poznat.