Slavenka Drakulić

O JEZIKU, CIPELAMA I KOLAČIMA

Sarajevske Sveske br. 13

Već je stigao ožujak ali u Berlinu još pada snijeg. Pada u velikim pahuljama koje se ljepe za kosu i za suhe grančice rahitičnog drvoreda na Ku'damu. A neki dan sam čula ptičji cvrkut i pomislila kako je proljeće već tu. Mislim na Leipzig, na sajam knjiga.
U Leipzig ove godine putujem u dvostrukoj ulozi, kao članica žirija koja dodjeljuje nagradu «za evropsko razumjevanje» - ove godine dobitnik je Jurij Andruhovič, mladi ukrajinski pisac - i kao članica delegacije pisaca iz Hrvatske. Kako nikad au životu nisam bila članica nikakve delegacije, pa ni one pionirske, ova mi je uloga posve strana. Odjednom se, usred snježne mećave, pitam kako sam se uopće našla u toj situaciji? Što mi je bilo u glavi kad sam pristala? Nisam li bila suviše brzopleta, gdje mi je bio politički instinkt u tom trenutku - pitam se sada, naravno prekasno? Jer bilo je sajmova knjiga u Leipzigu, Frankfurtu i drugdje i prethodnih godina ali nije bilo ovakvih poziva. Ali vremena se mijenjaju i recimo da je i ovo mali znak te promjene – i to da sam pozvana kao i da sam pristala. Uostalom, upravo mi je u Zagrebu, u nakladi Profila, objavljen drugi dio sabranih djela pa sebi više ne dajem pravo lamentirati o izopćenosti.
Zapravo se uopće ne želim baviti političkim aspektom cijele te priče o predstavljanju ili nepredstavljanju Hrvatske. Zanima me nešto sasvim drugo, jezik. Moj jezik kojim pišem, zapravo moji jezici kao i onaj prostor između njih u kojem se ponekad nađem. I iznenada postanem svjesna da je taj prostor nepripadanja – u jeziku kao i u životu – zbunjujuće ali dragocjeno iskustvo.
Prošle godine, kao dobitnica iste ove nagrade za knjigu «Oni ne bi ni mrava zgazili» našla sam se baš u jednoj takvoj situaciji. Doživjela sam takvo iskustvo i ranije ali mi je ovoga puta bilo prisutnije zbog zvaničnih predstavnika Hrvatske i Švedske. Nakon proglašenja nagrade u siječnju, u Berlinu, švedski ambasador priredio je prijem u moju čast, što nije bilo čudno jer imam i švedsko a ne samo hrvatsko državljanstvo. I jer me Šveđani smatraju svojom spisateljicom, iako ne baš sasvim svojom rekla bih, jer ne pišem na švedskom jeziku. Ali oni su neki pristojan i tolerantan svijet. I hrvatska je ambasadorica također željela prirediti prijem, ali kako sam u Berlinu boravila sasvim kratko, ispalo je da su se ta dva prijema spontano objedinila pa smo slavili u rezidenciji švedskog ambasadora uz prisustvo hrvatske amabasadorice i njemačkih i hrvatskih prijatelja.
Dva mjeseca kasnije, na svečanoj dodjeli nagrade u leipziškoj koncertnoj dvorani – muzicirao je Gewandthausorchester a dirigirao Herbert Blomstedt – u publici su se našla oba amasadora. Zahvaljujući se na nagradi, održala sam govor na hrvatskom. I ništa u tome ne bi bilo neobično da nije bilo jedne sitnice koja mi se učinila paradoksalnom: naime, knjiga za koju sam dobila nagradu nije napisana ni na hrvatskom niti na švedskom jeziku, već na engleskom.
Hrvatska spisateljica koja ne piše na hrvatskom? Spisateljica koja živi u Švedskoj ali ne piše na švedskom? I još k tome spisateljica za koju se ne računa da pripada engleskom govornom području jer ne živi u zemljama u kojima se tim jezikom govori a niti u njihovim bivšim kolonijama. Pišem, dakle, na jeziku zemlje/zemalja u kojima uopće ne živim. Djelomično, ako želim biti precizna, jer engleski nije jezik mojih romana nego eseja i novinarskih tekstova. Ali ipak, radi se o mnoštvu tekstova i pet knjiga napisanih na tom jeziku. Međutim u publici nije sjedio nijedan ambasador iz bilo koje zemlje engleskog jezičnog područja, naprosto zato jer me književnosti tih jezika ne ubrajaju u svoje pisce. Geografski kriteriji svrstavanja još uvijek prevladavaju i jači su od jezičnih.
I onda mi se, razumljivo, ponovo javio osjećaj postojanja između, ne toliko raznih zemalja u kojima živim (a trebalo bi im pribrojiti i Austriju) nego upravo raznih jezika. Kao da sam se u tom času, na pozornici, našla na brisanom prostoru. Možda više nego ranije, postala mi je jasna činjenica jedan dobar dio mojeg stvaralaštva lebdi u praznini. Divno, rekla sam sama sebi, to je kao da nemaš težine, ništa te ne vuče dole, nemaš obaveze ni prema kome, slobodna si od konteksta, od geografije, politike, institucija...Jer nisi ničija, sasvim si svoja. I skoro da bi u to povjerovala da se nije pojavio i fizički osjećaj praznine u grudima, poput rupe koja se širi. Kao kad sam, davno, otišla od kuće znajući da se više nikada neću vratiti.
Imala sam šesnaest godina. Nekoliko dana ranije moj je otac u ljutnji izrekao tu, tada mi se učinilo , neoprostivu rečenicu: Odlazi, odlazi od kuće! Bila je to strašna rečenica koju još i danas čujem, iako znam da to nije mislio ozbiljno i da mu je kasnije bilo žao. Ali majka nije rekla ništa,valjda je mislila da će ga to brzo proći, pa nije prvi put da se sukobljava sa svojom tvrdoglavom kćeri. Ta to je samo njegova impulzivna narav, uobičajeni kolerični napad koji ne treba uzeti ozbiljno. Ja sam ga međutim uzela ozbiljno i otišla. I nisam se vratila.
Ukrcala sam se na vlak za Zagreb. Vlak je stajao na prvom peronu rječkog kolodvora, kupe je zaudarao na opuške a sjedala su bila presvučena otrcanim smeđim skajem. Vani je vlažan jesenji dan trljao njušku o prljavo prozorsko staklo.Trebao je to biti samo kratak posjet prijateljici koja je studirala u Zagrebu. Dok se vlak polako uspinjao prugom prema Delnicama znala sam da je to bio moj konačni odlazak od kuće. Nisam plakala. I tada mi se prvi puta pojavio osjećaj praznine i tupe boli, kao da mi je netko odsjekao komad mesa . Osjećaj da više nisam cijela.
Kasnije se taj osjećaj pojavljivao povremeno, kod svakog gubitka ili odlaska zauvjek, kad su odlazili prijatelji i umirali bliski ljudi. U jednom je trenutku prestala postojati čak i država u kojoj sam se rodila. Ne kažem da je to bila jednaka vrsta gubitka, ali bio je gubitak jer se odlomio komad moje prošlosti . Ostala su sjećanja i jezik, kao zadnje od čega se čovjek u životu rastaje. Od sjećanja i jezika može se mnogo toga napraviti, i sama ta dva elementa mogu biti dovoljna za literaturu, za očuvanje identiteta. Od toga se dade živjeti barem neko vrijeme.
Dogodilo se, mađutim, da su mi s vremenom uspomene postale manje važne od sadašnjosti, da sam postepeno iskliznula iz jezika ili da mi je jezik otklizao iz života. I to ne onako kako bi se moglo očekivati, kako to opisuje Josef Brodsky zato što mi jezik postepeno siromaši jer nisam s njim u svakodnevnom dodiru, jer se topi poput grude snjega na dlanu. Ne, ja sam izlazila (i vraćala se) iz svoga jezika svjesno, jer mi je jedan drugi jezik, engleski, pružio mogućnost opstanka. I jer mi je to postao jezik svakodnevne komunikacije. Engleski je za mene postao paralelni, «radni» jezik. Postavila sam sebi granicu: romane ću nastaviti pisati na materinjem jeziku. Zato jer je to za mene jezik emocija a u romanima pišem upravo o emocijama.
Tako sam se prije godinu dana u Leipzigu našla između dvije zemlje i unutar trećeg jezika. Može li se predstavlajti i jedne i druge? Da li bih morala birati? Zašto se ja to uopće pitam, zar mi je odjednom postalo važno znati kamo pripadam i tjera li me netko da biram? A možda sam postala sentimentalna poput staraca koji su patitli od nostalgije provodeći život na dokovima ili u rudnicima južne Amerike pa se sada, istrošeni, vraćaju na rodni otok. Izgleda kao da poistovjećujem jezik i geografiju - ali zapravo se radi o jeziku, možda i o sentimentalnosti prema jeziku. Jer su mi u ovom času geografske i političke odrednice manje važne. Sve je to Evropa, između Švedske i Austrije nema više granica a i Hrvatska je na tom putu.
Pitanje jezika mi je važnije jer dobro znam razliku između oba jezika, radnog i materinjeg: u jedan ulazim kao u još nove, nerashodane cipele kojih sam, dok u njima hodam, čitavo vrijeme svjesna. Nisu mi tijesne, ali nisu niti sasvim udobne da bih zaboravila na njih. Drugi navlačim kao par starih papuča. U tom se jeziku odmaram. I postajem sve više svjesna njegove gravitacijske sile. Ne radi se samo o tome da je moj odnos prema materinjem jeziku emocionalan nego da je to jezik mojih emocija, otponac za moja sjećanja, ali i za fizički osjećaj praznine, ponekad.
Nije moguće vratiti se u djetinjstvo i mladost, ne mogu uskrsnuti oca ni brata, niti se vratiti u zemlju koje više nema, pa čak niti posvema u onu u kojoj još uvijek živim. A ipak sve to postoji jer je dio je mog sadašnjeg identiteta sastavljanog od slojeva prošlosti i sadašnjosti, od različitih zemalja i jezika, prijatelja, iskustava... Poput listova tijesta u štrudli od jabuka ili slojeva kreme u torti. Doživljavam to kao monogostrukost svoga identiteta, u kojem se ništa ne gubi i ne iščezava i ne isključuje jedno drugo, već se slaže jedno na drugo ili uz drugo. I bol je dio toga , i brisani prostor . Iskliznuće iz materinjeg jezika ponekad boli ali ulazak u nešto drugo – u novi jezik, u drugu sredinu – jest dobitak. Rupa se popunjava, bol se ublažava, cjelina je ipak tu. I tu sam i tamo, uključena, prisutna, barem dvostruko uračunata.
Mislila sam na to prošle godine dok sam stajala na pozornici i izgovarala tekst na materinjem jeziku.
I danas, stojeći na uglu Ku'dama i Uhlanstrasse, dok pada snijeg, ja mislim na papuče i na kolače.