Alma Lazarevska

O CRTEŽU PRIJE SVIH FAZA

Sarajevske Sveske br. 32/33

( I ) Edin Numankadić je od onih slikara za koje će vam reći da su „prolazili kroz faze“. Uđete u atelje Edina Numankadića i sve te faze možete pogledati na jednom mjestu. Slijedim upute stručnjaka i hroničara. Jedno je i laiku jasno. U svemu što vidiš vlada minimalističko načelo. I u svemu onaj zajednički imenitelj po kojem sudiš da, makar se pominjale faze, drastičnih promjena u stvaralaštvu ovog autora nema. Tek razgranavanje, oplemenjivanje, poigravanje u plemenitom smislu riječi. Uvijek je zanimljivo i lijepo boraviti u ateljeu Edina Numankadića. A stvara od ranih sedamdesetih do današnjeg dana.
Već su rana djela svjedočila potpunu umjetnikovu zrelost, rečeno je za Numankadića. I već su rana djela isključivala predmetni svijet, jasno vam je i bez da vam se kaže. Nema naznaka redukcionističkog procesa, uobičajenog kod većine slikara koji su završili u „apstrakciji“.Slika je od samog početka oslobođena predmetne stvarnosti i svakog iluzionizma. Pod vođstvom stručnog posmatranja uočavaš da je polje slike iz druge dekade ispunjeno tragovima procesa rada. Kao da gledamo ishod ritualnog akta u kome se oslobađa energija Numankadićevog tijela. Naziv ovih slika eksplicira Numankadićevu intenciju? Tragovi. Nije slučajno što će kasnija, ratom i opsadom obilježena faza, pod naslovom Zapisi, korespondirati s ovom. Nije li ljudska želja za ostavljanjem traga i zapisivanjem (sebe), dramatično podstaknuta ovakvim okolnostima. U njima si s ništavilom suočen u varijanti „u ništa pretvaranje“. Granata to umije uraditi nepogrešivo: u ništa te pretvoriti. Pronaći će geler, djelić granate, svoje mjesto u Numankadićevom radu. Ali, sačekajmo s gelerom do jedne od narednih faza. U mirnodopskim Tragovima Numankadić ostavlja otvoren proces slikanja: nanošenje slojeva boje, zatim struganje još svježih namaza, pa grebanje i plitko zasijecanje u pigment. Dominacija, zapravo isključivost crno-sivo-bijelog. Pepeo i metalna šljaka. Boja je na neko vrijeme (isposnička gesta a ne zasićenje?) odložena. U svijetu predmetnog preobilja, postići maksimum uz minimalna sredstva.
Na slikama iz sredine osamdesetih su mrljaste nakupine, zaustavljen zamah autorove ruke. Sada se jasno izdvajaju dominantne zone, područja gdje je slika zgusnutija, nabijenija. Jednako važne su i „zone tišine“. U njima, zapravo, pronalazim ključ Numankadićevog ateljea. Nevjerovatan broj crteža Numankadić će stvoriti u nekoliko mjeseci na prijelazu iz 1985. u 1986., kazuje hronika. Sazrijeva ono što se moglo uočiti još i u ciklusu Tragovi. Slikanje je sada postalo nesumnjiv ritualni akt, akt oslobađanja.

Početkom devedesetih na Numankadićevo stvaranje djeluje izrazita vanjska prisila. Tih će godina odbaciti sliku i slikanje. Tako piše. Meni koja sa Numankadićem dijelim ambijent življenja tih godina – opkoljeno Sarajevo, izraz odbaciti nije potaman. Nije li uvjetima u kojima je tada stvarao istini bliža konstatacija da se povinovao neumoljivom: nema! (Nije li neka zaumna volja htjela da Numankadić onu stvaralačku eksploziju 1985 – 1986 proživi baš pred opsadu, kao da zadihan želi preteći… kraj?) U uvjetima nemanja papira, platna, boje, a iz nepresušene, opsadom čak potencirane potrebe stvaranja, Numankadić poseže za materijalom koji je pristupačan, kojeg:ima! Tako će, primjerice, na sto sasvim običan, ni po čemu naročit, položiti predmete svoje ratne svakodnevnice. Imala sam priliku u Kopenhagenu 1996., kada je taj grad bio evropskom prijestolnicom kulture, na jednoj prestižnoj (kaže li se to tako?) izložbi gledati Numankadićev Atelje. Sjetih se tada, ja koja sam i sama preživjela opsadu: umjetnost počuđava, čini da ono što znate iskrsne pred vama kao novina, kao prvi put viđeno. Efekat počuđenja. Bijah na trenutak Dankinjom, suočenom sa Ateljeom Sarajlije Edina Numankadića. Čak i kada sam kao dio tog Ateljea uočila časopis i u njemu moj tekst. Moju fotografiju… čak !

U startu se opredijelivši za nepredmetno slikarstvo, Numankadić, prividno paradoksalno, otkriva privlačnost predmeta. Zainteresiran je za njih, ali ni ovaj put ne u štafelajsko-slikarskom odnosu, nego u skoro pa grozničavom skupljačkom nagonu. Numankadić predmete koji sami po sebi nemaju novcem iskazanu vrijednost, dovodi u nove spojeve, suočava ih, sukobljava, međusobnu im ljubav i dijalog preporučuje i otkriva. Predmeti svjedoče sami sebe, ali i uzajamnost. A u svemu: ona naročita tišina koju pamtimo iz predratnih Tragova. Ispražnjene, odbačene, ko zna gdje i kako pronađene, kutije su naseljene predmetima koji se u „stvarnom životu“ nisu sretali. Da sam u pravu potencirajući imperativ „nemanja“ kao pokretački impuls, svjedoči činjenica da je jedna od prvih koje su poslužile u seriji Kutije, bila ona u kojoj su nekada obitavale boje. Boje su potrošene (kao da su… nestale ), ne mogu se nabaviti jer grad je (svijet!) opkoljen, valja se iz te opkoljenosti oslobađati. Prazninu će Numankadić ispuniti dostupnim predmetima koji će kutiji podariti nov život. Sad dolazi na red pomen onog gelera. Ne sjećam se da li baš u prvoj, počinuo je u jednoj od Numankadićevih Kutija.

U poslijeratnim Zapisima, koje dijelom radi paralelno sa Kutijama, a koji očigledno baštine Tragove, polje slike postaje podloga za tekst. Ili bar tako djeluje ? Jer,teško ćete taj tekst pročitati. Uostalom, naivno je i pokušavati ili željeti. Deformisan je do nivoa nečitljivosti. Ne kao škrabotina, nego kao drevni zapis ili zapis rađen u grozničavoj žurbi da ruku koja ispisuje kraj ne pretekne. Moram naglasiti da fizičku prisutnost autorovu, dok sam posmatrala Zapise u ateljeu, nisam iskoristila da upitam:šta ovdje piše, čija se ovdje sentenca citira, Edo? Baš me ni u primisli, a sklonu knjizi i riječima, nije interesiralo. Čak da mi je i ponuđeno, odbila bih da saslušam. Riječ je ispražnjena, tekst je puki, beskonačni niz koji treba da se izbori za novu ljepotu. Mudrost sentence više ne impresionira. Tekst je postao prividno beskrajni, horizontalni niz koji djeluje kao puls, ritam, zagonetka. Mogu bez napora zamisliti kako Numankadić kleči nad tim papirima, bijelim plohama, kako ih ubrzano „ispisuje“. Jednako ih ubrzano, čak grozničavo, na uvid posjetiocu ateljea, lista. Klasični odnos slikar-štafelaj mi baš više nikako ne naumpada u Numankadićevom slučaju. Premda, rekvizita nije napustila atelje. Na štafelaju nije rad u procesu, nego izložena slika iz ranije faze.

Ovo što kao „recentni rad“ gledam, je slikarstvo u koje su do granica fizičkog trpljenja uključena koljena, kičma… dramatičan fizički, tjelesni rad. Koljena i u molitvi trpe, nije zgoreg pripomenuti ovdje .Kleči Numankadić i dok radove „lista“, klečim i ja dok ih gledam.

Pobrojah ukratko ono što se u mnogom tekstu o Edi Numankadiću može pročitati. No, meni je sve vrijeme na umu ono što nigdje nije naglašeno, a što sam ugledala prvi put ušavši u atelje, ne libim se reći: prijatelja. Ne baš u prvi tren, ali istražujući ovaj zaseban svijet, zaustavila sam pogled na nečemu što u prvi mah nije djelovalo kao da tom svijetu pripada. Mali format, crtež: star muškarac, očito Bosanac, očito Bošnjak. Rasan crtež, pomišljam dok mu se približavam, zagledam. Moj dedo, Hakija Numankadić, kaže mi se i ta rečenica se doima kao od onih koje su odgovori na nepostavljena a podrazumijevajuća pitanja. Moj crtež, dodaje Numankadić… iz šezdeset i neke godine. A ja gledam taj mali format, tog Hakiju Numankadića, i pomišljam: prije svih faza.

Govori ovo kao da se izvinjava. Za predmetnost ili za nevještost ? Ovo drugo ne može biti. Crtež je vješt… odličan, zapravo. Zašto pominjem rad prije svih faza? Pominjem Numankadićev rad koji nije našao mjesta u Numankadićevom javnom životu? Jer, čini mi se obaveznim da predstavljajući Edina Numankadića naglasim kako njegova manifestirana nezainteresiranost za predmetni svijet nije maska za nevještinu crtanja. U apstrakciji se često pokuša udomiti nemanje talenta za crtež u osvajanju predmetnog svijeta. A od crteža i predmeta je, ipak, sve počelo ? Numankadić nije od onih slikara koje je jedan poznati ovdašnji dramatičar nepogrešivo nazvao onima što ni zeca ni lisicu ne znaju nacrtati (naumpadaju mi bizon i Altamira). I bez da pominjem ovu činjenicu, vično će oko u platnima, naročito kartonima, Edina Numankadića, prepoznati rad ruke koja je vična predmetu, ali u tome ne osjeća put kojim do neiskazivih ciljeva želi putovati. I opet posežem za scenom iz nejavnog života Numankadićevih slika. Jedna se, iz ciklusa Zapisi, kao prijateljev dar, naselila u moj stan. Moja majka,ugledavši je prvi put, prije no joj sasvim priđe, u suspregnutom zadovoljstvu prepoznavanja zapostavljene zavičajnosti pita: Je li ovo levha ? Skoro da mi je žao da joj odgovorim: nije.

Za nepoznavaoce: za izradu levhe je potrebno umijeće, zanat, preciznost ruke, finoća zgloba. Vjera. Moja ih je majka prepoznala?

Po muslimanskom vjerovanju anđeli ne ulaze u domove gdje su pas i slika. Kod austrijske autorice Barbara Frischmuth čitam… Sam Muhammed nije zabranjivao slike. Samo mu anđeo nije mogao ući dok su one visile na zidovima. Položene na pod, anđelu više nisu škodile. Sve ovo saznajem tek pošto sam po ko zna koji put morala posjetiocima objašnjavati zašto ono nešto slika što ih ima u mom stanu nisu obješene na zid nego položene na pod, a na zid naslonjene. Moje je objašnjenje uvijek bilo: ma kako mi neke slike bile drage,nepirkosnoveno su mi važni bijeli goli zidovi. Mora da u nama obitavaju vjerovanja i običaji kojih smo nesvjesni. Jedna od slika koja je najprirodnije položena uz moj zid jesu Zapisi Edina Numankadića. Vremenom je počela živjeti naročitim nejavnim životom. Vremenom mi se otkrilo kako se u njoj, u staklu ispod kojeg počiva, prekrasno zrcali krošnja preko puta mog prozora. U svako doba godine. Kako pored nje kao u gesti pripadajućeg pripajanja polažem bijelu vazu Finca Alvara Aalta s ovdašnjim bijelim divljim potočnicama. Ne biva to sa svakom slikom. Kako preko nje sasvim prirodno prebacujem starinsku čipku ili prefini ručni rad bosanske žene. Sve ovo mislim pred informaciju da je izložba radova Edina Numankadića upriličena u Kuršumli Medresi. Kad odem i pogledam izložbu zaključim da odavno u ovom prostoru nije bilo slika koje su se tako prirodno uklopile. Gledajući sjetila sam se onog malog formata crteža koji živi privatni život u ateljeu Edina Numankadića. Dedo Hakija Numankadić. Uzročno posljedične veze počivaju izvan eksplikacija. Kao što je u slikama Edina Numankadića prepoznat utjecaj Behaudina Selmanovića, jednog od najotmjenijih najprefinjenijih, najčarobnijih bošnjačkih slikara. A preko njega, utjecaj bosanske, bošnjačke tkanice u kojoj bijelo na bijelom jeste vrhunska magija.

Monografija Numankadić poklonjena mi je uz posvetu pod kojom je post scriptum: Piši,Alma! Listam pred dovršavanje ovog teksta Monografiju. Provjeravam svoju pretpostavku. Bila sam u pravu! Te pišem: zašto, Edo, u Monografiji tvog crteža Hakije Numankadića nema? Crtež „prije svih faza“... zašto ga nema? Da se ja pitam…