Aida Gavrić
Na raskršću ljubavi, morala i empatije: odnos prema životinjama u književnosti (Dostojevski, Kundera, Kuci)
Sarajevske Sveske br. 47-48
„Reći ću otvoreno: okruženi smo poduhvatom u degradaciji, okrutnosti i ubijanju koji je ravan svim zamislima Trećeg rajha, pa ih čak i nadrasta, budući da je naš poduhvat beskonačan, da se sam od sebe obnavlja, neprestano donoseći na svet zečeve, pacove, živinu i stoku sa isključivom svrhom da ih ubija“ (Kuci 2001: 13–14), riječi su Elizabet Kostelo (Elizabeth Costello), lika u Kucijevom (J. M. Coetzee) djelu Životi životinja.
Kada je autorici ili autoru određena tema intimno bitna iznimno je teško početi pisati o njoj, premda je na duši i umu toliko toga da se kaže, pa stoga možda i počinjem tuđim riječima. Prvotna mi je namjera bila početi od ljubavi, no nekako se nametnulo kao neophodno isprva razjasniti šta je ono što snažno uznemirava one kojima je ova tema bitna, dakle, što pobuđuje na pisanje o njoj. U pitanju je istinsko neprihvatanje nečega tako opšteprihvaćenog kao što je specizam i pokušaj razračunavanja s nečim što je, barem meni lično nakon prije nekoliko godina nastupajućeg osvještenja, posve neobično, nerazumljivo i samim time neprihvatljivo. Specizam je, prema Džoan Danajer (Joan Dunayer) , propust da se s obzirom na vrstu ili karakteristike zasnovane na vrsti bilo kojem svjesnom biću prida jednak obzir i poštovanje. U najkraćem, specizam je diskriminacija na osnovu vrste. Specizam je, prema pomenutoj autorici, zapravo takva pojava i takav svjetonazor koji podrazumijeva ignoranciju činjenice da su „klanje i komercijalno ribarenje ubojstvo, a kupovanje rezultirajućih proizvoda, prvenstveno mesa, kože i dlaka, suučesništvo u ubojstvu“, jer „osim u slučaju vrlo male djece i odraslih s krajnje niskim intelektualnim sposobnostima, ljudi koji jedu hamburger razumiju da je to proizvod klanja“. Ipak, mnogi nakon što se povede razgovor na ovu temu odbijaju da razgovaraju o činjeničnom, braneći se neupućenošću i neznanjem, pa se na ovom mjestu vjerovatno potrebno razračunati i sa takvim stavovima, upućujući na Kucijevu opasku iz u početku citiranog djela o „voljnom neznanju“. Fiktivna književnica, Elizabet Kostelo, držeći gostujuće predavanje o pravima životinja pravi paralelu između Treblinke i klaonica, fabričkih farmi i laboratorija za testiranje lijekova, povezujući ih po ljudskom zločinu otjelotvorenom u voljnom neznanju.
„To što su vodili ekspanzionistički rat, i izgubili ga, nije razlog što se na Nemce jedne određene generacije još uvek gleda kao na ljude koji stoje unekoliko izvan ljudskosti, koji moraju učiniti ili biti nešto izuzetno da bi bili ponovo primljeni u ljudsko okrilje. Oni su, u našim očima, izgubili ljudskost zbog izvesnog voljnog neznanja. Pod uslovima hitlerovskog rata, neznanje je moglo biti koristan mehanizam za preživljavanje, ali to je opravdanje koje, s primernom moralnom čvrstinom, mi odbijamo da prihvatimo. (...) Naprotiv, kažemo, ta generacija i dalje nosi beleg izvesne bolesti duše. Obeleženi su njome građani Rajha koji su činili zlodela, ali isto tako i oni koji, svejedno iz kojih razloga, za ta zlodela nisu znali. Tako je, praktično, obeležen svaki građanin Rajha. Nedužni su bili samo oni u logorima.“ (Kuci 2001: 12)
Voljno neznanje sam iskusila nebrojeno mnogo puta prilikom sopstvenih pokušaja širenja informacija s nastojanjem eliminiranja faktora neznanja u daljnjem specističkom, tj. zločinačkom odnošenju ljudi protiv neljudskih vrsta. Najbolji primjer su pokušaji nagovaranja na gledanje, za tu svrhu primjerenog, dokumentarnog filma Zemljani, koji su u većini slučajeva bili, pod raznim izlikama, odbijeni. Većina ljudi, koji su odbili biti upućeni, pobunili bi se na tvrdnju da su specisti ili karnisti. Većina takvih ljudi, pretežno, vraćajući se ponovo poštovanoj Džoan Danajer, „dok se hvale ljudskom dobrotom s drugim životinjama postupa krajnje nepravedno i okrutno“. I ovakva tvrdnja bi nastojala biti opovrgnuta, navodeći samim time na napomenu da ne moramo zaklati životinju da bismo bili nepravedni prema njoj, dovoljno je da je prevrnemo na roštilju ili je stavimo u sendvič, ne moramo joj oguliti kožu i krzno, dovoljno je da ga kupimo i obučemo. S druge strane, „većina ljudi svakako razumije da ne moraju jesti meso, posjećivati zoološke vrtove, nositi neljudsku kožu ili dlaku i podržavati uzgoj neljudi kao kućnih ljubimaca. (...) Doista, mnogi ljudi sudjeluju u eksploataciji neljudi premda, po vlastitom priznanju, smatraju tu eksploataciju nemoralnom. Npr. nastavljaju jesti meso i ostale proizvode životinjskog porijekla i nakon što su zaključili da je to pogrešno“, smatra Danajer. Međutim, što je nadasve paradoksalno, mnogi od tih istih ljudi tvrde da vole životinje. Tu dolazimo do priče o ljubavi, od koje sam namjeravala, ali nisam mogla, početi.
Polazeći od istraživanja samog pojma ljubavi, zanemarujući stav gotovo sviju nas da znamo šta ljubav zapravo jeste, premda o njoj podrobnije i analitički ne promišljamo, pozabavila sam se jednim naslovom Ortege i Gaseta (José Ortega y Gasset) koji mi se učinio znakovitim i relevantnim u ovom kontekstu. Knjiga je naslovljena O ljubavi. Izostavljajući i nastojeći zaboraviti autorove nipodaštavajuće stavove prema ženama (jer ljubav muškarca prema ženi je ono o čemu prvenstveno i piše), prožete poražavajućom činjenicom da je njegova namjera, čini se, bila pozitivna, a cilj afirmativan, premda bih lično i subjektivno najradije odbacila ovo djelo kao irelevantno u svakom smislu – osvrnut ću se na dva paragrafa pročitana u pomenutom djelu, koja mi mogu biti od koristi u daljoj raspravi na ovu temu.
„... u ljubavi se osjećamo sjedinjeni sa našim objektom. Šta znači ova sjedinjenost? Ona zapravo nije tjelesno sjedinjenje, čak ni tjelesna bliskost. Možda naš prijatelj, ne treba zaboraviti ni na prijatelja, kada se općenito govori o ljubavi, živi daleko od nas i mi čak i ne znamo ništa o njemu. Ipak, mi smo sa njim, u nekom simboličnom zajedništvu. Čini se da se naša duša čudesno izdužuje, smanjuje razdaljine, a mi se osjećamo, bilo gdje da se on nalazi, da smo blizu njega. I kada u nekom teškom trenutku kažemo: 'Uzdajte se u mene, ja sam sa vama', to znači: 'Vaša briga je i moja, ja povezujem svoju sudbinu sa Vašom'.“ (Ortega y Gasset 1989: 90)
Voljeti životinje značilo bi ne zaboravljati na njih premda su „daleko“. Voljeti životinje značilo bi i ne doživljavati ih dalekim, „izdužiti dušu“, „smanjiti razdaljinu“, osjećati bliskost. Voljeti životinje podrazumijevalo bi osjećati brigu za njih i njihovu patnju kao za svoju. Voljeti životinje znači omogućiti im da se uzdaju u nas, jer smo svoju sudbinu povezali s njihovom. Voljeti životinje ne znači tjelesno se „sjediniti“ s njima tako što ih pojedemo, odnosno tako što jedne (janje, tele ili pile, primjerice) pojedemo, a druge (pse i mačke) pomilujemo.
Ortega i Gaset dalje navodi: „Razmislimo, šta znači voljeti umjetnost ili domovinu. To znači ni u jednom trenutku ne posumnjati u pravo njenog postojanja; to znači u svakom momentu biti svjestan i potvrditi da je vrijedna svoga postojanja.“ (Ortega y Gasset 1989: 91) Zašto ovo ne bismo mogli primijeniti i na neljude, odnosno životinje? Mi kao društvo, kao nadmoćna ljudska vrsta, neprestamo poričemo nečije pravo postojanja, prvo nekome druge rase, potom nekome druge nacionalnosti, druge vjere, drugih pogleda na svijet, drugih navika, ovisno o vremenu i prostoru. Međutim, u svakom vremenu i na svakom mjestu, bez razlike, neprestano biva poricano pravo na postojanje drugim živim neljudskim vrstama. To je daleko od obzira, poštovanja, istinskog poimanja moralnih normi, a kamoli od ljubavi.
Gotovo neodvojiv pojam od pojma ljubavi na ovom mjestu jeste i onaj empatije. „Postoje ljudi koji su sposobni da sebe zamisle kao drugoga, postoje oni koji takvu sposobnost nemaju (kad je nedostatak ekstreman, nazivamo ih psihopatama), a postoje i oni koji tu sposobnost imaju ali svesno odlučuju da je ne upotrebe.“ (Kuci 2001: 33)
Specizam je, poput ostalih zadrtosti, piše Danajer, nesposobnost osjećanja empatije za one izvan vlastite skupine. Šta je i kako bi izgledala empatija prema onima izvan vlastite skupine, u ovom slučaju životinjama, moguće je objasniti već pomoću jednog izvrsnog primjera u sklopu jednog od najvećih klasičnih djela svjetske književnosti. Prisjetimo se romana Zločin i kazna Dostojevskog. Nisam podrobnije istraživala koliko je taj fragment djela istinski zanemaren pri književnim i kritičkim analizama, pa ne bih postavljala šture i nesigurne tvrdnje, ali vodeći se ličnim iskustvom, mogu reći da mi je pri nekadašnjem čitanju tog djela uistinu promakao. Danas smatram da je taj fragment jedan od temeljnih, te da čini samu srž ove priče i Raskoljnikovljevog lika, onako kako je tvoren. Riječ je o Raskoljnikovljevom snu o jednom događaju iz djetinjstva: scena bičevanja kljuseta, kojoj je kao dijete jednom prilikom prisustvovao. Raskoljnikov je, piše Dostojevski, volio da posmatra dugogrive konje, koji bez ikakvog napora vuku brdo tereta.
„Ali sada, čudna stvar, u tako velika kola bilo je upregnuto malo, mršavo crnogrivo seosko kljuse, jedno od onih što se – on je to često viđao – ponekad strašno muče vukući teški teret drva ili sijena, a naročito kad se kola zaglibe u blato ili propadnu u kolovoz, i koja tada seljaci nemilosrdno bičuju, ponekad po samim nozdrvama i po očima, a njemu je bilo tako žao, tako žao da to gleda da je bio gotov da zaplače, i mati ga je tada uvijek uklanjala s prozora.“ (Dostojevski 1999: 64)
Scena u kojoj se pijani ljudi (više od njih šest) penju u Mikolkina kola, koja već i prije nego je iko bio u kolima nije imala dovoljno snage da povuče takav teret, njihov smijeh, bičevanje pod kojim kobilica dahće i kleca je metaforična slika našeg društva i naše vrste. „Tata, tata – viče mali Rođa ocu – tata, šta to oni rade! Tata, jedno konjče biju!“ – pitanje koje kao dijete Raskoljnikov postavlja ocu je ono pravo pitanje, koje bismo svi trebali postaviti: šta to mi radimo? I otkud nam moralno pravo na to? Otkud nam pravo da ubijamo i jedemo druga živa bića, koja jednako kao i mi vole svoju djecu, brinu za njih, tuguju, vesele se i igraju? Otkud nam pravo da ih zatvaramo u fabrike koje se ne razlikuju od koncentracionih logora, u kojima ih silujemo željeznim napravama kako bismo ih oplodili i dalje zarobljavali, izrabljivali i ubijali njihovo potomstvo, pa potom djecu tih potomaka i tako u nedogled? Jesmo li svjesni da učestvujemo u održavanju koncentracionih logora u kojima kao robove držimo generacije i generacije neljudskih osjećajnih i razumnih bića zaredom? Da, životinje jesu i razumna i osjećajna bića, premda čak ni to ne bi bio neizostavan kriterij u negiranju naših prava da činimo zlo drugim bićima dok to ne moramo činiti. Obustavljanje izrabljivanja i mučenja životinja nas kao vrstu ne ugrožava niti egzistencijalno niti po kojoj drugoj osnovi, mi to ne moramo raditi i u tome i jeste naš najveći poraz u etičkom smislu. Ovdje se otvara prostor za pomen drugog fragmenta djela O ljubavi, koji sam već nagovijestila.
„Bila bi zabluda misliti da naša okolina koju nazivamo i milieu, služi samo zato da bi našim trenutačnim djelatnostima služila kao cilj. Iz dana u dan nam postaje jasnije da se funkcije našeg organizma (čak i one elementarne kao ishrana) samo tada ispunjavaju, kada ih nešto podstakne. Dakle, podražaji su za živo biće od posebne važnosti. Sve ostalo od njih ovisi do te mjere da bi se moglo reći: živjeti znači biti podstaknut. Arsenal podražaja koji stalno djeluju na naš organizam i na pogonsku silu našeg života je prije svega naša okolina.“ (Ortega y Gasset 1989: 16)
Ortega i Gaset pišući ovo, naravno, nije imao u vidu ono na što je mene ovakvo promišljanje asociralo, što ne može osporiti postojanost mog čitanja i promišljanja prethodno izrečenog. Primijenimo li pomenuto na ono o čemu je ovdje riječ zapitat ćemo se šta nas podstiče, primjerice, na jedenje životinja? Kada vidimo kravu u polju kažemo ili pomislimo „Kako su joj lijepe okice“, a ne oblizujemo se. Zar ne? Za nas životinja kao takva nije podražaj za osjećaj gladi, nego tek njeno fabriciranje (kada je u obliku salame ili kobasice koju vidimo u frižideru supermarketa, mi nemamo u glavi sliku njenih očiju). Kada bismo uspjeli osvijestiti put od životinje na livadi do njenih dijelova tijela u frižideru marketa, možda bismo počeli učiti i usvajati drugačije poimanje, drugačije, empatičke, etične i nespecističke svjetonazore. I dalje, kada bismo spoznali da te životinje nisu čak ni na livadama, te da mi nemamo isti milieu kao zvijer; ona će već u životinji na livadi vidjeti podražaj za lučenje pljuvačke u ustima, jer ona drugačije ne bi mogla preživjeti, dok mi itekako nesmetano možemo. Prošla su vremena u kojima smo lovili da bismo preživjeli zimu; više ne posjedujemo nikakvo opravdanje. A trebali bismo osvijestiti da ni životinje uopće ne posjedujemo. One nisu naše i to je ono što u poglavlju o bičevanju konjčeta tematizira Dostojevski. „Odbij! Moja je!“, često ponavlja Mikolka dok muči životinju. To i jeste jedna od naših polazišnih grešaka, nije njegova i nisu naše; niti krava, niti konj, niti pile, a ni pas, jednako kao što ni robovi nisu bili, nisu smjeli biti vlasništvo robovlasnika, što smo tek nedavno osvijestili. Već u samom jeziku pronalazimo problemsku osnovu. Uvriježeno je reći „vlasnik psa“, to je oznaka koju moramo mijenjati. Pas nije predmet i samim tim ne može biti naše vlasništvo. Tako naše vlasništvo ne bi smjela biti niti jedna životinja, što ne osporava suživot životinja i ljudi, već podrazumijeva novo ustrojstvo suživota, druge načine ophođenja. Podrazumijeva najprije buđenje nalik Raskoljnikovljevom snu:
„On, mali Rođa, trči pored kobilice, istrčava naprijed i vidi kako je šibaju po očima, po samim očima! On plače. Suze teku, srce hoće da mu prepukne. Jedan od zlotvora dohvati ga bičem po licu, ali on to ne osjeća, on krši ruke, vrišti i trči starcu sijede brade što maše glavom i sve to osuđuje. Neka snaša ga uhvati za ruku i hoće da ga odvede, ali on se istrže i opet potrča kobilici. Ona je već potpuno malaksala, ali još jednom počinje da se rita. (...) Ali jadni mališan više ne zna za sebe. Vrišteći, on se kroz gomilu probi do kobilice, zagrli njenu mrtvu, iskrvavljenu glavu i ljubi je, ljubi je u oči, u gubicu... Zatim najednom skoči i svojim malenim pesnicama bjesomučno kidisa na Mikolku. Ali upravo u tom trenutku, nakon dugog ganjanja, otac ga najzad zgrabi i iznese iz gomile. – Hajdemo! Hajdemo! – govorio mu je otac. – Hajdemo kući! – Tatice! A zašto su oni... jadno konjče... ubili! – jeca mališan, ali mu dah staje, i riječi se vriscima otimaju iz stegnutih grudi. – Pijani su pa budalesaju, nas se to ne tiče, hajdemo! – govori mu otac.“ (Dostojevski 1999: 66–67)
Dvije su središnje tačke prethodno citiranog odlomka. Prva jeste slika empatije i ljubavi prema životinjama, briga i patnja ovog konjčeta je i Rođina briga. Rođa bi jednako patio i plakao kada bi imao priliku vidjeti živote životinja onakve kakvi su zbog mliječne industrije i industrije jaja, da bismo mi zadovoljili svoje umišljene potrebe za životinjskim mlijekom, jogurtima, ukusnim sirevima, jajima, proizvodima koji ih sadrže, a ne bismo morali itd. Druga leži u opasnoj i signifikantnoj rečenici Rođinog oca; „Nas se to ne tiče“. Tiče nas se, jednako kao i Treblinka, a možda i više, jer mnogo direktnije učestvujemo u ovom sistematskom zlu. Kada Norma u priči Životi životinja, razgovarajući sa svojim suprugom, sinom Elizabet Kostelo, kaže kako su uvjerenja njegove majke njena lična stvar, izgovarajući sljedeće: „Ako želi da svoje pozne godine utroši na propagandu protiv okrutnosti prema životinjama, to je njeno pravo“ (Kuci 2001: 8), ona je u potpunosti u krivu. Borba za prava životinja na život općenito i život bez patnje nije lično uvjerenje ili barem ne bi smjelo biti, takva borba je moralna obaveza svakoga ko je osvijestio da se oko njega dešavaju masovna mučenja, pokolji i istrebljenja na koja mi kao vrsta iz nekih izopačenih razloga smatramo da imamo pravo. Prema Norminom poimanju, Elizabetina mišljenja o životinjama, životinjskoj svijesti i etičkim odnosima sa životinjama bljutava su i sentimentalna. Ona, kao i mnogi drugi, zasigurno ne vidi ništa pogrešno u tome da se u laboratoriji muči neki pas, majmun ili miš kako bi njena krema za lice bila prije njene upotrebe „adekvatno“ testirana. Gdje tu vidimo osjećaj razlikovanja dobra i zla? Kako uopće možemo pomisliti da smo etički osviješteni, dobri, moralni (puna su nam usta priča i spisa o etici i moralu), a da pri tome nismo svjesni specizma ili u njemu ne vidimo jedan od glavnih problema civilizacije? Kako feministica može da se busa u prsa borbom za ženska prava dok za doručkom, razvrgavajući neke nove ili stare oblike mizoginije i patrijarhata, jede omlet i tost sa sirom? Zar je krava koja biva silom oplođena, koju vime boli od cjeloživotne muže željeznim fabričkim „rukama“, kojoj su oteli mladunče nakon što ga je nosila u trbuhu, bez da ga je i podojila, manje žensko nego što smo to mi? Za kokoške i krmače ne važe ženska prava? Zašto očekujemo da muškarci prestanu koristiti svoju fizičku nadmoć u odnosu na nas kada je mi, također, koristimo u odnosu i na muške i ženske jedinke druge vrste. Zašto je seksizam problem, a specizam ne? Recimo da su, osim ekofeminizma, svi ostali feminizmi specistički i samim tim autodegradirajući samim time što vršeći nasilje nad ženskim jedinkama druge vrste negiraju sami sebe. Prema tome, svaka osoba koja se smatra moralnom, a feministica naročito, trebala bi usvajati veganske svjetonazore i načine življenja. Recimo da je na dobrom tragu da potkrijepi ovdje iznesena razmišljanja i ujedno odgovori na više puta postavljeno pitanje „odakle nam pravo?“ bio Milan Kundera. Prije samog kraja romana Nepodnošljiva lakoća postojanja u poglavlju naslovljenom Karenjinov osmjeh Kundera iznosi izvanredna zapažanja:
„Odmah na početku Knjige postanka piše da je Bog stvorio čovjeka kako bi mu povjerio vladavinu nad pticama, ribama i životinjama. Naravno, Knjigu postanka je pisao čovjek, a ne konj. Nije nimalo sigurno da je Bog povjerio vladavinu nad drugim stvorenjima upravo čovjeku. Prije se čini da je čovjek izmislio Boga da bi uzurpiranu vladavinu nad kravom i konjem pretvorio u svetu stvar. Da, pravo čovjeka da ubije jelena ili kravu je jedino u čemu se čitavo čovječanstvo slaže čak i dok vodi najkrvavije ratove. To pravo nam izgleda kao nešto samo po sebi razumljivo, jer se na vrhu hijerarhije nalazimo mi. Bilo bi, međutim, dovoljno da se u igru umiješa neko treći, recimo posjetilac s druge planete, kome je Bog rekao: 'Vladat ćeš nad bićima sa svih zvijezda!', pa da sve što je u Postanku bilo samo po sebi razumljivo postane problematično. Čovjek koga Marsovac bude upregao u kola ili koga neko stvorenje s Mliječnog puta bude peklo na ražnju možda će se sjetiti telećih kotleta koje je bio naviknut da vidi u svom tanjiru i zamolit će (prekasno!) kravu da mu oprosti!“ (Kundera 2013: 376)
Ne znam da li je ikako moguće bolje i sažetije iznijeti sve o čemu bih voljela da razmislimo nego što je to ovim odlomkom učinio Milan Kundera. „Nema dirljivijeg prizora nego kad se krave igraju“, iskazuje dalje pripovjedač, a Kunderina junakinja Tereza ih posmatra sa simpatijama govoreći sebi kako „ljudski paraziti žive na kravama kao pantljičara u čovjeku; pripili su se na vimena krave kao pijavice“. Njene misli su opasne, piše Kundera, udaljavaju je od čovječanstva. Njegova namjera je podsjetiti nas na to da, premda mi to nerijetko mislimo, životinja nije machina animata, te da je njeno cviljenje plač i izraz patnje, a ne „škripanje mehanizma koji ne funkcioniše pravilno“. U dijelu o starospecističkim svjetonazorima Joan Dunayer se, također, osvrće na nekadašnje (a možda i danas prisutne) stavove da životinja ne može osjetiti bol na način i u onoj mjeri u kojoj ga osjeti čovjek. Izrazito je zanimljiva i simbolična i priča, umetnuta u isto poglavlje, o nekom ruskom gradu u kome su pobili sve pse. Taj događaj pripovjedač označava kao nagovještaj svega što će doći; terora i protiv ljudi. Ubijanje pasa imalo je svoju posebnu svrhu na tom mjestu u toj povijesnoj tački; bilo je potrebno „sjediniti agresivnost, uzgajati je i održavati u stanju pripravnosti. Bilo je potrebno uvježbavati je na provizornim ciljevima. Tim ciljem postale su životinje.“ „Novine su u to vrijeme počele objavljivati cikluse članaka i organizovati anketiranje čitalaca. Tražilo se, naprimjer, da u nekom gradu budu istrijebljeni golubovi. I bili su istrijebljeni. Ali glavna kampanja bila je usmjerena protiv pasa. Ljudi su bili još očajni zbog katastrofe koja ih je zadesila okupacijom, ali novine, radio i televizija su govorili samo o psima koji zagađuju trotoare i parkove, ugrožavajući zdravlje djece, koji su potpuno beskorisni, a ljudi ih ipak hrane. Stvorena je takva psihoza da se Tereza bojala da nahuškana masa ne učini kakvo zlo Karenjinu. Tek godinu dana kasnije se nagomilana (i na životinjama istrenirana) zloba usmjerila na pravi cilj – na ljude. Počelo je izbacivanje iz službe, hapšenje, počeli su sudski procesi. Životinje su mogle odahnuti.“ (Kundera 2013: 379)
Svjesna sam da ću sljedećom opaskom izazvati negodovanje većine; odobravanje, ako ga i bude, biće neznatno i djelimično. Primijetimo li paralelu između malog ruskog grada tada i našeg grada danas? Ne predstavljaju li u našim medijima i u našim razgovorima, dok osobe gube zdravstveno osiguranje ukoliko se usude da zarade više od 208 KM jednokratno, glavni i najveći problem psi lutalice? Koliko god im lično bila privržena, ne tvrdim da problem nije prisutan, no isto tako ne mogu se oglušiti o činjenicu da smo ga mi proizveli, da je uprkos tome rješiv i bez masovnog ubijanja i da je itekako daleko od istinskih problema na našim prostorima.
Ono što mene, na koncu, zanima jeste pitanje u kojoj mjeri se književnost bavila ovim pitanjem, te da li u današnjem stadiju čovječanstva postoji potreba da se možda čak uobliči neka vrsta angažirane književnosti i umjetnosti, koja bi imala za cilj osvještenje i otrežnjenje od jedne od navećih zabluda čovječanstva – prava na korištenje, zloupotrebu i pokolj neljudskih životinja.
Umjesto zaključka, prepustit ću Milanu Kunderi da nas još jednom navede na to da svako za sebe preispita osjećaje ljubavi, mržnje, dobrote i zlobe.
„Tereza miluje Karenjina po glavi koja nepomično počiva na njenom koljenu. Govori u sebi otprilike ovo: lijepo se odnositi prema drugom čovjeku, nema ničeg naročitog u tome. Tereza se mora odnositi pristojno prema ostalim stanovnicima sela, jer u suprotnom ne bi mogla živjeti na selu. Čak se i prema Tomašu mora odnositi s ljubavlju, jer joj je Tomaš potreban. Nikad nećemo moći sa sigurnošću ustanoviti u kojoj su mjeri naši odnosi prema drugim ljudima posljedica naših osjećaja, ljubavi, mržnje, dobrote ili zlobe, a u kojoj su mjeri predodređeni odnosom snaga između pojedinaca. Stvarna dobrota čovjeka može se pokazati u svoj svojoj čistoti i slobodi samo u odnosu prema nekome ko ne posjeduje nikakvu moć. Pravi ispit ljudskog morala, onaj osnovni (iskren tako duboko da izmiče našem pogledu) jest u odnosu čovjeka prema onima koji su mu prepušteni na milost i nemilost – prema životinjama. A baš tu je došlo do fundamentalnog debakla čovjeka, u toj mjeri suštinskog da su iz njega proizašli svi ostali. Jedna od junica prišla je Terezi, zastala i dugo je posmatrala krupnim smeđim očima. Tereza ju je poznavala. Nazivali su je Marketa. Htjela je da da imena svim svojim junicama, ali nije stigla. Bilo ih je previše. Nekad davno, sigurno prije više od četrdeset godina, sve krave u tom selu imale su imena. (A ako je ime znak prisutnosti duše, možemo reći da su ga imale uprkos Descartesu.) A onda su sela pretvorena u velike zadružne fabrike i krave su počele provoditi čitav život u svoja dva kvadratna metra staje. Od tada više nemaju imena, pretvorene su u machinae animatae. Čitav svijet se saglasio s Descartesom.“ (Kundera 2013: 379–380)
Literatura:
• Dostojevski, Fjodor Mihajlovič. Zločin i kazna. Sarajevo: Svjetlost, 1999.
• Kuci, Džon Maksvel. Životi životinja. Beograd: Paideia, 2001.
• Kundera, Milan. Nepodnošljiva lakoća postojanja. Sarajevo: Buybook, 2013.
• Ortega y Gasset, José. O ljubavi. Sarajevo: Svjetlost, 1989.
