Ajla Terzić

MOLI I TOPAL

Sarajevske Sveske br. 10

U prvom je bilo žohara, u drugom sam svaki mjesec morala plaćati tzv. kauciju, treći je bio zbilja daleko – kod gradske meteorološke stanice. Tako sam junske rokove dočekala pred trećim potencijalnim stanom, sa starim torbama i novim očekivanjima. Ono što sam tada vidjela mi se činilo O.K.; normalna kuća u starom dijelu grada, na pristojnoj udaljenosti od mog fakulteta, s nešto baštice iza i starinskim no čistim zavjesama, uz mnogo saksijskog cvijeća po limu prozora. Stepenice bi zimi mogle biti opasne radi leda ali razmišljati odmah o tome bi već bila nadgradnja. Vrata od teškog drveta obojenog u zeleno su djelovala sigurnim a i kuća je bila uz cestu, u prilično pitomom okruženju. Ispred mene je, dakle, stajala pločica s imenom: Melanija Pardo.
Spustila sam preteške stvari i namjestila ‘pozu za traženje stana’: odlučna no ljubazna mlada djevojka, dostojna povjerenja, pristojna i pozvonila na onaj tip zvonca što moga lascivnog prijatelja asocira na dojku. Prozor na prvom spratu se otvorio i dok sam stigla vidjeti lice gospođe s kojom sam se ranije čula telefonski, već se zatvorio. U toku narednih dvadesetak sekundi se čulo, ovim redom: lupanje vrata na spratu, koraci, pa opet lupanje vrata, koraci po kamenom podu i konačno otključavanje ulaznih. Preda mnom je stajala povisoka žena tankog vrata i kose skupljene na vrhu glave. U prigodnoj odjeći tog doba (taj dan je, dobro se sjećam, nosila zelenu košulju zavrnutih rukava i dugu sivu suknju), mogla bi biti neka kombinacija Emily Dickinson i Florence Nightingale. Možda bi mi se, ovako na prvu, i mogla dopasti no znam da uvijek postoji nešto. To bi otprilike bio moj moto – da uvijek, bez obzira kako sjajno nešto ili neko izgledao – postoji nešto, neki skeleton in the cupboard, što bi rekli Englezi. Nazovite me skeptičnom i nepovjerljivom ali u svom dvadesettrogodišnjem životu sam se mnogo puta prevarila – samo me je ta mantra spasila od još većih grešaka. Dok sam zaustila da kažem nešto prigodno duhovito tipa da ulicu već zovem Sesame Street jer dolje u podnožju ima Badem-butik ili ako sam i zakasnila (a nisam) onaj Kerber dolje me je potjerao – Mrs. Pardo me je odmjerila, upozorila da pazim na biljke sa strane te rekla da pođem za njom. Moj osmijeh je splasnuo a zveckanje mnogobrojnih ključeva u njenoj ruci mi je, kakva sam sugestibilna, odmah stvorilo dojam da ulazim u zatvor. Zidovi tog dijela kuće sunca zasigurno nisu vidjeli još od doba kad je Franz Ferdinand sjeo u svoj kraljevski automobil (a koji se danas nalazi u Heeresgeschichtliches Museumu u Beču). Sjetila sam se Andrića i njegovih ‘memljivih austrougarskih zgrada što mirišu na kuhani kupus’. Posvuda sa strane uskog hodnika je zbilja bilo mnogo raslinja u saksijama pa sam za mojom novom gazdaricom hodala poput slona u porcelanskoj radnji. Potom smo ušle u ‘pravi’ kućni hodnik, penjale se uz one mnogobrojne stepenice – sve bez riječi – da bih se konačno dokopala prvog sprata dok me je ruksak opasno zavaljivao. Cijelo to vrijeme me je pratio miris kišnice, bilja i začina koje, i pored mog osjetljivog čula mirisa, nisam mogla da razaznam – bilo ga je toliko. Nakon tog alpinističkog poduhvata, moja poza za traženje stana je ostala negdje dolje pred vratima pa kad mi se opet obratila, mora da sam izgledala kako to i doliči studentici treće godine – iscrpljeno, isfrustrirano i umorno.
- Ovo desno je soba za goste, odnosno tvoja. Ako si zadovoljna, cijena je kao što stoji u oglasu…Kupatilo ti je dolje na prvom spratu. Ako želiš da dijelimo kuhinju – mada mi ne izgledaš kao neko ko kuha – možemo se dogovoriti. Vratiću se da vidim šta si odlučila.
Prešla sam preko onog da ne znam kuhati i ušla u sobu koju mi je otključala gospođa Pardo. Starinska vitrina sa površinom što nalikuje ćilibaru me je odmah osvojila; pored nje, tu su bila dva pristojna kauča na razvlačenje i stol za pisanje u uglu. (Već sam vidjela moga biografa kako dolazi na ovo isto mjesto te se zadržava kod tog stola, prelazeći prstima po njegovoj glatkoj plohi, tražeći delte koje je preko tanke hartije ostavila moja olovka. Ma da!) Crveni tepih sa karakterističnim šarama je toliko reflektirao svoju hromatsku moć da sam se već vidjela kako ležim na njemu; uostalom, ko zna, možda bi i poletio da samo kažem magične riječi! Najvažnije, bilo je čisto. Zavirila sam u jednu od ladica čisto da vidim treba li mi papir da stavim ispod ili je on već tu. Zapahnuo me miris suha drveta i osame. U jednom uglu je bila tamna mrlja, vjerovatno od tinte, i tanka iglica poput onih bezbrojnih koje se nalaze u novim muškim košuljama.
Kada je vratila, zatekla me je kako virim u tu vitrinu. Mada je to, po svemu sudeći, trebalo biti moje buduće prebivalište, bilo mi je pomalo neugodno. Brzo sam rekla da mi se dopada i da ću ostati. Klimnula je glavom i izašla. Tako sam, eto, počela živjeti kod gospođe Pardo.

*

Kažu da je prvi san koji se usni pod novim krovom znakovit. No to mi je prvu večer predstavljalo podjednak problem kao stonogi u onoj anegdoti, kada su je pitali kako to hoda, koja noga ide prva, koja druga, pa se ona sva spetljala. Slušala sam, dakle, zvukove te nove kuće i pokušavala da ih pretočim u san. Zbilja ne znam od čega je sazdano to uzbuđenje koje nam ne da zaspati; da li od anticipacije nepoznatog, da li od straha radi budućnosti ili od bolova u leđima zbog neravnog madraca… Mislila sam na popis brodovlja u Homera, na sve što bi mogao biti alef, na pjesme Toma Waitsa pa čak i neke vlastite, na moju novu gazdaricu i njenu kopču za kosu sa urezanim slonom… Svejedno, zaspala sam uz zvuk ezana, dok su sjenke nemirno plesale po mojoj sobi. Da parafraziram Aleksandra Hemona koji kaže da je dom tamo gdje je lokva na kojoj provjeravate pada li kiša, tako je i meni bilo prijatno u ovoj sobi, čijim sam se deltama na plafonu radovala kada bih ujutro otvorila oči. Mišljah da me ćilibarski ormar radi identičnih nijansi moje kose skriva kada bih stala ispred njega, a kristalni pijanisimo staklarije tj. mojih limenki sa olovkama je činio dojmljivu auditivnu podlogu toj slici. Ona jedna kraća noga u stola, pod koju sam podmetnula presavijenu kartu od kina, mi se sada čini poput nagovještaja onog glasa iz našeg hodnika.
Zbilja nisam tip koji ujutro želi beskrajne kafe&razgovor, naročito jer je izjava Oscara Wildea da samo dosadne osobe briljiraju za doručkom kao pisana za mene. Osim toga, između dešifriranja vlastitog nečitkog rukopisa sa predavanja, izlazaka i spavanja, ostajalo mi je vrlo malo vremena za druženje izvan tog magičnog kruga. Povremeno bih je čula kako odlučno silazi niz stepenice, lupajući pri tom papučama dok je voda za cvijeće u njenim rukama klokotala donoseći mi miris morske trave. Činilo se da moju gospođu više interesiraju filadendroni, maćuhice, adami i razne paprati nego nova stanarka; pitala sam se zbog čega je uopće dala oglas. Ako je radi novca, koliko sam mogla zaključiti, činilo mi se da ga ima dovoljno. Sigurnosti? Znam da radi društva sigurno nije! Možda me je vremenom planirala uvući u svoju zamršenu mrežu flore, rituala zalijevanja, prskanja i kopanja po bašti? Zelenja je bilo posvuda: na prozorima, uz stepenice (na svojoj po jedna saksijica), na isturenom dijelu zida koji se nalazio iznad stepenica, po čoškovima, čak je i u mom kupatilu bila nekakva mahovina. Jedno me je vrijeme zabavljala ta igra pronalažnje cvijeća po nasjkrovitijim, najneočekivanijim mjestima u kući. Jedino u mojoj sobi nije bilo ničega zelenog. Dobro, šta sam mogla uraditi, da odem i da se žalim? Jednom sam imala drvo života od kojeg je danas ostao samo suhi kostur na koji kačim privjeske za ključeve i vrpce za poklone. Ipak, taj dan sam se odlučila da pokucam na vrata njene sobe. S fakulteta sam svratila na pijacu i kupila nekoliko kilograma trešanja. U naletu entuzijazma – ljeto, sunce, tra la la – pomislila sam da bi bilo fino da trešnje lijepo operem, stavim u tupperware zdjelicu i odnesem mojoj gazdarici koju sam potajno zvala Moli. To je bio događaj. Zatekla sam je kako sjedi zavaljena u kauč i gleda vijesti. To me je pomalo iznenadilo jer sam, valjda, zamišljala da kad uđem u tu njenu odaju, jedno petsto metara se pruža livada na kojoj gđa Moli sadi cvijeće i na kojoj su dva drveta između kojih je razapela ljuljačku. Međutim, soba je bila prostrana, svijetla – baš kako to i pristoji stakleniku – sa ogromnim filadendronom koji je sezao do plafona i nešto manjim saksijama oko njega. Iza paravana se na desnoj strani krila kuhinja a nadesno su bila još jedna vrata. Na stolu ispred nje je bila lopatica za muhe i dosta dnevnih novina. Ljubazno sam rekla da sam donijela trešanja pa ako želi… Pogledala me je kao da se dvoumi da li će me klepiti onom lopaticom ili se napraviti da me nije čula. No ipak me je pozvala da uđem. Tako sam sjela na dvosjed a ona je nastavila da gleda tv. Pitam se kako bi se stvari odvijale da se vijesti nisu brzo završile; svejedno, ponudila me je sokom – ali sam po čašu sama otišla u skučenu kuhinjicu. Na frižideru je stajao minijaturni sedmokraki svijećnjak. Ner tamid. Zbilja ne znam šta mi bi pa da glupavo uzviknem: Wow, menora! Biće da nisam odolila da se ‘pokažem’ pred jedinom osobom koju sam tada poznavala a koja me nije smatrala zanimljivom, karizmatičnom ili uzbudljivom. Možda mi se učinilo, ali pogledala me je kao da će pući u smijeh. Ponešto ironično je rekla da je taj komad željeza jedini predmet u kući koji ima veze sa judaizmom. E da, sinulo mi je onda i njeno prezime. Potom smo još malo progovorile o mom fakultetu, ponudi na pijaci i vremenu. Ipak najzanimljiviji dio je bio onaj kad sam na odlasku primijetila neku puzavicu na drvenim ljestvicama blizu vrata. Obzirom da sam je posmatrala sa živim interesovanjem, rekla mi je:
- ‘Lutajući jevrej’. Tako se zove.
Prišla mi je i prstima je prešla preko tih krhkih žilica koje su nezadrživo bujale.
- Držala sam ga jedno vrijeme napolju ali oni ne vole biti na propuhu. Jednom su se na njemu bile ugnijezdile neke ptice, pa sam morala čekati da porastu da ga unesem. A na suncu opet znaju pustit žilice…

Osim te, moram reći dosta prijatne, epizode, gospođu Pardo i nisam naročito viđala, što nam je, čini se, objema odgovaralo. Vjerovala sam da obe znamo cijeniti samoću.
Rekoh, čini se. Sjećam se kad sam se vratila ‘kući’ jednog naročito sparnog dana; već mi se priviđalo od silne topline kada sam u hodniku začula nepoznati glas koji me je, valjda, pozdravio te pitao kako sam! Obzirom da taj nepoznati muški svakako nije pripadao mojoj gazdarici – neugodno sam se lecnula. Skoro sam se bila navikla na našu donekle, da kažem, karmelićansku egzistenciju (bila je to godina za mene potpuno lišena korespendencije sa suprotnim spolom). I šta da radi djevojka kada je u mračnom hodniku tako oslovi muški glas? (Što me, btw, podsjeća na jedno od poglavlja iz Ecovog Il secondo diario minimo, gdje autor zamišlja kako bi različite osobe odgovorile na to pitanje kako ste; Cezar tako kaže: ‘Eto, živi se za djecu’, Šeherzada: ‘Ukratko ću vam reći’… Erasmo: ‘Ludo’, Lukrezia Borgia: ‘Hoćete prvo nešto da popijete?’, Marat: ‘Kupam se’, Darwin: ‘Čovjek se prilagođava’, Joyce: ‘Fine, yes, yes’, Madam Curie: ‘Zračim’, Galup: ‘Samo da pitam’ itd.) Mogla sam, dakle, ili ljubazno odzdraviti ili se nadati da je to bila kakva fatamorgana. Ali avaj! Potrčala sam gore prema gospodarici – ne zamjerite mi na diskursu, utjecaj je to Allana veličanstvenoga Poea te Jamesa spooky Henryja! – da se s njom posavjetujem! Na stepenicama sruših nekoliko lonaca sa cvijećem – ono što mi se prije koji dan u toj kući činilo sakralnim, sada je pokleklo pred onim suštinskim – ljudskim životom! Zatekla sam je na vratima kupaonice, vjerujem da se umivala jer joj je lice još bilo vlažno. Nikada moje oči ne vidješe tako čvrste kože i sa tako malo nabora (što je za gospođine godine skoro pa čudesno)! Stajala sam tako zajapurena pred njom, zureći hipnotisano u gospođin vrat. A ona? Gledala me je ponešto ironično i, za osobu sa kojom sam nekoliko mjeseci dijelila krov, prilično hladno. Pomalo sam se osjećala kao na ispitu, i to na onom gdje se zna desiti da imam znanje ali ne i moć da pokrenem moždane vijuge. Helem, samo sam promrmljala ups te nešto o ‘teškom’ vremenu i šmugnula u svoju sobu. Zaspala sam s mišlju da ne razumijem zašto se kriju.

*

Bilo je to svega nekoliko dana nakon događaja u hodniku kuće, kada sam se zetekla u mom badem-butiku gdje sve miriše po toplom & prženom a gdje sam došla po svoju sedmičnu zalihu sjemenki, košpica i slatkih badema. (Šta da kažem, gospođa je bila u pravu što se tiče kuhanja).
- I, ima l’ vam topala?
Pogledala sam iza pulta, sluteći da je pitanje upućeno meni iako nisam sklona prigodno-duhovitoj konverzaciji. (Tu tursku riječ za šepavca nisam čula sigurno od svoje pete godine!) Površno sam se nasmiješila s namjerom da ignorišem pitanje jer isprva nisam imala pojma o čemu to biće dođavola govori. Samo sam pružila novac sa namjerom da krenem.
- Ma znaš, onog šepavca, nije se predavala, što gospođi popravlja po kući?
- Meni se čini da nam je u kući sve O.K.!
- Aaa, znači da vam dolazi!, rekla je zadovoljno. Znaš da su se trebali uzet? Jest, tvoja gazdarica i topal? Bogami, meni nana pričala…
Uzela sam papirne kesice sa omiljenim mi artiklima i zbrisala napolje. Zajapurena, krenula sam kroz usku kaldrmisanu ulicu prema kući gospođe Pardo; uvijek mi je bilo nekako neugodno kad tuđinci preda mnom iznose nečije intimne stvari. Možda stoga jer sam i sama osjetljiva na svoj privatni život, ne znam… No bilo mi je teško povjerovati da bi moja uglađena, pomalo blazirana gazdarica imala ikakvog posla ‘intimne’ prirode sa nekim topalom! Nekako ih nisam mogla zamisliti zajedno. Nju, tanku i ozbiljnu i njega…ustvari, osim ono u mraku kad me je zbilja prestrašio toga čovjeka nisam ni vidjela. Ali nisu li i u svjetskoj književnosti šepavci, od Quasimoda do Hefesta, uvijek, ako ne jezive, onda barem neugodne spodobe? A i sama pomisao da joj je neko važniji od intenziteta hlorofilne boje te da su se, kako reče mala tračara, trebali uzeti – no way!
Ipak, sve to me je još više zainteresiralo za stanarku kuće na Alifakovcu. Što se tiče mojih ranijih stanodavki, u startu sam mogla procijeniti koliko ko pažnje zaslužuje i dalje se ponašala shodno tome. Hadžinica je, recimo, bila usiljeno ljubazna – što kaže stara latinska, mel in ore fel in cor – ali sam znala tu i tamo pročavrljati s njom. Kod nje su me strašno živcirala vrata sa nekom vrstom, da tako kažem, starinskog alarma. Svaki put kad bi se otvorila/zatvorila, čitavom kućom bi zabrujalo užasno prodorno zvono, pa ko voli nek malo izađe! To je bilo naročito neugodno navečer kad su sve gore do Kovača znali u koja se doba vraćam.
Pitala sam se – ako njih dvoje zbilja jesu u nekoj liason – da li im ja, recimo, smetam? Pa što je onda uopće pimila… I tada mi je sinulo! Ako sam ja tako brzo obaviještena o svemu tome, mora da se to u mahali kuhalo već duže vrijeme. I kome onda to sve ne bi dodijalo? Ja sam predstavljala paravan. I što je možda neobično, s tim sam bila O.K. Možda zato jer nisam imala vremena da razvijem neki odnos sa Moli pa da govorim kako me koristi ili slično. Osim toga, kod nje mi je bilo lijepo. Nisam vidjela razloga da obje, ili bolje rečeno, sve troje, ne profitiramo od mog boravka tu na Alifakovcu.
Uglavnom, do kasne jeseni je sve bilo u stagnaciji. Odredila sam samoj sebi da položim nekoliko ispita, koji nisu bili toliko teški koliko štreberli. Ona mala u badem-butiku je i dalje podnosila izvještaj te me više nije puštala bez čašice razgovora. No preko jednog njenog izvještaja zbilja nisam mogla preći. Sjećam se da smo hvatale zadnje zrake sunca na ćepenku njene radnje, kad se odozdo pojavio topal. Klatio se lijevo-desno poput njihala, starog ali još uvijek u funkciji. Moja nana je imala zidni sat od orahovog drveta sa jednim takvim klatnom, te bi se mogla zakleti da me je kad sam bila mala katkad hipnotiziralo. Kad su četnici zapalili njihovu kuću, u njoj je bio i taj sat, i moj gumeni bambi, i mamina vintage jakna sa slika, moj krevetac i majkino i didino sve. Kroz šta su ljudi prošli, nekad se pitam imam li prava na takve uspomene… Topal je stigao nadomak nas i dobro sam mogla vidjeti njegovo izborano lice, kao kad ‘naizvrat’ stisneš koricu hljeba, cipelu na kraćoj nozi sa izlizanijim đonom, nogavicu malo isprljanu od asfalta te njegovu prosijedu, salt n’ pepper kosu i bradu. Šta ja znam, zanimljiv jedan čova. Da nema tog s nogom, vjerujem da bi mogao biti i privlačan. Prolazeći, klimnuo mi je glavom a ja sam mu isto tako i odgovorila.

- To su njemu Švabe uradile, trgla me je iz misli prodavačica.
- Kakve Švabe?
- C c c! A ja tebe! U ratu, ženska glavo! Ti nekad ko da si s Marsa pala! I on ti je čifut ko tvoja gazdarica. U ratu su oni svašta izvodili na ljudima, tako su i njemu u logoru lomili kosti i pravili razne eksperimente. Nana mi je pričala da su Švabe od ljudskih koža pravili lampe i kožni namještaj!…Jah, pa ti vidi! Kaže nana da su njemu pokušali zašit pseću nogu! …Jebo im pas mater!

To veče sam sjedila na prozorskoj dasci i mislila o onom što mi je mala ispričala. I o Borgesu koji je rekao da je zbilja užasno koliko nesreće ima na svijetu ali da je još užasnije to što ljudi mogu učiniti jedni drugima. Ne znam… Što sam starija, to mi sve češće pada na pamet – bojim se reći da ne prođe dan a da o tome ne mislim… Tu je i Schopenahuer koji kaže da je prirodno stanje ljudi da budu zli i da je svako dobro djelo pravo čudo. Pa ti vidi, što bi rekla mala!
Postepeno mi je sama gđa Moli postala manje zanimljivija od njih dvoje kao para pa sam maltene vrebala svaki trenutak da ih sretnem zajedno. No nekako mi to baš i nije uspijevalo. Kad bih posumnjala da su zajedno u bašti ili u kući, nisam imala dovoljno hrabrosti da izađem iz svoje mišje rupe i prekinem ljude u njihovoj sreći. Mislila sam i o razlozima njihovog skrivanja te šta uopće može dvoje ljudi, takoreći, u godinama navesti da svoju vezu kriju od svijeta!?
A onda sam ih jednom ‘uhvatila’! Bilo je kasno popodne i, mada prohladan zimski dan, sjedila sam na okviru prozora svoje sobe i pušila cigaretu. Kad su njih dvoje ušetali u baštu umalo da sam od uzbuđenja pala tik pred njihove noge! Da su samo digli pogled, ukebali bi me, što bi zbilja bilo vrlo neugodno. Gledala sam ih kako stavljaju tegle na tek izrasle mladice, kako presađuju cvijeće i popravljaju ogradicu od kamenja koje se bjelasalo poput obrašćića i butina kerubina. Koliko sam mogla vidjeti sa svog fizički nezavidnog položaja, svako malo bi se pogledali s neizmjernom nježnošću i razumijevanjem, što je nadilazalo svaku formu verbalne komunikacije. Bila je to ljubav bez riječi. Skoro da sam bila ljubomorna što Moli nije takva i prema meni! U tom predvečerju što je štipala svaki milimetar ogoljene kože, osjetila sam se uistinu posebnom radi tog prizora koji sumnjam da je vidjelo mnogo ljudi. Poznata spisateljica je u jednom svom interviewu rekla da su danas star(ij)e osobe diskriminirane. Od glumica koje pređu pedesetu i uopće ne dobijaju ponude za snimanja (sjeća li se ko Debre Winger?) književnika koji se moraju dovijati da privuku pažnju, prvenstveno mlađe publike, do toga da danas, naprimjer, u moru časopisa za ribare, ljubitelje pasa te modne sljedbenike, ne znam da postoji neki časopis za one starije. Pa, recimo, imamo reklame za mobitele čija su glavna dva lika par juvenilnih mladaca u odličnoj formi & savršenog stasa, veliki broj reklamnih kampanja čija je ciljna grupa prokreativno aktivna populacija i tako dalje. A šta ako i moja Moli i topal vjeruju da je ljubav ‘rezervirana’ isključivo za mlađe te se radi toga sklanjaju od očiju javnosti? U mojoj familiji ima jedan stari tetak koji je radio u mikrobiološkoj laboratoriji i koji se što se kaže ‘pod stare dane’ oženio. Od svadbe je prošlo sigurno i desetak godina ali njega i dan danas ‘prozivaju’ radi toga.
Konačno, najbolji fol je bio kad mi je topal, ulazeći na sražnja vrata kuće, zavjerenički namignuo! Otada ga više i nisam zvala topalom, jer sam osjećala da ga poznajem više od ostalih – stoga ga nisam ni mogla zvati istim imenom.

*

Kod Melanije Pardo sam stanovala nešto manje od dvije godine. Na odlasku sam joj na dar poklonila par antiknih šalica za čaj. Napravili su mi jedan prilično dirljiv rastanak u bašti. Moli je za tu priliku napravila tradicionalne sefardske kolačiće po čemu sam vidjela koliko joj je stalo.
Isak – tako se zvao on – mi je poklonio malu bakrenu graviru naše ulice; nisam ni imala pojma da drži zanatsku radnju dole kod Latinske ćuprije. Na njoj se fino vidi badem-butik u kojem sam prvi put saznala za njih dvoje a prepoznajem i dragu mi kuću gđe Moli. Kad se malo bolje zagledam, vidim i cvijeće.
Uz sva pusta obećanja kojima su ljudi skloni na rastanku, daleko od toga da sam redovno navraćala u najdražu mi ulicu u Sarajevu. No mora da je prošlo i pet godina kad sam se odvažila da posjetim gđu Moli i, nadala sam se, Isaka. Bio je zbilja prelijep osjećaj doći u taj dio grada. Stajala sam, dakle, pred vratima kuće baš kao i onog prvog dana kad sam vidjela pločicu s imenom Melanija Pardo. No sada je stilizovanim slovima pisalo neko drugo prezime. Svo moje oduševljenje je splasnulo. Ironično, ovaj put je to bilo zato što moju Moli, po svemu sudeći, neću ni vidjeti. Stoga sam, kad se preda mnom pojavila nepoznata mlada žena – kćerka, rođaka ili bilo ko – pitala kako da dođem do Bentbaše. Žena mi je ljubazno odgovorila i krenula sam uz stepenice. I tada, pogledavši na zid kuće, bila sam sigurna da gospođe Moli i Isaka više nema. Lutajućeg jevreja ona nikad ne bi iznijela napolje. Ne nakon svega kroz šta je prošao.

(Priča je nagrađena 2. nagradom natječaja Bejahad 2004 za najbolju kratku priču sa židovskom tematikom)