Silvio Forza

Manjinsko izdavaštvo između kultura i identiteta

Sarajevske Sveske br. 27/28

„Edit“ iz Rijeke, izdavačka kuća Italijana Hrvatske i Slovenije, bavi se manjinskim izdavaštvom. Baviti se manjinskim izdavaštvom znači prvenstveno načiniti jasan programski izbor na kojem zasnovati svoju djelatnost. Prvo što se ne smije učiniti je izdaja semantičke vrijednosti sintagme u kojoj "izdavaštvo" treba čitati i kao disciplinsku sektorijalnost tout court (u našem slučaju književnost i školski udžbenici) koja se mora zasnivati na umjetničkim i estetskim kriterijima (ukoliko estetika stvarno postoji, ali to je druga priča) i u kojoj "manjinska" znači u biti etničko postojanje. Drugim riječima, u slučaju „Edit-a“, ne može se biti izdavač književnih djela koja su sama sebi cilj, nevezana za teritorij i ljudske sudbine – to jest bez etičke obaveze "naznake mjesta", niti se može raditi samo djelo koje je javno nacionalno potvrđeno i koje ne zna i ne želi da napravi distinkciju između "pisaca" i "onih koji pišu".
S obzirom da objavljivanjem udžbenika „Edit“ obavlja efektivnu, legitimnu i korisnu izdavačku djelatnost, podrazumijevajući da se istovremeno ne može baviti "književnim izdavaštvom" iz tržišnih razloga i prihvaćajući da to radi u uvjerenju da književnost omogućava uživanje kulture (jezičke, socijalne, simboličke i općenito misaone, ali omogućava i veoma uzvišeno "uživanje u čitanju"), od temeljne važnosti za izgradnju i konsolidaciju ličnosti Čovjeka (Rossana Rossanda dobro kaže da se "ne mora umrijeti od Googla"), ostaje da se pobliže razmotri značenje atributa "manjinska".
Po pitanju etničkog legitimiziranja, među brojnim nijansama koje se mogu uočiti u lepezi koja se širi između nemoći getoizacije i kastracije integracije, „Edit“ je odabrao da upotrijebi "sredstvo-knjigu" kao provodnik književnosti koja se predstavlja (takođe, ali ne samo to) kao jedna od temeljnih kockica mozaika u nacionalnom identitetu Italijana Istre, Rijeke i Dalmacije. Ali, u vezi sa ovim poslanjem, kojemu je podloga vrijeme (pod kojim se podrazumijeva i kao prošlost-sidro i kao budućnost-jedro), treba odmah reći njegovo krajnje značenje: osjećaj nacionalne pripadnosti, koje se postiže i putem književnosti, nije samoutješna odredišna luka, nego je polazni mol sa kojeg se ukrcava na plovidbu društveno kulturnim rutama interetničkog suživota, dijaloga i razmjene, međusobnog upoznavanja naroda koji istorijski obitavaju obale sa ove strane sjevernog Jadrana. I to se može raditi upravo sada kada, kao što kaže Betizza, srdžba i nacionalni kontrasti nisu više "ljuti kruh svagdašnji" kojim su se hranili stanovnici ovih područja.
Jasno je da zasnivanje svog postojanja na anakronim i sumnjivim terminima kao što su "identitet" i "nacija" (da ne spominjemo autohtonost, sa blagim vonjem rasizma) podudara se sa opasnošću da se zauzvrat prilijepe istrošene i razarajuće etikete perifernosti i marginalnosti: oni koji upućuju ovakve optužbe često ne uzimaju u obzir činjenicu da su identitet i nacija opasni orijentiri ukoliko su loše prerađeni unutar većine (za koju je slobodna upotreba jezika i umjereno izražavanje identiteta ne predstavljaju objektivne prepreke slobodnom izražavanju i stoga nisu svakidašnji egzistencijalni problem), a taj isti identitet, nacija i jezik su kapitalni markeri samoodređenja i priznanja neke manjine; to su uslovi da bi ona mogla "de facto postojati". Ovo se mora imati u vidu kada se govori o suživotu i multikulturalnosti, koji ne podrazumijevaju slobodnu integraciju ili prisilnu asimilaciju, nego kulturno bogatstvo koje proizlazi iz identiteta koji komuniciraju i proširuju svoje granice ne gubeći pri tom svoj "teritorij".
Unutar Italijanske nacionalne zajednice Hrvatske i Slovenije, nakon drugog svjetskog rata, pripajanje Istre i Rijeke Jugoslaviji i egzodus velikog broja domaćih Italijana, nastao je zaista problem identitetskog preživljavanja, kojem je razlog bio i to što je jezik, za samo nekoliko godina, od sredstva komunikacije na radnom mjestu i u administraciji, potisnut u prostor slobodnog vremena, a zatim u uži porodični ili u svakom slučaju privatni krug. Kada nestaje jezik, nestaje i nacionalni identitet: u tom kontekstu prikladno je zapažanje koje je izrekao Antonio Gramsci, po kojem "nema nacije bez književnosti". A u Istri, nakon 1944–47–57, trebalo je zaista da se rodi nova "nacija", nacija Italijana koji su ostali i koji su se na nekim istorijskim lokalitetima prvi puta našli u stanju manjine. Tako je u Istri i Kvarneru književnost na italijanskom jeziku zadobila novi društveni mandat, jer se nije više mogla ograničavati na puko bavljenje umjetnošću. Radilo se o sučeljavanju sa identitetom koji je trebalo održati u životu, počevši od ponovnog uspostavljanja jezika. I književnost je zaista bila značajno sredstvo na mnogim nivoima jer, kao što objašnjava Giuseppe Rinaldi u svom "Letteratura e identità", ona je "usko povezana sa jezikom (...), nudi neiscrpni repertoar simboličkog materijala (...) koji možemo neprekidno usvajati, proizvodeći neprekidnu integraciju svog identiteta".

Uzimajući za usvojeno, kao što piše i Ezio Raimondi – slijedeći Gramscija – u svojoj knjizi "Letteratura e identità nazionale", da je "književnost mjesto na kojem se stvara identitet jedne zemlje", i neovisno o tome, piše dalje Raimondi, što je "u našoj književnoj tradiciji, počevši od Dantea, sačuvano zajedničko pamćenje Italijana", treba imati u vidu da je u italijanskoj kulturi, odnos književnosti i identiteta slijedio različite i alternative putanje između dva pola, od književnosti kao sredstva nacionalnog razvoja do književnosti kao nadnacionalne djelatnosti koju ne zanima "domovina". Ovakvo kretanje je dobro sintetizirao Romano Luperini u eseju "Letteratura e l'identità nazionale nel Novecento" u kojem zapaža da se nedostatak ljubavi pisaca prema nacionalnim osjećanjima potpuno afirmira već početkom XX stoljeća. "Reklo bi se da nakon generacije okupljene oko časopisa 'La voce' i futurista", piše Luperini, "sve veći dio naše književnosti se uklanja zadatku da stvara i obogaćuje ili da samo promišlja i određuje nacionalni identitet koji je bio u centru pažnje generacija Romantike i Preporoda, kao i onih poslije ujedinjenja..." Luperini, iako pronalazi trenutak raskida, odnosno momenat kada su pisci napustili pisanje natopljeno nacionalnim identitetom, ne navodi eksplicitno motive toga: kao što se može zamisliti, motivi se mogu vidjeti u volji pisaca, naročito u drugoj polovini stoljeća, da "zaobiđu" tematike natopljene nacijom i zbog toga što je u to vrijeme italijanska nacija direktno asocirala na fašističku degeneraciju i izgubljeni rat. U svakom slučaju, krajnji Luperinijev sud se čini sasvim prihvatljivim: "italijanska književnost vjekovima je ne samo odražavala osjećanja nacionalnog identiteta, koja su već postojala među višim društvenim slojevima, nego je ta osjećanja i izazivala i proizvodila. Tokom dvadesetog vijeka dogodilo se nešto što je istrošilo, i možda prekinulo, taj dijalektički odnos. Naravno da književnost ne može da ne predstavlja kulturnu klimu u kojoj nastaje i tako uvijek odražava neku nacionalnu svijest, pa tako i u XX vijeku, ali tad se ona čini sve više rastočena i bezoblična, dok je umjetničko gledanje koje je odražava postalo, u zadnjim decenijama stoljeća, sve više opušteno i izbjegavajuće ili čak agnostičko i indiferentno na tu temu".
Ako je Luperinijev zaključak tačan, on nam omogućava da odredimo razloge velike tematsko hronološke neusklađenosti – dijelom još uvijek u toku – između italijanske književnosti i književnosti Italijana koji su ostali u bivšoj Jugoslaviji: u trenutku kada italijanski pisci, koji su u svakodnevnom životu "zadržali naciju", radije guraju u zaborav pamćenje, italijanski pisci Istre i Kvarnera moraju pronaći izgubljenu naciju i potpuno uranjati u pamćenje. Ako je istina ono što kaže Luperini, to jest da je nacionalni identitet 'idejno i kulturno nasljeđe, tradicija vrijednosti, kolektivno pamćenje", u Istri i na Rijeci identitet je ugrožen upravo zato što nedostaje pamćenje. To je dakle razlog što se u Istri, na Rijeci i u Dalmaciji, kada se piše na italijanskom, stvara tako mnogo memoarske književnosti. S druge strane, u panorami italijanske književnosti, memoarska književnost u odnosu na velike tragedije XX stoljeća nije u praksi mnogo zastupljena. Bolje bi bilo reći da pored veoma bogate memoarske publicistike, malobrojni pisci su se zaputili u to minsko polje, ali svi od velike vrijednosti, prvi Primo Levi, zatim Ignazio Silone, Italo Calvino, Luigi Meneghello, Beppe Fenoglio, Elio Vittorini, Cesare Pavese. Ipak, ovaj segment svakako nije bio jedno od glavnih uporišta savremene italijanske književnosti, kao što je to slučaj sa izvankontekstnom italijanskom književnošću onih koji su ostali na području Istre i Kvarnera.
Kao što je već rečeno u Uvodu pripovjedaka "Panorama ristretto" koje je napisala Ester Barlessi, do gubitka pamćenja dolazi jer je u skorijim zvaničnim verzijama istarske istorije jedna noseća karika potisnuta, i jedna ljudska komponenta, italijanska, je zaobiđena ili, još gore, maniristički etiketirana kao derivat okupacije, kao element koji smeta. Problem je što je ta presječena istorijska priča autoritarno prevedena u modele ponašanja na osnovu kojih se sadašnjosti pristupa sa skoro potpunim nepoznavanjem prošlosti. A jasno je da to kvari odnose između "onih koji znaju" šta je bilo prije i "onih koji ne znaju": odatle taj "stalni oblak neraspoloženja" o kojem govori Nelida Milani u priči "La valigia di cartone", u kojoj izgleda da oni koji su ostali čuvaju "mrtve ili umiruće stvari, so i pepeo", kao i da im je "sudbina da budu čuvari grobova i ruševina, ako već ne niko i ništa".
Memoarska književnost, tako raširena u našoj Nacionalnoj zajednici, uzima dakle na sebe potrebu da ponovo uspostavi, literarnim putem, nedostajuću sintezu, odnosno da ponovo uspostavi uklonjene slike vjekovne istarske istorijske sekvence na ovom području. To znači da se "smisao" teksta nalazi u odnosu prošlosti i sadašnjosti koji ta djela pokušavaju (ponovo) uspostaviti, dobro znajući da možemo biti ono što jesmo samo ako smo svjesni svoje prošlosti. A upravo tu se krije najveća frustracija memoarskih prozaista – kao što su Ester Barlessi, Gianna Dallemulle Ausenak, Mario Schiavato, Claudio Ugussi i iz dosta razloga i “osobiti” Nelida Milani Kruljac, Osvaldo Ramous i Ezio Mestrovich – Italijani koji su 1945.g. ostali u Istri, Rijeci i Dalmaciji.
Motivi koji su u osnovi te frustracije mogu se sažeti na slijedeći način: prvo, Italijani, Hrvati i Slovenci danas žive jedni pored drugih u raznim mjestima Istre i Kvarnera; drugo, ta mjesta, neovisno o porijeklu današnjih stanovnika, potomci su prošlosti u kojoj je italijansko postojanje bilo fundamentalno; treće, tokom pedeset godina jugoslavenskog nacional-komunizma, te "italijanske oznake" su negirane, uklanjane, stigmatizirane, protjerane sa prognanicima; četvrto, radi potiskivanja iz treće tačke, sadašnji stanovnici tih mjesta malo ili ništa ne znaju o prošlosti obilježenoj istorijom koja je i "italijanska", pa je njihov odnos prema istoriji mjesta u kojima žive snažno kontaminiran kontaminiranim i kontaminirajućim predrasudama; peto, u nedostatku didaktičkih i posredničkih strategija obnove, književnost, osim što služi kao ispusni ventil, slobodna zona u kojoj se događa iskupljenje, praksa koja ublažava frustracije koje traju, može postati i sredstvo ponovnog zadobivanja istorije. Zbog toga je u tom djelovanju, pamćenje vjerni saučesnik književnika.
Pokušajmo ući dublje u kontekst. Lina Bolzoni, direktorica "Centra za informatičku obradu tekstova i slika u Književnoj tradiciji visoke normalne škole u Pizi", zapaža da "danas, kada se govori o problemu pamćenja, misli se prije svega na neke sadržaje, na primjer na najtragičnije momente u istoriji XX vijeka, na koncentracione logore, gulage, na totalitarizme. Problem pamćenja postaje tada etička potreba da se ne zaboravi, kao čin pravde i odgovornosti prema žrtvama, kao obaveza budnosti kako se slični užasi ne bi ponovili". Upravo tako: šta je bio egzodus, barem za vjekovnu istarsko-riječku dušu, ako ne jedan od "najtragičnijih momenata u istoriji XX vijeka"? U tom pogledu, memoarska književnost Italijanske nacionalne zajednice u potpunosti je odgovor na "etičku potrebu da se ne zaboravi" i anticipira i za nekoliko decenija napetost koju je tek nedavno italijanski kritičar Pier Vincenzo Mengaldo – govoreći o holokaustu – opisao (programski, u naslovu jedne svoje knjige) kao "osveta je priča". I sam Carlo Emilio Gadda, govoreći o "uvredama sudbine", rekao je (1950. – "Intervju pred mikrofonom"), "u mom životu "poniženom i povrijeđenom" naracija mi se, ponekad, činila sredstvom koje će mi omogućiti da utvrdim "svoju" istinu; odnosno, "moj" način gledanja: sredstvo traženja nadoknade protiv uvreda sudbine i njenih ljudskih ubojitih zrna: apsolutno, sredstvo iskupljenja i osvete. Tako moje pripovijedanje otkriva, u više navrata, ozlojeđeni ton nekoga ko priča obuzdavajući srdžbu i gnjev". I naš Alessandro Damiani, u svom romanu "Ed ebbero la luna", piše: mogućnost pripovijedanja sebe predstavljala je možda jedan način oslobođenja".
Ali, osim moguće opasnosti koje potiču od potisnute ljutnje, memoarske priče mogu se gledati i kao spoznajni model za mlade, ali uz jednu napomenu: pamćenje se "upotrebljava" samo radi "osvete" surovoj sudbini, a nikako kao sredstvo pozivanja na osvetu "drugom". Naprotiv, memoarski pisci na neki način vole da se s povjerenjem uljuljkuju u pamćenju, jer u njemu nalaze utočište, utjehu, jasnu svijest o legitimnosti svog postojanja ovdje i sada. Radi se dakle o pamćenju kao sredstvu revitalizacije sopstvenog postojanja. Pamćenje je, dakle, u funkciji ponovnog zadobivanja nacionalnog identiteta koji se može obnoviti iz kulture, u ovom slučaju književnosti, a ne iz neodređenih političkih pozivanja na tlo i krv. Radeći na tome, naši pisci su bili na liniji Luperinijevih uvjerenja po kojem "nacionalni identitet je kulturna a ne etnička činjenica: hrani se kolektivnim pamćenjem koje zahtijeva da se stalno nanovo selekcionira i motivira, dakle ažurira".
Jednom istaknute zasluge memoarske književnosti, ne treba ulaziti u rizik da se ne vidi i druga, manje sunčana, strana medalje. Imajući tako u vidu da ponekad u tekstovima naših pisaca nailazimo na tragove neprilagođenosti o kojoj je govorio Claudio Magris ("ko se nalazi na marginama života piše jedno da bi aludirao na drugo") i filozof Umberto Galimberti (nostalgija ili čak ludilo kao posljedica neprilagođenosti), mogli bi se podvrgnuti i nekoj etnopsihijatriji pamćenja, uzimajući u obzir i neporecivi višak nostalgije koji predstavlja višak identiteta. A Lévi Strauss je smatrao da je nostalgija višak komunikacije sa samim sobom, odnosno mana koja pronalazi svoju suprotnost u zaboravu, što je nedostatak komunikacije sa samim sobom. I jedno i drugo polje (pamćenje i zaborav) dobro je poznato našoj manjini.
Ali da se vratimo najuvjerljivijem tumačenju: danas nakon dužeg niza publikacija i ponekog priznanja, izgleda jasno da su vraćanje i održavanje italijanskog identiteta u Istri i na Rijeci postignuti dijelom zahvaljujući i memoarskoj književnosti. Eventualno, problem je da se još jednom Italijanska nacionalna zajednica u Istri i Rijeci, ta "mala Italija" (kako je naziva Scotti), taj iver italijanštine teritorijalno i društveno izvan konteksta, nalazi u neharmoničnom odnosu sa čizmom, gdje danas, barem kako piše Ruggiero Romano u djelu "Paese Italia. Venti secoli di identità", intelektualci koji su pokušali definirati italijanski identitet ne spominju više kulturu i književnost nego su "morali priznati da je ona plod vanjske percepcije, a ne samosvijesti Italijana, i da se ne pridržava toliko političko-državne dimenzije, koliko kuhinje, odjevanja i nekih modela italijanskog poduzetništva, proizvodnje i potrošnje". Ne može se ne primijetiti da i ove extrakulturalne crte mogu biti jako dobro razrađene u književnosti. Ali to je, barem ovdje, od drugorazrednog značaja.

Pogledajmo, na kraju, načine i motive izdavaštva u svjetlu prethodnih zapažanja. U odnosu na književnu panoramu koja je zaista bila identitetski barjak (osim općenito kulturni), ali koji je decenijama imao tek prigodne i slučajne izdavačke ishode, u zadnje vrijeme sektor književnih edicija „Edita“ (vodi ga Liliana Venucci Stefan, a čine ga i Doris Ottaviani i Tiziana Raspor, koje po pitanju grafike podržavaju umjetnički direktor Daria Vlahov Horvat i dizajner Željka Kovačić), zamijenio je "slučajnost" sa "uzročnošću" i pokrenuo jedan organski izdavački projekt sa ciljem da pronađe, uredi i sistematizira, objavi i širi i promovira, ne samo najbolji nego i najveći dio književnog stvaralaštva Italijanske nacionalne zajednice Hrvatske i Slovenije.
Nacionalne manjine odlikuju se prvenstveno svojom kulturalnom dimenzijom (jezik i kultura, iako i upravo zato što su kvantitativno reducirani na teritoriju, ono su što ih čini "manjinama") te štampana knjiga na tom jeziku postaje njihov najautentičniji kulturni izraz. Upravo iz razloga što kultura knjige omogućava da budu vidljive i da stvaraju konzistentnost, „Edit“ je odlučio da ponudi na izdavačkom planu – odnosno na planu medija i time i certifikacije – sasvim precizan kulturalni diskurs, autentičan, dakle, u odnosu na samu fiziologiju manjine. Knjiga, osobito ako je dobra i dobro promovirana, omogućava da se postigne vidljivost, prenose kulturna dobra, modeliraju ličnosti i mali mitovi, ukratko, da se kreira zajednica. Prema tome manjinsko izdavaštvo mora postojati baš zato da bi manjina mogla biti određena, da bi mogla, kao što je rečeno na početku, da de facto postoji.
Na tragu ovih uvjerenja, pokrenute su neke nove edicije, nastale kao odgovor na razna poglavlja „Edit-ova“ poslanja: promovirati istorijsko književno blago Italijanske nacionalne zajednice (Edicija "Altre lettere italiane"), lansirati nove autore oslobađajući ih od kočnica onoga "ovdje i nekad" i puštajući ih da se pokažu u "današnjem svijetu" ("Lo scampo gigante"), nanovo uspostaviti bliskost sa sudbinom i osjećanjima prognanika ("Richiami"), predstavljajući ih i u hrvatskom prevodu ("Egzodika"), pružiti instrumente dijaloga i razmjene između italijanskog i hrvatskog i slovenskog književnog svijeta ("A porte aperte"), obraćati se djeci, odnosno italijanskoj nacionalnoj zajednici koja se obnavlja ("La fionda"). Bit će pokrenuta još jedna edicija posvećena prevodima na hrvatski i slovenski autora iz Italijanske nacionalne zajednice, te još jedna, takođe prevoda na hrvatski i slovenski, klasičnih i savremenih italijanskih pisaca. Već je zaživjela, sa četiri naslova, edicija "Passaggi", ostvarena sa ko-izdavačem "Il ramo d'oro" iz Trsta, koji objavljuje djela pisaca Sjevernog Jadrana; ukratko, jedinstven okvir za najbolje pisce kako među Italijanima koji su ostali tako i među prognanicima. Na planu esejistike, „Edit“ se predstavlja sa edicijom "L’identità dentro" i na tom planu ima dragocjenu saradnju sa Društvom za istraživanja "Pietas Julia" iz Pule. Veoma značajne su i prigodne edicije, kao ona posvećena knjizi Eme Tonchinich "Moretto fiumano". Nije manje važna ni profesionalna podrška koju „Edit“ pruža i drugim subjektima Zajednice, u funkciji objavljivanja naslova zaista vrijednih spomena, kao što je monografija "Italiani a Fiume" ili publikacije o didaktičkim problemima. Pa da pogledamo bliže neke od spomenutih edicija.

Altre lettere italiane, edicija pisaca Istre i Kvarnera

Edicija je posvećena piscima iz Italijanske nacionalne zajednice koja živi u Hrvatskoj i Sloveniji, radi difuzije djela književnosti koja, u svojoj drugosti i italo-istarskoj i italo-riječkoj različitosti, i dalje ostaje italijanska književnost. Edicija ima za cilj promociju proze i poezije nastale u društvenom i jezičkom kontekstu koji nije (više) italijanski i koje su upravo zato bile i jesu izraz identiteta, mjesto očuvanja i povrata pamćenja, instrument putem kojeg se može prenositi intimno ali istovremeno i grupno kulturno blago.
Književna proizvodnja u Istri i Kvarneru danas nije samo umjetnička preokupacija: ona je snažan signal još uvijek pulsirajućeg postojanja, želja da i "drugi" učestvuju u življenju tipičnom za ovaj mikrokozmos i iz čije posebnosti proizlazi neponovljivo dragocjena univerzalnost.

Lo scampo gigante, edicija nove italijanske književnosti Istre i Kvarnera

Lo scampo gigante (divovski skamp), literrna figura, obitava u vodama Kvarnera, zaliva gdje se sreću Rijeka, otoci arhipelaga Krka i Lošinja, i Istra, mjesta gdje oduvijek žive Italijani Sjevernog Jadrana, danas manjina u državama Hrvatskoj i Sloveniji. U svom DNK Skamp, kao i Italijani Istre i Kvarnera, u zajedničkoj anomaliji, ima potrebu za mimikrijom, da se primiri i ušuti ispod površine preko koje se odvija život. Ipak, instinkt samoodržanja ih navodi, povremeno, da skoče uvis i uzburkaju vodu. Čine to kao da kažu: "I mi smo ovdje i hoćemo da pripadamo ovom svijetu". Sa ovom edicijom, novi autori italijanske književnosti u Istri i Kvarneru, posebni kao što je to divovski skamp, žele napustiti udobnu skučenost izolacije u dubinama i skočiti preko mora u susret s nebom. Gdje svi, da bi letjeli, odnosno da ne bi pali, moraju imati krila.

A porte aperte, edicija hrvatskih i slovenskih pisaca u italijanskom prevodu

Edicija je posvećena hrvatskim i slovenskim autorima u italijanskom prevodu sa ciljem potvrđivanja i učvršćivanja istorijsko-kulturnih relacija između dvije jadranske obale. Radi se o primjeni one zdrave kontaminacije, nastale još u XV vijeku, kada su prva hrvatska književna djela štampana u Laguni, u štampariji Manunzio, a nastavila se u književnoj tradiciji Istočnog Jadrana, uvijek spremna da pronađe nove povode koji su od Renesanse nadalje, dolazili iz Italije i padali na plodno tlo, sa velikom željom za građanskim iskupljenjem, tlo spremno da ih prihvati i razradi u odgovarajućim lokalnim varijantama.
Danas hrvatska i slovenska književnost, na istoj liniji po pitanju forme sa trenutnim univerzalnim tendencijama, mogu ponuditi priče, obnoviti pamćenja i ponuditi stilske modele koji mogu dirati senzibilitet i zanimanje italijanskog čitaoca. Nastala u kontekstu koji je dugo bio "sa one strane", i koji se sada, na putu otvorenih vrata, reintegriše u evropski prostor, hrvatska i slovenska pisma postaju temeljne kockice transnacionalnog mozaika u kojem različitost želi postati jedinstvo.

Richiami, edicija italijanskih autora porijeklom iz Istre, Rijeke i Dalmacije

"Richiami", odnosno literarna svjedočenja koja proizlaze iz mučne istorije "istočne granice", sabrana su u ediciji posvećenoj italijanskim piscima istarskog, riječkog i dalmatinskog porijekla, kojima je sudbina namijenila raskid pupčane vrpce koja svakoga spaja sa rodnim krajem. U ovom slučaju imamo pred sobom "mjesto" na kojem se italijansko, hrvatsko i slovensko stanovništvo, tokom istorije, susretalo, sučeljavalo, sukobljavalo, a posebno miješalo, iz čega je nastao izuzetan bogat ljudski i kulturni ambijent. Edicija "Richiami" predstavlja "druge" uglove gledanja, "druge" argumente, koagulira sudbine, povezuje lebdeće prostore, vodi nit pamćenja u produžetke. Želi da bude prvenstveno izlog onih djela, proživljenih i iznenađujućih u kojima prvobitni "zov" zemlje postaje svjestan i sučeljava se sa svim onim nijansama, sa svim varijablama koje izmiču, svim kontradikcijama koje čine dragocjenim istočni Jadran.

La fionda, edicija junior

La fionda, praćka, je sredstvo za lansiranje, a sastoji se od rašlji na čijim su krajevima zavezane dvije elastike povezane komadom kože na koji se postavlja kamenčić za bacanje. Primitivnim ljudima je služila za lov, odnosno za zadovoljenje primarne potrebe, preživljavanje i evoluciju. Juče kao i danas, praćka je igračka: od siromašna materijala ali živa, blještava, dostupna. Nazvati tako ediciju za djecu znači naglasiti zabavnu dimenziju knjige. Ko čita uključuje prekidač koji pokreće radoznalost, imaginaciju, spoznavanje bez vremenskih koordinata: mladom čitaocu će se dopasti ono što će individualni jezik svakog odraslog pisca uspjeti naracijom da prenese. Svaki pojedini pisac je kao solo pjevač u veoma posebnom, jedinstvenom horu kakav je italijanska nacionalna grupa u Hrvatskoj i Sloveniji. Ako ova nova izdavačka „Editova“ produkcija može figurativno predstavljati držač praćke, pisac je sa svojim riječima projektil koji "štipka" mladog čitaoca. Praćka tako postaje sredstvo spoznavanja. A štipni danas, štipni sutra...

Jasno je da objavljivanje jedne knjige, ako nije podržano dobrom distribucijom, može da se svede na rad koji je sam sebi cilj. Iz tog razloga jedan od glavnih zadataka je podmazivanje distribucije: odnedavno knjige „Edita“ se mogu naći u pedesetak knjižara u više italijanskih gradova. Slijedit će pokušaji da se postigne kapilarna prisutnost, uz učešće na sajmovima, književnim susretima i raznim danima knjige u Hrvatskoj, Sloveniji, Italiji i inostranstvu.
Pozitivne reakcije dijela publike nisu izostale: nedostaje još uvijek veća pažnja italijanske književne kritike, istorijski nedovoljno raspoložene da proširi na naše obale italijanski kulturni prostor, da posmatra pisce Italijanske nacionalne zajednice unutar italijanske književne geografije. Pa ipak i književnost Italijanske nacionalne zajednice – baš kao i u književnosti imigranata u Italiju koja jeste predmet proučavanja – može se iščitavati interdisciplinarno, od stilsko-narativne analize do filozofskog pristupa, od istorijskog do sociološkog, od pedagoškog do antropološkog. Možemo mirno citirati ono što Paolo Cardellicchio piše u eseju "Vite sospese: letteratura e identità nell'esperienza del migrante" o književnosti imigranata u Italiju: naracija "ima dvostruku funkciju: prva je da pokaže da se može živjeti više života u jednom životu, da su u današnjem svijetu ljudi pod pritiskom, htjeli ne htjeli, da ponovo promišljaju sebe. Druga je da približe čitaoca temama koje nisu ja sam, i ne samo približe, nego da prodru u najintimnije pore njegove egzistencije, sa rezultatom da drugačiji postane jednak meni". Ali treba prvenstveno citirati slijedeći pasus: "to je književnost koja zaslužuje pažnju, ako ništa drugo radi istorijskog poznavanja Italijana". Još jednom, dakle, moramo prevazići geografske i simboličke barijere koje nas razdvajaju.

prevela s talijanskog: Nadira Šehović