Jelena Lengold

LUTANJA

Sarajevske Sveske br. 14

Baš kad je žena sklanjala sa stola tanjire i posudu za salatu, mačak se pojavio. U jednom skoku preskočio je dvorišnu ogradu i uputio se ka svojoj činijici sa hranom. Tačno je znao gde ga čeka njegov obrok. Žena uzviknu radosno:
– Hej, evo ga Lola!
– Rekao sam ti da će se vratiti – čuo se glas iz kuće. – Uvek se vrati.
Muškarac je izašao na prag kuće i pružio ruku da prihvati posuđe koje je njegova žena nosila. Nasmešio se ka njoj:
– Mačori se uvek vraćaju po svoj komad mesa, valjda toliko znaš o nama.
Uzvratila mu je jednim od onih osmeha čije puno značenje razumeju samo ljudi koji dele isti krevet. Oboje su neko vreme stajali tu, kao u zamrznutom kadru, i posmatrali svog velikog žutog mačka. Mačak je glasno i halapljivo dovršavao svoju porciju. U jednom momentu, kada je valjda osetio da je sit, naglo se okrenuo od svoje činije i počeo pažljivo da se oblizuje. Prvo bi olizao svoju šapu, a onda njome prelazio po svim delovima svog gipkog tela. Savijao se u nemoguće lukove i uspevao da jezikom dotakne i najudaljenije tačke svojih leđa, stomaka i repa.
– Izgleda da je okej – reče žena. – Deluje mi da je čitav, ne fali mu uvo, ne fali mu oko, rep je ceo, izgleda da se gospodin Lola i ovaj put izvukao.
– Ma naravno – reče njen muž ulazeći u kuću. – Ti previše brineš za njega. Skuvaću nam kafu.
Žena se vratila za sto, u hladovinu velike lipe. Bio je topao aprilski dan. Lale i narcisi svuda unaokolo, to je bilo njihovo vreme. Zapalila je cigaretu i prelazila pogledom po bašti. Gledala je žbunove koje bi trebalo orezati, mesta na kojima joj se činilo da fali još poneki cvet, onda je ponovo gledala u Lolu, koji je sada već sasvim spokojno ležao na pohabanom ćebetu, žmirkajući ka njoj svojim žutim očima. Znala je da će uskoro da zaspi i da će zatim spavati satima. Uvek je tako bilo. Ljudi nikada ne spavaju tako spokojno, pomisli ona sa pomalo zavisti. Čak ni kada su deca. I onda im u san dolaze kojekakva čudovišta. A Lola je spavao savršeno bezbrižno. Tek pomalo bi se naziralo njegovo disanje, ritmično kretanje njegovog stomaka gore i dole. Ponekad bi mu se, od neke muve ili bubice, trgnulo uvo. Ponekad bi, ne otvarajući oči, ustao, izvio leđa, promenio pozu i nastavio da spava. I to bi bilo sve. Nije imao nikakvih briga. Nije mislio o onome što je bilo juče, nije imao planova, nije ga mučila zavist, nije imao nikakvih ambicija, nije osećao strepnju. A ko zna, pomisli ona, možda se ja varam, možda i on ima neke svoje mačije brige? Ipak, ova joj se pomisao činila malo verovatnom. Lola je, ovako usnuo, izgledao kao slika i prilika apsolutnog spokoja. Sit, umiven i bezbrižan. Savršeno bezbedan u svom dvorištu. Upitala se da li on uopšte zna šta je to bezbednost. Ili zna samo za strah, u trenutku kada ga oseti.
Posmatranje mačka uvek ju je na neki neobičan način umirivalo. Volela je da sedi pored njega, da spava pored njega, da gleda film pored njega, da jede dok on jede, da čita knjigu dok on drema sa glavom na njenim papučama, jednom rečju – volela je kada je mačak tu, u njenom vidokrugu.
Ali kad ga nije bilo, uvek je strepela. Kada je lutao unaokolo, po okolnim dvorištima, po trotoarima, po maloj brezovoj šumi koja je počinjala odmah iza njihovog zadnjeg dvorišta. Ko zna gde je sve Lola odlazio, mislila je ona. I svaki put je strepela, sluteći najstrašnije scenarije.
Zaglavljen u nečijem podrumu tužno mjauče danima i noćima i niko ga ne čuje.
Proždire ga komšijin ogroman krvožedni pas.
Upada u potok, ne uspeva da izađe i davi se.
Penje se na drvo jureći pticu, skače do najtanje grane i onda pada sa velike visine i lomi se.
Napada ga banda velikih glavatih uličnih mačora koji ga mrze zato što je lep i čist i uvek sit. Mora biti, slutila je, da ovi večito gladni mačori znaju da je on srećniji od njih. Nekim čulom osećaju to, bila je sigurna. Jedino nije mogla pretpostaviti da li ove osobine Lolu čine privlačnijim uličnim macama, za kojima je povremeno jurio, ili, naprotiv, one više vole one ogrubele, pune ožiljaka i ratnih trofeja? Ko bi razumeo mačke. Ko bi razumeo žene. Ko bi razumeo bilo koga...
– Evo kafe – reče njen muž i stavi dve šoljice na sto.
Seo je preko puta nje i posmatrao je. Ona je ćutke i dalje gledala u mačora.
– Nećeš valjda opet...?
Ona ga samo pogleda i slegnu ramenima.
– Molim te – reče on – pokušavajući da zvuči smireno – toliko puta smo već pričali o tome. Molim te, nemoj više...
– Ali svi kažu da bi to bilo mnogo bolje za njega...
– Svi! Koji svi? – prekinu je muž usred rečenice, gotovo vičući. – Ko su ti svi, zaista?
– Molim te nemoj da vičeš odmah. Veterinar. I drugi ljudi koji imaju mačke. Svi kažu da uopšte ne bi lutao kad bi bio kastriran. Bio bi više vezan za nas i stalno bi sedeo tu, u dvorištu.
– Da, sedeo bi tu kao neka stvar. Kao preparirana mačja lešina.
– Ne preteruj....
– Ja preterujem? – Ispio je svoju kafu gotovo u jednom gutljaju i nervozno lupkao prstima po stolu. – Slušaj, stvarno mi je muka da više razgovaramo o tome. Nećeš kastrirati ovog mačora! Nećeš i tačka! I ne mogu više o tome. Zaista. Zaista. Hajde da sad, ovog trenutka, promenimo temu.
Lola je za trenutak podigao glavu i lenjo pogledao u njih. Da li on uopšte sluti o čemu pričamo, pomisli žena. I, ako bi znao, da li bi uopšte mario?
Već sledećeg trenutka mačak se izvalio na leđa i nastavio da spava. Usta su mu bila pomalo otvorena, virila su mu dva oštra očnjaka, vrh jezika mu je visio iz usta. Izgledao je kao da je mrtav, pomisli žena, užasnuta. Došlo joj je da ode do njega i pomeri ga. Nije želela da ga dugo posmatra u ovoj pozi u kojoj joj liči na mrtvu mačku. Videla je u svom životu nekoliko mrtvih mačaka i sve su izgledale baš ovako, pomalo iskeženo, kao da su se u svom poslednjem, samrtnom času nekako gorko nasmejale sopstvenom mačjem usudu. Kao da su svetu, na kraju, poslale baš ovakav osmeh, sa očnjakom koji sija u pozadini.
Šta bi bilo kad bih mu rekla da razmišljam o mrtvim mačkama, pomisli žena. Šta bi bilo kad bismo jedni drugima govorili sve o čemu mislimo? Ili još gore, kad naše misli ne bi mogle da se sakriju? Možda bi onda ljudi uvežbali tehniku čistih, bezbednih, transparentnih misli?
Ona pogleda u njega, smešeći se, i shvati da je njegovo lice i dalje ljutito.
– Zbog čega se sad smeješ? – upita je muž.
– Pokušavam da mislim samo čiste misli. Misli koje bi svako mogao da čuje. Šta misliš, da li je to moguće?
– Ne verujem da bi želela da u ovom času čuješ moje misli.
– Zašto? – upita žena i dalje se smešeći. – Zar su tako užasne?
– Mislim – počeo on polako, kao da vrlo pažljivo bira reči koje će izgovoriti – da ti zapravo želiš da imaš potpunu kontrolu nad njim. Ne želiš da bilo gde ide, ne želiš da ima bilo kakav život izvan ovog ovde. Želiš da on neprestano leži tu na pragu i uklapa se u ambijent savršenog doma. Eto to mislim.
Žena skupi džemper oko tela. Odjednom joj se učinilo da je dunuo neku hladan vetar i da je zahladnelo. Pogleda u lišće lipe. Bilo je potpuno mirno. Nema vetra, pomisli ona, nema vetra, umišljam.
– Ne, nije tačno. Znaš i sam da nije tačno. Ja samo želim da on bude bezbedan.
– A šta bi, po tebi, bila cena te bezbednosti? Jedan besmisleni život u kome nema ni želje, ni izazova, ni opasnosti, ni rizika, ni borbe, jedan život u kome će se sve svoditi na to da se on dobro najede i onda legne da spava? Jesi li sigurna da znaš koliko zadovoljstva mu možda oduzimaš zato što ti hoćeš da budeš spokojna?
– Zadovoljstvo? Ne vidim kakvo je zadovoljstvo u tome što se neprestano tuče sa drugim mačorima i dolazi nam ovamo sav u ranama i onda mesecima moramo da ga krpimo i lečimo? Kakvo je to zadovoljstvo?
– Otkud ti znaš – reče njen muž – nikad nisi bila mačak. Ne možeš da znaš.
– A ti si bio?
Otvorio je usta kao da će da odgovori, ali nije rekao ništa. Samo je tako sedeo par sekundi, otvorenih usta, a onda ustao i otišao do stepenica. Seo je na prag i pomilovao Lolu po glavi. Mačak se u dva poteza smestio kod njega u krilo i nastavio da spava. Bilo mu je lepo, videla je to. Bilo mu je dobro tu, u nečijem krilu, nisu mu bile potrebne nikakve tuče i lutanja.
Ćutali su neko vreme, ona je polako dovršavala kafu, njen muž je rukom lagano prelazio po Lolinim leđima, čulo se samo kako mačak prede i kako se vrapci svađjaju negde u krošnji lipe.
– Zašto ovo nije dovoljno, ne razumem? – reče ona tiho, više kao da pita samu sebe.
Ne prestajući da miluje mačka, njen muž, isto tako tiho, reče:
– Zato što tamo, izvan ove ograde, postoji čitav jedan život koji treba istražiti. Onjušiti. Ugristi. Ogrebati. Zato što svaki mačor ima pravo na svoje rane i na svoja lutanja. I ako s tim ne možeš da se pomiriš, onda je bolje da nikoga i ne pokušavaš da voliš. Nikada.

Sada joj je definitivno bilo hladno. Ustala je i ušla u kuhinju. Mehanički je stala pored sudopere i počela da pere sudove od ručka. Napravila je puno pene i razgledala, sa zanimanjem, balončiće koji su se pravili na njenim dlanovima i nestajali pod mlazom vode. Sve to bilo je i pomalo smešno, mislila je. Sva ta njegova borba. Kao da ona ne zna. Naravno da zna. Svi ti odlasci i dolasci. Sva ta preterana pospanost. Naravno da zna. Uskoro će i telefon da zazvoni. Naravno da zna. I on će ponovo negde da ode. I neće ga biti satima. Naravno da zna. I on bi morao znati da ona zna.

Kasnije, kad je njen muž već zatvarao kapiju za sobom, ona mu doviknu sa praga:
– Ne zaboravi da kupiš sijalicu kad se budeš vraćao, pregorela je u kupatilu!
Njegov se glas već gubio, ali ga je čula, ulazeći u kuću:
– Okej, ako radnje još budu radile...

Mačak je nečujno ušao u kuću za njom.
– Šta kažeš na jednu viršlu? – upita ga ona.
Lola nije kazao ništa. Ali izgledao je kao da nema ništa protiv viršle. Pažljivo je iseckala viršlu na komadiće, ubacila sve to u činiju sa malo tople vode jer mačak nije voleo hladnu hranu iz frižidera, sačekala minut, ocedila vodu, probala prstom da li su se komadići viršle ugrejali i tek onda dala mačku da jede. Jeo je halapljivo, kao da nije pre samo sat vremena radio to isto.
– Eto vidiš – reče ona mačku. – Znam ja odlično šta tebi treba. A kad to pojedeš, ti i ja idemo do veterinara. Neće te ništa boleti, dobićeš finu malu anesteziju. I sve će biti gotovo za nekoliko minuta. Je li tako?
Učinilo joj se da je Lola klimnuo svojom žutom glavom. To joj je bilo sasvim dovoljno.
Skinula je sa ormana korpu u kojoj će da ponese mačka i pošla da se obuče.

     All rights reserved. Sarajevske sveske © 2010 - 2017.