Luka Čuljak
LUKA ČULJAK - ODABRANE PJESME 37/38
Sarajevske Sveske br. 37-38
Kad sam sam, kažem…
uđite, uđite
imam bocu bijelog vina
mislim da imam i nešto piva u frižideru
kupio sam pokvaren analogni fotoaparat
teško da ću dobiti lovu nazad
a da,
danas sam uradio neke fotografije
čas posla
zadovoljan i sretan više se opirem eksploataciji, svakoj
pisala mi je Jasna
gladna je
ja sam stvarno mislio da je gladna
a ona je mislila da dođem kod nje
a ustvari je gladna
Jasnu bih mogao slušati vjekovima
spuštenih zavjesa uz dobru muziku
Nekad mi se čini da je Vonnegut morao slušati Haustorov Bolero dok je pisao.
Ostao sam kući čitati.
Zaključih kako imam dobre prijatelje.
Meni i onim drugima
Putovanje na kojem uvijek možete da stanete na prvom proširenju da se popišate
ili da izvadite neoprane jabuke i zapalite posljednju cigaru iz kutije.
Zatim se možete vratiti ponovno u auto i pratiti putokaz.
Pomislite na cestu koja je vas čekala, kukuruzišta i pustinje kroz koje ćete proći.
Pomislite na sve izvore i vodu koja koritom prođe, mostove, vješala koja ne čekaju na vas,
biblioteke i parkove.
Sjetite se posljednjeg seksa i broja sobe iz hotela u kojem ste posljednji put odsjeli,
razgovora o starim filmovima, gitara beatnika, buđenja uz muziku.
O čemu ste govorili u posljednjem pismu i gdje ste ga uopće spremili?!
Zamislite gradove pred vama i poželite Australiju i Mexico,
ponekad stanite na crvenom i uvijek propustite pješake,
ali ne zaboravite šutiti.
Odmori se. Čeka te putovanje.
Spavaj spokojno i sanjaj kako te budim
tek da bi
sa prozora pjesme skupa brojali zvijezde.
I sjeti se… koraci su jedini putokazi.
***
odlazak je sredstvo
da se pokušam razumjeti
kroz druge
jer sve što radim
prosječno je
pišem
a to je tek razinu ispod
pokušavam razumjeti
i razumjeti
zašto pišem
Snimanje radio-drame
sjedili smo onako
vojnički poredani
učini mi se da redatelj
nije siguran u to što radi
tu sam da naučim
čitati poeziju
pomislih
u studiju su bile i neke police
nasumično nabacane knjige na nj
sa zvučnika čula se kiša
auta su kišnicom pljuskale pločnike
tramvaji su bili preglasni
jebeš ga
vrijede bar tehničari
do mene je sjedio brat
glumac kojem ime nisam znao
čitali smo njegove pjesme
ja nisam dobio značajnu ulogu
nije mi ni trebala
niti ju zaslužujem
pisanjem radio-drame
iskovat ćete zanat, reče
to je onaj
što povremeno nešto palamudi na televiziji, uglavnom protiv vjere i vjeronauke
jebeš ga
ovo je i priča mogla biti
ili da se okušam u radio-drami?
La Femme qui chante
Nešto prije nego što sam dospjela u zatvor sačuvala sam svoju tupu suhu olovku u kutiji od ebanovine. Tu sam spremila i knjigu Gérarda de Nervala, a u nju stavila pismo, za sada jedino, mom sinu kojem ime ne znam ali znam da na desnoj peti ima tetovirane tri točkice. Mnogo godina je prošlo od tada. Sjećam se da sam kutiju spremila i nakon toga sa radija čula kako je preminuo Aaron Douglas. Često razmišljam o njemu, ali teško prizivam u sjećanje njegove slike. Sada čelom naslonjena na zid prebirem koju pjesmu do sada nisam nikako u zatvoru pjevala, sve ove godine, od Édith Piaf, Mauricea Chevalier ili Nine Simone, kako bi i dijete u meni osjetilo radost muzike, radost življenja ali sam preslaba i ne mogu pjevati niti jednu, čak ni ove koje često pjevam. Ne mogu, nikako.
P.S. pjesmi iznad
Ne tako davno čitao sam ovu pjesmu u Amsterdamu pa mi Marijke i Pips rekoše kako je Maurice Chevalier bio fašist ustvari, a ja kao dijete iz radničke familije odlučih ga izbaciti iz pjesme iznad.
Košulja
Okači me preko leđa
vrati me
ostat ću tu
koljena nepokretnih
dok ponovo ne otvoriš ormar
***
I granati čijeg se zvuka
sjećam
bojim
danas
večeras
više nego violine i nadanja
plakao sam
jer sam bio tamo
ispred teškog sunca
rasuo mrak
ušutio
stanite i uhvatite se za ruke
nad insektima
gdje je tijelo nekad bilo moje
K. Z.
Ruke
Volio bih nestati u tebi
kao kap vode na koži
pobjeći sa kolodvora
i svakog boljeg mjesta
propustit ću tvoj sprovod
jer ni uzusi ni pravila ne postoje
a ljuske što držim
zajedno sa njima
uskoro ću zapaliti
A pod prozorom luka
Odlazili smo na zadimljena i prljava
ali pitoma mjesta
ispila bi svoju rakiju
poljubila bi me u vrat
Nekad bi obukla haljinu
ja odijelo nisam imao
nije mi ni trebalo
mentirosos y ladrones
noćima bi slušali Waitsa
Zbog svih prozora
čistih ulica
i male luke
sad te se ovdje u Londonu sjećam
kupit ću knjigu i nešto vode
za toliko još imam
zaspati
i ne buditi se dok se svi prozori ne zatvore
***
Jack s prozora miriše
svu hranu San Francisca
a ja još jedan minuli sat
i suhi dan na putu
Na plantaži
Obećavam ti da ću se vratiti
do Mar de Plate
spustit ćemo zastave
reći kako je dobro voljeti
pomoći ribarima
i zanemariti našu nevještost
svaku večer odlaziti
do hacijende na plantaži kave
slušati ples vjetra i lišća
i dijeliti zrelu naranču
O jednom totalitarizmu
kada folklor postane umjetnost
kolo rado izvođen performans
mudrost starijih znanost neupitna
tada laž postaje i istina i nužnost
Vještine koje nemam
ponekad odem do bunara
pogledam
prepadnem se
i sjednem
te se onako žabljim kracima,
kako kažu,
pokušam oživjeti
ponovo se kletem da
onamo neću više odlaziti,
ali u jedno sam siguran
volim te uzeti pod ruku
a u drugoj pričuvati nam kišobran
radujem se tvojim sjećanjima
i napeto iščekujem dosadu
s tobom
u danima kao ovaj.
24. 10. ’11.
Zvat ću te Ava Gardner
dodirni me koljenom
ja pljunut ću sebi u lice
jer se tvoje stidim pogledati
ponovo sam stigao na predstavu
nisam ostao iznenađen
kao ni tvojim odsustvom
čista ti je kosa
htio bi sjesti iza tebe
dok čekamo ulazak na predstavu
pogledao sam je
pomislio kako se zove
Daj mi sjećanje
kupio bih sjećanje
ono prošlo i ono buduće
ugrabio
pisma, razglednice, fotografije
nove i potrgane fotografije
Anna Zatarecka, Praha 3,
Dalimilova 14
kupio bih tvoje mirise
dječije igre
daj mi sjećanje
trku, osmijehe
strahove
daj mi sjećanje
