Zlatko Topčić

KARASOVA

Sarajevske Sveske br. 29/30

Tu godinu pamtim po izlasku iz štampe moje, za sada, jedine knjige, zbirke pjesama “Obruč oko bačve” u izdanju sarajevske “Svjetlosti”, tada velikog jugoslovenskog izdavača od kojeg su danas ostali samo ime i restlovi stare slave, što pametnom nije malo. Sada, s ovim iskustvom, i bez licemjerja, između tih korica kao čitalac mogu prepoznati samo tri-četiri suvisla stiha kojih se ne bih mogao postidjeti, sve ostalo je bilo bla-bla, uz drečavi uticaj lektire. Sve bih učinio drukčije, ali ni danas, kada vidim sve greške, nisam u stanju biti drukčiji, različit koliko bih od sebe očekivao kao čitalac.

Ipak, nije prošlo ni mjesec dana od izlaska knjige iz štampe a u “Oslobođenju”, u rubrici “Drugarska kritika”, objavljen je osvrt koji je moju siroticu najavljivao kao novi, svjež i autentičan glas predvodnika (!?) generacije koja dolazi i puno obećava. “Generacije rođene u pamuku, u blagostanju samoupravnog socijalizma, što godi biću, ali limitira teme i svodi ih na ljubavni zov tetrijeba. Prava je šteta da takav talenat crpi metafiziku a ne empiriju!” Napisao je to kritičar čije je mišljenje među prostim svijetom imalo težinu, ali mene je ostavilo prilično ravnodušnim. Karasova je bio ponajprije slavan kritičar, ali na neki estradni način, iako njegova rubrika u dnevnim novinama “Karasovina knjiga za vikend” nije bila sasvim bez smisla i uticaja. Ipak, nisam držao do njegovog stava.

Njegova najveća literarna postignuća bila su nesumnjivo pomalo morbidna i vezana su za oproštaje i posljednje ispraćaje. U tom žanru je do punog izražaja dolazio njegov dar, a patetika je imala svoju najdublju odbranu. Angažirali su ga ne samo kada je bila u pitanju sahrana političara, nego i umjetnika, tako da je na neki način imao status stalnog člana odbora za komemoraciju; uvijek su imali predsjednika, samo se još trebalo sjetiti ostalih članova koje je život čvršće nego njega spajao s pokojnikom.

Umrlom bi se obraćao prisno, nadimkom – koji često baš i nije bio pravi, ali jeste očekivan i uobičajen uz takvo ime – a oni koji su češće bivali na takvim skupovima mogli su pažljivo uočiti da je u prigodnim govorima uvijek varirao iste teme, među kojima je na počasnom mjestu bio posljednji – a tako sudbinski! – slučajni susret s umrlim, koji dan prije smrti, i neka završna riječ u kojoj prepoznajemo, sa malom zadrškom i vremenskom distancom, pokojnikov predosjećaj skorog odlaska: na ulici, ili u kafani, slučajan susret i sjetan opraštaj s medijatorom, i svijetom, i amanet da se ne iznevjere ideali socijalne pravde i bratstva među ljudima.

Govore bi počinjao s ideološkim i klasnim imenovanjem publike: “Tužni skupe udruženog rada!”, i pojedinačnim pozdravima najuglednijim zvaničnicima, najposlije i članovima ožalošćene porodice, ali je vremenom proces liberalizacije imao odjeka i u njegovom djelu.

Pretjeranost je bila njegova mana.

Navodno, imao je obimnu dokumentaciju o svim ljudima koji su bili dostojni njegove
oproštajne riječi, poredane abecednim redom i sa svim važnim podacima, pa kada bi za nekog sa spiska čuo da je bolešljiv i ozbiljan kandidat, raspitivao bi se poizdalje o njegovom zdravlju, što je među ljude unosilo nemir.

- Dabogda te Karasova pitao za zdravlje, - spominjali su ljudi kletvu, prvo njom nasmijani do suza, a onda i sa strahom.

Jednom ga je njegova morbidna uznesenost ponijela preko svake mjere pa je posmrtni govor završio dvosmislenom poentom o neostvarenom putovanju nekog poete na “Struške večeri”, ali je, eto, bolesni lirik otputovao nešto prije “na neku drugu stranu, valjda bolju od ove”.

Kakva druga strana!? Uostalom, otkud mogućnost da je neka druga strana bolja od ove naše strane!? Šta bi to sve skupa trebalo da znači!? Je li to očijukanje sa religijskim recidivima prošlosti?! S građanskom desnicom!? Liberalizam!? Klerikalizam!? Nostalgija vampira?!

Optužbe su se namotavale u klupko, ljudi poput njega su, baš kao nekada – juče! – on, tražili ime njegovom grijehu, nastojeći pojavi dati što oštriju kvalifikaciju i pojačati šanse svojoj kandidaturi za upražnjeno mjesto. Već su ga bili otpisali, bio je bivši, živ a gotovo mrtav. Oni koji su mu nekoć bili najbliži, najviše su se čudili takvom preokretu, i još više početničkoj greški koja se omakla majstoru manipulacije, prisjećajući se, doduše, i nekih ranijih naznaka koje su mogle najaviti takav zaokret, ali oni, naivni i čista srca, simptome bolesti nisu uvidjeli na vrijeme iako je, eto, bilo jasnih znakova koje samo ćorav i dobar nisu vidjeli, nisu htjeli vidjeti!

Bila je to ozbiljna nevolja koja je posve zaljuljala njegove pozicije, pokazujući kako je krhka svaka vlast a ispod oštrice noža na kojem se ljuljuška - ambis dubok do bezdna. Prvi put je na svojoj koži osjetio mač kojim je sjekao druge, ali iz toga nije izvukao nikakve zaključke osim da treba pisati politički korektno, jednostavno i nedvosmisleno. Nije sebi mogao racionalno objasniti omašku koja je postavila upitnik iznad svega što je napravio u životu. Kao da mu je đavo sjeo na rame i šaptao gluposti, ali ni to nije bio izgovor koji bi se mogao glasno izgovoriti, i ne bi značio odbranu, nego još jedan prilog optužbi. Jednostavno mu se ta slika dopala, davala je lirsku notu tužnoj skaski, mogla je izmamiti suzu, a to i jeste svrha žanra! Preglumio, prepjevao, ponijelo ga...

Svejedno, bilo je dockan za kajanje. Ljudi su ga već oplakivali, a pjesnici nazdravljali pad još jednog književnog moćnika i počeli voditi rasprave koga među njima postaviti na njegovo mjesto. Razni su se autsajderi spremno ponudili da budu kalif umjesto kalifa ali naš se kritičar još jednom pokazao kao otporan i tvrd orah – čitava ta generacija je izgleda bila zaista sačinjena od ljudi posebnog kova - iako mu je ponajprije sticaj sretnih okolnosti sačuvao pozicije.

Tih godina se opet govorilo o Bosni kao tamnom vilajetu a sada se odjednom ukazala prilika da se takve ocjene oštro i očigledno demantiraju jednim liberalnim gestom.

Jedne noći, kojoj nikako nije znao izmjeriti dubinu, na um mu je došla ideja koja je mogla biti spasonosna. Historijski kontekst! Bila je to jedina šansa i on ju je odmah prepoznao, baš kao i onoga ko bi mogao zagristi takvu udicu a bio je dovoljno moćan da donese prevagu u njegovu korist. Položiće zakletvu na dodatnu vjernost, odradiće zauzvrat svaki prljav posao koji mu se baci pred čeljusti, učiniće sve što zatraže od njega, samo neka mu oproste, neka pobrišu i zaborave tu nesretnu epizodu – đavo da nosi i umrloga i njega koji mu nad rakom održa zadnju dirljivu riječ! – jer ipak, kada sve oduzmu i saberu, nemaju na raspolaganju nikoga ko bi bio toliko vjeran kao što je bio on, ni poslušan kao lovački pas! Nude im se svakojaki, zna on sve kandidate, ali samo on je tako iskusan, ispran u stotinu voda i jedino on zna znanje do u tančine. Zar mogu zaboraviti sve ono što je učinio za njih – dobro, uzvratili mu jesu, puna je vitrina kolajni a biografija se nadima od postignuća, ali nikom on još dužan ostao nje, ni za dobro ni za zlo. Bolje ga je imati na svojoj strani, jer... hm... ko zna?! Nije tu dilemu izgovorio kao prijetnju nego kao neželjenu mogućnost, ali su nadležni dobro shvatili njegovu poruku.

Iz nemilosti ga je izvukao jedan pragmatičan političar koji mu je, nakon što je saslušao plan, najprije dobro izvukao uši, a onda sa smiješkom spremno prihvatio kritičarevu ideju i uzeo u zaštitu “slobodu poetskog izražavanja i višeznačnost poetskog jezika kao conditio sine qua non svake umjetnosti – sviđalo se to nama ili ne!”

Književna asocijacija je odmah zatim izdala saopćenje u kojem podržava svoga istaknutog člana i beskompromisno brani stvaralačke slobode. Čitav slučaj se brzo zaboravio, a ostao je duboko urezan još samo u noćnim morama našeg kritičara kao još jedan prilog u fusnoti kako je svaka vlast ponajprije krhka iluzija i sušta nemilost, u kojoj imaju samo dvije role – ovce i vuka.

Brzo se vratio na stari kolosijek, unekoliko i jači, jer je na vjetrometini svima demonstrirao svoju otpornost i moć. Ljudi su sa divljenjem i nevjericom gledali kako mrtvac ustaje iz groba. On se ponašao kao da nije ni bio s one strane života, čudeći se svima koji su se čudili njemu. Spremno je opet stao na stražu, oka oštrijeg i budnijeg nego ikad. Klevetnici su se vratili na početne položaje i počeli raspitivati za njegovo zdravlje i stvaralačku kondiciju. Svi su i nadalje mogli računati na njegove vlažne oči, koje su do paroksizma dovele kritičarevu ideju – vodilju u doba Velike Sahrane, kada je, kažu, skrhan od nadljudske boli, ničice pao u počasnoj loži u Beogradu, kao jedini umjetnik među državnicima iz bijelog svijeta! Njegove suze bile su na raspolaganju svakoj nevolji! Čovječanstvo je uvijek moglo računati na njegovu solidarnost u najtežim trenucima, Bog blagoslovio njegovu vodu!

Negdje krajem sedamdesetih godina odvažio se i počeo, vraćajući dugove, rad na nekoj antologiji revolucionarne poezije pa kako je koji progresivni pjesnik padao u nemilost u povijesnim kretanjima, tako mu se smanjivao broj pjesama kojima bi trebao biti zastupljen, ili je nestajao bestraga sav, i on i djelo mu, iako bolje nisu prolazili ni oni koji su, tokom rada na sintezi, na neki način s tvorcem antologije dolazili u sukobe različitog karaktera i intenziteta ili su u onoj aferi bili ipak preglasni. Znao je šta znači biti na njihovoj strani, pa otud nikog boljeg od njega da im sudi! Taj stvaralački proces se bio opasno i oprezno odužio, prolazile su godine i decenije, a o antologiji se samo nagađalo, pa je književna čaršija s pravom posumnjala da ona uopće postoji, makar i u zametku, i da je bila samo sredstvo prijetnje kojim je držao pjesnike u pokornosti. A, zapravo, on je samo čekao da vidi kako će se koji od njih ponašati u novim historijskim okolnostima i burnim vremenima koja se ovdje nesmiljeno ponavljaju.
Nije on čovjek koji dvaput pravi istu grešku.
Navodno je antologija bila završena i opremljena obimnim predgovorom neposredno pred rat – postoje ozbiljni ljudi koji se zaklinju da su je vidjeli i da je tu, nevjerovatno, konačno bilo i poneko lucidno zapažanje – ali, već ju je nekako bilo pregazilo vrijeme a pjesnici koji su bili zastupljeni ultimativno su se odricali svog učešća u toj knjizi, negirajući autorstvo nad pjesmama posvećenim drugu Titu i tekovinama revolucije, jer prošlo je pedeset ljeta i već je bilo vrijeme za nove velikane i nove prvoborce. Njegovo remek-djelo je umrlo a da se nije bilo još ni rodilo. Uostalom, čitava njegova književna karijera je na rubu smijeha i plača - bio je neka vrsta opskurnog klauna koji je sanjao da glumi melanholičnog Astrova, rigidnog Kreonta ili, ponajprije, zločestog Jaga.

Pet dana nakon teksta u “Oslobođenju”, Karasova me je nazvao, ljubazno se predstavio i pozvao da dođem na njegovu vikendicu – rekao je da dođem na njegov ranč (?!) na Šavnicima, podno Igmana – kako bi, u razgovoru sa mnom, provjerio neke svoje stavove prije nego za časopis “Život” napiše opširan esej o mom književnom prvijencu. Nevoljko sam pristao, pitajući se šta li će tek u tom ambicioznom zamahu napisati o nečem što on zaista nije razumio, plivajući na valovima općih mjesta, citata i ovlašnih impresija. Ipak, prilika da mu implicitno saopćim neke stvari otvarala je mogućnost da taj esej ipak kaže poneku istinu i da ima kakve-takve veze s mojim poetskim pokušajima.

Kuća je bila na dvije vode, okružena okrečenim šljivikom, podno strme, svježe izbrijane livade. Prizor s oštrim stijenama uokvirenim borovom šumom podsjećao me je na etikete sa švajcarskih čokolada. Potok je žuborio i donosio nepatvoreni stvaralački mir. Ipak, sve je izgledalo nekako pretenciozno, s jasnom ali nerealiziranom namjerom da zgodna kuća u prisoju bude pravi teksaški ranč iz američkih sapunica. Tome je ponajprije trebala poslužiti visoka ograda od borovih oblutaka koja je pravila ram za oko desetak jutara zemlje i pompezan ulaz s nastrešnicom od kovine, čiji su vrh ukrašavali ovnovski rogovi. Niska žičana ograda predstavljala je više poruku nego prepreku. Nije mi se dopadala ta eklektika i želja da se pod svaku cijenu bude nešto drugo. Osim toga, u takvoj raskošnoj prirodi nipošto nije mjesto umjetnom cvijeću, jer čovjek onda posumnja i u one prave kadifice i difenbahije, u katmere i sabljice, među koje je, odmah po dolasku na ranč, vrijedno zabadao plastični, šareni kič kojeg je na odlasku čupao iz zemlje, pa se tek u njegovom odsustvu zaista moglo uživati u ljepotama bašte i perivoja.

Okrenuta suncu, ali u hladovini velikog bora, kuća je ipak bila lagodno mjesto na kojem je on, s punom posvećenošću i strašću, preozbiljno shvatao svoju misiju. Oštar planinski zrak napajao je ćelije njegovog mozga. Susjedi su ga viđali kako tu, nabadajući kažiprstom po pisaćoj mašini, mnogo češće piše nego što čita, ali to ne mora ništa da znači. Tu, u miru divljine, on je zauzimao pozu Rodenovog Mislioca i hrabro, pravedno i definitivno, za svagda i vjeke vjekova, vrednovao tekuću književnu produkciju. Bio je to dio planete koji je zasluženo pripadao njemu, neka vrsta materijalnog dokaza uspjeha, napokon i svojevrsnog civilizacijskog dostignuća i zrelosti društva koje stvara uslove da se i od pisanja o lijepoj književnosti – ali ne i od nje same! – može živjeti sasvim pristojno.

- Znate li šta mi se u posljednje vrijeme dešava?! - požalio mi se jednom usred razgovora o “ženskom pismu”. - Gore, ispod krova, na tavanu, izlegli su se šumski miševi i puhači, ne daju mi oka sklopiti. Prave terevenke po čitavu noć a osim toga svrdlaju i glođu grede pa se bojim da se sve ovo jednom jednostavno ne uruši i naprečac nestane. Odlučim da toj nevolji stanem ukraj i stavim lijepak na daščice, nasred malo sira kao mamac, i klopke postavim svuda uokolo gdje inače moraju da se kreću i gdje im, uostalom, nalazim tragove i izmet. I... znate li šta ujutro dočekam, živog ti boga!? U svakoj klopki po jedan slavuj, štiglić, zoja ili zalembać, krivi što su gladni pa stradali, ali nikud nijedan puhač, miš ili kakav drugi razbojnik, nego samo ptice pjevačice?! To me uznemiruje i čini nespokojnim. Govori li to vama nešto ili samo moja plaha duša drhti, sinko?

-I tekako! Pa zašto onda ne pišete esej o tome a ne o mojoj zbirčici? – rekao sam, ali on nije razumio da govorim iskreno nego je samo naborao vjeđe, kao da se napinje da shvati značenje.

Govorio je o svom ranču kao o malom raju na zemlji, kao o pribježištu kada se umori od života ili ga otruju, a tu onda nije mjesto brigama. Nisam mogao vjerovati da i jedan Karasova ima takve probleme s ljudima, i na tren mi se učinio bližim.

Na tom pitoresknom ranču je nastala i njegova najvažnija knjiga “Zapeta, zarez”, obimno djelo u kojem je sabrao sve kritike iz novina, hronološki i bez nekog drugog smisla koji bi ih povezivao, a koja je uskoro postala udžbenik na našem fakultetu. Radna soba, s pogledom na vrhove borova, sa stolom od orahovine na kojem su razbacani eksponati – naočale, perorez i tinta, rukopisi i stara Olimpija – bila je spremna za obilaske i muzej književnosti. Autorska prava je štitio tako što je svaki student, prije nego bi pristupio ispitu, morao pokazati uplatnicu i potpis knjižara kod kojeg je udžbenik kupljen, jer, govorio je zapjenušano: “Nisam ja to kapitalno djelo našao na ulici, ni u ćumezu, nego sam u njega ulio decenije učenja i odricanja, uostalom, i sav svoj esejistički dar!” Iz daljine, onako betovenovski razbarušen, ličio je na pravog profesionalnog pisca, na neku vrstu fizički udvojenog i ugojenog Danila Kiša. Ah, kobne li razlike!

Karasova je, međutim, imao pristalu kćer koja se, nešto malo nakon mog dolaska, pojavila na vratima s tanjirom na kojem je bila dinja, narezana na pravedne dijelove. Djevojka se, međutim, zvala Dunja - “samo su imena voćki nadnacionalna, drugovi, sva ostala su recidivi, ovi ili oni!” - i bila je na neki način lijepa, onako kako što su u mladim godinama lijepe sve djevojke, ali će im sa zrelošću brzo zaći sunce i počeće ličiti na svoje stamene i krupne majke.

Ljubazno smo se upoznali i ja sam odnekud shvatio pravi smisao ove književne seanse.

- Mojoj generaciji bile su dostupne velike priče, velike sudbine, - rekao je stari, kao da čita moje misli pa hoće da ih demantuje. - Sreća i blagostanje možda su vaše najveće književne nesreće. Iz sreće i blagostanja ništa dobro u književnosti nije došlo, nego samo od trpnje i muke.

Bio je to pogled s božanske visine, onako kako se viša spoznaja obraća nižoj, i kako veliki pisac gleda na malog, s velikodušnom dozom blagonaklonosti i sažaljenja.

Dunja je, međutim, bila na mojoj strani; uostalom, i to prokleto dvojbeno pitanje o izvoru spoznaje doživio sam više kao refleks i test potencijalnog punca, nego kao opasku kritičara, iako ne bih sporio da je govorio iskreno i s namjerom da mi kaže kako to što će napisati nije sasvim u skladu s onim što o meni kao pjesniku zaista misli. Trebao bih mu biti dvostruko zahvalan. Njegovi kriteriji su znatno viši – zapravo najviši mogući! – ali pristup mladom pjesniku koji tek stupa na scenu traži od njega blagi pogled, kako cvjetić ne bi uvenuo prije nego nikne. S krhkom biljčicom on posla ima, oprez tu je nužan, ali dat će on meni sunca i puhnuti pod krila, pa neka poslije drugi misle kako hoće. Uostalom, i njegova supruga se hrabro književno kladila na autsajdera – mene! Postojao je tu svojevrsni porodični konsenzus i ja sam – o, Pegaze! – konačno mogao biti književno rođen!

Izlazili smo Dunja i ja dva mjeseca a ljubav je uredno ispunjavala naša srca. Nježnosti su naše bile za svaku pohvalu. Sve se kretalo pod budnim medijatorskim okom Oca i Majke, koji su nadzirali svoj plan, prvu petoljetku. Dunja i ja smo povlačili predvidive i ispravne poteze. Nisam bio kandidat za savršenog zeta, daleko od toga – moj materijalni status bio je vrlo dvojben i nedefiniran, ali su oni moju nezainteresiranost za materijalni svijet, srećom, protumačili kao pozu i intelektualnu gimnastiku a ne kao životni stav - ali bilo je nekog prokletstva u meni koje je možda privlačilo više njih, nego kćer. Nečim sam obećavao da ću nekog vraga napraviti od svog života, ali nikada ne možemo znati šta, tako da je roditeljski rizik uvijek nešto na šta se mora računati u svim životnim kombinacijama! Ipak, instinkt im je govorio da pred sobom imaju solidnog zeta, zdrave krvi i čiste glave. Bio sam onaj pouzdani vrabac u ruci…

Od svih svojih ljubavi koje pamtim – a pamtim svaku, na svakoj sam gorio! - Dunja je bila najbljeđeg plamena. Pomalo je dosadna ta moja Dunja – od silne dobrote i nagodnosti. Imala je izvjesne kvalitete, ali ne možete baš sve u životu dobiti preko reda. Život joj je klizio previše glatko i ona je izgledala sasvim nespremna za bilo koji stvarni problem ili brigu. Bila je prisiljena izmišljati prepreke a nevolje su je zaobilazile u širokom luku. Malo je imala zajedničkog sa stvarnim svijetom. Stvar je prevršila svaku mjeru jedne večeri koja je planirana da bude romantična, uz plamen svijeće i rifove Carlosa Santane.

- Gdje ti imaš kuću na moru? - upitala me je trepćući i ispunjavajući domaću zadaću, jer bilo je konačno vrijeme da upozna moj imovinski karton. Ne “da li imam kuću na moru”, nego “gdje imam kuću na moru”, kao da baš svako mora imati kuću na moru, a bilo bi dobro da nam kuće na moru nisu blizu, pa da možemo sad malo kod nje, sad malo kod mene. Bilo je vrijeme da roditelji saznaju nešto više o meni i, pogotovo, o mojima, jer to što znaju do sada ne uspostavlja nužni balans između onog što nude i onog što očekuju.

- Gdje imam kuću na moru? Nemam kuću na moru! Reci svojima da uopće nemam kuću na moru! Gle čuda! Beskućnik na moru!

Pred njom je bio mali zeleni koji nije imao kuću na moru, i koji, zbog toga nije osjećao stid nego se ponosio svojom čestitom golotinjom!

Bilo je dockan za povlačenje eseja o mom književnom prvijencu u “Životu” i ja sam domalo nevoljko čitao te redove, jedva prepoznavajući u njegovim nerazumljivim rečenicama svoje književno pismo. Bio je to očekivani kraj jedne dobro režirane i kontrolirane romanse. Mogao sam samo zamisliti njegov izraz lica kada mu je kćer saopćila moju izdaju. Dakako da je sve mogao protumačiti jedino kao moju manipulaciju ne bih li se nekako domogao njegovog žalosnog eseja o mojoj beznačajnoj knjizi.

S vremena na vrijeme, i u kasnim satima, stizali su telefonski pozivi a kada bih podigao slušalicu, Dunja bi je spuštala. Znao sam da je ona, bio sam siguran da jeste i da me opominje i grčevito nudi da sve vratim na početak.

Mjesec dana kasnije, kada sam sve već bio smjestio u zaborav i u muzej muške sujete, javio se Karasova. Bio je iznenađujuće srdačan, spreman da pređe preko svega i pruži mi još jednu šansu.

- Kolika je tvoja plaća, tamo gdje radiš? - pitao me je beskrupulozno direktno. On je uvijek sve razgovore znao svesti na suštinu, bez osjećaja za nijanse.

Nisam mu odgovorio, zapravo sam rekao da sam veoma zadovoljan svojim poslom srednjoškolskog profesora i radom s mladim ljudima iako, dakako, nisam bio sretan u radu s tim derištima, ni svojom jadnom plaćom.

- Ama, dobro znam, sinko, kolike su te crkavice u prosvjeti, - prekinuo me je kao da me je uhvatio u laži. - Bi li ti prešao u moj kabinet, za duplo veću plaću? Da nastaviš gdje ja stanem! Da jednom, kada iznikneš, a ja uvenem, budeš drugi ja! Razmisli, ne moraš odgovoriti odmah. Danas je petak, odvagaj preko vikenda pa mi reci u ponedjeljak. Za duplo veću plaću!

Bila je to atraktivna bračna ponuda koja je uz pristalu kćer donosila još i dividende u vidu vikendica, na kopnu i moru, sjeveru i jugu, pa još gratis sinekura s obilatom plaćom i prigodnim priznanjima. Kupiš 1 – dobiješ 5! Takva se ponuda ne odbija a moje nećkanje se u tom filistarskom poimanju svijeta pripisivalo lukavoj nakani da u kupoprodaji podignem cijenu! Zato mi se i obraćao s nekim većim poštovanjem, kao tvrdom orahu.

Znao sam odgovor još istog dana, i istog trena. Zašto sam do ponedjeljka odgađao agoniju?!

- Znaš šta, sinko!? - rekao je ljutito Karasova i uvrijeđeno spustio slušalicu. - Pas ti mater, nikada od tebe neće biti ništa, ni pjesnika ni čovjeka!

Sjetio sam ga se, s osmijehom - s podsmijehom! - mnogo puta u ratu, i poslije, kada je po

svaku cijenu nastojao sačuvati pozicije u jednom sasvim novom okruženju i unutar pravila

igre koja su bila zapravo sasvim slična, ili ista, ali s drugim ideološkim predznakom. Opstao

je taj majstor prilagođavanja, potvrđujući iznova Darwinovu teoriju, iako se pretvorio u

prakticirajućeg i takorekuć transparentnog vjernika koji brine o nacionalnim interesima a onu

epizodu s dvosmislenim posmrtnim govorom rado priziva iz sjećanja kao dokaz kako je u

komunizmu bio proganjan zbog vrijednosti na kojima počiva ovo sadašnje

bosanskohercegovačko društvo, ta tekovina borbe njega i sličnih njemu u vremenu

jednoumlja. Eto, nikada ne znamo šta je za nas dobro, a šta loše. Ta kratka, ovlašna nemilost

bila mu je ulaznica za milost novih gospodara kojima je na raspolaganje dao svoje tupo pero.

Daje povremeno ekstremne izjave i vodi okrugle stolove, tek da se prisjeti zlatnih vremena i

provjeri čeljusti, ali godine su učinile svoje i više nije drčan kao nekada. Djeluje konačno

pomalo umorno, kao da su staroj varalici davni megdani konačno ispostavili račun. Liči na

čovjeka više nego ikada. Češće ga se sjetim nego njegove kćeri koja se, pola godine nakon

našeg naprasnog i neplaniranog prekida, sretno udala za diplomiranog inženjera i sada ima

dvoje preplanule djece. Ostvario se Karasova i kao otac i kao djed. Posijao je svoje sjeme da

se raznosi vremenom i prostorom.

Bogat, plodan život, pun laži i besmisla. Djeluje tužno i nemoćno, njegova zapuštenost

izaziva sažaljenje. Čovjek kojem bih danas pričao sve što znam, a znam malo i dovoljno,

nikada ne bi povjerovao kakva je zvijer živjela u tom krhkom starčiću. Pogleda me njegova

Dunja preko suprugovog ramena kada se mimoiđemo i u njenim očima – ili to uobražavam –

vidim neku tugu. Evo, svašta sam preko leđa prebacio, pozavidjeli bi mi i Ernest Hemingway

i Jack London, pun sam velikih priča ali ne opisah nijednu, nemadoh snage ni riječi, nego

samo i dalje o ljubavi pjevam. Zaludni moji soneti!