Josip Mlakić

KAKO UBITI ZMIJU

Sarajevske Sveske br. 13

Postaja

o strahu, sumnji, Sotoni, pisanju, poremećenoj pameti i razgovorima s Bogom

Strah je od Boga, a sumnja od Sotone. Tako nas uče Knjige i život. Sa sumnjom živimo, borimo se i nosimo, a sa strahom umiremo i izlazimo pred lice Gospodnje. Strahom je ispunjen onaj nevidljivi prelaz iz života u smrt i iz ništavila u život, on je početak i kraj, alef i tau. Strah utvrđuje vjeru, a sumnja, zavodljiva i teška, je nagriza, i ona je prvi znak Sotoninog prisustva. I uvijek su tu, ili jedno ili drugo. Čovjeku nije suđeno ni tren proživjeti bez jednog od njih. Vise o nama kao sudbina, kao habit.
Dok pišem isprepliću se, miješaju i smjenjuju sumnja i strah. Stoga pišem s naporom, sporo i teško, zastanem kad me shrva sumnja, ruka mi se ukoči, a pero ostane nepomično u jednoj točki. Na tim mjestima po papiru ostanu ružne plavkaste kvržice, i one nijemo i gluho svjedoče o mojoj muci. Ali uporno nastavljam, ostaviti nešto zapisano iza sebe bogougodno je djelo. Ali ima nešto u pisanju što me zbunjuje, to nešto je i heretičko i božansko istovremeno, i granica između ovo dvoje je uska poput one biblijske ušice igle. Na trenutak mi se učini da tu pred sobom, na papiru - u studenoj ćeliji fojničkog samostana, pri škrtom svjetlu zimskih predvečerja, ili navečer, u oskudnom krugu prljavog svijetla što se širi oko svijeće, premreženog sjenama - stvaram svijet, igram se Tvorca. Kako postaviti granicu? Svjedočiti o ljudskoj muci je bogougodno, a stvarati svijet od ljudskih maštarija i tlapnji je siguran put u herezu. Biti svjedok ili lažni prorok, sve se suštini svodi na to. Onda kada stvarni svijet popravljamo uljepšanim ili lažnim činjenicama, ili ga preko mjere bojimo u crno, svejedno, upadamo u zavodljivu i opasnu igru, dolazimo na ivicu provalije koja dijeli svjetlo i tamu, sumnju i strah. A strah mi je i u ovome najbolji putokaz, strah koji me tjera dalje, strah od ispraznosti i nedovršenosti.
U trenucima kada periodi sumnje potraju, i kada se napokon othrvam i dovršim rečenicu, svlada me neki teški zamor i učini mi se da je svaka rečenica, svako slovo, svaka ona kvačica, svaka misao pretočena u pepeljasti blijedi trag crnila nepotrebna, mlaka, neuvjerljiva i suvišna, a sav ovaj posao, i kada se dovede do kraja, tek jedna od onih ružnih i teških pobjeda koje troše čovjeka preko svake mjere i koje nikome ne trebaju.
Najteži trenuci kušnje nastupaju onda kada mi prođe kroz glavu misao da ova slova i kvržice na papiru, što podsjećaju na ranice, izviru iz moje taštine. Pomislim da je život ispunjen mukotrpnim radom na Božjoj njivi isprazan, nedovoljan za ispunjenje, i da pisanje nije ništa drugo nego trag divlje zvijeri u snijegu ili zmijska košuljica, nešto čime označavamo vlastiti put i beznačajnost, neki naš način da ostavimo trag na zemlji iza sebe, ili, a ta misao mi najteže pada, tek puka zamjena za potomstvo kojega smo mi fratri lišeni. Tada ustanem iza stola i odem do prozora. Puštam da me obuzme strah, i sumnja polako nestaje. Do mene, u tim trenucima, obično dopiru glasovi iz susjedne ćelije. To pojačava strah. A ti glasovi podsjećaju na razgovor s gluhom i praznom tišinom koja svom snagom pritisne samostan čim se smrkne. Nekada pokušavam pratiti to nešto što nazivam razgovorom, a najbliže je tlapnji pomračena uma, a nekad mu se, opet, prepustim, slušam ga kao udaljenu pjesmu, ne trudeći se razumjeti ni riječ. Ti razgovori teku bez prestanka. Navikao sam se na njih vrlo brzo, kao na šum lišća ili žubor vode, s onom bezdušnom lakoćom, čini mi se, kojom se čovjek navikne na tuđu muku i nakaznost. To fra Mijo Zlopaša, u susjednoj ćeliji, vodi duge i mučne razgovore s Bogom. Rodom odnekle s Kupresa, iz jednog od onih raštrkanih sela razasutih po obodu Kupreškog polja sa skopaljske strane, doveden u samostan kao siroče, nakon što mu je cijelu obitelj pomorila kuga, od malena se pokazao prijemčiv za knjigu i Riječ Božju. Ima tome dugo kako mu se pamet preokrenula, a nekako u isto vrijeme naglo oslabi i sav se promijeni. Nekad visok, jak i uspravna, gospodskoga hoda, odjednom se nekako pokupio, iskrivio i užutio. Bio je to čovjek velike pameti, ali od one vrste kakva ovdje, među mračnim i skučenim bosanskim brdima, ne patiše*. Vrsni znalac dogme i djela svetog Augustina, zazirao je od ljudi, potrošio je svoje zemaljske dane na knjige, a od onih malih ljudskih rituala za koje se živi i koji nam pomažu da iziđemo na kraj sami sa sobom i vlastitom mukom, postojala su jedino putovanja u Italiju. Jedanput u dvije godine fra Mijo bi odlazio do Italije - obično do Mletaka, tek jednom je, koliko ja znam, produžio i do Rima - a od tamo se vraćao s gomilama knjiga, brižno zapakiranih u drvene sanduke obložene slamom. Često bi se tu našla i pokoja knjiga za mene. To su obično bile knjige o prirodi Sotone, borbi s njim, njegovim znamenjima i licima, kakve su mene najviše interesirale. Svakom njegovom odlasku u Italiju prethodila bi žučna prepirka i uvjeravanja s gvardijanom, bez obzira tko bi u to vrijeme bio gvardijan. Uvijek se ponavljala ista slika. Gvardijan i fra Mijo stoje jedan naspram drugog, narogušeni i namrgođeni, gvardijan ga uvjerava kako nema novca, kako su teška vremena, spominje globe, krvarine, džuluse*, međutim svi njegovi argumenti kao da se odbijaju od neki nevidljivi zid. Tek u tim trenucima, fra-Mijo bi pokazao ponešto drugačiju stranu, s njegova lica kao da bi u trenutku spala maska pobožnosti i skrušenosti, i na kraju bi uvijek ispalo po njegovom.
S jednog od putovanja donio je list na kojem je napisao etape putovanja do Italije i natrag. List je bio nagrižen vlagom i požutio. Putopis je bio ispisan sitnim i čitkim rukopisom, i zaboravljen nekada davno u jednoj od knjiga koje je donio s putovanja. Ispao je jednom prilikom iz knjige koju sam uzeo u knjižnici. Putovanje do Italije, do Venecije, je trajalo otprilike petnaestak dana. Prvi dan se, preko Vranice, stizalo do Skoplja, peti do Livna, a deseti ponad Zadra. I to je, čini mi se, jedino što je ostalo zapisano fra-Mijinom rukom, što je nemjerljiva šteta. Pokušavam to sebi ponekad objasniti. Čini mi se da je kod fra-Mije sumnja bila jača od ruke, zauvijek je ukočila, i da je fra Mijo dio priče koju ovdje želim ispričati, priče o prividu, sumnjama, tvrdoći vjere i ljudskoj muci.
I tako, iz dana u dan, kako se gasi, fra-Mijo vodi te čudne razgovore. Noći su ovdje tihe i mogu, kada se umirim, razabrati cijele isječke, i osjetiti neku neobičnu jezu u tišini koja nastane kada fra Mijo iščekuje odgovor. Ne jednom sam se upitao dopire li ikakav glas iz tišine do njega, čuje li ikakav Božji glas ili se to u njegovoj glavi sudaraju njegove vlastite misli, bježe vani u noć, lutaju i onda se poput jeke, koju samo on može čuti, vrate natrag. Fra Mijo je skakao bez reda i smisla s teme na temu, ali je svaki od tih razgovora, kad se izdvoje i promatraju zasebno, imao glavu i rep. Uvijek sam iz fra-Mijinog sljedećeg pitanja mogao naslutiti odgovor tišine, i to je bio jedini red u sveopćoj pomutnji. Prije, kad se tek razbolio, ti mali, zasebni svjetovi su bili veći, zaokruženiji. Vremenom su se sužavali, razgovori su postali kraći i nepovezaniji. Pomišljam na pomutnju koja će nastati kada se svaki taj svijet svede na jednu jedinu misao koja je sve, i pitanje i odgovor, i kada onaj Božji glas koji dopire do fra-Mije ili jeka pomutnje u njegovoj glavi, što god da je, utihne. Mislim da će to biti i njegov kraj. A to vrijeme se bliži. Fra-Mijin život je svijeća koja dogorijeva i plamen se već hrani ostacima voska u podnožju svijećnjaka.
Stajao bi, poput propovjednika, ispred prozora i govorio u noć, kao da se Bog nalazi negdje u tom neprozirnom mraku, u teškom tamnom osinu što ga je bacala Vranica na samostan, koji je upijao i ono malo svjetlosti što bi dopirala s tamnog neba. Čudan osjećaj su ti neobični, ružni razgovori ostavljali u meni. Nekad sam ih se grozio, a nekad bih, opet, pomislio kako u svom tom jadu ima i klica dobra: fra-Mijo nikada nije bio bliže narodu kojemu je služio nego u tim trenucima, kao da se učas pretvorio u jednog od one braće, ne toliko sklone knjizi, na čijim je plećima počivala Provincija, i koji su cijeli život muku mučili s ljudima, utjerujući ih u ljudsku i Božju súru*. Prepirao se s Bogom, korio ga, uzdizao okrutnosti i gnjev Mojsijeva Boga, prepoznavao sam u tim tlapnjama umetnute cijele, neokrnjene biblijske rečenice, grmio poput starozavjetnih proroka, kao da se obraća Ahabu, a ne Svevišnjem, i ne jednom sam pomislio da je s pameću iz fra-Mijine glave iscurio i strah Božji. Nekad čovjek velike, svetačke pobožnosti, koju je nosio između sebe i svijeta kao štit, lako i bezbrižno, poput aureole, odjednom se premetnuo u čovjeka čije zbrkane misli nagriza sumnja. Ali Bog prašta, jer računam da je i ova staračka pomutnja od Boga, i da u njoj ima nekog dubljeg reda i smisla koje mi ljudi ne možemo dokučiti. I fra-Mijina negdašnja pobožnost, kao i pamet i silno znanje koje je pokupio iz knjiga, nije tu patisala, jer ovdje sve što iskače iz regula, ljudskih i Božjih, pa i pretjerana pobožnost i učenost, odmah nekako postane sumnjivo. I braća su se šprdala s tom njegovom ukočenom i beskorisnom pobožnošću. Fra Nikola Serdar, mlađi fratar, sklon šali i marifetlucima, bio je otprilike slične građe i visine kao i fra Mijo, jedino je bio malo pognut u ramenima, često bi nakon molitve zastao ispred crkve, čudesno se ispravio i krenuo sitnim, ukočenim koracima ispred ostale braće. Začas bi u tom ukočenom hodu svi prepoznali fra-Miju. A pogotovo kad se okrene, lica razvučenog u blaženi, beskrvni osmijeh, kakav godinama, poput maske srasle s mesom, nije silazio s fra-Mijina lica.
Dobro se sjećam njegovog prvog razgovora, ružnog i punog žući, kao da se u nekom kutku njegove glave, skupa s knjiškim znanjem, godinama taložilo i ovozemaljsko, obično, a onda, neviđenom snagom pokuljalo vani. Nekoliko dana prije toga prestao je ići na zajedničke molitve, zaključao se i okružio knjigama koje je danima prije toga unosio u ćeliju. Fra Bono Vujica, naš samostanski liječnik i travar, svakome tko ga je htio slušati opširno je opisivao fra-Mijinu bolest, danima uporno udarao na zatvorena vrata, a zatim donosio i ostavljao pred vrata čajeve i trave, ali fra-Mijo ništa od toga ne bi ni dotakao. No fra Bono je bio uporan, valjda je na taj način pokušavao vratiti ovozemaljske dugove fra-Miji, jer mu je ovaj sa svojih putovanja uvijek donosio poneku knjigu o liječenju, a s posljednjeg mu je donio poseban i dragocjen dar: dvije staklenke od venecijanskog stakla u kojima je fra Bono čuvao pijavice i akrepe*. Samostanski hodnici su mirisali tih dana po bosioku, kantarionu, lipovom cvatu, smrekovoj bobi ili nani... Ili po dimu što se dizao s mangale koju bi fra Bono postavio tik uz vrata. Na žeru bi dodavao grumenčiće mladog masla. Gusti crni dim je mirisom podsjećao na tamjan. Ali nije bilo koristi: fra Mijo se nijednog trenutka nije pomolio na vrata, kao da mirisi trava i raspaljene mangale nemaju veze s njim. Izgledalo je kao da fra Bono izgoni zloduhe iz samostanskih hodnika.
Taj dan, dva dana iza Iline, fojnički Turci su priredili neviđen šenluk*. Pucalo se, pjevalo, od kriske se prolamala fojnička čaršija i muklo ječala okolna brda. Jedna naša, kršćanka, pobjegla je za Turčina, nekog Salku Ševu, fojničkog besposličara i kavgadžiju, koji se nekoliko mjeseci ranije, silan i nabusit, vratio iz Rusije na konju velike ljepote. Pričalo se da ga je kod Hoćina oteo od nekog ruskog kneza kojega je prije toga sasjekao. Kasnije je ta priča narastala, iz svake nove Salko je izlazio veći i moćniji, njegov podvig je iz dana u dan dobivao sve fantastičnije razmjere. Salko samo što još nije bio okrilatio. Tako je s tim pričama. Narastaju nekom svojom logikom, i nad tim narastanjem od nekog vremena više nitko nema kontrole, niti onaj tko priča i uljepšava, niti onaj što sluša, a najmanje Salko, on je tu i na gubitku, jer tko bi sada gradskog kabadahiju* povezao sa svemoćnim, krilatim Salkom iz priča. Te priče na kraju ili proguta i uništi vlastita veličina - naglo prestanu i još se brže zaborave, kao neka sramna bolest, istrunu i ispušu se kao naduta lešina krave, trujući još neko vrijeme zrak oko sebe - ili postanu jedna od onih priča kakve se pričaju u zimska predvečerja, poput priča o vilama i vilenjacima, samo Salko ne mora nužno više biti Salko, može on postati i nekakav Novica, Ivo ili Petar, a ruski knez se učas pretvori u Turčina, silnika i gaziju*.
Ovozemaljski Salko se često viđao oko grada kako bjesomučno tjera konja, propinje ga bez potrebe i umara. Nitko nije znao gdje su se sreli i upoznali. Poznavao sam tu djevojku: visoka, sva nekako usukana, mrka, fudikava* u licu i ispijena, bez onog mladenačkog sjaja i radosti u očima. A mjesec dana prije svadbe, pretpostavljao sam da se već tada u sebi prelomila, prestala je dolaziti na misu. Nit su Turci što dobili, niti mi izgubili, ali ovdje, u bosanskoj nedođiji, uvijek su se svîđali neki drugi računi. Ovdje se vlastita korist mjerila tuđim gubitkom, a mjera vlastite sreće je često bila tuđa nesreća. Tako je za posljednje kuge u Fojnici umrlo pedeset i sedam krštenih duša, što je nemjerljiv gubitak i žalost. Ali nikada nećete čuti da se s tim smrtima na neki način ne poveže više od tisuću i dvjesto mrtvih Turaka. Bog je u tim pričama ispadao milostiv. Kao da je uzeo pedeset i sedam krštenih samo zato da bi imao razloga pokositi nevjernike. Isto kao da Bogu za sve treba izlika. Ali, eto, valjda tako mora biti, jer kako drugačije i može ispasti kada ljudi, slabi, nemoćni i prevrtljivi, od Božjih računica pođu praviti neke svoje, ljudske računice. I odmah nekako ta žalosna brojka od tisuću i dvjesto duša zasjeni te smrti, kao da onih pedeset i sedmoro nikada nisu ni hodali zemljom i kao da se sva njihova ovozemaljska misija svela na te mrtve Turke. I ne znam bi li itko od tih ljudi, koji su razmišljali na taj način i ovako svodili račune, a rijetki su koji nisu, pristali da se naši podignu iz mrtvih, ako bi se istovremeno podiglo i onih tisuću i dvjesto Turaka. Tako, odjednom, mrtvi postanu razlog za sreću, njihova smrt se pretvori u neku bolesnu pobjedu koja izjeda dušu i um. To je otprilike taj iskrivljeni i nakaradni račun s kojim mnogi liježu i ustaju, i koji je ovdje uvijek najbolji odgovor na vlastite muke. Tako, a to sam slušao vlastitim ušima, u ciganskoj mahali, izgladnjeli dječak traži od oca hrane. To je bilo u zimu, jedne godine kada su žita naročito podbacila.
- Nema, jadan! Eno ti vlasi, gore – govori mu ovaj i zaokruži rukom prema samostanu – pocrkaše od gladi.
I tako u krug, svatko se hrani tuđom nesrećom, koja se začas, s bezdušnom lakoćom, premetne u vlastitu sreću. Nekada, u trenucima kada me obuzme potištenost i mrzovolja, pomislim da jedni drugima trebamo samo zbog ovog paklenog kruga, bez obzira što je svijet, u kojem je tuđa nesreća trebala biti hrana za dušu i tijelo, teško prokletstvo. I tek kada tu jadnu sreću promatraš neovisno od tuđe nesreće, tek tada vidiš koliko smo svi mi u ovoj ubogoj zemlji duboko i beznadežno zaglibili. Tada me svega shrva neka malodušnost i beznađe, i dođe mi nekako svaka smrt ista, i ona kovača Fejze, poganog i zlog čovjeka, koji se godinama kod kadije tužio na samostan, i dobrog prakaratura Dominka Lovrića, čovjeka spore i teške misli, ali velika i duševna srca, koji umriješe isti dan.
I što jedni misle da je tuđa nesreća i gubitak veći, bez obzira što i ne bi bilo tako, to veće slavlje i dernek. A najveća su bili upravo slični događaji, jer ljudske duše su u toj nakaradnoj računici bile na najvišoj cijeni. Za razliku od nas, koji smo svoje rijetke i mršave pobjede morali kriti kao zmija noge, Turci su svoje izvikivali na sva zvona, prkosili nam i pristajali na muku.
A taj događaj je bio u neku ruku i moj vlastiti poraz. Dvadesetak dana prije svadbe poslao je gvardijan po mene. Čekao me ispred crkve. Ženu sam ugledao tek kada sam se približio. Stajala je u otvoru crkvenih vrata, odjevena u crno i stopljena s tamnom pozadinom. Bila je to oniža, sparušena žena, zabrađena crnim lanenim rupcem.
- Eto ti, eto ona! – rekao mi je gvardijan grubo, pokazao prema ženi i zatim se udaljio.
Tih dana su u musafirhanu* stigla šestorica janjičara, već pet dana su bančili i pijančevali, bez namjere da odu. Samostan se morao brinuti i za njih i za njihove konje. I u trenutku dok sam prilazio gvardijanu i ženi, čula se od tamo raskalašena vojnička pjesma. Gvardijan se u takvim prilikama nije znao obuzdati. Uhvatio bi ga neki bijes i ljutnja koji su mu sapinjali misli. Po cijele dane bi bio takav, hodao bi po samostanskom dvorištu kao da je, božemeprosti, povilenio*. I bio bi bijesan i ljut, ne samo na onu šestoricu janjičara koji su bezdušno rasipali samostanski trud i muku, nego na svakoga tko mu iziđe pred oči. Tako da me nisu iznenadile i naljutile njegove riječi.
- Šta je bilo? – pitao sam ženu.
Izišla je iz sjene i došla do mene. Prepoznao sam je. Imala je muža, teškog pijanicu i neradnika, koji je prije godinu dana pao na postelju. Bio je iz radišne i imućnije obitelji, ali je za kratko vrijeme raskućio sve što se dalo. Ranije, dok je mogao, išao je od sela do sela s malim rakijskim kazanom koji je iznajmljivao ostalim seljacima. Ali ni od toga nije bilo neke nafake*. U nečijim spretnijim rukama taj bi kazan predstavljao pravo malo bogatstvo. Živjeli su u zabačenom selu, dva sata hoda od samostana.
- Ćer u mene – rekla je i zastala.
- Je li ono Kate?
- Jest – rekla je.
Gledala je negdje pored mene. Oči su joj bile krvave i vlažne.
- Već dva dana nikako ne spavam – nastavila je i opet zastala.
- Šta ti je s ćerom? – pitao sam.
Šutjela je i gledala u zemlju. Ponovio sam pitanje.
- Ušo je vrag u nju – rekla je.
- Znaš li ti šta govoriš!? – pitao sam grubo.
Zaplakala je i zaklimala glavom.
- Sačekaj me kod ulazne kapije – rekao sam joj – brzo ću.
Otišao sam do svoje ćelije, skinuo habit, navukao kožuh i čizme. Uzeo sam i kalež, križ i misnicu, zamotao u platno desetak hostija, i sve to opet dobro umotao i skrio u bisage, jer sam planirao ispovjediti sve nemoćne u selu, uključujući i njenog muža.
Žena me čekala na putu koji vodi iz samostana. Do sela nam je trebalo više od dva sata. Selo se nalazilo razbacano po obroncima Vranice, dok je veći dio bio smješten na nekom ružnom, ogoljelom pristranku, obraslom smrekama i sasušenom paprati, nad koji su se s druge strane nadnosila visoka brda. Činilo se kao da je biblijska poplava splavila s Vranice trošne i nakrivljene kućice od drveta i onako bez reda ih porazbacala po tom sumornom krajoliku. Obasjane škrtom svjetlošću, izgledale su poput ostataka Arke koji su tek nedavno izronili iz vode i mulja. Bilo je ipak u tom krajoliku i neke stroge, surove ljepote koja se najviše ogledala u kontrastu zagašenih boja oko nas i svjetla visoko iznad. Put je ovdje završavao, a onaj kojim smo došli se gubio među brdima, i činio mi se jedinim izlazom iz ovog stiješnjenog svijeta, kao put u Egipat.
Ženina kuća je bila donekle izdvojena. Nalazila se na omanjoj zaravni iznad onog pristranka, smještena unutar oronulih kamenih zidina, zaraslih u travu i korov. Djevojka je sjedila ispred kuće i zurila negdje iznad nas, kao da nas nije primijetila.
- Hvaljen Isus – rekao sam.
Šutjela je. Vrata kuće su bila širom otvorena. U polutami se naziralo ognjište i neki kazan iznad njega. Verige se u mraku nisu vidjele i izgledalo je kao da kazan lebdi u zraku.
- Odgovori ujaku! – rekla joj je majka.
Djevojka je šutjela i uporno gledala u istom pravcu, u tamni zid brdâ po kojemu su se već počele hvatati večernje sjenke.
Iznutra je doprlo nerazumljivo mrmljanje. Žena je ušla, a ja za njom. Čovjek je pokušavao nešto reći, u kutovima usana mu je bila pjena. Pritom je nešto pokazivao rukama.
- Vode? – upitala je žena.
Ponovno se čulo nerazumljivo mrmljanje. Žena je to, valjda, shvatila kao potvrdan odgovor i dodala mu vode. U kući je strahovito zaudaralo na mokraću, vlagu, istrulo drvo, i na onaj strašni zadah neizlječive bolesti koji površi sve ostale, i koji dugo iza smrti bolesnika ostane lebdjeti po kući. I ne samo to, uvuče se u sve: u duvare, drvo, podove, i sve još dugo zaudara na njega. Nisam to mogao izdržati i izišao sam vani. Djevojka je negdje nestala. Vidio sam je kako zamiče putem i potrčao sam za njom.
- Stani! – izderao sam se.
Zastala je kao ukočena. Došao sam do nje.
- Vrati se nazad, zbog tebe sam i došo!
Krenula je poslušno ispred mene, došla do kuće i ponovo sjela na isto mjesto. Iz kuće je ponovo doprlo mrmljanje.
- Odnesi mu vode! – rekao sam joj i pokazao prema vratima kuće.
Zaklimala je niječno glavom.
- Odnesi mu vode! – ponovio sam višim glasom.
- Neću! – rekla je. – Ja, što sam mu je nosila, nosila.
Prvi put je progovorila. Imala je ružan i kreštav glas. Mrmljanje iznutra se pojačalo. Izvadio sam iz bisaga kalež i križ. Križ sam postavio na vanjski zid kuće, na gredu iznad vrata, a kalež sam joj držao pred očima. Nije se ni pomjerila. Zurila je negdje mimo njega.
- Gledaj u ovo! – rekao sam.
Pogledala je, i sada je netremice zurila u kalež. Pogled kao da joj nije išao dalje.
- Prekrsti se!
Prekrstila se nekim bezvoljnim i sporim pokretima. Ja sam poluglasno izgovarao neke molitve koje uobičajeno molim u tim prilikama.
- Nije to – prekinula me djevojka.
- Šta, nije?
- Vrag – rekla je. – To vam je ona rekla.
Pogledala je pritom nekako preko oka prema ulaznim vratima.
- Ona? – rekao sam strogo.
- Mater – popravila se. – Ništa ona ne zna.
- Nego šta je? – upitao sam.
Nije mi odgovorila. Našao sam se u nedoumici. Sjene su se već nadvile po brdima nasuprot nas, i više se nisu jasno razaznavali prelazi po njima. Kod djevojke nisam primijetio nikakav otpor. Ta bezvoljnost i drskost nisu bile pouzdan znak. Trebalo mi je nešto više, neki vidljivi, neljudski znak otpora. Sotona zazire od kaleža, njegova sila nije jača od Krvi i Tijela, i to se moralo po nečemu vidjeti. Pokušao sam s drugim molitvama.
- Nije to – ponovo je rekla.
- Što ne dolaziš na misu? – upitao sam.
- Tako – rekla je neodređeno.
Glas joj je bio ravan i bezbojan, nije u njemu bilo nikakvih osjećaja, ni bijesa, ni ljutnje, ni plača, a niti straha Božjeg. Ostao sam pred čvrsto zatvorenim vratima. Nisam više pokušavao ništa. Pomišljao sam da je batinama slomim, ali sam u glavi stvorio sliku njenog bezvoljnog otpora, zamišljao sam kako udaram štapom po mrtvoj stvari koja niti se brani niti pušta glasa od sebe, te sam odustao. Batinama se tu, a to mislim i danas, ništa nije dalo postići. Nisam imao volje ni ispovjediti bolesnika. Spremio sam svoje stvari i krenuo natrag. Starica je izišla i dugo gledala za mnom, osjećao sam njen molećivi pogled, bolio me i pekao, dok je djevojka sjela na onu klupu i stopila se sa sjenom koja je pala preko kuće. Mrak mraku, pomislio sam.
Danima nisam mogao izbiti iz glave sliku prkosne djevojke, pokušavao sam u mislima prodrijeti iza njenog hladnog pogleda. Djevojka je za mene ostala velika tajna do onog dana kada su se, već ujutro, iz smjera čaršije začuli svatovski bubnjevi. Pola sata su tukla dva velika bubnja, a zatim se k nebu izvio bistar i jasan zvuk zurne*. Vijest nam je donio neki seljak koji je to jutro svratio do samostana. Negdje iza klanjanja podneva, ubrzo nakon što je utihnuo mujezinov glas, začuli smo topot konja. Svadbena povorka je išla prema samostanu. Naprijed je jahao mladoženja na onom svom konju, a mlâda, prekrivena po turski, uz njega. Volio bih da sam joj mogao vidjeti lice. Nisam siguran što bih vidio na njemu, prkos ili tugu, radost ili zbunjenost? Prije, čini mi se, tugu i zbunjenost, jer ne vjerujem da se mogu tako naglo i bezbolno pokidati veze s prošlim životom. Bio sam načisto s vragom. U njenu dušu se sigurno nije uselio Sotona, djevojka je samo bježala od bijede. A ovdje put iz bijede obično vodi u još veću bijedu, od zla na gore, pogotovo njen, koji vodi tamo gdje se čuje plač i škrgut zubi. Iz daljine su se i dalje čuli bubnjevi. Ta povorka je bila nešto uobičajeno, znali smo da mora uslijediti. Vrhunac tih svadbi, a nekad i jedina njihova svrha, je bila ova slavodobitna povorka oko samostana. Trebali smo vidjeti ukradenu dušu, naš poraz, dušu koju smo izgubili, a nije nam je ukrala smrt. To je bio dio onog rituala, one naopake računice da je vlastita sreća u tuđoj nesreći.
Ja sam cijeli dan u sebi ponavljao riječi: trebo sam znat. Mučio sam se, vrtio u krug, razmišljao sam otprilike na sljedeći način: da sam znao da se ovo sprema, mogao sam to na neki način spriječiti. To isto mi je rekao i gvardijan.
- Trebo si znat – rekao mi je nešto kasnije, kada se povorka već vratila u grad. – Nisi mladomisnik da te jedna balavica privari. Trebo si iz kučke drinovim prutom izbit svu silu.
Ako nisam znao onaj dan kada sam išao do sela, možda sam trebao znati onoga dana, dva dana nakon toga, kada mi je Salko, išao sam ispovjediti umirućeg u obližnje selo, na konju pripriječio put. Propeo ga je nekoliko puta tik ispred mene i ružno se smijao. To je bilo lice Sotone. Dotada nije radio slične stvari, tako da sam pomišljao, naravno kada je već bilo kasno, da ga je ona na to nahurkala*.
Pred večer sam stajao na prozoru i gledao prema samostanskom dvorištu. Naišao je fra Mijo, noseći pune ruke knjiga. Čuo sam kada je ušao u hodnik i kada su mu knjige ispale iz ruku. Tada me nešto uistinu zaprepastilo. Ni danas nisam siguran da li sam dobro čuo: fra Mijo je, u trenutku kada su mu ispale knjige, ružno opsovao. Imao sam osjećaj da sam upao u neki drugi svijet, obrnut od ovog našeg, svijet u kojem je svjetlo sjena, vjera nevjera, molitva psovka, a turski svatovi lelek i plač.
Te večeri je počelo, nepun sat nakon što je fra Mijo pokupio knjige s poda, unio ih ćeliju i zaključao za sobom vrata. Muzika je bila jedno vrijeme stala, a onda su se začuli bubnjevi. Tukli su s početka u nekom brzom, suludom ritmu, da bi im se u neka doba iznenada pridružila zurna. Počeo je puhati neki vjetar. Bio je jak i udarao je na mahove. Ritam bubnjeva je tada počeo opadati, smirivati se, a zurna se izvijala sve više, kao da u svojoj huli želi doprijeti do nebeskih visina. U trenutku kada naleti vjetar, izgledalo je kao da se njen zvuk prelomi na pola.
- Mojsijev Bog je silnim trubama srušio Jerihon, a ti prepuštaš svoj narod sili turskoj, ciganskim zurnama i bubnjevima – bilo je prvo što je izrekao fra Mijo.
Zaledio sam se, još uvijek mi je u ušima odzvanjala ona psovka, i još nisam bio izgubio onaj osjećaj da se nalazim u iskrivljenom svijetu. Te fra-Mijine riječi samo su ga pojačale. Tišina, ispresijecana zvukom zurne, trajala je desetak sekundi.
- Zar je pogano cigansko ćemane* jače od tvojih truba? – nastavio je fra Mijo. – Zar moreš mirno gledat tursku silu, i tvoj narod ponižen i pogažen?
Slična misao je i meni prošla kroz glavu, cio dan sam osjećao neko poniženje i poraz, i pomislih u jednom trenutku da je to moja vlastita misao pobjegla u noć, bez obzira što sam se svim snagama susprezao od sličnih misli, jer su plitke, vođene bijesom i ljutnjom, i vode u grijeh.
Tu večer se završilo na tome. Dugo sam ostao pored prozora i zurio u mrak. Nije mi to bilo mrsko. To mi se počesto događalo. Kao da duboko u mraku ima neka sila, neke nevidljive ruke, koje nas tjeraju na to i ne daju nam se odlijepiti od prozora. Gore, visoko u Vranici, netko je zapalio vatru. Njen plamen, topao i nestalan, uvijao se pod naletima vjetra, činilo se kao da ga neka nevidljiva ruka pomjera lijevo-desno.

(odlomak iz romana)