Nazif Hasanbegović

IZGRADNJA IDENTITETA GRADANSKOG TIPA

Sarajevske Sveske br. 13

Cilj projekta “Misli, BiH” je pronaći minimum zajednickih kriterija za izgradnju nedostajućeg nam državnog identiteta građanskog tipa1, dakle onih kriterija koji će pomoći u kreiranju takve opcije akceptiranja države, koja neće biti vođena nacionalnim i stranačkim interesima i egoizmima, kao ni ideološkim motivima i isključivostima, već jedino željom da se afirmiraju temeljne vrijednosti države. Šta to zapravo znači? To znači potaknuti pojedinca da misli o zajedničkoj državi kao prednosti i vrlini, a nikako kao o nečemu što potire nacionalne različitosti i kulturne specifičnosti. Nije nam cilj da radimo ono što je odgovornost države, jednostavno želimo da pokažemo javnosti da se stvari, ukoliko ih pokreće pozitivna ideja mogu pomjeriti sa mrtve tačke. Ali želimo i da ukažemo na prava i odgovornosti koje ta ista javnost ima prema državi. Želimo istaći da nas u ovom slučaju interesira javnost kao oblik društvene svijesti, fenomen koji se odnosi na kolektivne stavove kao odraz izgrađene svijesti i spoznaje prema pojavama i procesima, prema kojima se javnost opredjeljuje. Jedan od uvjeta za stvaranje i funkcioniranje demokratskog javnog mnijnja, oslanja se na kategoriju autonomije ličnosti, koja od svakog građana pravi političkog subjekta, sposobnog ne samo da kritički rezonuje već i da učestvuje u političkom životu zajednice, navodi Z. Tomić.2 Dakle, definicija nečijeg identiteta ne uključuje samo njegovo stanovište o moralnim i duhovnim pitanjima nego i odnos prema definiranoj zajednici. Nažalost brojne političke i društvene okolnosti dovele su i do promjena u strukturi građanske javnosti BiH, te promjene su najočiglednije u pogledu statusa “javnosti” koji je sve više pasivan. Promjene strukture javnosti iskazana je odsustvom građanske demokratske inicijative koja se prvenstveno ogleda u prihvatanju postojećeg stanja i inputiranog, od politički dominantnog stava, o nemogućnosti promjena. Mnogi, najčesće zbog osobne promocije, govore kako su upravo oni ti Bosanci i Hercegovci koji su spremni uraditi sve da se ova zemlja integriše, a pri tome, deklarativno ne pretvarajući u realnu situaciju. I tako imamo odnos prema državi koji se, nažalost, mjeri činjenicom kojoj se nacionalnoj skupini pripada čime se ne samo kontroliše javno mnijenje već se i dalje osujećuje mogućnost kritičkog i političkog rezonovanja. Drugim riječima javnost ne postoji sama od sebe, budući da predstavlja kategoriju koja se mora neprestano iznova stvarati. Pod javnošću podrazumjevamo konstituisanje, i to trajno konstituisanje jednog načina razmišljanja i djelovanja u širokom krugu građanstva, koji se javlja kao zreli kolektiv i u krajnjoj liniji konačni sudija društva i onoga što radi vlast. Pristalice smo teorije3 da je društvena svijest uzajamni uticaj individualnih svijesti i da je komunikacija moguća zato sto dugim promatranjem znakova koji se šalju svijest počinje shvatati njihovo značenje, tim prije sto je prepostavka da i pošiljalac i primalac, u ovom slučaju Projekat “Think BiG” i građani BiH shvataju poruku na principjelno jedinstven način. Rukovodeći se ovom definicijom želimo kroz projekat “Misli BiH” da utičemo općenito na javnost i direktno izazovemo reakciju izabranog auditorija (zainteresirane javnosti) na bazi očekivane reakcije. Mi smo već artikulirali plan razvoja kampanje koji podrazumijeva kanale dvosmjerne komunikacije i odvija se u više različitih, ali integriranih nivoa. Najvažniji uvjet za funkcioniranje demokratskog javnog mnijenja jeste slobodna cirkulacija informacija. Sloboda komunikacije ne podrazumjeva samo pravo izbora jezika i načina plasiranja poruke, već i izbor medija – od štampe do multimedija, preko radija i televizije – koji će tu misao učiniti dostupnom, navodi Fransis Ball.4 Uvažavajući navedeno, naš prioritet je osigurati dovoljan broj kanala za plasiranje poruke, čime bi utjecali na aktiviranje demokratske građanske javnosti i formiranja mišljenja prema njegovoj realizaciji u društvenu akciju, što vodi utjecaju mišljenja na stvaranje odluka i preduzimanju konkretnih akcija. Prevodeći ovo u jezik reklame odlučili smo da “porukom” komuniciramo sa najvećem mogućim brojem građana BiH. Najznačajniji segment u provedbi akcija na kreiranju mišljenja o BiH u procesu zbližavanja i izgradnji povjerenja je metoda istraživanja koja je kombinacija vizuelnog i verbalnog jezika, tzv. “photo-interviewing”. Na ovaj način za razliku od ekskluzivnih verbalnih intervjua, kao i klasičnih istraživanja izbjeći ćemo probleme u komunikaciji i analiziranju stavova javnog mnijenja, te isto iskoristiti kao fenomen “opinion makers-a” za artikuliranje stavova i mišljenja i neanketiranih građana BiH.

Photo-Interviewing most između psihičke i fizičke realnosti

U teoriji je rašireno shvatanje da društvena grupa može ponuditi pojedincima, modele poželjne identifikacije i kriterije izbora, na osnovu čega se oni smještaju u socijalni svijet i razvijaju osjećanje pripadnosti državi. Riječ je o ostvarenju pretpostavke o identifikaciji s drugim, o susretu pojedinačnih identiteta, njihovom približavanju, otkrivanju tko su oni, šta rade, misle i time indirektnom utjecanju na kreiranje pozitivnog mišljenja o državi. Znajući da je ključni proces pomoću kojeg se konstituiše identitet identifikacija, odlučili smo da istraživanje javnog mnijenja personaliziramo i učinimo vizualnim vezu između psihičke i fizičke realnosti. Drugim riječima želja nam je da selekcioniramo i artistički spojimo one ljude i događaje sa prirodnim, arhitektonskim, istorijskim i drugim objektima na čijem nasljeđu se može graditi identitet današnje Bosne i Hercegovine. Vrijednost i snaga na ovaj način urađenih fotografija je upravo kontekst i emocija koju one pobuđuju. Umjetnost ističe ljudske grupe, označava njihov identitet. Kultura i umjetnost, ma kakva uz to bila njihova značenja i njihove dublje i uzvišenije funkcije, intelektualnije ali i nesvjesnije, za sve grupe su ponajprije oblici predstavljanja sebe, prijenosnici njihova identiteta, definira odnos umjetnosti kulture i identiteta Yves Michaud6 te nastavlja: “Pitanje kvalitete, umjetničke vrijednosti, duhovnog ili vjerskog značenja, historijskog dometa, obilježje jedinstvenog ili dragocjenoga, nisu nevažni, ali iskazivanje identiteta antropološki je najneposrednije.” Dovesti tako u vezu umjetnost, kulturu i identitet sa građanima ove zemlje znači vratiti se mnogo više i mnogo manje jednostavnim stvarima od onih za koje tvrdimo da ih najčešće opažamo. Dok određeni limiti postoje: navike, privatnost, pripadnost određenim etničkim skupinama... ipak smo iz primjera dobijenih na osnovu istraživanja autora poput: Becker 1978, Templin 1982, Blyton 1987, Fang and Elwein 1990, Wang 2001),7 uočili kako foto intervju vodeći ka novim perspektivama i objašnjenima, pomažući da se izbjegne mogućnost pogrešne interpretacije zajedno sa svojim varijacijama može dati izazov, nijanse, probuditi sjećanja i emocije. Fotografirajući građane mi ćemo, graditi vizuelni lik države. Važnost fotografije ne nalazi se samo u činjenici što je ona stvaralački čin, već naročito u tome što je ona jedno od najdjelotvornijih sredstava koje oblikuju naše misli i utječu na naše ponašanje8. Fotografija nije samo rezultat samog gledanja nego i dokaz o tome šta je sve vrijedno gledati, ona je potvrda da je postojala svijest o rasponu značenja koja se ovim medijem mogu i žele saopćiti.9 U Bilješkama o fotografiji R. Barthes10 kaže da je u prvo vrijeme fotografija da bi iznenadila fotografirala značajno, ali uskoro ona proglašava značajnim to što fotografira. Bit fotografije je ovjeriti ono što se njome predstavlja, i ponuditi odgovor pojedincima, koji ne znaju odgovor na pitanja “tko sam ja”, niti “gdje pripadam”. Izabravši lokaciju i pristajući na ovaj intervju građanin ima potrebu da obznani svoj stav i afirmira mjesto slanja poruke te na taj način omogućujući recipijentima da se i sami identificiraju sa porukom i pošiljaocem. Na kraju potrebno je dodati da je fotografija istorijski započela kao umjetnost osobe: njezina identiteta, njezinih građanskih svojstava,11 i na tim atributima i mi ćemo graditi svoju poetiku. Za nas koji radimo na ovom projektu, za sve one koji učestvuju, nije riječ o težnji da se predstavi remek djelo, nego o tome da se akcentiraju neki od mogućih znakova i oznaka identiteta, da se obilježi mjesto, toponim, objekat, da se skrene pozornost na sebe i svoj stav u funkciji ponovo izgrađenog identiteta. Za one koji će to vidjeti, htjeli to oni ili ne, riječ je o ostvarenju pretpostavke o identifikaciji s drugim ljudima, o susretu s onim drugim, približavanju njihovih identiteta, te time indirektnog utjecanja na bolje shvaćanje vlastitog identiteta.

Umjesto zaključka

I kao sto smo na početku istakli mi u BiH imamo problem identiteta i pitanje kako “konstruisati državni identitet i održati ga”. Državni identitet je povezanost pojedinca i njegovog identiteta sa kulturom društva. Iz ovoga slijedi da se državni identitet izgrađuje u određenim društveno-historijskim uvjetima pod kojima nastaje i razvija se sama država. U razmatranjima identiteta najčešće se insistira na poštovanju prava na razliku, na “iskustvo razlike”. Ove razlike se često shvataju statično; porede, razvrstavaju u hijerarhijske nizove i na taj način se dobijaju stereotipni etnički ili kulturni profili. Tako se plodonosno iskustvo razlike zatvara i dogmatizira umjesto da se na osnovama nesputanog protoka komunikacija omogući interakcija i mobiliziraju građani kao akteri i partneri u procesima kreiranja identiteta građanskog tipa. Mnoga istraživanja identiteta, danas, imajući u vidu netrpeljivost između subjekata-pripadnika različitih kultura, preporučuju okretanje ka traženju sličnosti između njih. Oni s pravom smatraju da će nas usmjerenost na traženje sličnosti približiti sagledavanju suštine pojave razlika i dovesti do približavanja pripadnika različitih grupa. Ovim projektom želimo: prvo, da pojačamo osjećanje državnog identiteta i pripadnosti koje ne ugrožava posebne grupne identitete i, drugo, da se ono od strane pripadnika različitih nacionalnih, etničkih i vjerskih grupa doživljava kao opšti okvir očuvanja i ispoljavanja njihovih kulturnih osobenosti. Mi smatramo da će nas usmjerenost na traženju sličnosti približiti sagledavanju suštine pojave kulturnih razlika i dovesti do približavanja pripadnika različitih kulturnih grupa u BiH, a samim tim i do jačeg osjećaja za Bosnu i Hercegovinu kao vlastitu i jedino moguću, zajedničku državu.