Velimir Visković

IDEOLOZI ZLOČINA

Sarajevske Sveske br. 04

Na prvim sastancima uredništva Sarajevskih bilježnica, dogovarajući se o časopisnoj platformi, zauzeli smo zajednički stav da ćemo se predominantno baviti afirmativnim aspektima odnosa među našim nacionalnim kulturama, te na tim iskustvima graditi i suradnju u novim uvjetima postojanja nacionalnih država. Ali, nakon krvavog iskustva ratova vođenih na tlu bivše zajedničke države u devedesetim godinama, nemoguće je započeti bilo kakav oblik suradnje a da se ne osvrnemo na ulogu književnika, i općenito intelektualaca, u kreiranju nacionalističkih ideologija koje su dovele do rata.u osamdesetim godinama na djelu je bio evidentan proces politizacije književnih, filozofskih, novinarskih i drugih (akademije, PEN-klubovi itd.) udruga intelektualaca. Bilo je jasno da se radi o razdoblju kad se urušava socijalistički poredak, utemeljen na rukovodećoj ulozi komunističke partije, a još nije postojala politička, odnosno stranačka infrastruktura koja bi se pojavila kao alternativa. Alternacijsku ulogu u tom su trenutku spremno preuzele književne i intelektualne udruge.
Valja imati na umu da od ranih pedesetih, od vremena Krležina Ljubljanskog referata iz 1952., koji je označio obustavljanje direktivnoga partijskog nadzora nad književnošću, literatura postaje utočište opozicijske inteligencije. Iako je i u kasnijim godinama bilo zabrana knjiga i časopisa, svakovrsnih političkih pritisaka, raznih oblika cenzure, ipak je društveno dominantan stav da književnost i umjetnost imaju pravo na autonomiju. Osim toga, metaforični, višeznačni diskurs književnosti već je po svojoj prirodi omogućavao da se u književnim tekstovima izraze i “opasni” politički sudovi koji bi bili izvrgnuti policijsko-sudskoj opresiji kad bi bili artikulirani u nekoj drugoj, neknjiževnoj vrsti publikacije. U takvoj situaciji književnici preuzimlju ulogu “nositelja društvene svijesti i savjesti”, ulogu umnogome blisku onoj koju su imali devetnaestostoljetni pisci - “bardovi”, književnici koji imaju ključnu ulogu u formiranju nacionalne samosvijesti, standardiziranju jezika, formuliranju državotvorne političke platforme… Politizacija književnika realizirala se u dvama pojavnim oblicima: ponajprije u zalaganju za liberalizaciju društva, za pluralizam mišljenja, što u osamdesetima vodi u izravno inzistiranje na ideji obnove stranačkog pluralizma i građanske liberalne demokracije; drugi oblik politizacije očituje se u naglašenoj nacionalnoj svijesti, zabrinutosti za sudbinu vlastite nacije u višenacionalnoj, (kon)federativno uređenoj državi, zasnovanoj na delikatnoj ravnoteži divergentnih nacionalnih i republičkih interesa.
Naglašenija briga za tradicijsko naslijeđe vlastite nacije jest imanentna književnosti, jer svaki pisac se po naravi vlastitoga spisateljskog poziva mora pozicionirati prema tradiciji jezika na kojem piše i prema piscima prethodnicima: kroz neprekidni dijalog s tradicijom, on je održava živom. Nije čudno stoga da se u većini tranzicijskih država, nasuprot službeno proklamiranom proleterskom internacionalizmu prethodne epohe, kao nosioci radikalnih nacionalističkih programa pojavljuju književnici (od Solženjicina preko Csurke do Ćosića i Aralice).
Nije potpuno netočna izreka da je književnost čuvarica nacionalne memorije, ali vrlo je opasno književnost svoditi samo na tu funkciju. Zašto bi ona morala svjedočiti samo o kolektivističkim vrednotama, zašto bi se morala baviti samo konstituiranjem nacionalnih mitologija? Nisu li književne poetike dvadesetog stoljeća afirmirale vrijednosti individualiteta, uključujući i pravo pojedinca na pobunu protiv nacionalnih mitova pa i svakog drugog oblika podređivanja nadindividualnim autoritetima? Ne vodi li, u krajnjoj konzekvenciji, inzistiranje na ulozi književnosti kao čuvarice nacionalne memorije pisca prema konceptu utilitarne, tendenciozne književnosti, književnosti u službi viših, nacionalnih ciljeva?
U drugoj polovici osamdesetih pisci sve više zanemaruju opasnosti koje prijete od koncepta takve književnosti podređene velikim nacionalnim projektima. Tih godina iznimno popularnim postaje žanr povijesnog romana u kojem se preispituje bliža i dalja povijest, u kojem se dokazuje etička superiornost vlastite nacije; pritom se uvijek problematizira status vlastite nacije u aktualnoj južnoslavenskoj zajedničkoj državi, dokazuje se kako je previše uloženo a premalo dobiveno. Time se stvara idejna platforma za pokretanje procesa rekonstitucije Jugoslavije, odnosno stvaranja nezavisnih nacionalnih država.
Urušavanje monopartijskog sustava omogućilo je piscima da postanu privremeno važnim akterima dehijerarhizirane političkopovijesne scene na kojoj su dotadašnji obnašatelji vlasti gubili moć ili se tek počeli prestrojavati i prilagođavati novonastaloj situaciji preuzimljući od nacionalnih intelektualnih elita najvažnije budničarske slogane, a nerijetko i čitave nacionalne projekte (poput onih formuliranih u Memorandumu SANU odnosno Nacionalnom programu časopisa Nova revija).
Pisci su u pravilu imali istaknutu ulogu u tom predstranačkom razdoblju za koje je karakteristično poticanje osjećaja nacionalne frustriranosti, upozoravanje na nepravde koje “naš narod” doživljava u višenacionalnoj državi, na ekonomsku eksploataciju, hegemonizam jednih, separatizam drugih itd.
U ranoj fazi konstituiranja višestranaštva pisci su često i inicijativnim odborima raznih stranaka, ali vrlo brzo pokazuju sve loše osobine koje u književnosti ne moraju biti mane ali u politici, gledano s motrišta zapadne visokorazvijene liberalne demokracije, svakako to jesu. Pisci, prije svega, vole radikalnu političku gestu i “jaku riječ”. Koliko su samo uvredljivih, prejakih riječi izgovorili i napisali u tim vremenima! Ono što u književnom tekstu služi kao sredstvo pojačane stilske ekspresije, u političkom se diskursu pretvorilo u program za klanje, silovanje, etničko čišćenje.
Po svojoj naravi književna profesija nema u sebi ništa demokratsko: umjetniku je svojstven hipersenzibiliziran, hipertrofiran ego; pisac je totalni gospodar, diktator u vlastitom tekstu. Umjetnik mora biti nesklon svakom kompromisu, a demokracija se zasniva na permanentnim dogovaranjima, ustupcima, uvažavanjima interesa drugih, beskrajnom nizu kompromisa kojima se neutraliziraju konflikti unutar društva. Od načela radikalne beskompromisnosti polazi samo revolucionarni tip političara koji priznaje oružano izvođenje nasilnog prevrata i diktaturu kao represivni modus dosljednog, beskompromisnog prakticiranja vlasti.
Danas su, na sreću, pisci gotovo potpuno sišli s političke pozornice. Ostali su oni koji su, više-manje, u međuvremenu ovladali tehnikama svojstvenima suvremenoj politici koja ne priznaje karizmatične lidere s mesijanskim pretenzijama, nacionalne proroke i bardove.
Ali, činjenica je da su upravo pisci i intelektualci potkraj osamdesetih i u devedesetima vrlo često bili dragovoljno u sramnoj ulozi onih koji su svojim riječima inspirirali prolijevanje krvi. Nije svrha ovog temata optužiti sve one koji su zagovorom nacionalističkih ideologija pridonijeli dezintegraciji Jugoslavije. Nema nikakvoga razloga da se jugoslavenski unitaristički nacionalizam proglasi etički superiornim nad separatističkim nacionalizmima. (Uostalom, nije li JNA, deklarirajući se kao jedina legitimna braniteljica jugoslavenstva, u balkanskim ratovima devedesetih počinila stravične zločine?).
Jasno je da su od samog utemeljenja Jugoslaviju pratile brojne proturječnosti, koje se nisu mogle riješiti ni međuratnim integralizmom niti poslijeratnim federalizmom. Takva kakva je bila Jugoslavija je u sebi nosila klicu vlastite propasti. Ovim tematom željeli bismo progovoriti o odgovornosti onih koji su, isturajući se u prijelomnim vremenima u uloge nacionalnih ideologa, lidera i bardova postali inspiratorima nasilja, terora, zločina kao sredstva za realizaciju “uzvišenih” političkih ciljeva. Mnogi su od njih i danas, unatoč krvavom iskustvu, spremni inzistirati na stajalištu kako svetost nacionalnih ciljeva opravdava sva sredstva, kako je čast ubijati za vlastitu naciju i državu. Stoga je naša dužnost upozoravati na takvu zločinačku svijest, na one koji svojim pisanjem inspiriraju nesnošljivost, potiču na zločin.