Slobodan Šnajder

HITLER, MOJ BRAT

Sarajevske Sveske br. 10

Godine 1967. pjesnik Paul Celan došao je «na noge» filozofu Martinu Heideggeru – po jednu riječ. André Glucksmann komemorira ovaj događaj: samo tri godine nakon njega komemoriran je i sam pjesnik. Od te godine bilo je još susreta; jedan se desio 1970, a detaljnije ga opisuje Rüdiger Safranski u svojoj monografiji o Heideggeru koja uzajmljuje naslov od jedne antologijske Celanove pjesme:
Jedan majstor iz Njemačke. Heidegger i njegovo doba.
Kod Safranskoga čitam o tome da je Heidegger planirao pokazati prijatelju «Hölderlinov pejsaž gornjeg Dunava», ali do tog susreta više nije došlo. Zadnji je susret pao na Veliki četvrtak te rečene 1970, za Hölderlina tada nije bilo vremena, Celan je čitao vlastitu liriku. Sa šetnje potom, u koju su krenuli zajedno, vratili su se odvojeno. Heidegger kazao je, vrativši se kući sam, jednom drugom poznaniku: «Celan je bolestan...nema mu spasa.»
Potom je Celan, odlukom za «slobodnu smrt», još tog istog proljeća skončao na dnu rijeke. Heidegger nastavio je filozofijski opisivati Bitak-k-smrti, i umro je u krevetu. Od 1967., do Velikog četvrtka Paul Celan čekao je riječ. Mislilac velike rječitosti, kao što je bio Heidegger, umjesto riječi, izrekao mu je dijagnozu. A i prognozu.
Koja je to riječ imala biti?
Da li confiteor u konfesionalnom smislu? Neko objašnjenje, uputa, neko samo-opravdanje?
Celan pitao je, među inim i zaista velikom pjesmom – Smrt je majstor iz Njemačke – pak bi onda Safranski svojim naslovom vezao Majstora, Gospodara (filozofije) i Smrt u jednu osobu – kako je to bilo moguće. Kako je bila moguća ta veza. Kako se Heidegger mogao tako prevariti: da odjednom u Adolfu Hitleru prepozna Pastira Bitka. Da u nacionalsocijalizmu odjednom vidi poželjnu praksu svojih filozofema, dakle, svoje teorije. Poopćeno: Kako to da je «narod mislilaca i pjesnika», kao stado ovaca, krenuo za pastirom koji se baš i nije posebno prerušavao, koji Heideggera, čak niti Nietzschea, po svoj prilici nikada nije čitao, i koji nikakvom svojom osobitom teorijom nije krio praksu kojoj će otvoriti vrata (Mein Kampf nije filozofijski jako ambiciozna knjiga).
Ovo je pitanje svih pitanja. Ono se tiče vrhunaca građanske kulture, a neka druga dosad jedva da je poznata.
Lakše je s banalnijim huljama, kakav je očito bio i jedan Celine, danas važan stup novije povijesti francuske književnosti, koji je samo čudom izbjegao francuski Bleiburg.
Heidegger se doduše ponešto i opirao. On je ponešto i shvatio. Uz minimum osobnog rizika, njemački se filozof naprimjer suprotstavio nacističkom kultu Nietzschea, više gestom nego tekstovima. Odustao je, dosta rano, od želje da filozofijski inspirira studente u smislu nacističkih doktrina. Rasist i anti-semit nije bio, premda nije dovoljno zaštitio ugrožene kolege, pa ni takve kojima je dugovao mnogo toga. Gadamer proglasio ga je velikim misliocem, a uz to huljom. Frankfurteri su bjesnjeli...itd.
Riječ koju Heidegger, u solitarnim šetnjama s Celanom po pejsažu koji je bio inspiracija njegove filozofije (Schwarzwald), nije izrekao. Kajanja tu nije bilo. On je, implicitno i nekim gestama, priznao stanovitu «grešku u perspektivi», kao da se uistinu o tome radilo. U čuvenom Pismu o humanizmu on je poslije rata ponešto koncedirao i marksizmu. Ali on nikada nije filozofijski priznao da njegov Bitak-k-Smrti (Sein-zum-Tode), u aspektu jednoga Aushwitza, ne znači baš ništa. Da nije toliko strašno što ljudi umiru (Levy tu vidi «religiozni optimizam», obećanje onostranog, čak radost), već je strašno to što ljudi bivaju ubijani. I to u ime doktrine, pa čak i filozofije. Pa u nekom smislu, čak i njegove filozofije. Tako su naprimjer ubijeni Celanovi roditelji.
Paul Celan došao je po tu jednu riječ, da bi ga Heidegger u stvari milosrdno otpustio tvrdnjom da je pjesnik neizlječiv. Heidegger, pak, osim malih najava u vezi sa srcem, bijaše uglavnom zdrav. Filozof je planinario i skijao. Nije mnogo mario za etiketu i svoju je snobovsku publiku često puta znao zaskočiti pojavom u skijaškom odijelu. To zvuči nevažno, ali ukazuje na to da si je veliki mislilac cijeloga života odobravao vrlo mnoge popuste. I da svoj propust – da prepozna smjesta što je i tko je Adolf Hitler – nije nikada priznao, ni u kakvom confiteoru, pa čak niti na uho velikom pjesniku, kojega je obožavao, i s kojim se na mahove gledao vrlo prijateljski; kao da su orođeni.
Heidegger je otklonio riječ, Celan otklonio je mogućnost srodstva po izboru. I skočio u Seinu.
Otud je u ovim prilozima riječ o ljudskim izborima koji će zauvijek ostati različiti i razlike se kojih ne mogu rastopiti u općem mediju visoke, građanske kulture. Pjesništvo i filozofija stanuju na odvojenim vrhuncima, pisao je Heidegger, hoteći istodobno iskazati i bliskost i razliku. Celan i Heidegger, svak u svojoj vrsti vječnosti, međutim, stanuju posve odvojeno. Prvi je neizlječivo obolio od čovječanstva, drugi je umro u zdravlju svojih propusta i popusta.