Nebojša Jovanović

FREUD, ORWELL, HEMON: NA MARGINAMA DVIJU PREPRIČANIH PRIČA

Sarajevske Sveske br. 14

THE QUESTION OF ALEKSANDAR

Suprotstaviti se usporedbi Hemona s Nabokovim, nastaloj u maglovitoj mješavini dobrih namjera, marketinga i (odsustva) kritike…
Nije li Hemon, s onu stranu prividnih biografskih sličnosti koje “dijeli” s Nabokovim (“egzil”, pisanje u drugom jeziku itd.), upravo anti-Nabokov? Nije li glavna razlika između njih dvojice zapravo razlika između fragmenta i totaliteta, između raspršene i zaokružene strukture? Na primjer, nabokovljevski se protagonista uvijek odlikuje nekom idiosinkrazijom (“patološkom” crtom ličnosti ili fiks-idejom), koja čak i kada upućuje na psihički rasap protagoniste, ipak djeluje kao le traite unaire koji zaokružuje, fiksira, “prošiva” protagonistu i priču koju on priča o sebi u jedinstven totalitet. Hemonovi su protagonisti, posve suprotno, nakupine fragmenata koji se nikako ne uspijevaju posložiti u zaokruženu cjelinu, nisu u stanju ispričati cjelovitu makar neuvjerljivu ili nevjerovatnu priču o sebi. Ili: Nabokov se po pravilu fokusira na once-in-a-lifetime-events, događaje koje njegovi protagonisti smatraju ključnim iskustvima, prelomnim i od životne važnosti, dok Hemonovi junaci u magmi svojih života uopće ne mogu prepoznati koje bi događaje smatrali za ključne niti kako oko njih uobličiti velike naracije o sebi. Otud pitanje fragmenta – raspršenih djelića ličnosti, vremena, stvarnosti, naracije, komadića koji su po pravilu out of place i out of joint – stoji kao glavno “pitanje Aleksandra” još od kratke priče “Paramparčad”, preko zbirki Život i djelo Alphonsea Kaudersa i The Question of Bruno/Pitanje Bruna do romana Nowhere Man.
Zar i samo prevođenje naslova romana Nowhere Man u Čovjek bez prošlosti, ne promašuje taj središnji hemonovski motiv? Glavni protagonist romana nije poslovični man without past, (anti)junak koji se nakon nekakve velike traume ne sjeća svog prethodnog života, i kojeg zaboravljena prošlost iznova sustiže i prijeti mu razornom istinom o njemu. Daleko radikalnije, Hemonovi junaci uopće ne mogu locirati tačku s koje bi mogli artikulirati istinu o sebi: oni prije slute da ako istina subjekta uopće postoji, tada nju izriče radikalno Drugo u subjektu, koje psihoanaliza prepoznaje kao nesvjesno. Nesvjesno jest ono nowhere koje određuje ljudski subjekt kao čovjeka niotkuda, koje ga izbacuje iz nje same ili njega samog, zbog koje subjekt nikad nije u stanju koincidirati sa samim sobom. Tu traumatičnu nepodudarnost neponovljivo hvata pripovjedač iz “Paramparčadi”: “Žalim sve ljude koji nisu ja, a najviše sebe.”
No, kako stojimo s poslovičnim Nabokovoljevim kontrapunktom kada su u pitanju, rortyjevski kazano, “budalaste teme” poput “cilja pisca” i “prirode književnosti” – Georgeom Orwellom? Posve precizno, analiza književnih veza između njega i Hemona intrigantnija je upravo u mjeri u kojoj Hemon ne uvrštava Orwella u svoje književne uzore. Opisujući svoj odnos prema književnim utjecajima, Hemon se poziva na duhovitu primjedbu Holdena Caulfelda o razlici između pisaca kojima biste telefonirali i onih kojima ne biste. To što bismo Orwella teško našli u Hemonovu adresaru, nipošto ne znači da bi razgovor između njih bio nezanimljiv. Razlozi zašto neka imena izostavljamo iz svojih adresara ponekad su važniji od razloga iz kojih neka druga imena u njih upisujemo. Zamislimo razgovor između Orwella i Hemona, koje je na telefonskoj centrali krivo spojio kakav neoprezni psihoanalitički nastrojen operater, makar to značilo izložiti se optužbama da naprosto prodajemo, riječima jednog Hemonova junaka, “Freudian gewgaws” (NM, 76).

ORWELLOVSKI ČOVJEK ŠTAKOR

Činjenica da je Orwell u Tisuću devetsto osamdeset četvrtoj artikulirao i svoj zazor od najgoreg mogućeg scenarija staljinističke strahovlade, dovela je do toga da ga neki kritičari optuže kako u tom romanu prodaje ideologiju pod književnost. Tako nas i danas mogu razgaliti teze poput one da kada Orwell
stvara lik monstruoznog Velikog Brata i njegovih poštenih protivnika (revolucionara?), onda je to ideološka simplifikacija za koju imamo pravo vjerovati da je njen autor od nje očekivao uspjeh (moralni i, u određenom smislu, materijalni) i kojom je povrijedio ne samo prirodu književne istine nego i načela književnog konstruisanja, neodvojiva od te istine.

Čitajući ovakve tvrdnje, teško je ne ponoviti ocjenu kojom je Claude Lefort “orwellovske” 1984. godine reagirao na tadašnje kritičarske mantre o Tisuću devetsto osamdeset četvrtoj kao slabom i nespretnom romanu: kritičari su Orwellov roman naprosto cenzurirali postupkom analognim operaciji kojom je režim Velikog Brata smanjio engleski jezik u novozbor. Rekao bih da je to tačna dijagnoza i za citirani ulomak koji Orwellov roman svodi na opoziciju Velikog Brata i njegovih “poštenih protivnika”, praveći istinsku simplifikaciju kakva u Tisuću devetsto osamdeset četvrtoj zapravo niti ne postoji: Orwellov roman uznemirava upravo odsustvom takvih pojednostavljenih rješenja – sam režim fingira postojanje svojih protivnika, kako bi svoju svevlast legitimirao borbom protiv državnih neprijatelja.
Simptomatično, izvorni grijeh sarajevske recepcije Hemona također se svodi na cenzuru umotanu u popovanje o istinama i načelima književnog stvaranja. Imam na umu prvi “kritički” tekst o Hemonovoj prozi objavljen 1997. godine u Sarajevu, kojim je zbirku priča Život i djelo Alphonsea Kaudersa počastio Nenad Veličković, posve sukladno standardima “jaranske kritike” a la Enver Kazaz koja je tih godina dominirala lokalnom književnom scenom. Tom prilikom Veličković je ustvrdio i da su Hemonove pripovjetke “Sorgeov špijunski krug” i “Roesenbrinckov čitalac” naprosto “prepričana literatura” (o onima koje je sveo na prepričane TV izvještaje, neki drugi put). Ovim tekstom suprotstavit ću se takvim cenzorskim tvrdnjama, te ću s pomoću jednog psihoanalitičkog čitanja ukazati na nekoliko detalja i motiva u Orwellovu i Hemonovu djelu koje takva ignorantska čitanja izostavljaju.

Psihoanaliza nam omogućava da Orwellov roman ne čitamo naprosto kao realistički, “objektivni” prikaz određenog društveno-političkog sistema koji svojim subjektima surovo i sistematski uskraćuje pravo na slobodu, čak i na nivou misli. Pogledajmo kamo bi nas odvelo čitanje koje u Tisuću devetsto osamdeset četvrtoj ne vidi naprosto roman o totalitarnoj stvarnosti, nego roman o fantazmi o totalitarnoj stvarnosti. Premisa: Winston Smith ne živi ni u kakvom totalitarnom sistemu, nego, recimo, u državi koja po stupnju svojih sloboda stoji, recimo, u istoj ravni s današnjom Britanijom (ili Britanijom Orwellova vremena). Sve ono što se u Tisuću devetsto osamdeset četvrtoj nudi kao objektivan iskaz sveznajućeg pripovjedača, možemo uzeti za svojevrsnu fantazmu koju je izgradio sam Winston Smith.
No, zašto bi neko ispleo tako grozomornu sliku svijeta koji ga okružuje? Psihoanaliza upozorava da ljudi ne maštaju samo o lijepim stvarima nego da kroz maštanje nerijetko priželjkuju nesreću i bijedu, te rade u korist vlastite štete. U tome se na poseban način ističu subjekti koje psihoanaliza naziva neuroticima.
Po Lacanu, neuroza je svojevrsno pitanje koje subjekt postavlja sam sebi o svom postojanju i svom simboličkom statusu. Obzirom na dvije najčešće vrste neuroze – histeriju i opsesivnu neurozu – mogli bismo reći da se neurotičko pitanje artikulira na dva različita načina: histerik(a) se pita “Jesam li muško ili žensko?,” dok se opsesivac pita “Jesam li mrtav ili živ?” Neurotičke strategije su pokušaji subjekta da izađe na kraj s tim pitanjima.
Winston Smith, glavni protagonist Orwellova romana, artikulira to pitanje i svoj odgovor na njega u tipskom obrascu opsesivne neuroze. Razmišljajući o svojoj budućnosti, Smith vidi smrt, koja dolazi neminovno “kao što deset dolazi iza devet. Ne dade se izbjeći, ali se možda dade odgoditi: a ipak, svako malo, gotovo svjesnim, hotimičnim činom, čovjek skraćuje taj razmak do svog kraja” (146). Neurotik je svjestan vrtoglave i nerazrješive dijalektike života i smrti, kao i neminovnosti konačnog ishoda, ali svejedno postupa tako kao da borba protiv smrti, uzaludni pokušaj da se smrt odloži, zavara barem na tren, ipak ima nekakvog smisla: “U ovoj igri koju igramo ne možemo pobijediti. Ali, jedna vrsta neuspjeha bolja je nego druga i to je sve” (141). Uzeti sudbinu u svoje ruke, minuciozno ustrojiti sve detalje u svom životu, uključujući i njegove najbizarnije zakutke, potpuno ovladati situacijom kako bi na nju što manje djelovali slučajnosti i ostali faktori nad kojima nema kontrolu – eto strategije koju opsesivni neurotik smatra uspjelim neuspjehom, onom vrstom propasti koja je bolja od drugih. Na spontanost i slučajnost neurotični subjekt juriša raznim djelatnostima i ritualima, režirajući svoj univerzum kao potpuni control freak.
No, kako svijet koji ga okružuje neminovno izmiče njegovoj apsolutnoj kontroli, opsesivac posebnu važnost daje polju nad kojim, kako se običava zavaravati, ima potpunu kontrolu: vlastitim mislima. Sve što bi moglo poremetiti tok njegove svijesti, za opsesivca je izvor najvećeg užasa. Izgubiti kontrolu nad mislima, prepustiti ih nesvjesnim implusima, kod neurotika neminovno povlači za sobom i kaznu, u ovom slučaju ozbiljenu u kazni koju izriče i provodi režim Oceanije:
Najgori ti je neprijatelj, zaključio je, vlastiti živčani sustav. U svakom času napetost koja vlada u tebi može se pretvoriti u kakav vidljivi simptom. Sjetio se čovjeka s kojim se prije nekoliko tjedana mimoišao na ulici: čovjek posve obična izgleda, član Partije, star otprilike trideset pet do četrdeset godina, povisok i mršav, koji je nosio aktovku. Bili su udaljeni još nekoliko metara, kad se lijeva strana čovjekova lica iznenada zgrčila. To se ponovilo kad su prolazili jedan kraj drugog: bio je to samo trzaj, drhtaj, brz poput škljocaja kamere, ali očigledno trajna navika. Sjetio se da je tada mislio: ovaj jadnik je gotov. Najstrašnije je to da je taj pokret po svoj prilici bio posve nesvjestan. (68)

Smithova opsesivna neuroza projicira se na džinovski ekran društvenog spektakla: zar cijeli sistem “duplozofije“ [doublethink] kao vladajućeg modela razmišljanja u Oceaniji, nije paradigmatska neurotska strategija podignuta na potenciju manije? Iako se čini da je svrha duplozofije kontrola svjesnih misli (pretpostavljenih iskrenih misli koje bi bile suprotne onome što Partija zagovara i propisuje), zar on u najstrožijem smislu ne upućuje daje upravo nesvjesno ono što je najproblematičnije u cijeloj stvari? Nije li prisilno vođenje borbe između jednog skupa svjesnih misli protiv drugog, zapravo svojevrsna očajnička strategija kojom neurotik prikriva činjenicu da se ne može obraniti od nesvjesnih misli, od Drugoga u sebi koji ne može biti pod njegovom kontrolom: “Najsmrtonosnija opasnost je da čovjek govori u snu. Protiv toga nema nikakve zaštite” (68). Kada se pomiri s neizbježnošću udjela nesvjesnog, neurotik počinje razvijati različite taktike kojima bi uklonio njegove efekte. Ako u tom poništavanju učinaka Drugoga kojeg ne može kontrolirati ne uspije, opsesivac sam sebe znade osuditi na kaznu. Ta kazna ne mora biti izvršena u stvarnosti da bi bila doživljena kao takva od strane neurotičnog subjekta koji tu kaznu istodobno i izriče, i izvršava, i trpi: bitno je da sama njezina fantazmatska konstrukcija pogađa traumatsku jezgru njegove neurotske strukture. Na primjeru jedne svirepe kazne ovo je ustvrdio još Freud, za njim, u fascinantnoj koincidenciji, ponovio Orwell, a nakon njega i Hemon.
Freud. Napomene o jednom slučaju prisilne neuroze (1909), donose nalaze iz njegove analize pacijenta Čovjeka štakora, koji je taj svoj psihoanalitički alias dobio zbog velikog prisilnog straha kojeg je razvio nakon što mu je, za boravka u vojsci, jedan nadređeni oficir bio opisao “jednu naročitu jezivu kaznu na Istoku”:
Ovdje je [pacijent] prekinuo, ustao i zamolio me da ga poštedim detaljnog opisa te kazne. (…) Pitao sam ga ne misli li možda na nabijanje na kolac. – Ne, to ne, nego je osuđenik bio privezan – (izrazio se tako nejasno da nisam mogao odmah shvatiti u kojem položaju) – i preko njegove stražnjice je poklopljen lonac, u koji su zatim pušteni štakori i oni su – ponovo je ustao pokazujući sve znake užasavanja i otpora – provrtali put u – u čmar, mogao sam dodati. (ČŠ, 253)

Četiri decenije nakon Freuda, štakora kao instrument smrtonosnog mučenja nalazimo i kod Orwella. Izvor najvećeg straha Winstona Smitha jesu upravo štakori, a njegovi mučitelji su na neki neobjašnjivi način to doznali. Suočiti zatvorenika s objektom njegovog najvećeg straha predstavlja užasavajući klimaks zatvorske torture u Oceaniji: režim tom metodom lomi one najnesalomljivije, u zloglasnoj sobi sobi 101, gdje svakog zatvorenika ili zatvorenicu čeka suočavanje s onim što ih najviše užasa. U sobu 101 na koncu dospijeva i sam Winston Smith.
Ti razumiješ kako je napravljen ovaj kavez. Maska će ti obuhvatiti glavu, tako da ne ostavi nigdje izlaza. Kad pritisnem drugu polugu, vrata će se kaveza podignuti. Ove izgladnjele beštije će izletjeti kao tanad. Jesi li kad vidio kako štakor skače? Zaletjet će ti se u lice i zarovati ravno u njega. Katkad napadnu prvo oči. Katkad prokopaju put kroz obraze i požderu jezik. (…) Ovo je bila obična kazna u carskoj Kini – rekao je O’Brien poučno kao uvijek. (ČŠ, 295)

Konačno, Hemon: ne nalazimo li inačicu ove kazne u njegovoj priči “Roesenbrinckov čitalac”, koja govori o životu Alexa Roesenbrincka, nacističkog inkvizitora i sadističkog izumitelja svirepih isljedničkih metoda. Jedno od poglavlja Roesenbrinckova “Priručnika za ispitivanje” koji standardizira isljedničke metode u Trećem Reichu, zove se “Životinjsko ispitivanje” i sadrži “duge fusnote o njemačkim ovčarima i glodarima” (AK, 60). Između ostalih tehnika mučenja, Roesenbrinck – koji ima i metonimijsku “vjeveričiju glavu” – razvija i “možda najefikasniju i najbolniju tehniku mučenja: pacov se stavi na stomak mučenog i onda se lonac odozgo zagrijava plamenom – pacov onda pokušava da se spasi kopanjem” (AK, 58).

Za Freudova je pacijenta označitelj “štakor” sažimao više različitih i na prvi pogled nepovezivih značenja. Štakorski delirij Winstona Smitha nije ništa manje pregnantan različitim značenjima. Mnoga od njih su slična značenjima što su ih štakori imali kod Freudova pacijenta: na primjer, štakori i kod Smitha mogu stajati za djecu koju nije imao sa svojom ženom, kao i za duše umrlih bližnjih (Smith osjeća krivnju zbog nestanka majke i mlađe sestre u njegovom djetinjstvu). No, daleko su zanimljivije razlike, odnosno značenja koja ne nalazimo kod Freuda.
Štakor kod Smitha stoji i na mjestu njegove fascinacije idejom o kraju postojećeg društveno-političkog poretka: kao štetočina koja donosi uništenje i propadanje, štakor se nužno pojavljuje tamo gdje Smith priželjkuje sveopći društveni slom:
Sve što je nagoviještalo kvarenje ispunjavalo ga je uvijek ludom nadom. Tko zna, možda je Partija ispod površine trula, njen kult gorljivosti i samozatajnosti naprosto prividi koji prikriva nemoral. Kad bi sve njih samo mogao zaraziti leprom ili sifilisom, kako bi to s veseljem i učinio! Bilo što da ih načne, da ih oslabi, da ih potkopa! (131)

Štakor na taj način postaje označiteljem političke emancipacije i antirežimskog stava kojeg Smith, prezirući sve vrliname koje Partija propovijeda, dovodi do krajnosti: “Mrzim krepost, mrzim dobrotu! Neću da uopće više postoji kakva vrlina! Hoću da svi budu pokvareni do srži” (131).
Ovaj štakorski credo posebno dolazi do izražaja u domeni seksualnosti, tačnije njezine političko-ideološke zloupotrebe. Kako u Orwellovoj distopiji oceanijski režim tretira erotiku? Orwell je suptilno inventivan i na ovom planu: tamo gdje bismo mogli očekivati da bezdušni režim nameće svoju svemoć tako što svojim podanicima ne dozvoljava ljubav – kao elementarno autentično osjećanje nad kojim Partija ne može imati kontrolu i koje na taj način nudi subjektu bijeg iz stega režima –, Orwell potpuno izvrće stvari i odbacuje patetično opće mjesto o ljubavi kao spasonosnom utočištu pred užasima ideološke represije. Naime, za Partiju “(P)ravi neprijatelj nije bila toliko ljubav koliko sama erotika, kako u braku tako i izvan njega” (70) – dakle, ne ljubav koliko ona dimenzija seksualnog života koja funkcionira s onu stranu reproduktivnog aspekta seksualnosti: “Jedina je priznata svrha braka bila rađanje djece u službi Partije. Na spolni snošaj se moralo gledati kao na pomalo neukusnu manju operaciju, nešto poput klistira. (…) Partija je nastojala potpuno ugušiti spolni nagon ili, ako to već ne ide, onda ga izobličiti i što više uprljati” (70). Dakle, poruka oceanijske Partije bi prije mogla biti: “Ljubav? Pa volite se ako vam je do toga već stalo! Zašto bismo vam branili ljubav!? Nama je samo bitno da svoje seksualne djelatnosti posve podredite popunjavanju naših redova i naših frontova! Dakle, ljubav može, ali nereproduktivan seks – to nikako!”
Otud ne čudi da Smith osjeća potrebu za štakorskom prljavštinom i korupcijom upravo u polju seksualnosti što ga je Partija učinila posve sterilizirala zarad apsolutne plodnosti i imperativa razmnožavanja. Napravimo još jednu vezu s Hemonom: u njegovoj priči “Sorgeov špijunski krug” nalazimo “navod” iz jednog od ranih teorijskih radova Riharda Sorgea, koji je, po “nekima”, utjecao na Wilhelma Reicha; taj citat možemo pročitati kao Smithov seksualno-revolucionarni manifest in nuce:
Baš kao što odlučno intenziviranje klasne borbe, razotkrivajući okrutnost kapitalizma, vodi ka revoluciji, tako bi i intenziviranje čisto seksualnih odnosa razotkrilo neljudskost individualnih ljudskih odnosa. (…) Ljubav, da zaključim, nije ono što nam sada treba – ono što nam sada treba je seks. (AK, 27)

Ono što nam treba, rekao bi i Smith, jeste štakorski prljav i nesputan seks kakav jedino može prokazati opsceno naličje oceanijske Partije i ugroziti društveni sistem:
Ne naprosto ljubav prema nekoj osobi, nego životinjski instinkt, prirodna želja koja ne pravi razlike: to je snaga koja će raznijeti Partiju. (131)

Spolni čin, uspješno izveden, to je pobuna. Spolna želja je misaoni zločin. (72)

Njihov zagrljaj je bitka, njihov klimaks pobjeda. Bio je to udarac zadan Partiji. Bio je to politički čin. (132)

U istoj štakorskoj fantazmi Smith sebe vidi kao subverzivnog vektora koji bi strogo prikrivenu seksualnu nezajažljivost Partije iskoristio za širenje kakve spolno prenosive zaraze (ponovimo da je štakor za Freudova Čovjeka štakora stajao i za spolni ud kao prenosioca sifilisa). Iz istog razloga Smith je potpuno fasciniran promiskuitetom svoje djevojke Julije, koja se hvali da je imala seks sa članovima Partije ako već ne stotine, onda barem desetke puta: “Što si više muškaraca imala, to te više volim” (131).
Ukratko, Smith želi “da obori taj zid kreposti, pa makar samo jednom u životu” (72), pri čemu ne smijemo previdjeti da se taj “zid kreposti” metonimijski poklapa s jednim drugim zidom iz Tisuću devetsto osamdeset četvrte, “zidom tame” što ga Smith sanja u svojim košmarima – “Stoji on pred zidom tame, a s druge strane nalazi se nešto nepodnošljivo, nešto previše strašno da se čovjek s tim suoči” (150) –, a sa čijom strašnom tajnom ga suočava O’Brien u klimaksu mučenja:
– Sjećaš li se – rekao je O’Brien – onog trenutka paničnog straha koji se opetovao u tvojim snovima? Pred tobom je bio crni zid tame (…) Nešto je užasno bilo s druge strane zida. Znao si da znaš što je, ali se nisi usuđivao sam sebi priznati. S druge strane zida bili su štakori. (293)

Priželjkivanje sveopćeg društvenog rasapa za Smitha je istodobno i izvor intenzivne ugode, ali i stravičnog, vrhunskog užasa. U rasvjetljavanju ovog paradoksa može nam pomoći Lacanov pojam užitka (jouissance). To nije naprosto ugoda kakvu nam pruža, recimo, spolni odnos ili orgazam. Jouissance uključuje još jedan okret zavrtnja: on privlači jer sugerira ugodu, ali istodobno i užasava jer subjekt zna ili sluti da je riječ o iskustvu koje će ga radikalno izmijeniti, možda čak i potpuno uništiti. Ista takva nepomirljivost leži u srži Smithovih razmišljanja o štakorskoj antirežimskoj borbi – ona se može voditi seksualnom subverzijom (spolnim bolestima, promiskuitetom, itd.), ili pak političkim angažmanom prola. No, s druge strane on zna da je cijena koju pri tom mora platiti gubitak vlastitog lica, identiteta i/ili života. Neurotik možda bolje nego iko osjeća da je dijalektika užitka neodvojiva od dijalektike života i smrti. Otud njegov odgovor na pitanje “jesam li živ ili mrtav?”, jeste oksimoronska smrt u životu, ili kako je to sročio Orwell o Winstonu Smithu, još negdje na početku romana: “Već je mrtav, shvatio je. (…) Sad kad je shvatio da je mrtav, postalo mu je važno da ostane na životu koliko god dulje može” (31).

Zaokružimo sada našu glavnu tezu: opis stravičnog političkog režima Oceanije jeste svojevrsna dramatizacija Smithovog neurotičkog, “štakorskog” spektakla. Oceaniju i Partiju možemo čitati i kao fantazmatsku konstrukciju kojom Smith sebi daje alibi za upadanje u ćorsokak svoje seksualnosti.

Prigovor ovom psihoanalitičkom čitanju lako je zamisliti: Zar je moguće da neko može razviti tako detaljno razrađenu fantazmu o svijetu u kojem živi te kroz nju tako radikalno prelomiti stvarnost koja ga okružuje? Dopuštamo da Winston Smith ima probleme sa svojom seksualnošću, i da je neka trauma kod njega potaknula određene strategije izbjegavanja erotskih odnosa, ali zar se u tom slučaju sve to ne može izbjeći na neki jednostavniji način? Imamo li u vidu kako je Orwell podrobno opisao cijele aspekte i mehanizme totalitarnog oceanijskog režima, možemo li sve te detalje svesti na tvorbe jednog neurotičnog uma koji je u svojoj patologiji mogao naći sve svoje materijale za građenje svih tih fantazmi?
Psihoanalitički odgovor bi bio krajnje jednostavan: ne samo da neurotički um može iskonstruirati sve te fantazme, nego te fantazme možemo naći čak i u dječjoj psihi. Demonstrirajmo to na dva možda najupečatljivija primjera, pri čemu će nam pomoći upravo proza Aleksandara Hemona.
Za prvi ću primjer uzeti svojevrsni trademark Orwellove distopije, najdojmljiviji domet oceanijske tehnologije. U pitanju je sistem ozloglašenih telekrana koji čine glavno sredstvo totalitarnog nadzora, panoptikonski sistem kojim režim kontrolira svoje subjekte preko ekrana postavljenih u svim domaćinstvima na način koji neugodno podsjeća na današnje sveprisustvo televizora:
Telekran je istovremeno primao i emitirao. Koji god bi zvuk Winston proizveo iznad razine vrlo tihog šapta, telekran bi registrirao; štoviše, dokle god ostane u vidnom polju koje obuhvaća metalna ploča njega se moglo i vidjeti a ne samo čuti. Nije se, dakako, nikako moglo znati gleda li te tko u danom času ili ne. Koliko se često i po kojem sustavu Misaona policija ukopčavala na bilo koji pojedinačni vod, moglo se samo nagađati. Bilo je zamislivo da promatraju cijelo vrijeme sve. Ali u svakom slučaju, mogli su se uključiti u nečiji vod kad god su htjeli. Čovjek je morao živjeti – i živio je, iz navike koja se pretvorila u instinkt – s pretpostavkom da svaki njegov zvuk netko prisluškuje i da se, osim u potpunom mraku, svaki njegov pokret promatra. (6-7)

Pogledajmo kakvo svjetlo na ovaj Orwellov motiv baca ulomak iz Hemonove priče “Sorgeov špijunski krug”, u kojem se narator prisjeća kako je kao desetogodišnji dječarac bio uvjeren da ga, kada ostane sam kod kuće, neprestano promatra niko drugi nego vrhovni državni vladar, Josip Broz Tito.
To je zato što mi je Branko Vukelić rekao da se Titovo ime ne smije izgovarati bez razloga, jer Drug Tito ima TV monitor u svojoj palati u Beogradu, na kojem može vidjeti svakog stanovnika Jugoslavije, u svakom trenutku njegovog života. “E sad,” rekao je Branko Vukelić, “ako upotrijebiš Titovo ime da se zakuneš, a onda slažeš, ili ako opsuješ, on te može vidjeti. A ako te vidi, može odlučiti da nas kazni i za kaznu umre.” Ja sam nakon toga bio vrlo pažljiv da se ne zaklinjem Titom bez razloga, da ne bih bio kriv za Drug Titovu (ili nečiju tuđu) smrt. Bilo mi je lakše što sam znao, ipak, da me je neko stalno posmatrao, dok sam sam, da, ako bi neko došao da me otme (…) to bi bilo viđeno i ja bih, bez sumnje, bio spašen (…). Također to je značilo da sam morao prati ruke nakon upotrebe klozeta, nisam mogao kopati nos i lijepiti slinu za donju stranu stolice, niti sam mogao podrigivati kao svinja. Pokušavao sam da pronađem kamere koje su prenosile slike iz naše kuće u Titovu rezidenciju. Bile su vrhunski skrivene, jer ja nisam mogao naći niti jednu jedinu. Dok majke i oca nije bilo, ja sam gledao u vaze; gledoa sam iza slika na zidu (…); gledao sam u lampe i prekidače za svjetlo; gledao sam svuda i jedino mjesto koje mi je padalo na pamet kao mjesto za kameru bio je televizor (model Futura). To je bila savršeno logična pozicija, jer se s nje mogao vidjeti svaki ćošak naše kuće – zapravo, sve u stanu, osim očeve i majčine spavaće sobe. (AK, 24-25)

Ovaj ulomak razrađuje elementarne lacanovske postavke o Imenu-Oca – slušamo Oca, povinujemo se njegovoj riječi i Zakonu koji nam nameće, ne naprosto jer se bojimo njegove kazne, nego da bismo ga poštedili njegove vlastite smrti, tačnije da mu ne bismo dopustili da dozna da je već mrtav (“On ti je dobro mrtav!”, uzvikuje naratorov otac, aludirajući na medijski spektakl Titove bolesti i agonije). No, cijeli mehanizam televizora kao potencijalnog instrumenta potpunog nadzora, analogno Orwellovu pantoptikonskom sistemu telekrana, jasno pokazuje da ono što kod Orwella predstavlja istodobno najsofisiticiraniji i nesumnjivo ključni mehanizam državne kontrole, vrlo dobro funkcionira već u infantilnoj fantazmi. Odnosno, Hemon baca novo svjetlo na Tisuću devetsto osamdeset četvrtu: šta ako je upravo onaj detalj koji se čini tehnički najsavršeniji i najsofisticiraniji, te funkcionira kao ključni mehanizam totalitarnog nadzora, zapravo uopće ne pokazuje tehnološki napredak jednog društva, nego ukazuje na psihičku regresiju pojedinca, odnosno na infantilne fantazme na čijem je humusu Winston Smith razvio spektakl svoje neuroze?

FREUDOVSKI SPY KIDS

Ti si izdajnik! – vikao je dječak.
– Ti si misaoni zločinac! Ti si eurazijski špijun!
Ustrijelit ću te, isparit ću te, poslat ću te u rudnike soli!
Tisuću devetsto osamdeset četvrta

U zimu 1975, počeo sam da umišljam da je moj otac špijun.
-Sorgeov špijunski krug

Slično možemo pitati i u pogledu jednog drugog motiva koji nalazimo i kod Orwella i kod Hemona: djecom špijunima, odnosno dječjom fascinacijom špijuniranjem. Kod Orwella je ta fascinacija postala jednim od instrumenata s pomoću kojih Partija kontrolira svoje članove: djeca su okrutna derišta koja špijuniraju i potkazuju vlastite roditelje kao protivnike i izdajnike režima.
Bila je gotovo normalna pojava da se ljudi preko trideset godina boje vlastite djece. I to s mnogo razloga, jer jedva da bi prošla i jedna sedmica a da Times ne donese vijest u kojoj se opisuje kako je neko malo njuškalo što prisluškuje – obično bi se upotrijebila fraza “dijete heroj” – čulo kakvu kompromitantnu primjedbu i prijavilo vlastite roditelje Misaonoj policiji. (27-28)

No, vratimo li se “Sorgeovom špijunskom krugu”, Hemon će nam opet dati freudovski ključ za Orwella: dijete špijun nije naprosto proizvod beskrupuloznog režimskog inženjeringa duša, čudovišni dokaz uništenja naizgled najprirodnije i najčvršće međuljudske veze – one između roditelja i djece. Dijete špijun jeste svako dijete koje se našlo u edipalnoj drami, koju možemo iščitati i kao krimić ili špijunski triler.

Podsjetimo, o fenomenu dječjeg špijuniranja Freud je pisao u jednoj od svoje Tri rasprave o seksualnoj teoriji (1905), raspravi “Infantilna seksualnost”, koja sadrži i dio naslovljen “Infantilno seksualno istraživanje”. Po Freudu, u vrijeme prvog procvata dječje seksualnosti javljaju se i počeci “onih djelatnosti, koje se pripisuju nagonu za saznanjem ili istraživanjem, kako se ponekad naziva. (…) seksualni problemi na neočekivano intenzivan način, već vrlo rano pozornost djeteta privlače nagonu za saznanjem, a možda se on i pojavljuje upravo zbog njih” (IS, 111-112). Dijete na njegovu istraživačku djelatnost tjeraju vlastiti praktični interesi:
Kada njegovim egzistencijalnim uvjetima zaprijeti saznanje ili slutnja o očekivanom dolasku novog djeteta, strah od tog događaja, povezan sa strahom od gubitka brižnosti i ljubavi zbog ovog događaja, čine da dijete postane zamišljeno i oštroumno. Prvi problem kojim će se pozabaviti s obzirom na ovaj način buđenja, nije pitanje razlike između spolova, nego zagonetka: odakle dolaze djeca? Izokrenuto, pitanje se lako može postaviti i unazad; to je zagonetka koju je postavila tebanska Sfinga. (IS, 112)

Zagonetka se potom pomiče na odnos majke i oca: djeca se počinju pitati “od čega se to sastoji spolni odnos, ili, kako ona to razumiju, što znači biti oženjen” (IS, 114). Ipak, dječje seksualno istraživanje osuđeno je na neuspjeh jer se završava
odustajanjem, što opet nerijetko može izazvati trajna oštećenja nagona za saznanjem. Na seksualnom istraživanju u ovom ranom djetinjstvu dijete uvijek radi usamljeno; to označava prvi korak njegovog samostalnog orijentiranja u svijetu, te uzrokuje jako otuđenje od osoba iz njegove okoline, kojima je prije toga poklanjalo svoje puno povjerenje. (IS, 114)

U svjetlu ovih postavki “Sorgeov špijunski krug” pretvara se u blistavu književnu minijaturu o dječjem seksualnom istraživanju. Usredotočimo se ovdje na ono što ću, s obzirom na strukturu te priče, vrlo uvjetno i samo za potrebe ovog teksta nazvati njezinom glavnom narativnom linijom. U njezinom su središtu sjećanja pripovjedača na njegovo djetinjstvo i roditeljima, kao i na djetinju opčinjenost špijunima.
U zimu 1975, počeo sam da umišljam da je moj otac špijun. Pohađao je postdiplomske studije na lenjingradskom Institutu za energetiku i često je bio na putu, u Lenjingradu ili Moskvi ili Sibiru ili negdje daleko. Za Novu godinu 1975, otac je bio zaglavljen usred mećave na moskovskom aerodormu; majka je zurila kroz prozor, gledajući pahulje kako se, kao padobranci, spuštaju na Sarajevo, a ja sam patrolirao po kući, neodređeno čeznući za ocem, spreman da uhvatim Deda Mraza dok ulazi i prisilim ga da zamijeni obično naliv-pero i kudravi džemper (koje je unaprijed poslao) za neke špijunske sprave. Otrovno naliv-pero, pribor za prerušavanje (sa lažnim brkovima i kontakt sočivima koja bi promijenila boju mojih očiju), kutija za šibice sa mikro-kamerom, ampula cijanida bili su na listi mojih želja. Umoran od patroliranja i čežnje, pitao sam majku šta bi ona mislila kad bih ja postao špijun, a ona je rekla da ne bi imala ništa protiv, ali da bi je bilo strah za mene, baš kao što ju je strah za oca i rekla je da bi bila usamljena i tužna ako bih promijenio svoj identitet i zaboravio je i rekla je da bi željela da budem bolji od oca, a ne da budem stalno negdje drugo. (AK, 18-19)

Pročitamo li ovaj uvodni pasus u svjetlu rečenice kojom se otvara četvrti dio priče – “Kad je majka otišla u bolnicu da porodi moji sestru Hanu (4. juli 1975 / 31. januar 1985), otac je bio na putu, ponovo.” (AK, 23) – vidjet ćemo da je dječak počeo umišljati da mu je otac špijun upravo u trenutku kada je majčina trudnoća postala očiglednom. Uvjerenje da je otac špijun može se iščitati kao artikulacija dječakove zapitanosti o tajni trudnoće i dolaska na svijet. Freud je upozorio da djeca “uočavaju i promjene vezane uz majčinu trudnoću i znaju ih ispravno protumačiti”, iskazujući “duboku, ali uglavnom nijemu sumnjičavost” prema bajci o rodi (IS, 114). No, iako tačno pretpostavlja da otac zna za tajnu majčinog stomaka i rođenja bebe, Hemonov dječak ne zna za fiziološku osnovu cijelog procesa. Zato je njegovo istraživanje na kraju ipak osuđeno na neuspjeh: “U vrijeme rođenja moje nesretne sestrice, ja sam se još uvijek strasno bavio idejom da je otac špijun, ali nisam bio u stanju naći bilo kakve opipljive dokaze” (AK, 25).
Otud Edipov kompleks možemo iščitati i kao špijunsku priču: otac posjeduje dragocjenu informaciju, šifru, koju dijete želi ukrasti, dekodirati, da bi doznalo majku svih tajni, “zagonetku Sfinge” (Freud): kako nastaju i odakle dolaze djeca, odnosno odakle dolazi ono samo i koji je razlog njegovom postojanju? Dječak u očevom znanju prepoznaje temelj njegove moći nad majkom, te vjeruje da će, ukrade li tajnovitu informaciju od oca, osvojiti majčinu ljubav. Otac, dakle, posjeduje ključeve za razumijevanje nečega što djetetu izgleda neobjašnjivo: zašto majka plače za ocem i misli o ocu čak i kada on nije tu, nego kada je, citiramo li Hemona, “negdje drugo”.
Vratimo li se odlomku o brozovskom panoptikonu koji nadzire cijeli stan, na samom njegovom kraju nalazimo simptomatičan detalj: svemoćni i sveprodorni pogled televizijskog ekrana (koji je, u konačnoj analizi, pogled samog djeteta) ipak nema pristup jednom mjestu u stanu – majčinoj i očevoj spavaćoj sobi. Roditeljska ložnica ostaje tajnovito zabranjeno područje u sjeni Sfinge koje krije odgovor na pitanje “odakle dolaze djeca?” Spavaća je soba spomenuta u još jednom iskazu pripovjedača: kada se prisjeća razloga zbog kojih je kao dječak sve više vjerovao da mu je otac špijun (dugi očevi telefonski razgovori na ruskom, pisma koja su ocu dolazila iz raznih dijelova svijeta, očevi komentari o političarima itd.), pripovjedač tu inventuru razloga zatvara onim najtraumatičnijim: “zbog [očevog] zatvaranja iza vrata spavaće sobe, pri čemu nikad ne bi pustio nikoga da vidi šta radi” (AK, 25). Otud dječak koristi svaku priliku da provjeri očeve stvari u spavaćoj sobi roditelja, ne bi li na taj način otkrio tajnu te sobe, to jest tajnu roditeljske veze: šta je to zbog čega otac ima moć nad majkom, zašto mu ona dopušta da se uvuče u odnos između nje i djeteta?
Zagonetnu šifru koja ocu daje njegovu simboličku moć psihoanaliza naziva falusom. Zbog brojnih predrasuda koje prate ovaj pojam, nikad nije dovoljno naglasiti da falus nije nikakav anatomski pojam, sinonim za penis, nego da postoji samo kao označitelj, na simboličkom planu, u procesu simboličke razmjene između majke, djeteta i oca. Kao svojevrsna moneta koja je u opticaju u edipalnoj razmjeni, falus je neuhvatljiv, nikad nije u našem posjedu: Lacanovim riječima, “falus je, takoreći, lutalica. On je negdje drugdje.” To Lacanovo negdje drugdje isto je ono negdje drugdje gdje Hemon smješta oca za kojim majka čezne, umjesto da naprosto nađe utjehu u djetetu koje je u njezinom naručju.
[…]