Sunita Subašić Thomas
Epistemološka revolucija književnosti svjedočenja
Sarajevske Sveske br. 43-44
Uočeno je da proizvodnja onog što francuski istraživači zovu egodokumentima raste upravo u kriznim situacijama i ratovima. Lagani, ali stalni porast interesa za njih ima u svakoj zemlji svoje specifične razloge. Kako i na našim prostorima prisustvujemo izvlačenju svjedočenja iz I svjetskog rata s rubova kulturnog pamćenja i njihovom preštampavanju, bilo bi zanimljivo ispitati taj fenomen. Saznanja o tome bi nam mogla pomoći da bolje obradimo veliku bazu usmenih i pisanih svjedočenja o stradanjima i ličnim iskustvima koja je prikupljena nakon rata 1992-1996. i da se spremnije suočimo s negacionizmom, ali i s ikonizacijom žrtava posljednjeg rata, koja često onemogućava historijsko razumijevanje masovnog političkog nasilja koje su one podnijele. Ovom prilikom, međutim, nakratko ćemo zaboraviti posljednji rat i vratiti se I svjetskom ratu zbog važnih teorijskih izazova u vezi s književnošću koja je nakon njega nastala, ne zaboravljajući da se upravo u njemu kriju značajni ulozi i objašnjenja mnogih aktuelnih nesporazuma koji dovode u pitanje samo postojanje naše multietničke zajednice.
Više je nego očito da je interes za svjedočenja vezan za preraspodjelu do koje do koje dolazi u kulturnom pamćenju radi stvaranja novih identiteta. "Autobiografski oblici" su u hrvatskim krajevima nakon 1945. čak preuzeli jednu od nosivih uloga u kulturi pamćenja,tvrdi Hameršak (2013 : 88). Vraćanje problematici I svjetskog rata može se pokazati instruktivnim jer pruža priliku da se prisjetimo da je sve do 1918. bio otvoren veliki broj opcija. Političko i ideološko šarenilo koje nalazimo u svjedočenjima učesnika I svjetskog rata (u kojima možemo vidjeti kako su se ponašali i razmišljali Srbi u A-U vojsci, hrvatski dobrovoljci u srpskoj vojsci, kako su hrvatski zarobljenici prošli "albansku golgotu", kako su se i za koga borili vojnici bosanskih regimenti, kako su evoluciju vidjeli bosansko-hercegovački političari ovisno o promjenama na ratištu itd.), pokazuje svu relativnost ideoloških narativa, koliko je identitet konstruirana kategorija i kako se on historijski mijenjao i preobražavao. To je tim važnije zbog toga što današnje identitarne opsesije uništavaju svaku mogućnost da se istinski otvorimo budućnosti, potvrđujući tvrdnju Güntera Andersa da se o identitetu pitamo onda kada više ne možemo djelovati, u situaciji krize, kad nam ga uvijek drugi određuje nekom starom praksom, iz koje bismo morali izaći ako želimo djelovati u pravcu budućnosti.
Testimonijalna produkcija se obnovila i konstituirala na generičkoj liniji između memoara i autobiografija, oblikujući se u ritmu masovnog političkog nasilja koja se smjenjuje od 1914. do danas. To se dogodilo u trenutku kad je žanr memoara počeo da gubi književni kredibilitet. I svjetski rat je proizveo serijske količine memoara generala ili političara koji su potraživali svoj udio u pobjedi, ali oni nisu ostavili velikog traga ni među historičarima ni među obrazovanim čitaocima. Slabo se ko sjeća tih memoara koji su rijetko autografi jer je potreban priličan broj anonimnih saradnika da neki maršal ili ministar napravi bilans onog što je učinio. Pitanje književne vrijednosti svjedočenja predstavlja problem iz različitih razloga koje ćemo nastojati identificirati i objasniti. Prvi istraživač svjedočenja Jean-Norton-Cru želio je napisati historiju I svjetskog rata viđenu odozdo, ali su savremenici često svodili testimonijalnu priču na dosadan izvještaj kako bi je lakše književno obezvrijedili, zaključujući da je svjedok nesposoban za stvaranje umjetničkog djela. Svjedočenja nisu nikog zanimala, a memoari generala, političara i diplomata još su bili uticajni. Smatralo se da iskustvo vojnika i nižih oficira nije zanimljivo ni za pisanje historije ni književno i da bi bolje naglasili izuzetno veliki kvalitet nekog svjedočenja kritičari su često isticali da je ono"više od svjedočenja".
Dugo držana izvan sfere književnosti kao neknjiževna, svjedočenja su na kraju izazvala neku vrstu epistemološke revolucije, uzdrmavajući kao etički poduhvat temelje institucije književnosti. Od trenutka kad su izvučena iz oblasti prava, ona istovremeno ulazei u etičku i estetičku sferu, prevazilazeći njihovo razdvajanje koje se održalo čak i dan-danas. Svjedočenja su omogućila prevazilaženje i drugih dihotomija i aporija savremene naratologije: fikcije i dikcije, naracije i priče, etosa i referencijalne iluzije u proučavanju književnosti,u kojem su, nažalost,još uvijek veoma prisutne referencijalne koncepcije. Smatrati tako da je referentni tekstualni svijet koji stvaraju diskursi svjedočenja direktno govori o činjenicama i povjerovati u njegove učinke realizma je greška koja se provlači još od realizma, koji je htio stvoriti iluziju da predstava upućuje direktno na stvar. Nasuprot tome, ukoliko prihvatimo da autori svjedočenja stvaraju interpretacije svog iskustva i svijeta u kojem se ono dogodilo i da te interpretacije stvaraju referentni tekstualni svijet koji nije živi svijet, to nam omogućava sasvim drugačiji pristup svjedočenju, kaže Rastier.
Izaći iz sterilne opozicije između svjedočenja i književnosti podrazumijeva, dakle, ponovo razmisliti o metodama istraživanja, uzimajući u obzir taj "novi" korpus koji zahtijeva preraspodjelu estetskih kategorija. Radi se prije svega o pojmu literarnosti, u vezi s kojom bi trebalo reći šta je ona zapravo i kako je definirati. Ima istraživača koji smatraju da je taj koncept zapravo esencijalistički proizvod kasnog romantizma (pa bio to romantizam ruskih formalista) i da nema nikakvu heurističku vrijednost (Mesnard/Rastier), nego da čak odvlači pažnju od istraživanja raznolikosti tradicija, žanrova i tekstova. U toj perspektivi, bilo bi interesantno vidjeti šta ćemo staviti na mjesto tog koncepta koji se još uvijek koristi da bi ostavio svjedočenja na margini.
Svjedočenje možemo svesti na informaciju (pravnu, historiografsku, arhivističku, dokumentarnu), koja bi dolazila da, uz dokaz, ispriča da se nešto dogodilo, radeći tako u korist ljudi. Međutim, ono je, možda, i više od toga, "čuvar jedne etike interesa (od inter-esse) bezinteresnošću (ne-utilitarizmom)" (Mesnard/Rastier). Agamben čak smatra svjedočenje paradigmatičnim autorskim činom našega traumatičnog doba. Svjedočenje se sa svoje marginalne pozicije opire memorijalizaciji i društvenom diskursu (Marc Angenot) koji ga prenosi, naročito u trenucima kad treba ponovo otvoriti prostor slobode, kada se često aktiviraju rubovi kulturalnog pohrandibenog pamćenja koji su do tada bili izvan velikih pripovijesti, bez povlaštenog mjesta u slici koju neka zajednica pamćenja (Pierre Nora) želi stvoriti o sebi. Svjedočenja dolaze upravo iz tih marginalnih "najmračnijih dijelova arhiva [koji] govore o suprotnom, o onom što bi neka kultura najradije izbrisala iz pamćenja, ili o onome prema čemu je jednostavno indiferentna" (Assman, 356). Tako su svjedočenja o I svjetskom ratu do sada bila zaboravljena i potisnuta kao žrtve sveprisutnih praksi kolektivne amnezije, brisanja nekih tragova, cenzure i više ili manje sporazumnog brisanja neugodne prošlosti, jer "ono što pamćenje nekog društva čuva samo je tanki sloj legitimiziranih i formaliziranih sjećanja, komemorativnih simulakruma, ako ne uspomena-filtera, koje služe da se sakrije ogromni ponor zaborava miliona anonimnih života", kaže Marc Angenot . Nastavljajući njegovu refleksiju, Rastier zaključuje da svjedočenja pružaju otpor memorijalnoj aktuelnosti, koja je jedno od svojstava aktuelne ideologije, one po čijim pravilima smo često pozvani da mislimo i protiv koje pokušavamo misliti. Evo kako glasi zaključak njegovih razmišljanja o svjedočenju i praksama pisanja koje upravljaju intimnom naracijom istorijskih iskustava i njihovom upisivanjem u kulturu: "Svjedočiti o ekstremnom nasilju, protiv ekstremnog nasilja uvijek znači raditi za kulturu, koja je jedan od neophodnih uslova čovječnosti. Uz sve to, samo se u kulturi može ponovo uspostaviti simbolička veza koju to ekstremno nasilje želi pokidati između živih i između živih i mrtvih. (...) Kultura je oblik otpora barbarstvu" (Mesnard/Rastier).
I SVJETSKI RAT, MJESTO ROĐENJA JEDNE NOVE UMJETNOSTI PISANJA
Iako sadrže puno elemenatasvjedočenja, čak i svjedočanstava o načinu života lokalnog stanovništva u formi etnografskih zapisa, uspomene vojnika objavljeneprije I svjetskog rata (v. UspomeneKapetana Desboeufsa) nisu svjedočenja u smislu u kakvom ih danas shvatamo, ali ne zbog toga što bi spadala u svijet usmene književnosti,jer su i brojna moderna svjedočenja takođe usmena. Svjedočenja ili, bolje rečeno, autobiografske priče učesnika Napoleonove "epopeje", obilježene su herojskom dimenzijom koju bi "pravo" svjedočenje, vidjećemo kasnije, moralo izbjegavati. Ta se herojska dimenzija uI svjetskim ratom zauvijek gubi jerdolazi do pojavemodernog terora, s masovnim pogibijama u razmjerama kakve nikada do tada nisu bile viđene. Masa svjedočenja koja su proizašla iz tog rata donosi jednu novu umjetnost pisanja, obrazujući postepeno novi književni žanr. Međutim, oni koji su preživjeli I svjetski rat i koji su ispričali njegove strahote u pismima, dnevnicima, uspomenama, razmišljanjima ili romanima, dakle, vrlo različitim žanrovima, još uvijek nisu pisali svjedočenja u smislu "dokumenta koji sadrži istinitu priču u prozi u prvom licu jednine o fizičkim i duševnim patnjama koje je neki preživjeli pretrpio i koji tačno i jednostavno opisuje ono što je vidio, čuo, osjetio ili mislio u susretu sa smrću ili pod torturom, da bi naredne generacije bile o tome obaviještene i pošteđene" (Lacoste, 2007: 2).
Zašto nakon klanice I svjetskog rata nije bilo "pravih" svjedočenja? To pitanje je postavio Jean-NortonCru, koji je proveo 28 mjeseci u rovovima i 15 godina u ispitivanju formi u kojima su njegovi saborci ispričali svoje priče. U knjizi Svjedoci (Témoins), koja je izašla 1929. on tvrdi daje malo njih izvršilo taj zadatak koji, po njemu, stoji pred svakim ko je preživio – da svjedoči o užasu koji je taj rat predstavljao. Njegov zaključak je da im naslijeđeni narativni modeli jednostavno nisu omogućavali da ispričaju to iskustvo. Retrospektivno, i u svjetlu svjedočenja preživjelih iz koncentracionih logora, danas možemo reći da nije postojao žanr svjedočenja, kaže Charlotte Lacoste (2). Normativni ideal analize Jeana-Nortona Crua bila je priča koja je u uskoj vezi sa iskustvom i on pozitivno vrednuje rijetke autore koji su nastojali da izvrše svoju misiju svjedoka, pa je on tako, po Charlotte Lacoste, ex negativo definirao i anticipirao testimonijalnu estetiku koja će dati Zar je to čovjek Prima Levija. Svjedočenje je, dakle, sve donedavno povezivano kao književno djelo s iskustvom koncentracionih logora (nacističkih i sovjetskih). Lik svjedoka su predstavljali Aleksandar Solženjicin i ElieWiesel, koji je, govoreći u ime svoje generacije, zatražio priznavanje očinstva tog žanra : "Ako su Grci izmislili tragediju, Rimljani dopisivanje, a renesansa sonet, naša generacija je izmislila novi književni žanr, svjedočenje".
Međutim, prije nego što su se svjedoci iz nacističkih logora za istrebljenje suočili s problemom neizrecivog, najprije su preživjeli iz I svjetskog rata morali odgovoriti na pitanje kako to da užas rata nije nikad izrečen? U predgovoru Uspomena Kapetana Desboeufsa o Napoleonovim kampanjama njegov unuk kaže da je on pred najvećim užasima i patnjama prekidao priču, a vidjećemo kasnije da je i Pero Blašković, oficir koji je vodio BH 3 regimentu u I svjetskom ratu, "izbjegavao suvišne grozote". Iako ni Napoleonovim vojnicima sigurno nije bilo zadovoljstvo da budu ubijeni, potpuna je misterija što nijedan od njih nije nikada napisao nešto što bi vojnike u I svjetskom ratu pripremilo za ono što će proživjeti, kaže Charolotte Lacoste. Cru je zato želio da se niko više nikada ne nađe u rovovima ne znajući šta ga čeka i da se poilus zakunu da će reći sve što mogu, denuncirati laž kojom se napaja ratnička mistika, da bi jednom zauvijek završili s očitom laži estetizacija kojima je obavijena klanica i pokazali da je rat ružan, prljav, da se proživljava u strahu i da se u njemu bijedno gine. Ali, teško je pobijediti legende. Evo jednog od brojnih primjera iz Blaškovićeve knjige Sa Bošnjacima u svjetskom ratu,koji ukazuje na ponor između stvarnog stanja na ratištu, radi se o Col Caprile,i pisanja u štampi:
Zastao sam radi odmora. Prolazili su stari Bosanci natovareni brdskim topovskim cijevima i municijom na položaj. Jedan me od njih blago i poznato pogledao i javio se, da je kod mene služio u Erkinji (Őrkény). Upitao sam ga za zdravlje i kako živi. Izjadao mi se, da ga je feljbaba noćas poslao sa ColCaprile dolje do Brente po tovar, upravo prije dolaska i dijeljenja minjaže. Kako je u zoru sašao u dolinu, već su farkihe bile otišle i on ni kahvu nije fasovao, pa tako sada već drugi dan gladan i žedan vuče top na brdo. Pošto je talijanska artilerija i tada tukla provaliju S. Lorenza šrapnelima, to sam dodao, da mu pokažem sućut sa njegovim teškim životom: "pa još te šrapneli mogu ubiti", a on mi je plačući uzvratio: "gospodine kapetane, pa ja gazeć ko koza ovuda, stalno upućujem samo jednu molitvnu Alahu, da me ubije, jer ovo nije život...".
Odista je taj stari Bošnjo imao pravo. Svi oni, koje je zla kob bacila na ovaj rad, nisu ni mogli drugo, nego da se mole Bogu, da im prekrati muke. Proklinjao sam i opet našu komandu, što nije instalirala žičanu željeznicu, nego je pustila da ta sirota raja bijedno propada. Međutim smo u novinama mogli čitati i ovakove stavke: "Naši hrabri vojnici na ratištu čeznu za novim bitkama i daljim pobjedama..." a naša je čežnja bila, da crknu svi oni, koji su tako pisali i mislili. (369)
Međutim, iako se nakon rata borci zaklinju da će sve ispričati, istina ponovo postaje monopol štampe koja obožava legende istoričara koji se prilagođavaju tradicionalnim idejama o bitkama. Cru je profesor književnosti, pa se usredotočava na književni i naratološki aspekt problema, ali sve vrijeme nastoji demontirati mehanizam proizvodnje legendi, pitajući se zašto poilus nisu prepoznali rat kakav je opisan u knjigama i, posebno, zašto slika koju je književna tradicija oduvijek nudila o ratu teži ka tome da u sjećanju preživjelih zauzme mjesto njihovog vlastitog iskustva. Iz tog razloga odustaje od toga da stavi na papir svoje vlastite uspomene, koje bi ionako bile ignorirane, i kreće u ogroman književno-kritički poduhvat u kojem će snažno odjeknuti glasovi njegovih 246 saboraca koji su već progovorili, kako i oni ne bi bili prekriveni "hiljadugodišnjim pseudo-istinama".
Cru klasira priče u tri tipa. U prvi spadaju optimisti koji pričaju herojske priče iz nekog drugog vremena i opisuju rat kao lijepu avanturu, što je bio vrlo čest slučaj. U doktorskoj tezi Filipa Hameršaka nalazimo puno takvih primjera, između ostalih Marka Oreškovića, koji je "bez znatnije imovine i obiteljskih obveza, izbijanje rata, čini se, shvatio je kao mogućnost za avanturističkibijeg od jednolične svagdašnjice: 'Nisam tada ni slutio šta su ratne strahote. Smatrao sam točak nekim veseljem i rado sam krenuo kući'[da bi se javio na poziv za mobilizaciju nakon objave rata] (223).U drugi Cruov tip spadaju pacifisti koji su pokušali da iskažu užas, ali su o njemu dali pogrešnu sliku, jer su pripovijedali rat u epskom modusu koji je dominirao do 1914, dok on upravo taj modus naracije dovodi u pitanje, oštro napadajući Barbusseov roman Oganj, što su mnogi njegovi savremenici smatrali veoma nepravednim. Po njemu su i optimisti i pacifisti žrtve neke vrste književne indoktrinacije jer ne uspijevaju da sruše sliku rata kakva je konstruirana u književnoj tradiciji. I jedni i drugi pišu u istom tonu i formi, što Cru nastoji da pokaže zastarjelim u svojim Svjedocima (1929 : 13), dajući posebnu vrijednost rijetkim glasovima autora koji su pronašli novi način da opišu katastrofu.
Takav je i Blaškovićev glas. On je svjedok koji bi se svidio Cruu jer daje svoj doprinos demistifikaciji ratnih herojstava ("smanjuje aureol hrabrosti"), opisujući herojske pothvate kao neočekivane akcije nekolicine drznika kojima je dosadilo ležati u vodi i blatu :
Hrabriji komandanti slijedili su svoje jedinice, sami ih upućivali preko ordonanca i obavještavali ih, pa je stoga i rad pojedinih odreda bio različitog uspjeha. U većini je slučajeva niži komandant ostao prepušten sam sebi i svojim ljudima, i stoga su najveća djela ratnih heroja ostala nezabilježena i nenagrađena. Dok je većina ostala ležati pred protivnikom dokle su ih doveli, dotle bi odlučni korak do pobjede učinili spontano pojedini niži hrabri i inicijativni komandanti ili pojedini vojnici, kojih je bilo gdjekada pravih drznika. Nekoje pobjede velikih posljedica izvojevane su nasrtanjem pojedinog vojnika ili njih nekolicine. Da smanjim aureol hrabrosti moram reći, da je takav pothvat većinom učinjen u nuždi i nevolji, a nije učinjen u želji za pobjedom, ili za slavom, ili pak iz preobilja srčanosti. Situacija je napada često postala neizdržljiva. Ostao je predžicom branioca, ili je ležao u vodi i blatu, smrzavao se i gladovao bez izgleda na pomoć sa ma koje strane, pa je stoga pojedinac očajno srnuo naprijed, jer mu se činilo da je sve izgubljeno i potražio je spas u navali, a cijele bi slabe jedinice protivnika pred jednim drskim napadačemdignule ruke na predaju (52).
Ipak, da bi takve priče pronašle svoje čitaoce, potrebno je odgojiti čitateljstvo koje više voli romane i razviti kritički duh, pokazujući književnu vrijednost tekstova čiji je jedini nedostatak što žele da se čuje istina. Iako su se svjedočenja počela objavljivati još 1914. godine, najviše ih izlazi u međuratnom periodu, kad su izdavači preplavljeni autobiografskim prikazima učesnika I svjetskog rata, nižih oficira i vojnika. Tadašnja historiografija se, međutim, nije za njih zanimala, smatrajući da spadaju u književnost, a književna kritika ih je s prezirom odbijala smatrajući da su dosadni izvještaji koji rijetko imaju književnih kvaliteta. Uostalom, i sama autobiografska priča koja opisuje prelaz i djetinjstva u zrelo doba ili neki karakteristični period je veoma rijetka u 1920-im i 1930-im godina, dok se od 1960-ih širi na sve oblasti književnog stvaranja, iako se simbolička moć književnosti smanjila. Teško je objasniti zašto je to tako, ali je sigurno da veliki pisci prema njoj pokazuju prezir. Uprkos tome, pojava ovog žanra i njegov razvoj tokom cijelog XX stoljeća doprinijeli su artikulaciji kritike vladajućih koncepcija književnosti i oblikovanju jedne nove vizije književnosti. Neki preživjeli svjedoci su pronašli nov, jednostavan i precizan način da opišu nasilje, patnje i smrt. Njihovi tekstovi, zamišljeni kao boce koje se bacaju u more, imali su za cilj da probude onaj dio čovječanstva koji je bio pošteđen barbarstva, ali su dugo ostali na margini književnog polja, u sjeni djela koja spadaju u starije i "legitimnije" žanrove. Snažni moralni imperativ svjedoka masovnih zločina da kažu istinu svog iskustva navela ih je da raskinu sa starim književnim modelima koji su naslijeđeni iz antičke epopeje i ratnog realističkog romana, ali i sa koncepcijom totalne umjetnosti naslijeđene iz romantizma. I piscima koji su učestvovali u ratu i namjeravali svjedočiti o onom što je taj rat bio u svakodnevnici trebalo je vremena da ispričaju svoje patnje i traume. Oni će to učiniti najčešće učiniti u formi romana ili novele, jer je hijerarhijska superiornost fikcije nad reportažom u to vrijeme bila neosporna. Književna djela nastala nakon I svjetskog rata takođe nastoje da sruše mit o herojskom ratu i karakterizira ih realistički, čak naturalistički stil. Opis užasa bojnih polja pisci smatraju moralnom obavezom kako bi se buduće generacije poštedjele novog sukoba : ako prvi svjetski rat ima ikakav smisao, onda je to da je on bude posljednji rat "der des ders". Dnevnici, bilješke i pisma običnih vojnika pričekaće čak dvije-tri generacije da budu objavljeni.
Svjedočenje se ponovo javlja po oslobođenju nacističkih logora, nakon Nüremberškog procesa i pravnog određenja pojma "zločina protiv čovječnosti" koje će ojačati temelje žanra svjedočenja. I preživjele iz logora će uhvatiti "frenetična želja" da kažu svoje svjedočenje "takvo kakvo je" (Robert Antelme). Međutim, njihove priče će više-manje doživjeti istu sudbinu kao i priče boraca iz I svjetskog rata. Doista, oni koji budu održali obećanje da svjedoče, vidjeće kako se ostvaruju njihovi najgori košmari – ne samo da će ljudi odbiti da im povjeruju, čega su se i bojali, nego neće htjeti ni da ih čuju; Roberta Antelmea malo ko čita, druge još manje. Objavljivanje svjedočenja se naglo prekida tri godine nakon kraja rata. Odatle, ogorčenje Antelma koji, dok društvo mirno probavlja fenomen logora, žali sudbinu koju su imale priče preživjelih : "niko više ne želi svjedočenje, čak ni kao alibi, na njega se pljuje i ono se odbija" (Svjedočenje iz logora i poezija, 1948). Početkom 1950-ih godina, međutim, ponovo se javlja ona ista rasprava u kojoj se Jean-Norton Cru suprotstavio kritičarima između dva rata : Jean Cayrol, koji je preživio Mauthausen, lično se angažira u odbrani tih "značajnih knjiga" kakve su svjedočenja, koje raskidaju s onim što on naziva folklorom" istrebljenja, čije sastojke nalazi u izvjesnim komercijalno uspješnim romanima neposredno nakon rata. Kao i sva najradikalnija djela "kritike kulture", i svjedočenja su se, dakle, teško nametnula tokom prethodnog stoljeća. Teškoćama recepcije žanra priključuju se i teškoće koje su i sami svjedoci predvidjeli, budući da se svjedočenje odmah na početku suočava sa svojom vlastitom nemogućnošću. Ipak, kraj pedesetih godina označava preokret. Ponovo se izdaje Antelmeova Ljudska vrsta, a Noć EliejaWiesela izlazi u isto vrijeme kad i Zar je to čovjek Prima Levija (1958). Svjedočenje postaje književni žanr s kojim treba računati.
Recepcija svjedočenja bila je problematična tokom cijelog XX stoljeća jer pojava novog načina pisanja nije koincidirala sa sviješću o svemu onom što su ona implicirala. Kako, kao što je rečeno, recepcija testimonijalnih djela sasvim lagano raste nakon 1945, trebalo bi pokušati naći odgovor na pitanje zašto je svijest o njima toliko kasnila i zašto i danas ostaje parcijalna. Postojanje svjedočenja prešućivano je u književnim krugovima između dva rata, a sa rijetkim izuzecima i među čitaocima. Univerzitetska recepcija ovih tekstova predstavljala je i još uvijek predstavlja problem. Budući da se svjedočenja nalaze na raskršću tri diskursa – pravnog, historijskog i književnog – ostala su u mrtvom uglu, na raskršću više disciplina, naročito književnosti i historije, ne uspijevajući steći punu legitimnost ni u jednoj od njih. Do njihovog izvlačenja iz oblasti pravnog i historiografskog, u koja su tradicionalno spadala, došlo je kad smo shvatili da samo pisanje sadrži književnu dimenziju i da je ona ta koja garantira trajnost svjedočenja. Kako kaže François Rastier u jednom razgovoru s Philippeom Mesnardom o "poetičnosti svjedočenja", književni kvalitet je ono što garantira trajnost svjedočenja, pa bi bez Ilijade, Troja bila zaboravljena i Schliemann je ne bi ni tražio, aludirajući na dosjetku Georgesa Duhamela da su "sve putne bilježnice trojanskih ratnika izgubljene tokom stoljećâ. Ostaje nam samo Ilijada" . Međutim, ono što je najvažnije, "književni kvalitet ima i vrijednost otpora: svojim književnim svojstvima, svjedočenje protestira protiv oduzimanja čovječnosti i uništenja kulture koje je za njega vezano. Ono tako prenosi negirane vrijednosti" (Mesnard/Rastier).
BLAŠKOVIĆA ISTINA SVAGDAŠNJEG RATNIČKOG ŽIVOTA BEZ "ČARI PJESNIŠTVA"
Svjedočenja i lični dnevnici, zabilješke i sjećanja boraca iz I svjetskog rata koji sadrže "još topao život, bez trikova i laži" (Lucien Febvre, 1948) sve se, dakle, više čitaju i to se može objasniti porastom nepovjerenja prema historiji i kanoniziranim književnim vrijednostima. Ona tako izlaze iz oblasti historije i prava i polako postaju predmet proučavanja književnih istraživača. Slika i tretman rata u njima posjeduje u svakoj zemlji specifičnosti koje bi se mogle izvući komparativnim istraživanjem, ali estetski, filozofski i historiografski aspekti ove problematike mogu se formulirati i u transhistorijskim terminima, što nam može pomoći u analizi odnosa službene historije i sjećanja, posebno u negiranju negacionizma.Pokušaću ovdje rezimirati specifičnosti svjedočenja koje nije "čisto estetska književnost" (Cru), jer zadatak da se svjedoči "nije čisto književni problem nego zadaća, moralni imperativ" (Varlam Šalamov), ali zbog tragičnog stanja naših uništenih i siromašnih biblioteka, ilustriraću to, nažalost,jednim jedinim primjerom koji sam uspjela pronaći. Uvid u svu raznovrsnost gledišta svjedoka o kojoj sam govorila na početku može se pronaći u spomenutoj doktorskoj tezi Filipa Hameršaka koja nudi pravo obilje navoda iz svjedočenja hrvatskih nižih oficira i vojnika o I svjetskom ratu.
I Pero Blašković , autor jednog od najpoznatijih autobiografskih tekstova iz I svjetskog rata objavljenog 1939. u Beogradu pod naslovom Sa Bošnjacima u svjetskom ratu, u rat je krenuo "u uvjerenju, da mu se ne može ništa dogoditi" (394). On je aktivni niži oficirkoji rat shvata kao pitanje osobne časti, pa će, kako sam kaže,i kasnije na front odlaziti "jednako lakog srca" kao i kad se bude vraćao, sve vrijeme odgovorno radeći svoj posao. Međutim, umjesto opisa bitaka u pravilnim redovima i glatkih pobjeda u kojima su neki autori reciklirali otrcane stereotipe, ponekad čak i kovali legende, pribjegavajući raspoloživim narativno-stilističkim okvirima, njegovi"naivni i iskreni memoari" odmah na početku pokazuju da je taj rat iz temelja doveo u pitanje dotadašnja vojnička znanja:
Početak svjetskoga rata pružio je malo romantičnosti i slikovitosti. Tako je bilo barem za pješaka borca. U cijelom našem radu nije bilo utisaka, koji bi se dali pripovijedati.
Stavljeni smo u pokret kao mašina. Ne mislim samo običnog vojnika i šarže, nego nismo ni mi oficiri od najmlađeg do najstarijeg u regimenti znali gdje smo, kuda ćemo i kada, ni sa kakovim zadatkom i kakvim ciljem. Išli smo danju i noću, sa slabim osiguranjem, bez patrulskih izvještaja i bez znanja tko nam je s desna i slijeva, niti tko nas slijedi. Tako smo išli dok nismo udarili čelom u zid tj. dok nas nije obasula kiša neprijateljskih taneta. U takvim bi časovima doviknuo komandant "Angriff" mahnuo rukom kao da nam pokazuje pravac, a sve je ostalo prepustio nižim komandantima neka po osjećaju i prema snazi uđu u borbu, napredujući u smjeru odakle je dolazila neprijateljska vatra. (51-52)
Što se tiče narativnog okvira u kojem on priča svoj rat sa Bošnjacima, ovaj metodični oficir je izabrao da, nakon kratkog uvoda,sistematizira i klasificira pod a, b, c... "život u ratu" svoje BH3 regimente. No, i pored vidljive težnje za ozbiljnim i sistematičnim pristupom koji nastoji da pokrije sve oblasti života u ratu,u njemu ima nešto od inventara à la Prévert: naši položaji, oružje, odijelo, obuća i oprema, stanovanje, hrana, njega tijela, epidemije i bolesti, seksualni život, religioznost, fotografiranje, pučanstvo, vremenske prilike, o borbi, dopusti, kad se nije pucalo, o ranama...Blašković nakon toga hronološki i geografski precizno pratikretanje svoje jedinice i sve bitke koje je vodila zahvaljući službenim dnevnicima i "još točnijim bilješkama", čiji je pregled već bio izdao u knjizi BH 3. Njegov odnos prema svojim odanim posilnim predstavlja posebno pitanje (jednom od njih je posvetio čitavo poglavlje), ali za sada treba napomenuti da je njegova tačnost i potpunost proizvod sretnih okolnosti – "cijelu njegovu prtljagu Bego Kapetanović i Salko Hodžić donijeli njegovoj kući u Karlovac" (str. 7) i pored anarhije koja je nastala nakon sloma jer su bosanske jedinice sačuvale "disciplina i red", pa su pri povlačenju te rijetke disciplinirane čak mogle "vratiti staru vlast na kormilo" u Kamniku gdje je izbio boljševizam.
Blaškovićev opis rata bi se mogao smjestiti između dvije tendencije koje je definirao Cru. To je istovremeno i herojska i skromna priča, u kojoj je on uspio održati obećanje i najtačnije moguće reći šta je rat. On je uspio pronaći "dobru metodu pričanja", a to je naracija lišena epskih shema, iako epopeja predstavlja narativni žanr par excellence i privilegirani žanr u kojem se od pamtivijeka pričaju ratovi. Postoji jedan kriterij koji pomaže onima koji su iskusili rat da nepogrešivo detektiraju onog ko nema to iskustvo, one "koji mnogo toga znaju, koji su mnogo naučili i mnogo čuli, ali na svojoj koži većinom nisu iskusili šta znači rat", kako kaže Pero Blašković. Jean-Norton Cru je upravo na osnovu tog kriterija autore klasirao "po vrijednosti istine", što je bilo predmetom brojnih kritika koje mu se upućuju i dan-danas. Kako izgleda njegova kritička metoda? Cru je najprije uspostavio klasifikaciju na "dnevnike", "uspomene", "razmišljanja", "pisma", "romane" i,pouzdavajući se u svoje vlastite kompetencije historičara i svjedoka, za svakog je autora napravio kratku biografsku sintezu, da bi, ovisno o zanimljivosti i ulozima svjedočenja, predložio kritiku zasnovanu na vrlo efikasnom rasteru čitanja koja omogućava da razlikuje dobre od loših svjedoka i da unutar tih grupa uspostavi hijerarhiju. Tako Cru ne priznaje status svjedoka nekome za koga se pokaže da nije bio prisutan na licu mjesta, osuđuje naivni lirizam, skretanje u dopadljiva književna odstupanja, očita iskrivljivanja, čiste izmišljotine (borba bajonetima tijelom u tijelo ili pokopavanje zemljom), sklonost prema legendama. Ipak, jednu takvu mogućnost koju Cru smatra izmišljotinom, naime, da se bude zasut i sahranjen nakon eksplozije mine, Blašković je doživio i opisao, a njega zaista možemo okarakterizirati kao vjerodostojnog svjedoka:
Bio sam nekako u sredini plitkog rova kad sam začuo da je opalio ruski bacač mina. […] Mina se odjedamput pojavila nad mojom glavom i pala mi upravo pred noge.
Instiktivno i bez razmišljanja, odbacio sam se svom snagom na stranu kamo je zakretao rov i pao na sam na leđa. Istog je časa uslijedila eksplozija uz silnu detonaciju kao kod svake velike mine.
Svijesti nisam ni trenutka izgubio i prema tome se sjećam svakog detalja i svih svojih osjećaja.
Odmah poslije eksplozije iako sam dobio mnogo većih ogrebotina po nogama i prsima, te iako sa bio pod zemljom zasut, ipak me obuzeo osjećaj radosti, da sam sretno i dobro prošao kraj neminovne smrti, koja mi je prijetila. […]
Odmah poslije eksplozije mine, koja me zasula, koprcao sam se nogama i rukama da odvalim zemlju i da se ne ugušim. Kada mi je to uspjelo dotrčali su upravo moji vojnici sa lopatama da me sahrane. Požurili su da mi pomognu, ako ne bi bilo prekasno, ali su se slabo nadali da sam ostao živ. Kad sam skočio prestrašili su se kao od duha. (Blašković, 1939: 213-214)
Za slučajeve juriša i borbe na nož ili u prsa koji "najviše izazivlju znatiželju neboraca i pozadine", Blašković kaže da su veoma rijetki i da će ih s većom mehanizacijom borbenih sredstava biti još manje, jer dok napadač stigne do napadnutog, već je savršeno uništen ili se spasio uzmakom, ili daje otpor, a tada još nema pobjede (59). S druge strane, događa se da u svjedočenjima i romanima iz I svjetskog rata naiđemo na gotovo identične priče sa veoma udaljenih ratišta i sa suparničkih strana :
Skljokao se Švaba, zarila mu se stražnjica u rupu; seva prema nebu, a noge mu u vazduhu. Prosto me mami i kao da mi kaže: pazi što su čizme! "Važi" – rekoh sebi. Ali što se kaže, to ti je bila prava poslovna operacija da mu uzmeš obuću: namučih se vukući, okrećući, cimajući jedno pola sata: aja, nikako ne ide. A nogu mu se ukrutile i neće čova da mi pomogne. Onda, na kraju, pukoše kosti, noge mrcine se otkidoše u kolenima, odelo se pocepa i gotovo, eto ti na! U rukama mi se nađoše čizme – ali pune mesa i kostiju. Sad je to trebalo vaditi. (Anri Barbis, Oganj, Beograd, 1980, str. 19)
Što je Blaškovićev posilni Osman izveo puno vještije, možda zato što se radilo samo o cipelama:
Napredovali smo na sjever do visa "Kobile". Tamo su slabe ruske zaštitnice uzmakle pred nama. Ostalo mi je do danas nejasno odakle na "Kobili" toliko razbojište i kakvo se klanje odigralo prije našeg dolaska na taj položaj. Našli smo naime gomile slomljenog oružja i ostatke ljudskih uda, ali ranjenika i mrtvih za čudo nije bilo. Osman se poveselio iznenadnom fasungu. Obuća mu je bila vrlo slaba, a sad je našao novu cipelu. Da je u cipeli bila i čovječja noga nije zbunilo njegov praktični duh, pa je sa[sic!] bajonetom čitavu operaciju izveo veoma spretno. (136)
Cruova je kritika zanimljiva za izučavanje svjedočenja kao književnosti jer utvrđuje njegove precizne granice i pažljivo dekodira prelaz od iskustva ka sjećanju, od sjećanja ka izrazu, od izraza ka pisanju, objedinjujući kompetencije lingvista, književnog kritičara i historičara. Njegova pozicija se neprestano mijenja i prilagođava pred iskušenjem svjedoka, koji je uvijek pod uticajem socijalnog okvira kolektivnog pamćenja, da laže. U tome slijedi skrupule i autokritike samih svjedoka, koji su svjesni ograničenja svoje "istine": "Svi smo majstori laži. Pričamo loše ili pogrešno ono što smo vidjeli. To je neizbježan rezultat naše samodopadnosti i nesposobnosti. Ono što odmah nismo ugravirali u nerastopiv čvrst metal, umire u našem pamćenju. Ono što zapišemo, istog trenutka se deformira kad uđe u kruti kalup riječi". Stoga se ni Blašković nije pouzdao u nesigurno sjećanje, pa je redovno vodio dnevnik, pravio i osobne i službene zabilješke i jedan je od rijetkih svjedoka koji je svojom uzdržanom i umjerenom pričom postigao nekakav književni ugled (Hameršak : 187). Uz to on poštuje ono što Cru naziva etikom svjedoka jer priča isključivo ono što je vidio i doživio. On je sposoban oficir koji uprkos protivratnim stajalištima voli rat, pa je od svih hrvatskih "autobiografa" najsličniji Jungeru, kaže Hameršak (233) :
Temperament ratnika iznenadio bi svakoga iz pozadine. Kod samoga juriša, kad radi nož i padaju glave, čovjek je pun divergentnih osjećaja. Pada mu najbolji drug i prijatelj i čovjek se čudi svom suhom oku, a istodobno bi kliktao od radosti zbog postignutog uspjeha (Blašković, 5)
Tako kod njega često ima herojskog hvalisanja svojim zapovjedničkim sposobnostima, koje su, uostalom, realne, pa je uz brojna odlikovanja postigao vrlo brz uspon u karijeri:
Rijetko se koja regimenta može pohvaliti kao B.H.I.R. 3 da nikada nije izgubila svog položaja iako je za cijelog rata ratovala na eksponiranim mjestima. Svaki je zapovijedani napad bosanska treća izvršila, pa iako nije uvijek postigla uspjeh, položaj je sačuvala u svakom slučaju (5).
... opis završne bitke na Piavi kod sloma, kad je sve popustilo, a samo su naši Bosanci gladni, iznureni, i pocijepani najodlučnije odolijevali trodnevnom nasrtanju francuskih trupa tako, da su Francuzi u relaciji prema Englezima i Amerikancima u našem sektoru potpuno zatajili, kao da su Bosanci svojim herojskim držanjem htjeli dati konačni pečat svom muževnom držanju tokom cijelog svjetskog rata (59).
Međutim, kao pravi svjedok koji treba da izvrši svoju misiju svjedočenja, nastoji da govori u ime mnogobrojnih nestalih u strašnim gubicima BH 3 regimente:
1. XII. 1914. dao sam prebrojiti sve vojnike regimente, koji su mjeseca kolovoza pošli u Srbiju. Od 3218 momaka regimente nalazilo se na ratištu od početka rata računajući tu i momčad kod trena, samo njih 150. Od aktivnih i rezervnih oficira ostao sam samo ja" (149).
a 1917. godine piše:
Obišao sam tih dana cijelu regimentu i razgovarao neposredno sa Bosancima da vidim, tko je od boraca najduže u ratu. Našao sam jednog jedinog vojnika kod 7. Kompanije, Omera Sadića, koji je od početka rata neprekidno bio na ratištu. Bio je nepismen, ali je dobro položio ispit na sva moja pitanja glede bitaka i komanda od Srbije do Galicije, od Karpata do Poljske i onda od Karpata do Wolchynije, Tölgyesa i Bukovine. Bio je jedan od malobrojnih, koji su izbjegli propasti našeg drugog bataljona u Poljskoj. Odveo sam ga do regimentskomande, ishodio mu unapređenje za frajtera i naložio, da sa prvim trasportom ide kaderu u Budimpeštu, a kaderu sam pisao, da ga sačuvaju za muzej i da ga nikad više ne pošalju na ratište (344).
U osmom mjesecu neprekidnog ratovanja strašni gubici i druge strahote rata učinili su da je i on obolio. Simptomi su bili povišena temperatura i žestoki bolovi od kojih se jedva vukao, što se završilo tako da je bio gotovo potpuno oduzet. Međutim, on poriče da bi traume mogle biti uzrokom onog što će se kasnije dijagnosticirati kao konverzivna neuroza, koja se kod boraca javlja zbog potiskivanja konflikata i njihove transformacije u funkcionalne simptome, a svoju misterioznu bolest, zbog koje su ljekari samo "klimali glavama", objašnjava "nekom teškom upalom živaca od prevelikih napora, koji su konačno i na [njegovom] atletskom tijelu bili ostavili jači trag" (40).
JacquesuDerridai nije promaknuloda jeja svjedoka uvijek neko mi:Blaškovićje tako glasnogovornik Bošnjaka, ali i Kameradschafta (slobodnog drugarstva) A-U oficira:
O svojim vrlim vojnicima i ratnim drugovima Bošnjacima moram kazati , da su bili među najboljim vojnicima svijeta.
U životu me pratila sreća. Zaista je sreća da sam poslije tolikog ratovanja izvukao živu glavu, a velika je sreća i to, što cijelog rata nisam mijenjao jedinicu, nego sam uvijek ratova sa istim momcima iz bh 3 Tuzlanskog okruga koji su bili dobri, hrabri i uzornodisciplinirani.
Moji zapisi žele postaviti skroman spomenik vojnicima bosanske treće, sa kojima sam prošao malo dobra, a mnogo zla.
Bošnjaci su tihi i povučeni, no u borbi su veseli, glasni, temperamentni i živi. Uvijek su kao dobra djeca. Svog komandanta slušaju, ne napuštaju ga nikada i neograničeno su mu odani samo neka je oficir ma i najmlađi i neka ima volju da se za njih stara. Ne mare mnogo ni najstarijeg podoficira kao sebi ravnog. (ibid.)
Ovaj austro-ugarski oficir koji je među prvima primljen u jugoslovensku vojsku, koji je služio u najboljim garnizonima i elitnim trupama isto tako odano kao i u prijašnjoj vojsci, bio unaprijeđen i odlikovan, otvoreno govori o nepovjerenju prema bivšim habsburškim oficirima i o njihovom teškom prihvatanju vrijednosti te nove vojske :
Usprkos svega toga nisam bio zadovoljan. Uzroci su teško dokučivi. Oficir je u Austriji uživao neograničeno povjerenje i poštovanje. Živio je u drugarstvu, koje je bilo legendarno. Toga u novoj vojsci nije bilo, pošto je zadržan duh i način srpske vojske, u kojoj su njegovane političke, patriotske, oslobodilačke i četničke vrline, a zauvijek je odzvonilo onom gospodskom duhu, u kojem smo dotada rasli i živjeli. (isto)
U jednom članku s gorčinom govori o temi o nepravedno podređenom položaju u kojem su se našli bivši pripadnici poražene strane :
Moji navodi su dokumentirani i za sve posjedujem dokazni materijal. [...] Više od polovine današnjih građana Kraljevine Jugoslavije borilo se pod zastavom vojske Austro-ugarske monarhije. Sigurno je da je 90% tih građana ispunjavalo svoje građanske i vojničke dužnosti. Kultuszaveden poslije Ujedinjenja da se govori ogavno o svima nama koji smo se borili na raznim ratištima pod Monarhijom, kao da smo radi toga izdajice i crno-žute hijene mora neminovno prestati. Ne samo to, nego ne može biti ni da se veliča samo Kajmakčalan, Crni Vrh i Mačkov Kamen, a da se zaboravi na Soču, na Karpate ili na Volhiniju, gdje su se pripadnici našega naroda često borili kao lavovi i ostavili tamo svoje kosti. Nisu se borili za Habsburga ili crnožute zastave, već za svoj život i radi svoje građanske dužnosti.
U jugoslovenskom kulturnom pamćenju srpske bitke predstavljale su one Assmanove tragove koji su imali povlašteno mjesto. Zapovjednici tih bitaka nametnuti su na istaknute dijelove spremišta sveukupnog jugoslovenskog kulturnog pamćenja, kao što su, na primjer, spomenici na trgovima gradova, mauzoleji, imena glavnih ulica (koje su u Sarajevu nosile imena srpskih vojskovođa iz I svjetskog rata i uopće bile srpske u 60% slučajeva). To su, dakle, bili oni tragovi koji su učinjeni vidljivijim od ostalih da bi predstavljali prošlost kojih je tadašnja zajednica trebalo da se sjeća. Oni su danas, u novom političkom kontekstu, zamijenjeni drugima, ali okretanje zaboravljenim brojnim anonimnim žrtvama na strani poraženih ne bi smjelo krenuti u opću viktimizaciju, koja je globalna odlika naše epohe, nego bi, naprotiv, trebalo iskoristiti i ovu priliku za razvijanje kritičke svijesti, kako bismo izbjegli regresiju i opasni povratak u idealiziranu prošlost.
SLIKA BOSANACA U BLAŠKOVIĆEVOM SVJEDOČENJU
Osim ponekog usmenog sjećanja koje su naknadno zabilježili potomci preživjelih, ne raspolažemo pisanim svjedočenjima običnih bosanskih vojnika (koji su uostalom u ogromnoj većini bili nepismeni), tako da nikada nećemo saznati kako su oni razmišljali i kako su doživjeli I svjetski rat. Šta kaže Blašković o tome kakvi su vojnici bili "Bošnjaci" o kojima se u ratu toliko govorilo? On im ne želi "pjevati pjesmu ili ih slaviti epopejom", pa bi se i to njegovo nastojanje da se drži "krute istine" svidjelo Jeanu-Nortonu Cruu. Ipak, mora priznati da ne može biti sasvim objektivan jer :
...nema čovjeka, koji bi se mogao odrvati svom osjećaju, a meni su Bošnjaci osobito blizi. Ipak ih ne želim ni uljepšati ni veličati. Bilo je i ružnih pojava. Ljudi smo, i u svakom žitu ima kukolja. O kukolju ću svakako manje govoriti, jer ga je i manje bilo, a kod cjeline je redovito izbio na površinu samo zdrav plod. Bilo je 'javašluka' koji je mnoge glave stajao, bilo je među njima i nekoliko krvoloka i kukavica, i gdjekoji anarhista; bilo je krađe i dosta su griješili protiv higijene, ali bi sve njihove mane nestale upoređujući ih sa dobrim svojstvima. Do istog bismo rezultata došli mjereći pogreške Bošnjaka prema pogreškama ostalih regimenta i naroda Monarhije" (53).
Ipak, koliko god ih volio, on se prema Bosancima odnosi superiorno i paternalistički. Uvjeren je da nije bilo jedinica austro-ugarske vojske kod kojih bi disciplina značila tako malen problem kao kod Bosanaca, koji su"kao dobra i poslušna djeca slijedili svoje starješine" (53). Međutim, iako o njima brine kao otac, rijetko kojeg izdvaja iz mase i individualno pominje, sa izuzetkom posilnih koji ga vole i veoma su mu odani. Osmanu Durakoviću iz Dervente posvetio je cijelo poglavlje. Komandant bi ga uvijek zamolio da mu da Osmana za počasnog stražara jer nitko nije mogao proći a da ne zastane i ne baci pogled pun divljenja na tog lijepog i stasitog momka osobitog držanja. Tako se i njemački car zaustavio, odmjerio Osmana, potapšao ga po ramenu sa "braver Bošnjak" i pozvao svog sina princa Joahima, koji je bio vrlo visokog rasta, da se izmeri sa Osmanom. I zaista je carski princ stao leđa uz leđa Osmanu i konstatirao da je skoro podjednako visok kao Bošnjak. Car je tada naredio da se Osmanu pošalje ručak iz dvorske kuhinje i kod banketa se pohvalno izrazio o držanju Osmana: "U tim ljutim borbama bio je Osman uvijek uza me i ako je bio posluga br. 6 i neustrašivo šetao između mašingevera i municionštafela. A bilo ga je šta vidjeti, jer mu je do 2 m visine vrlo malo falilo. Nezaboravan mi je ostao njegov pogled pun vjernosti i odanosti, kojega nije skidao sa mog lica. Ne bih htio ogriješiti duše, ali me samo moj pas Kudro tako gledao" (224). Osmana je ipak pogodilo smrtno tane i to njegovom krivicom. Rana je bila očajna, tane ga je pogodilo s leđa i sva su crijeva ispala. Bio je u previjalištu na samo nekoliko koraka iza položaja kad:
Dotrčao je odjednom vojnik i javio mi, da me Osman moli k sebi. Pošao sam smjesta k njemu, a Osman mi je rekao tek toliko da je zaželio vidjeti me još jednom prije svoje smrti. Na moje utješne riječi samo je uz osmješak odgovorio, da mu nema više nikakve pomoći. Nije ni jecao ni naricao, nego je potpuno mirno i ozbiljno razgovarao sa mnom. Odjednom se trgao: "Okrenite se molim vas, gospodine kapetane". Učinio sam mu po volji i taj se čas teško zakašljao i krv mu je navalila na usta, pa se u vlastitoj krvi ugušio.
Dao sam Osmana lijepo sahraniti i pisao sam njegovom ocu u Derventu.
Ljudi Osmanovog kova vrlo su rijetki, osobito u današnjem društvu, pa bih želio da mu u svojim uspomenama sačuvam lik i junaštvo kao primjer za iduća pokoljenja. (236)
Osim posilnih, jedan od rijetkih poimenice spomenutih vojnika je Hasib Birindžija, s kojim je ostao u kontaktu i nakon rata i kojem je slao novac za Bajram. Blašković je još tokom rata objavio brošuru BH 3, u kojoj je opisao "kako su se naši sinovi hrabro ponijeli u borbi za svog Uzvišenog Vladara i za svoj Dom" (iz pisma načelnika gradskog poglavarstva Tuzle, odakle je poticala pukovnija, str. 345), a čisti prihod od njene prodaje je namijenio fondu udova i siročadi:
Hasib Birindžija je dotada češće bio u patruli ili je vodio "špicu" kod napredovanja. Uvijek se dobrovoljno javio. Na njegovom je flegmatičnom licu uvijek lebdio dobroćudni smiješak. Tek sam poslije doznao, da je bio otac šestoro sitne djece i da je rodom iz Bos. Broda. Njegovi su izvještaji bili kratki, jasni, a što je najglavnije i pouzdani. Čuvao je svoje ljude, a sa patruliranja je doveo uvijek i po kojeg Rusa. Pročuo se, pa je regimnetskomandaopetovano tražila, da joj zbog kakove važne patrule posudim Birindžiju. Bojao sam se za njega, jer su mnogi junaci izgubili glavu, no hvala Bogu Birindžija je i dan danas živ i zdrav, pa mi je jednom pisao zahavljajući se za poslat mu novac prilikom Kurban Bajrama: "aferim, kupio sam s Vašim novcem rublje za cijeli svoj 'švarm'"... (151)
O odanosti njegovih vojnika svjedoči sljedeća anegdota:
Inspekcija visokog generala – inače našeg zemljaka – vršena je u glavnom zbog toga, da lično upozna moral i duh vojnika usprkos nedovoljno hrane. Bilo je kod mađarskih jedinica dosta prigovora. Došavši Bosancima upita ih na našem jeziku kakova im je hrana. Svi su se odazvali da je dobra. Začuđen primijeti general, da hrana nažalost ne može biti izdašna i upita moje vojnike da li dobiju polovicu šalice ili još manje. U koru su uzvratili vojnici, da im je šalica uvijek puna. Tada sam izvijestio komandanta, kako to nije točno, nego da i moji vojnici dosta gladuju, međutim vide da za njihovo dobro činim sve što je moguće, stoga daju netočne odgovore svom visokom starješini, a na štetu svog praznog želuca iz bojazni, da mi ne učinili kakovu nepriliku. Trudim se da im dam što više, ali im šalica često ni do polovine nije napunjena. General mi je čestitao na takovim vojnicima. (31)
I pored očite želje da kaže dobro o svojim vojnicima prisutan je i blagi prezir prema tim "primitivcima" koje u teškoćama po izdržljivosti upoređuje s njihovim "jedinstvenim bosanskim konjićem":
Formalistička disciplina nije bila na takvoj visini kao n.pr. kod Mađara, koji su znali energičnije sklopiti pete i lapiti dlanom o pušku ili bajonet, ali je Bošnjak poslušao štogod smo mu naredili i pod najtežim je okolnostima izvršio zapovijest, dok je Mađar popustio prvom prilikom i kod sloma je bio prvi koji se odmetnuo od reda.
Bošnjak nije znao ni čuvati ne štedjeti municiju i konzervu. Kao pravi primitivac mislio je, pucaj dok možeš i pojedi što imaš, jer tko zna "što mere bit!". Suprotne zapovijesti mu nisu nikako išle u glavu. Nikada nije Bošnjak zatajio u borbi, niti je ikada napustio svog starješinu ili svog druga.
Relativno su marljivo kopali i izgrađivali položaj i donosili materijal. Kažem relativno, jer su izvršivali samo ono što im se kazalo, a više ne, jer se marljivi nisu ni rodili. Što je situacija bila opasnija, to je Bošnjak bio bolji, kao i njegov jedinstveni bosanski konjić, koji je sve bolje nosio, što su terenske prilike postajale teže.
Marš im isto nije bio savršen. Trebalo je dosta opomena za održanje reda, a bilo je to u vezi sa obavljanjem nužde. Kako su stidljivi morali su se daleko uklanjati. Šta više i malu nuždu obavljaju strogi pravovjernici klečeći ili sa velikim nagibom, jer ne daj Bože da bi i jedna kap pala na odijelo ili obuću. Zato nam nisu naše više starješine bile zadovoljne kolonom Bosanaca na maršu, jer su zbog nužde mnogi zaostajali.
Urlabžije su se na vrijeme vraćali, na straži su bili pouzdani, u patruli vješti i odlučni, a sa najskormnijom minjažom zadovoljni.
Mnogi su govorili o hrabrosti i o borbenoj pouzdanosti Bosanaca i na sva ih usta hvalili. Nekoji su pisci u tome pretjerivali prikazujući Bosance kao prave krvopije, (54) a bilo je i pojedinih slabih ocjena, zbog toga što je nekoliko Bosanaca prebjeglo protivniku. [mahom Srbi kod Rusa].
[...] Nekoji dobronamjerni tuđi oficiri pridavali su pak tako krvoločna svojstva Bosancima, kakva oni nisu nikada imali. Po prirodi su bili blagi i pitomi i svaka je brutalnost bila protivna njihovom biću.(56)
Vidio ih je razjarene samo u dva slučaja i onda nije bilo pardona, kad se jedna odstupnica tako žilavo držala da je morala biti zauzeta na juriš. Neprijatelj je digao ruke na predaju, ali je jedan od njih držao bombu. Kad je poručnik tražio da je baci na stranu, on ju je bacio pravo na njega i raznio ga. Tada su Bošnjaci pobjesnili i poubijali cijelu neprijateljsku zaštitnicu od nekih 12 momaka. Drugi slučaj se dogodio za primirja, kad su ruski i bosanski ponekad razgovarali, pa je jedan u određeno vrijeme zovnuo "Halo, Bošnjak", a Ahmed Babić je oprezno podigao glavu iza svog zaštitnog oklopa, jer ga je Rus izazvao time što je rukom digao bocu i viknuo "votka". Babić je bolje pogledao preko ivice oklopa i u tom ga je času pogodilo smrtno tane u glavu:
Svoje dotad krotke vojnike nisam više mogao prepoznati. Podivljali su. Danju i noću su bacali mine i bombe na Ruse. Iste je noći izašla iz rova naša patrula dobrovoljaca i s bombama skočila u ruski rov, poubijala posadu i vratila se zadovoljna u BektićStützpunkt. Dabome da su i Rusi uzvraćali vatru istom mjerom, pa je žestina borbe postala tako intenzivna, da su se komande grupe i armije zainteresirale za slučaj, te su zapovjedili teškoj artiljeriji, da kazni rusku posadu zbog toga nevojničkog čina (57).
Daleko od slike krvoločnih Bosanaca kojom je, naročito u Italiji, neprijateljska propaganda strašila civilno stanovništvo, oni su bili "dobri i uljudni prema siromašnom pučanstvu", iako bi katkada glad i muka natjerala da uzmu šta nađu, kao na primjer, početkom rata kad "nisu vidjeli kuhinje ni primili ikakvu hranu i pored teških marševa i ljutih borba kroz šest dana, a rekord postignut je početkom oktobra 1914. Godine, kad [ih] kuhinje ne stigoše punih 9 dana" (22) ili opet, na Piavi, kad je pučanstvo do gola opljačkano od talijanske vojske, pa nije vladao nedostatak hrane nego prava glad:
Svi vojnici, a osobito Bošnjaci, koji su oduvijek prema ženama i djeci bili veoma pažljivi i blagi, htjeli su im pomoći, međutim je i njihova hrana bila prekomjerno oskudna i slaba. Ipak su davali i onda, kad je bilo gotovo nemoguće. Od smrvljenogkukuruznog kruha, koji se vojniku kao porcija ili "gebira" sasuo u šaku i od mutne čorbe sumnjivog izgleda, od mrvica mesa i sušenog zelenja zvanog "degermiza", davao je Bošnjak još i talijanskoj sirotinji.
(...) Svaki je oficir i vojnik imao svoje bijednike dječicu ili majke, koje je hranio kao svoje, kolikogod je mogao.
Snažnije žene i za rad sposobni muškarci radili su na putevima i kod izgradnje rezervnih položaja, a djeca i starije žene ostajale bi u praznim kućama prepuštene svojoj sudbini na milost vojnika.
Da bi se djeca umiljela vojnicima, nisu samo moljakala, nego su upotrebljavala i razne vragolije, šale, pjesme i druge produkcije.
(...). Sitnu su dječicu Bosanci nosili na rukama, tetošili ih s mnogo nježnosti i upravo s roditeljskom ljubavi, dok su im matere boravile na poslu. (391-392).
Bilo je sa stanovništvom i neobičnih i zabavnih scena, a jednu od njih je zabilježio prije odlaska na položaj na Piavi u selu Lago, gdje su Bosanci imali lijepo zatišje i dovoljno vremena za udvaranje lokalnim ljepoticama. Tu je autor s balkona čuo sljedeći razgovor:
Na balkonu prvog kata spremala je rublje kći kućedomaćina, vrlo lijepa i dražesna seljanka, crnokosa Talijanka. U dvorištu je stajao svijetlih očiju lijep i stasit plavokosi Bosanac cugsfirer Smailbegović. Pun meraka i čežnje zavapio je tek naučenom talijanštinom prema odabranici svoga srca: "signorina, io t'amo molto, con tuttocuore, signorina mia bella – bellissima..."
Djevojka se dosjetila značenju izjave, pa je uzvratila s [sic] onim, što je od Bosanca naučila. Nagnula se nad balkon i promrsila: "J... ti mater..." (375-376)
EVOLUCIJA NAČINA RATOVANJA
Cru je vjerovao da dobar svjedok nije toliko očevidac nego više emocionalna rezonantna kutija: on priča sebe u dodiru s događajima. Blašković je na početku rata niži oficir, međutim, iako je napredovao od četnog do bataljonskog zapovjednika, po socijalnoj hijerarhiji je daleko od lova i balova koji se organiziraju za elitu. On se puno trudi da što je moguće neutralnije iznese sve aspekte vojničkog života, hronološki prateći kretanje i učešće u bitkama svoje regimente, razbijajući povremeno monotoniju svog izvještaja paradama, posjetama vojnih atašea, špijunima, domaćim životinjama u ratu, opisima života u rezervi (seljački domovi, nedjeljni odmor u rovu, "raznoličnom zanimanju u rezervi", epizodom s psom Kudrom itd.). Njegova knjiga se žanrovski može situirati negdje između svjedočenja i zapisnika o ratnom putu svoje regimente, što je sasvim drugi žanr. Međutim, najvažnije je što on piše bez ikakvih pretenzija da govori o ratu uopće, čak ni na osnovu naknadne pameti: "Pošto su nas o ciljevima našeg kretanja oskudno obavještavali, to dabome nismo imali ni pojma što radimo i zašto tako radimo, već smo jedino radi iznemoglosti i krvavih gubitaka grdili naše vodstvo na sva usta i bili smo silno ogorčeni. Tek sam u poslijeratnoj literaturi čitao da su naši stalni pokreti i napadaji bili upravo genijalni, jer smo takvim aktivnim radom vezali velike snage ruske vojske" (150). Nimalo se, dakle, ne stidi da prizna da se ponekad osjećao kao Stendhalov Fabrice u Watterloou koji, budući da je odrastao u duhu viteških romana, ništa ne razumije o tadašnjem modernom ratu koji se pred njim vodi. Ako, pored drugih dobrih zapažanja J-N. Crua, prihvatimo i njegovu primjedbu da kod najboljih svjedoka događaj "rata" kao takav nije hipostaziran na početku, nego ga čitalac indukcijom rekonstruira polazeći od opisa učinaka koje on proizvodi na tijelo i dušu svjedoka i na pejzaž koji ga okružuje, Pero Blašković je dobar svjedok: "svi oni, koji u modernom ratu nisu učestvovali u takovim borbama neka znadu, da se za vrijeme borbe u glavnom ništa ne vidi, a dok čovjek stigne do toga da nešto vidi, može ga nekoliko puta pogoditi neprijateljsko tane" (288).
Zahvaljujući Blaškovićevom svjedočenju lijepo možemo pratiti kako polufeudalna A-U vojska postepeno evoluira. Ona je u I svjetski rat ušla s opterećenjima i dekorom višestoljetne tradicije, da bi se, nakon početne zbunjenosti, počela prilagođavati novom,modernom načinu ratovanja:
U početnim borbama u Srbiji, u Galiciji, na Karpatima i u Poljskoj bilo je naše ratno iskustvo tako slabo, da smo osjećali kao "sramotu" zaklanjati se i iskopati položaj. Naša "špatlja" nam je služila tek za donošenje žara za vatru ili da nam prikrije lice kod angrifa.
Teške i krvave žrtve naučile su nas da postanemo krtice. Što je duže rat trajao to smo se dublje zavlačili u unutrašnjost zemlje (9).
S vojno-tehničkog gledišta izgradnja položaja i zaklona prešla je mnoge faze i progres je bio jak i brz. Blašković je nenadmašan u opisivanju tehničkih aspekata odbrane i ratovanja uopće. Međutim, nikakvog progresa nije bilo u društvenim odnosima. Blaškovićeva stajališta o ratu i Monarhiji, kaže Hameršak, "počivaju na internaliziranoj dužnosti te uvriježenom poimanju osobne časti (230): "Uvijek sam pripadao trupi i bio sam prava 'Hura-beštija' [...] Rijetko se koja regimenta može pohvaliti kao B. H. I. R. 3, da nije nikada izgubila svog položaja iako je za cijelog rata ratovala na eksponiranim mjestima". Evo kako opisuje svoja osjećanja u trenutku kad je odlikovan:
Bio sam sretan. Zaboravio sam mnoga zla i mnogu nedaću, jer su mi ovim izvanrednim promaknućem dali zadovoljštinu. Svi moji napori, sav moj rad i moja rijetka sreća da dotad nisam nastradao, morali su naći nekakvo osobito i rijetko priznanje. Tim promaknućem [...] preskočio sam u rangu nekoliko stotina starijih drugova. Takva su odlikovanja bila sasvim rijetka. Prema podacima vojnog šematizma bilo ih je za četiri godine rata, između hiljada i hiljada odlikovanih oficira, tek sedam (171-172).
Ipak je "silno potresen" opažanjima na putu i razgovorima u kupeu u kojem je jedini pravi ratnik, dok drugi pričaju o grozotama rata, "a svaka im je druga riječ bila 'strašno i užasno', kao da su kod njih padale granate umjesto kiše. Svaki je od njih po pričanju doživio bezbroj debakla i sam je silnim jurišem spasio situaciju – kod komore. Za zasluge su ih čekala visoka ratna odlikovanja. Ordeni su u njihovom razgovoru uopće zauzeli glavno mjesto." (65-66). Gledao je njihovu prtljagu i svaki od njih je nosio po 2 – 3 kofera, a osim toga pune vreće svih mogućih "ratnih uspomena i trofeja" ukradenih od sirotog opljačkanog pučanstva sa ratne teritorije. Jedan je oficir trebao za prijenos prtljaga sedam vojnika, a s njime je putovao i podoficir kao vođa transporta kapetanovih stvari. Sve se to odigralo u trećoj godini rata, kada je pučanstvu i onako malo šta ostalo (66). Evo još dva primjera ponora koji dijeli obične prašne i blatnjave niže oficire od elegantnih viših oficira:
To kao i sve drugo, što sam vidio u sjedištu armije, ogorčilo me do skrajnosti. Na ulazu u grad presreo sam veliko lovačko društvo sastavljeno od generlštabnih i konjičkih oficira i nekoliko "panja", koje se vozilo ou elegantnim kočijama na lov. Dakle su i oni pucali kao i mi, ciljali i ubijali. Bila je razlika samo u tome, što su plemeniti ljudi uništavali prostu divljač, a mi prosti ljudi ubijali plemenitu zvjerad ljude." (194)
Osim toga, ostali su nam u neoprostivom sjećanju befeli iz Rusije kojima se najavljuje, da će određenog dana održavati na tome ili onome mjestu veliki lov gg. oficira viših komanda na divljač, dok smo mi kao 'hura-beštije' i dalje trebali ubijati ljude. (26)
A-U vojska je i sam rat poimala kao "gospodsku aktivnostsrodnu lovu ili športu", a to, na primjer, "bilo uvelike strano već bivšim srpskim časnicima, prožetima nacionalizmom, i svjesnimazahtjevnih organizacijskih preduvjeta masovnoga ratovanja" (Hameršak, 233).
STVARANJE TEORIJE SVJEDOČENJA U KNJIŽEVNOSTI?
Kako smo naglasili na početku, svjedočenja se počinju čitati i njihov uticaj je postao toliki da je redefinirao književni pejzaž počevši od druge polovine XX stoljeća, pa se čak govori i o epistemološkoj revoluciji koja su oni izazvali. Zvali to revolucijom ili ne, svjedočenja ukazuju na problem, kao što se, uostalom, često dešava pri susretu dva entiteta, jer jedan može učiniti vidljivijim, čitljivijim ili razumljivijim neka svojstva drugog, koja bi inače ostala teško uhvatljiva. To se dešava između književnosti i svjedočenja: "Književnost hrani svjedočenje i svjedočenje joj zauzvrat donosi kritiku, dovodi je u pitanje i time je aktuelizira. Književnosti je potrebno svjedočenje da bi shvatila savremenu historiju kojoj nije tako prirodan savremenik" (Mesnard, 2007). Iako mnogi smatraju da su svjedočenja u protivrječnosti s onim što očekujemo od čisto "književnog" teksta, Agambenove i Derridaove analize su potvrdile hipotezu koju su na početku željeli provjeriti da svako odgovorno svjedočenje uključuje poetsko iskustvo svijeta. Po Agambenu ono čak otvara mogućnost poezije, pa ga on shvata paradigmatičnim autorskim činom našega traumatičnog doba, a logor će se po njemu pokazati "čistim, apsolutnim i nenadmašnimbiopolitičkim prostorom" i "skrivenom paradigmom političkog prostora moderne čije ćemo metamorfoze i travestije morati naučiti prepoznati" (Agamben, 2006 : 106) .
Budući da se ne može svesti ni na konstativ ni na performativ testimonijalni diskurs bi se tako upisivao u "poetsko iskustvo svijeta"koje stavlja govor u iskušenje "otkrića koje ništa ne nudi" (Lévinas), čije je obilježje "odsustvo ovjerovljavanja". Svjedočenje je, podsjeća i Derrida, u biti vezano za preživljavanje i dovedeno je do usijanja kad se, na nemogućem mjestu koje otvara autobiografska fikcija, radi o tome da se svjedoči o vlastitoj smrti: "Zar svjedok uvijek nije preživjeli? To spada u testimonijalnu strukturu. Svjedoči se samo tamo gdje smo živjeli duže od onog što se dogodilo. Možemo uzeti primjere podjednako tragične i patetične kao što su preživjeli iz logora smrti. Ali ono što vezuje svjedočenje za preživljavanje ostaje univerzalna struktura i pokriva cijelo osnovno polje iskustva. Svjedok je preživjeli, treći, terstis kao superstes, onaj ko preživljava" (Derrida, 1998: 54). Interpretacija kratkog teksta Trenutak moje smrti (L’Instant de ma mort) Mauricea Blanchota koji se zasniva na istinitom događaju (zarobljen 20. jula 1944, postavljen uz zid pred streljački vod i upravo u trenutku kad je trebalo da bude strijeljan poručnik je pozvan jer se nedaleko vodi nekakva bitka, pa je strijeljanje prekinuto, a Blanchot, po vlastitim riječima, u zadnjem trenutku "spriječen da umre"), omogućava Derridai da precizira već dobro razrađene i razgranate testimonijalne pojmove i da semantičkim, iskaznim, kulturnim, religioznim, pravnim i književnim slojevima svjedočenja doda nekoliko dragocjenih naznaka za pristup svjedočenju uopće. Za razliku od mišljenja da bi svjedočenje "trebalo ostati izvan književnosti i, posebno, onome u književnosti što se nudi kao fikcija, simulacija ili simulakrum", Blanchot ili, radije, Derrida koji čita njegov Trenutak moje smrti, pokazuje da se njegovo mjesto u književnosti čak nameće: "ako je testimonijalno u pravu nesvodivo na fikcionalno, nema svjedočenja koje strukturno u samom sebi ne implicira mogućnost fikcije, simulakruma, pretvaranja, laži i krivokletstva – a to znači i književnosti, nevine i perverzne književnosti koja nevino igra na to izokrene sve te distinkcije"(Derrida : 2003, 257).
Što se tiče pojma "žanra", trebalo bi utvrditi da li i u kojim uslovima on može biti stvarno operativnim da bi se opisala umjetnost svjedočenja. Sam pojam svjedočenja suviše je rastegljiv i primjenjuje se u više oblasti. Evo kako Derrida propitujesam pojam žanra: "Tekst ne bi smio pripadati nijednom žanru. Svaki tekst učestvuje u jednom ili više žanrova, nema teksta bez žanra, uvijek postoji žanr i žanrovi, ali to učešće nikad nije pripadanje. I to ne zbog viška bogatstva ili slobodne proizvodnosti, anarhične ili nepogodne za klasifikaciju, nego zbog same crte učešća, učinka koda ili žanrovskog obilježja. Obilježavajući se žanrom, tekst se od njega distancira" (2003, 17). On ističe da je pitanje žanra, bez sumnje, praktično pitanje u tehničkom smislu riječi (klasifikacija, datiranje, kategorizacija, katalogiziranje, unutrašnje ograničavanje korpusa), ali i praktično pitanje u etičkom i deontološkom smislu: šta imamo pravo klasirati kao književnu fikciju ili kao neknjiževni dokument? Ko nekom daje dozvolu da otkriva šta je tajno ili ne u javnom književnom djelu? Derrida tu započinje refleksiju o pravu književnosti da raspolaže sobom, da odlučuje o samoj sebi. Književnost je fenomenološki predmet koji se daje duhu koliko mu i daje. "Ta moć svojstvena književnosti 'sastoji' se u tome da vam nudi čitanje usput vas lišavajućiili radije zahvaljujući moći, zahvaljući milosti, koja vam je data da vam oduzme ili negira moć i pravo da odlučujete, da presječete između stvarnosti i fikcije, svjedočenja ili izmišljenog, stvarnog i maštovnog, mašte događaja i događaja mašte" (2003: 69). Iz te podjele, iz te razlike između fikcije i svjedočenja Derrida izvlači jednu zajedničku osobinu, a to je "čudotvorno", ono što se "poziva na čin vjere bez ikakvog dokaza": "Tražimo od drugog da nam vjeruje na riječ kao da se radi o nekom čudu". Derrida premješta pojam žanra ka recepciji i pravi od njega pitanje vjerovanja: na čitaocu je, a ne na autoru, da odluči o statusu teksta koji čita. Ono što možemo izvući kao rezime njegovih fascinantnih razmišljanja je da "bez mogućnosti te fikcije, bez spektralne virtuelnosti tog simulakra i prema tome te laži ili tog fragmentiranja istinitog, nijedno istinsko svjedočenje kao takvo ne bi bilo moguće" (Derrida, 1996: 52). Distinkciju između svjedočenja i fikcije neophodno je sačuvati.
Što se tiče našeg vjerovanja u tekst, u njegovu istinitost, "predstavnici komunikacijskih teorija, kao i predstavnici teorije govornih činova, složili bi se da je u takvoj situaciji jamac zadani splet društvenih, jezičkih i najuže žanrovskih konvencija unutar kojih se odvija odnos iskazivanje/primanje. Teorija govornih činova ukazuje zatim na to da je presudni moment pri vjerovanju u iskaz ukazivanje povjerenja govorniku : kompetentnost i iskrenost govornika pripadaju prešutnom sporazumu sklopljenom unaprijed, ali kojega svaka pojedinačna situacija potvrđuje ili opovrgava" (Zlatar 1989: 20).
PITANJE POUZDANOSTI SVJEDOKA
Glavni tok profesionalne historiografije druge polovice XIX i prve polovice XX stoljeća koristio se autobiografskim tekstovima s velikim oprezom, a i u tom slučaju gotovo isključivo memoarima"velikih ljudi" – kao sekundarnim, manje pouzdanim izvorom, nasuprot pravnim i političkim spisima. I pored uvjerenja Diltheya da nema prave spoznaje bez autobiografske spoznaje, tada je još uvijek bila važnija "reprezentativnost" autora u određenoj kulturi. Pero Blašković svoje opisivanje ratovanja 3. bosanske regimente može opravdati okolnostima što je bio najduže od svojih drugova na bojištu, što posjeduje službene dnevnike i svoje još tačnije bilješke o ratovanju te regimente i što je već 1917. godine izdao pregled našeg vojevanja u knjizi BH 3. Svoj doprinos svjedoka smješta između suhoparne vojne historije i retoričkih sredstava kojima književnost uspijeva postići da se dopadne "širokoj publici" :
U ratnoj literaturi kao i kod ratnih fotografija trebalo bi razlikovati radi li se o vještini ili o istinskim doživljajima. Mi smo pravi ratnici kod tog posla potisnuti u pozadinu. Čitajući i prateći sve pojave poslijeratne literature možemo razlikovati generalštabne radove od pjesničkih radova. Prvi su namijenjeni stručnjacima vojnih krugova ili nauci, dok su drugi namijenjeni široj publici. Pjesnik je dodao događajima umjetnički čar, pa se ta djela najviše čitaju.
Da bih se približio čitaocima izbjegavao sam svu suhoparnost generalštaba. Nisam se međutim dao zavesti ni dražesnim zvucima pjesništva, nego sam iznio samo istinu svagdašnjeg ratničkog života u raznim epizodama i po raznim ratištima". (isto, 3-4).
Za razliku od autora fikcije koji mora koristiti retorička sredstva da bi uvjerio svoje čitaoce da je ono što će iznijeti biti istina, svjedoci potpisuju s čitaocem neku vrstu pakta, kao što je Lejeuneov autobiografski pakt ili, bolje rečeno, neku vrstu zakletve da će ono što će iznijeti biti čista istina, što nas vodi ka pitanju statusasvjedoka kojeg su suci smatrali nepouzdanim još u rimsko doba.
RenaudDulong u svojoj sociološkoj studiji o svjedoku očevicu (1998) pokazuje da se u sredinama u kojima se svjedočenje često koristi (incidenti, nesreće, procesi, rekonstrukcije događaja koji su izazvali spor), svjedočenje se traži i daje, ali istovremeno i dovodi u sumnju zbog iskustva onog ko ga recipira. Iako je svjedočenje neophodno, s obzirom na to da se upisuje u jednostavni ljudski trougao događaj-svjedok-primalac, ono sa sobom nosi sumnju u laž ili iskrivljavanje. Svjedok se uvijek više ili manje sumnjiči da je iskrivio stvarnost kojoj je prisustvovao, bilo namjerno (to je slučaj lažnog svjedočenja koje se zakonski strogo kažnjava), bilo nenamjerno. Uzroci lažnog svjedočenja su brojni: ovise o psihičkom i psihološkom stanju svjedoka u trenutku događaja, o njegovom obrazovanju i ponekad o njegovoj ideološkoj kulturi. Međutim, ono što je još važnije, kredibilnost svjedoka puno ovisi o vladanju jezičkim postupcima sugestije i predstavljanja. Svijest o toj unutarnjoj aporiji svjedočenja dovela je već u rimskom pravu do toga da se svjedočenju odbija bilo kakva valjanost i da se svako svjedočenje prihvata s velikim oprezom, čak i ako je potkrijepljeno drugim sekundarnim svjedočenjima. Ipak, svijet prava se ne može odreći svjedoka. Svjedočenja temeljno i suštinski ulaze u "sastav" procesa. Iako na racionalnom nivou svako svjedočenje može biti dovedeno u pitanje, Dulong podsjeća da praksa redovno demantira "apokaliptični horizont" koji bi negirao bilo kakvu moć ljudskoj riječi da dođe do faktičke istine i naročito bilo kakvu ljudsku vrijednost.
Ricoeur se takođe zanima za ono što od svjedoka čini pouzdanog, "vjernog svjedoka", za ono što implicira, ne iskazne i narativne tehnike koje su upotrijebljene za ubjeđivanje, nego činjenicu da svjedok ulaže u taj čin cijelo svoje biće. To je jedna od tačaka gdje dolazi do susreta filozofske refleksije i biblijske semantike,koji svjedočenju daje izuzetnu filozofsku dubinu : "Svjedok je u stanju da podnosi muke za ono u šta vjeruje. Kad iskušenje ubjeđenja ima cijenu života, svjedok mijenja ime: zove se mučenik", a "svjedočenje (...) upućuje u izvanjkostina samog unutarnjeg čovjeka, njegovo ubjeđenje, njegovu vjeru." Paradoks te definicije čini se neprevazilazivim: ako je svjedočenje samo to ubjeđenje opterećeno slijepom vjerom, kako pretendirati na vjernost istini? Međutim, upravo to obavezivanje svjedoka da će pošteno svjedočiti razlikuje lažnog svjedoka od pravog, vjernog svjedoka (Ricoeur), ono predstavlja čvrstu tačku oko koje se sve vrti i koja će poslužiti kao osnovaza koherenciju testimonijalnih pisama u njihovoj evoluciji i kontradikcijama.
Uzimajući primjere Paula Celana i Mauricea Blanchota, Derrida takođe vodi svoj esej prema ideji instance, "stalno" prisutne u mogućnosti književnosti, one koja, onkraj konstatacije da "niko ne svjedoči umjesto svjedoka" (Celan), pokušava svjedočiti umjesto (i uprkos) odsustvu ovjerovljavanja.Derrida ne vraća svjedočenje u oblast priče kao što je učinio Ricoeur : "Suština svjedočenja, kaže Derrida, ne svodi se neizbježno na naraciju, to jest na opisne, informativne odnose, na znanje ili na priču; ono je najprije čin prisustva". Polazeći od ove tvrdnje razvija ideju "potpisa", koji konstituira svako svjedočenje i mora u njemu biti prisutan, što ga čini teškom formom, u smislu da se "svjedok mora istovremeno uskladiti s datim kriterijima i izmisliti, gotovo na poetski način, norme svoje validacije", dok književnost nema potrebe za takvom validacijom :
Književnost služi kao svjedočenje o stvarnom. Književnost se trudi, viškom fikcije, neki bi rekli laži, da prođe kao stvarno i pred historijskom zbiljom odgovorno svjedočenje –ne potpisujući ga ipak, zato što je književnost i zato što narator nije autor autobiografije (Derrida, 1996 : 51).
Alain Parrau (1995) rezimira sukob između svjedočenja i estetike kao posebnu vrstu angažmana, koji nije stran intelektualnom i političkom angažmanu u pravom smislu, mada ga nužno ne podrazumijeva. Posljedica tog moralnog angažmana svjedoka je sakralizacija njegovog statusa, ali toj sakralizaciji zauzvrat odgovara otjelovljenje jedne istine ili nekog načina pristupa faktičkoj istini. Ako je u tom pristupu prva dodirna tačka između svjedočenja i književnog polja priča (spontano narativna dimenzija svjedočenja), druga nas upućuje na problematiku recepcije koju su razradili teoretičari iz Konstanca, u mjeri u kojoj svjedok usko ovisi o uslovima iskaza i recepcije svog svjedočenja vezano za publiku koja ga sluša ili čita s posebnom moralnom dubinom. Na kraju, upravo ta grupa koja recipira svjedočenje daje pravi status svjedoku i funkcionira kao instanca za ratifikaciju.
Dulong je ukazao na vrlo jaku vezu koja postoji između kolektivnog pamćenja i svjedoka, bez kojeg ono ne bi postojalo, bilo da se radi o kolektivnom pamćenju u nekom trenutku u određenim "društvenim okvirima", po terminologiji Halbwachsa, ili o hronološkom ulančavanju testimonijalnih priča koje se odnose na neki nepoznat ili u prošlosti udaljen događaj. Zaokupljen obnovom interesa za lik i ulogu svjedoka nakon II svjetskog rata i logoraških svjedočenja, kojijoš više raste zbog problema svjedočenja o nedavnim ratovima u bivšoj Jugoslaviji, Dulong objašnjava da, iako sumnja koja okružuju svjedoka vodi ka eliminaciji svjedočenja u pristupu faktičkoj istini, potreba za svjedočenjem o ratu, o njegovim okrutnostima, o onome što je u njima nerazumljivo i nevjerovatno, ide ka tome da rehabilitira osnovnu funkciju testimonijalne priče. Upisujući se u borbu za otkrivanje ili objavljivanje istine, koja je u stanju staviti u pitanje znanje i neznanje strana u sukobu, svjedočenje ulazi u tom slučaju u polemički i politički prostor, postaje "vektor vrijednosti" (Vigier).
Literatura:
Agamben, Giorgio (2006 [2005]) : Homo sacer. Suverena moć i goli život, s italijanskog preveo Mario Kopić, Multimedijalni institut, Zagreb.
Agamben, Giorgio (2008 [1998]) : Ono što ostaje od Auschwitza. Arhiv i svjedok (Homo sacer III), prijevod Mario Kopić, Antibarbarus, Zagreb.
Anders, Günter (2013[1937]) : « Patologija slobode », SIC, br. 13, str. 142-174, prevela Sunita Subašić-Thomas.
Assman, Jan (2008 [2002]) : Kulturno pamćenje. Pismo, sjećanje i politički identet u ranim visokim kulturama, s njemačkog preveo Vahidin Preljević, Zenica – Tuzla.
Biti, Vladimir (2005) : Doba svjedočenja, Zagreb, Matica Hrvatska.
Derrida Jacques (1998) : Demeure. Maurice Blanchot, Pariz, Galilée.
Derrida Jacques(1996) : Passions de la littérature. Avec Jacques Derrida, Galilée, Pariz.
Derrida Jacques (1973) : La Folie du jour, Pariz.
Derrida Jacques (2003) [1986] : Parrages, Galilée, Pariz.
Detue Frédérik (2013) : Le schisme littéraire des témoignages de la GrandeGuerre, http://www.vox-poetica.org/t/articles/detue2013.html
Detue Frédérik (2011) : En dissidence du romantisme, la traditionpost-exotique : Une histoire de l’idée de littérature aux XXe et XXIe siècles, doktorska teza iz Opće i komparativne književnosti, mentor T. Samoyault, Saint-Denis, Université Paris VIII, posebno stranice 183-247.
"Mémoires" in : Dictionnaire des littératures de languefrançaise, Bordas,1994.
Dulong Renaud (1998): Le témoinoculaire. Les conditionssociales de l'attestationpersonnelle. Editions de l'EHESS, Pariz.
François-Denève Corinne (2009) : "Somme de la Somme", Acta Fabula, Notes de lecture, URL : http://www.fabula.org/revue/document5237.php o knjizi : Pierre Schoentjes, Fictions de la GrandeGuerre, Variationslittérairessur 14-18, Paris : ClassiquesGarnier, coll. « Études de littérature des XXe et XXIesiècles ».
Hameršak, Filip (2013) : Hrvatska autobiografija i Prvi svjetski rat, doktorski rad, Zagreb, http://bib.irb.hr/datoteka/625479.Doktorski_rad_Filip_Hamersak_minimum.pdf.
Histoire de la France littéraire. Modernité. XIXe –XXesiècle, prir. Patrick Bertier i Michel Jarrety, Quadrige/PUF, 2007.
Jeannel, Jean-Louis (2004) : "Pour une histoire du genre testimonial", Littérature, br. 135, Fracture, ligature, str. 87-117.
Kazaz Enver (2004a) : "Prizori uhodanog užasa", Sarajevske sveske, br. 5, 01/01/2004, http://www.sveske.ba/bs/content/prizori-uhodanog-uzasa
Lachmann , Renate (2002) : Phantasia. Memoria. Rhetorica, izabrao i preveo Davor Beganović ; priredio Vladimir Biti, Zagreb, Matica Hrvatska ;
Lacoste, Charlotte (2007) :"L’invention d’un genre litteraire : Témoins de Jean Norton-Cru", Texto! juli 2007, vol. XII, n°3, http://www.revue-texto.net/Inedits/Lacoste/Lacoste_L-invention%20d-un%20...
Mesnard, Philippe (2007) : "Témoignage en résistance", razgovor s Philippeom Mesnardom povodom njegove knjige Témoignage en résistance (Paris, Stock), http://www.vox-poetica.org/entretiens/intMesnard.html
Mikić, Đorđe (2011) : Austro-ugarska ratna politika u Bosni i Hercegovini 1914 – 1918, Banjaluka.
Musabegović Senadin (2008) : Rat. Konstitucija totalitarnog tijela. Svjetlost, Sarajevo.
Mesnard Philippe, Rastier François, « Sur la poéticité du témoignage et les techniques de la littérature de l’extermination. Deuxdialoguesentre Philippe Mesnard et François Rastier », http://www.revue-texto.net/Dialogues/FR_Mesnard.pdf.
Schoentjes Pierre (2009) : Fictions de la GrandeGuerre, Variations littéraires sur 14-18, Pariz, Classiques Garnier, zbirka "Études de littérature des XXe et XXIesiècles".
Schoentjes, Pierre (2008) :"Ironie et nostalgie", Hégémonie de l'ironie ?, URL : http://www.fabula.org/colloques/document1042.php.
Toudoire-Surlapierre, Frédérique (2006) : Derrida,Blanchot, "Peut-êtrel’extase", http://www.fabula.org/lht/1/index.php?id=160
Vervaet, Stijn (2013) : Centar i periferija u Austro-Ugarskoj. Dinamika izgradnje nacionalnih identiteta u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1918. godine na primjeru književnih tekstova, Zagreb-Sarajevo, Synopsis.
Vigier, Luc (2013) : "Figures et portée du témoindans la littérature du XXèmesiècle" (Figure i značenje svjedoka u književnosti XX stoljeća), http://www.fabula.org/atelier.php?Figure_et_port%26eacute%3Be_du_t%26eac...
Vigier Luc: « Une refondation de la mémoire . Paul Ricoeur, La Mémoire, l'Histoire, l'Oubli », Pariz, Le Seuil, coll. " L'ordrephilosophique ", septembar, 2000, in : http://www.fabula.org/revue/cr/76.php
Zlatar, Andrea (1989), Istinito, lažno, izmišljeno. Ogledi o fikcionalnosti, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb.
