Andre Glucksmann

DOBRO I ZLO

Sarajevske Sveske br. 10

Pismo XI

Susret pjesnika i mislioca

Nema Kanose – Možda nije ni bilo Drugog svjetskog rata – Ko ne istražuje svoje ponore ne razmišlja, ili više ne razmišlja – Heidegger, kameno srce i raskrsnica – Celan, ničija ruža.

Iz Berlina

Sumnjam da će tvoja obrana Voltairea uvjeriti i preobratiti moje sugrađane, koji svi, redom, pripadaju Saveznoj republici pjesnika i mislilaca. Tvoj kralj francuske komedije nema dovoljno snage. Mada je usmjerio na Njemačku svoj najfilozofskiji roman, nikada mu nećemo biti zahvalni. Istina, opisao je, i to nekoliko stoljeća ranije, taj svijet dobrih namjera u koji se zatvaraju gospodari naše društvene tržišne ekonomije čim su sigurni u svoju penziju i čim steknu osnovna znanja iz psihologije. Mi provodimo dane, sretne kao nekada, u zamku Thunder-ten-Tronckh, ali ipak tvog sarkastičnog proroka ne priznajemo. Još kada ga obdariš neočekivanim predviđanjima o poletnoj generaciji "prosvijećenih despota" i o malo prosvijećenom poštovanju, kojim ih je naš dobri narod darežljivo obasuo, ta kritika optimizma u politici para naše uši i odaje više neukus, nego mudrost.
Prvi voltaireovci, koje smo upoznali, bili su vitezovi avanturisti, bilo intelektualci ili bijednici zadnjeg reda, koji se nisu uspjeli probiti u Parizu Louisa XV. Dolazili su tražiti sreću u germanskim provincijama, gdje se konkurencija pokvarenjaka činila manje surovom. Oni su sa visine gledali naše male provincijske dvorove, zaskakali naše precioze i kaćiperke, varali građanina . Nemate čime braniti dobar ugled vaših Prosvjetitelja, utoliko više što su te missos dominicos nametljivce zamijenili pomalo razuzdani dobošari Revolucije, doseljeni kradljivci i odista drski Napoleonovi oklopnici. Eto, tako kod nas Voltaire postaje privilegij happy fewa, a široke mase ga se užasavaju. Čuo sam da su se vaši profesori filozofije konačno priklonili našem razmišljanju i da rado zamjenjuju Rousseaua Gadamerom, Diderota Habermasom i Voltairea Heideggerom.
Žao mi je, kao i tebi, zbog filozofskog prezira prema Candideu. Žestina koja ponekad ovdje eksplodira, zapanjuje svijet, a onda i nas same koji ispitujemo, iz generacije u generaciju, strašne stihove Apollinaireovih Schinderhannesa.

I cijela družina
se raznježi, onako po njemački,
prije nego što krene ubijati.

Označujući "po njemački" način raznježavanja, a ne ubijanja, pjesnik pokazuje više suptilnosti nego historičari, mislioci i propovjednici koji smještaju Auschwitz u lokalnu historiju, taj poznati "zasebni put" – Sonderweg – koji će voditi njemački narod, iz zablude u zabludu, do konačnog genocida. Takav scenarij jeftino oslobađa odgovornosti i susjedne narode i one, zakašnjele, koji pohranjuju u muzeje uniforme svojih djedova. Slična vremenska i prostorna egzotizacija zločina protiv čovječnosti izgleda mi isto tako opasno slijepa kao što su i brojna pojednostavljenja, koja prihvaćaju ubijanja, pokolje, krvoprolića i Konačno rješenje. Ali od opakih nitkova, koji su ustrojili logore smrti, više zabrinjavaju čestiti ljudi, koji nisu ništa činili, milostivi prije, za vrijeme i poslije, njegujući ruže, slaveći pjesnike, održavajući misleću misao i lijepo ponašanje. Ubijanje nije i nikada nije bila njemačka specijalnost. Optimizam, koji mu otvara put, jeste.
Rođena između Rajne i Odre, bolest učitelja Panglossa se nije dugo zadržala u tom novom Jeruzalemu idealizma. Poduzimljiva i zarazna, ona je objavila dobru vijest modernoj Evropi i tako zarazila cijeli planetu. Ako vjerski, zatim metafizički i ideologijski optimizam označavaju originalni njemački put po svršetku vjerskih ratova, onda je danas nužno zaključiti da se takav mentalni izbor širi na pet kontinenata. Svuda i sve nas potiče da izbacimo, ako ne iz stvarnosti ono bar iz naših mišljenja, ono što je neprijatno.

Reklame, izborna obećanja i poticajna literatura složno podržavaju dobru stranu događanja, koja veličaju ili najavljuju. I kada sekte, Crkve ili njihovi mrzovoljni doktori govore o propasti, kraju, užasima i katastrofama, oni odmah nude i neki čudotvorni lijek. Izmišljenim paklom i tobožnjim propastima se maše kao strašilima koja će pomoći neosnovanim govorima, nedorečenim prijedlozima i pukim obećanjima. Ova najobičnija manihejska strategija omogućuje optimisti da ponovo oživi: nesreće su tu, svijet ih snažno pomaže, a ja, koji ih otkrivam, ja sam oličenje čistoće, nevinosti i lucidnosti. Hiljadu načina da se napadne stvarnost, isključujući sebe, negativno potvrđuje vjeru jednog suvremenog Panglossa koji, ostajući odlučno pri svojim stavovima, sugerira: ako je ostao samo jedan razlog da se bude optimist, ja ću biti taj razlog.
Stvarni optimisti su suptilniji od svojih karikatura-fikcija. Oni ne poriču aktualnost nesreće, već je odbijaju; oni je priznaju, ali je umanjuju i smatraju zanemarivom, "prolaznom", kao što si ti rekao. Bilo da su sporedni događaji u prostoru ili prijelazne epizode u vremenu, nesreće se smatraju beznačajnim u odnosu na veliki poredak svijeta, kozmički ili historijski. Velike akrobacije Hegela, Leibniza i Schellinga nisu isključivo vješte obmane. Rane i grbe svakodnevnog života, prema njihovom mišljenju, mogu se liječiti opsjenarstvom koje je blisko znanstvenim terapijama "lukavstva razuma".
Alkemija bola, koja pomaže da se pasivno prihvata patnja drugih, a ponekada čak i aktivno traži lična patnja, predstavlja nec plus ultra optimističkog katekizma.
Operacija igre skrivanja je dobila različita imena, ovisno o duhu jezika. Njemački ističe Verneinung, poricanje, kojim, prema Freudu, neki subjekt dopušta, ali ne prihvata, potvrđenu stvarnost, koju on, međutim, nastoji izbrisati. U francuskom, Jacques Maritain uskrsava glagol "ekskogitirati" – više se upotrebljava ekskogitiranje – čime bi se moglo označiti gomilanje preveliko, i tako reći hemoragično, misli koje bi trebale, svojom rječitošću i svojom prekomjernošću, pokopati ono što one proriču. Grci su nazvali eufemizmom složenu operaciju, koja se može pojednostaviti tako što se u njoj prihvata samo emisija riječi koje najavljuju ono što je povoljno. Tačnije, radi se o tome, kako primjećuje Benéviste, da se "obrne učinak mračnog prizivanja". Glagol euphémein se upotrebljava u imperativu: ne govorite o nesreći! Ne izgovarajte riječi zle slutnje! Zbog toga se eufemizam može sastojati u šutnji – pristojna šutnja – kao i u kazivanju lijepih riječi – koje sakrivaju loše. To zaobilaženje izražava prvobitni strah, koji ono savladava, ne isključujući ga, trudeći se neprekidno da zašije ranu izazvanu strahom, koja se time samo ponovo otvara.
Voltaire je ipak predosjetio lukavu složenost optimističkog mehanizma, jer se u drugom dijelu Candidea iznenada pojavljuju manihejac Martin (svijet je stvoren da bi nas natjerao u bijes) i venecijanski vlastelin Pococurante ("ništa mu nije po volji"). Nesretni optimist i očajni optimist. Obojica predstavljaju simetrične i obrnute dublete Panglossa. Sva naša tri pajaca prilaze stvarima sa visine. Oni sve promatraju izvan svega i odlučuju a priori sjedeći skrštenih ruku. Optimistička teorija ne želi ništa vidjeti, ona traži dobro i samo dobro. Ako nema dobroga, onda treba sve odbaciti. Apsolutni pesimist je nepopravljivi optimist koji sebe ne pozna. On je razočaran u sve osim u svoje nastojanje da sve bude savršeno. Iako ove tri ličnosti propovijedaju proturječne teze o svijetu – je li on dobar? je li rđav? – Voltaire nagovještava da, svojim skrivenim načelom, svaki od njih predstavlja, u ogledalu, sliku druge dvojice. Pošto se nijedan od njih iskreno ne opredjeljuje za bilo kakvu stvarnost, oni lebde, nigdje ne pripadajući, oko vanjskog svijeta i iznad svog unutarnjeg svijeta. Žele malo, još manje vole, njihov život je "bez brige", na šta podsjeća ime venecijanskog vlastelina ili Friedrichov dvor.
Velika porodica optimista, sa otriježnjenima (Martin) i nihilistima (Pococurante), je povezana u istoj ideji o boljem svijetu, zamišljenom kao svijet u kome nema mnogo briga. Za koga su brige? Pangloss i njemu obrnuto slični čine, i ne znajući, zajednicu neodgovornih, koja prenosi na jedno uzvišeno Bivstvo – leibnizeovski Bog ili loš manihejski stvoritelj – brigu o univerzumu koji, božanski ili đavolski, ostaje gospodarev posao, a ne njihov. Ne naš. Time se imperativ na kraju Candidea, "obrađujmo svoj vrt", radikalno suprotstavlja kvijetizmu trojice lukavaca, koji prepuštaju upravljanje tuđeg "vrta" krajnjem Tuđincu koji je naizmjence dobronamjeran, zlonamjeran ili jednostavno odsutan. O čemu briga? Bilo kako da se ocjenjuje njegov rad, Najuzvišeniji, zadužen da o svemu brine, je najprije autoritet, prosuđivan na osnovu upravljanja stvarima koje ne idu dobro, obavezan da nas spasi od vanjskih i unutarnjih nevolja. Bilo da se čini da djeluje ili odustaje, njegovo je, a priori, da riješi problem zla, na osam hiljada milja iznad svake nastanjene zemlje. Trubadurske pjesme Panglossa, ali i Martina i Pococurantea, su jasne: zlo nije naša stvar. Vrhovni vrtlar mora organizirati raspodjelu gnojiva, sakupljanje izmeta, štednju đubreta.

Da je otkrio, sa više preciznosti, kako je načelo svetog optimističkog jedinstva neodgovornost pred zlom, Voltaire bi, priznajem ti, preduhitrio i osporio misao koja je vladala tri stoljeća. Ipak, morao bi napustiti svoj militantni antiklerikalizam i priznati da nije odlučujuće pitanje slika nebeskog vlasnika, koga hvalimo ili napadamo, već ideja zla koju imamo na umu (ili odbijamo). Potvrda ili poricanje Boga, kao osvetnika, spasioca, nagraditelja ili časovnika svijeta, manje je važna nego opće isključenje đavola, koje je misleća Europa prihvatila onog dana kada je naučno zaključila da Lucifer nema kopita i sumporni zadah.
Od momenta kada je Voltaire proglasio praznovjerje ili vjerski fanatizam izvorom svih zala – "uništite ono sramno" – on sebi dozvoljava pojednostavljenje isto tako proizvoljno kao i pojednostavljenje koje susrećemo kod onih koji preziru ateizam: uništite bezbožnika! U suprotstavljenim prozelitizmima slobodnog mislioca i čovjeka vjere ogleda se isto nerazumno obećanje o sasvim lijepom svijetu, okruglom, očišćenom od zlih. Tako ćeš shvatiti da Voltaire nema snagu da se suprotstavi našem velikom idealizmu; izgleda da se vaš istančani duh, sve u svemu, poziva na sličan program i propovijeda, još naivnije, isto iskupljenje Satane. Zbog toga, njegov kritički rad o optimizmu naglo mijenja smjer i dozvoljava teoretičarima da pokažu još više euforije ljuteći se na propuste u razmišljanju pripovjedača koji, bar, odbija spaliti nevolje svijeta.
Jesu li Nijemci posrnuli pred stalno ponavljanim prevelikim dozama optimizma? Treba li tako shvatiti oduševljeni doček Firera? Heil! Heil! Zadihane grudi, ushićeni osmjesi, pružene ruke i vatreno hura? Dijagnoza nije pogrešna, ali malo prekratka. Mnogi odgovaraju da treba više okriviti nedostatak povjerenja u sebe. Da je više vjerovao u vlastitu snagu, narod ne bi prenio na Hitlera sve buduće nade za sva vremena. Neki opet kažu: ako smo se prevarili u idealu, nismo griješili što idealiziramo, bilo je dovoljno zamijeniti jedan optimizam nekim drugim, ne uznemiravajući stanje naše duše. Da bi dotakao samu srž, moraš produbiti analizu i ne vjerovati optimistima na riječ. Oni traže žrtvovanje jednom pozitivnom programu i određenje prema poretku svijeta, ali možda njihovi motivi nisu baš tako grandiozni.
Zar nije taj strašni optimizam samo drugorazredna strast? Više prestrašeni bijeg, nego uzvišeni zanos, reakcija koja ne priznaje da je takva, ružno odbacivanje? Panika? Pred čim? Pred panikom. Genealogijski, čini mi se da naš optimizam sažima strah na kvadrat udružujući shvaćanje božanskog bijesa (O, Lutheru!) i prozaična, ali strašna, sjećanja na ratna pustošenja. Kaže se da je mirom Westphalena, 1648., naša zemlja izgubila šest od deset stanovnika. Njemačka je bila stoljećima zemlja velikih pokolja. Uz sam ponor, odbacujući sjećanje, odbijajući da ga istraži, ona se iselila u oblake, u najbolji od svih svjetova, sklonjena u nirvanu idealizma. Shvati da naše uzdizanje prema najvišem Bivstvu dugujemo samo našem strahu da ne padnemo u krajnje ne-bivstvo.
Da bi uravnotežio taj optimizam rođen iz zebnji, koje ga hrane, napuhuju i održavaju, Voltaire se ne trudi previše, on je van toga i kao da se to njega mnogo ne tiče. Naprotiv, naši pjesnici su se suočili sa tim opijenostima i tim gromovima. Nekada i po cijenu svog života i svog razuma, često sa lucidnošću odlučnom i oslobođenom iluzija, koja našim učiteljima-misliocima, sklonim blaženstvu, nedostaje. Takav je Kleist koji priča o zemljotresu u Santijagu, kao što Candide priča o zemljotresu u Lisabonu. Takav je Büchner koji se ruga na kraju Leonce und Lena: "I sada se samo treba opružiti u hladovini moleći Boga da nas zaspe makaronima, dinjama i smokvama, da nam da melodična grla, tijela poput antičkih i vjeru […] ugodnu." A Heine:

"Jednom sam vidio karikaturu koja predstavlja fihteovsku gusku. Jetra sirote životinje je postala tako velika da ona više ne zna da li je guska ili jetra. Na njenom trbuhu je napisano Ja=Ja ."

Paul Celan nastavlja četrdesetih godina. U mojim očima, on je najveći pjesnik iza Drugog svjetskog rata. On dovodi do usijanja stoljetnu raspravu. Odlučno, ne štedeći nikog, pa ni samog sebe. Ubio se skočivši u Senu, jednog dana 1970. godine. On se odmah opredjeljuje za novi lirizam, lišen svakog prerušavanja, svakog "poetiziranja" stvarnosti, nepovjerljiv prema uzdizanju Lijepoga, oslobođen naporne želje za harmonijom, oslobođen sklonosti ka euforiji – Wohlklang. Odbacuje tu zbrku koja, oko njega, nastavlja bezbrižno modulirati, kada izbija najgore. Kada je riječ o užasu, Celan je bio zreo i obaviješten. Njegovi roditelji, Jevreji iz Černovica, u Bukovini (kao i tvoj otac), bili su zatvoreni u jednom njemačkom logoru. Otac je umro od iscrpljenosti, majka od metka u potiljak. Pjesnik je volio svoju majku, od nje je naslijedio ljubav prema njemačkom jeziku i pisanju.

Onaj koji čupa srce iz svojih grudi, noću, pruža ruku prema ruži.
Bodlja i list su za njega.
Ona polaže svjetlo u njegov tanjur
ona puni njegove čaše mirisima,
za njega trepere sjene ljubavi.
Onaj koji čupa srce iz svojih grudi, noću, i vitla ga u nebo:
gađa uvijek pravo
kamenuje kamen,
krv sata zvoni za njega,
vrijeme otkucava sat u njegovoj ruci,
moći će se igrati sa najljepšim balonima
i govoriti o tebi i o meni.

Pošto je iskusio nacističke i mjesne logore, pjesnik bježi iz komunističke Rumunije i živi u Parizu. Oktobra 1960., prima u Darmstadtu nagradu Georg-Büchner. Zahvaljuje jednim govorom, rijetkim proznim tekstom, koji nam je ostavio. On navodi Büchnerov šaljivi izraz, na koji sam te podsjetio, i podvlači da mu je više stalo do verzije "ugodna religija" nego do "buduća religija" (kommendes, češće u drugim transkripcijama). Religiozna ugodnost, koju je već Büchner napadao, predstavlja, za Celana, ferment naše optimističke gluhoće. Ona čini našu kulturu neopreznom i neosjetljivom na strašno. Prevodilac Shakespearea, Mandelštama, Chara, Dostojevskog… veliki ljubitelj filozofa i mistika, Celan radi na više registara, i, iako izjavljuje da pjesnik može pisati samo na jednom jeziku, svom maternjem, za njega je to njemački, njegova inspiracija crpi iz mnoštva kultura i znanja, iz mnogo izvora.
Možda je on to znao – ali ako je riječ o nehotičnoj podudarnosti, ona je ipak značajna – da jedno od glavnih zapadnjačkih razmišljanja o zlu prihvata tu želju za ugodnošću da bi je suprotstavilo želji za pravdom. Negdje smo u 1085. godini. Jedan kršćanski filozof koji, tada, postavlja pitanje o zlu, nužno razmišlja o đavolu, ali ne raspravlja ni o njegovim rogovima, ni njegovom repu, ni njegovom smradu. On istražuje njegov "pad", to jeste mogućnost da se misleće biće odredi pred Bogom ili protiv Njega, ili pak da želi zlo nasuprot dobru, da izabere ništavilo nasuprot bivstvu. Autor čuvenog "ontologijskog argumenta", kasnije će se reći "antologijskog dokaza", Anselme, ne ublažava suprotnosti. Za razliku od drugih svetaca – prije njega, Augustin, poslije, Thomas D'Aquina – on sebi nije dozvolio da neprimjetno skrene sa dobra-za-mene na dobro-po-sebi. Nikada ne pada u paralogizam, koji ide od premise: sve što želim, čini mi se dobro, preko tvrdnje: mogu željeti samo dobro i nastavlja do zaključka: ako želim zlo, to je nehotice, greškom ili nesvjesno. I sam Fichte, koji je međutim malo poštivao teologiju, teško će izbjeći ovaj krug koji definira željeno kao dobro i konačno svodi dobro na željeno: "Ne postoji čovjek koji voli zlo zato što je to zlo, on voli u zlu samo prednosti i uživanja koje ono nudi."
Naravno, čovjek uvijek želi svoje dobro, ali Anselme iz toga ne zaključuje da se želi Dobro. Čovjek nikada ne želi svoje zlo, ali Anselme iz toga ne zaključuje da se nikada ne želi Zlo. Naprotiv. "Pad đavola" (sposobnost anđela Lucifera da padne birajući izopačenost) počiva upravo u tom cijepanju između želje za pravdom (Dobro) i (samo) želje za udobnim (svoje dobro). Odlučiti se za pravdu (justicia) ili se odlučiti za udobnost (commodum), prema Aselmeu, to je izbor pred Prvim Grješnikom; alternativa isto toliko neumoljiva kao i "To be or not to be" sa kojom se suočio Hamlet. Ništa manje izbaviteljska, jer počinje potvrđivanjem slobode onoga koji je u iskušenju. Zao čovjek je odgovoran ako, i samo ako, svjesno želi zlo koje čini. Voljeti svoje dobro je nešto neizbježno, ali to ne znači voljeti dobro, i to ne isključuje mogućnost da se voli zlo. Anselme odlučno kaže, isto kao i vaši klasici: samoljublje – ili traženje udobnosti – nipošto ne podrazumijeva ljubav prema Bivstvu ili milosrđe; ono dopušta njihovo suprotstavljanje ili falsificiranje. Jedan od prvih evropskih intelektualaca – Anselme nije više razmišljao u okviru Rimskog carstva, ni u okviru kasnog helenizma – unaprijed obara optimistički argument onoga koji je zao uprkos svoje volje, za koga se smatra da ne može željeti zločine koje čini. Anselme, ergo Chalamov, ergo Celan: odbacivanje teorija o neodgovornosti pred zlom je staro, naime poteklo na Zapadu.

Kritika "udobnog" je, najčešće, izvedena i svedena na osudu potrošačkog duha. Sve nevolje modernog čovjeka dolaze tobože zbog toga što se on otuđuje u traženju bezvrijednih stvari da bi osigurao svoju sreću, koja ga neizbježno napušta. Celan zna da jedan automobil ne čini sreću. On dopušta da je u trivijalnom osporavanju potrošačkog društva jedno zrno istine. On se time ne zadovoljava. "Udobne" iluzije koje uljuljkuju suvremenike ne ograničavaju se na ludilo tržišnih tokova. Snovi i romantika tradicionalne "pjesničke" sentimentalnosti, nebeska harmonija i neukusna sladunjavost, politički slogani i veleučene propovijedi, sve je to efikasan način da se ljudi omame i zagluše. Pred veličinom nesreća ovog stoljeća, potrebno je prihvatiti ono što je očigledno: umjetnost, religija, misao, ove apsolutne vrijednosti, koje je njemački idealizam proglašavao neospornim, su iznevjerile. Ne samo da nisu upozorile ili zadržale prosječnog Evropljanina, nego su olakšale njegov bijeg, one su pratile njegova odustajanja. Sada je na Umjetnosti, Religiji i Misli da se vrate sebi i da sve srede.
Ovaj samokritični zahtjev određuje novi pojam lirizma koji nameće Paul Celan, pojam cvjetova bez boje, simbola prisustva, "ovdje je ruža, ovdje ti plešeš" (Hegel), ali prisustva bez punoće, zajednica u odsustvu prije nego parusija, ekstaza, entuzijazam.

Najbjelja golubica odlijeće: imam pravo voljeti te
Lagano krilo udara u laganom prozoru
Nepomično drvo je ušlo u nepomičnu sobu.
Ti si tako blizu: kao da nisi ovdje.
Iz moje ruke, ti uzimaš veliki cvijet:
On nije bijel, ni crven, ni plav – ali ti ga uzimaš.

Pjesnik bogohuli. Otvoreno. On ponekada traži izraz. Njegovo cijelo djelo je napad, ako ne na sramežljivost, a ono na nevinost koju je cijenilo XIX stoljeće i njegovi nasljednici – a to smo mi. Ništa ne umiče strijelama Paula Celana, ni umjetnost, ni dobri Bog, ni, što je vrhunac drskosti, misleća misao i njen patrijarh.

Juli 1967. Možemo lako zamisliti bujicu prigovora koja se sručila na Celana, kada je odlučio da se sretne sa Heideggerom. Najslavniji živi filozof na svijetu nije baš javno objavljivao svoj curriculum vitae, koji nije bio bez mrlja. Daleko od toga. Mada se trudio da te mrlje izbriše, njegovi javni pozivi u korist Hitlera, njegovo pristupanje NSDAPu ostali su u sjećanju i podijelili akademsku Njemačku. Jedni su smatrali njegove grijehe neznatnim, obzirom na ugled njegovog djela. "Heidegger je bio jedan od najvećih mislilaca, a jedan od najbjednijih ljudi", piše Gadamer. Drugi su bili odlučni u potpunoj osudi misli i djela profesora koji je politički bio vrlo kompromitiran. Frankfurtska škola je odjekivala od osude, zaboravljajući da je njen šef, Adorno, i sam, istina kratko, laskao vođi Hitlerjugenda.
Sprema se svađa, nazvana "svađom historičara". Svako sebi pripisuje vrlinu napadajući suprotni tabor. U toj paničnoj graji, Celan je izuzetak. On sve zna, ne želi ništa zaboraviti, ali on ne izopćava.

Celan dolazi u Forêt Noire, u Todtnauberg, gdje se povukao Mislilac. Traži, vrlo diskretno, polaganje računa. Na jednoj stranici zlatne knjige, koju slavni starac nudi uglednim posjetiocima, on piše: "[…] sa nadom, u srcu, da će biti jedna riječ, 25. juli. Paul Celan." Pjesmom, koju će napisati nedjelju kasnije, on ponavlja:

Njegova nada, sada, u srcu:
da će biti
jedna riječ –
jednog mislioca.

Ta "riječ" – objašnjenja? suosjećanja? izvinjenja? kajanja? – nije prešla preko usana filozofa, koji se pravio da ništa ne razumije. Poslije smrti ove dvojice sugovornika, gospođa Heidegger je, u jednom pismu, povjerila gospođi Celan da njen muž nije znao ni da je Celan Jevrej, ni da je njegova porodica nestala u nacističkoj buri. Ako je Heideggerovo neznanje odglumljeno, onda ono svjedoči o njegovoj zbunjenosti. Ako je to, zaista, bilo neznanje, ono zbunjuje obožavaoce domaćina, čija narcisoidnost ide do autizma i koji se malo, tako malo zanimao za pjesnika, koga je sa velikom pompom dočekao. Da je Heidegger pročitao samo nekoliko redaka, znao bi. Tužna Celanova biografija izranja iz njegovih stihova.
Sindikalna i profesionalna solidarnost obavezuju; većina filozofa i diplomiranih mislilaca, ne samo kod nas, je smatrala da je posjeta bila hommage, "jevrejskog pjesnika" "njemačkom misliocu ". Jedni su žalili što Celan nije dobio odgovor na svoju "molbu". Drugi su mislili da mu je Heidegger unaprijed odgovorio u svom komentaru o Hölderlinu: jer "tamo gdje je opasnost, tamo je i ono što liječi". Neki su opet smatrali i da ta šutnja nešto znači, jer ontologijsko razmišljanje "ne gubi nijednu riječ" pred pitanjem zaista ontičkim, slučajnim i subjektivnim. Pjesnik je mogao doći i da potraži smirenje u susretu sa Velikim Misliocem čije su mu Velike Misli prošle iznad glave.
Prijatelj Paula Celana, helenista J. Bollack priznaje da je dugo bio zbunjen. Celan nije išao u Kanosu. Ne radi se o padanju pred noge papi Misli. On nije očekivao ni ozdravljenje, ni titulu viteza. Naprotiv, on je želio Heideggera pritjerati uza zid. Znači li to da se nadao da će iznuditi odgovor i da će se vratiti sa "riječju"? To bi bilo naivno i značilo bi da ne pozna upornu strategiju učitelja koji, iz toma u tom, jasno pokazuje odlučnost da odbije svako javno priznavanje grijeha. Kako je Celan, vrlo upućen u vrdanja i okolišanja heideggerovske misli, mogao makar i za jedan trenutak povjerovati da će suočavanje, u jednom kratkom susretu, poljuljati tako brižno izgrađivan stav? Pošto se dugo čudio i pitao, J. Bollack zaključuje da je pjesnik pretpostavio i tražio fijasko, da bi nas natjerao da se spotaknemo na šutnju filozofa. Ta šutnja, iz koje njegova poezija crpi svoje značenje, je kamen na kome on gradi nevidljivi hram svoje misli:

Oni viču: vi hulite boga!
Mi to znamo već odavno.
Mi to znamo već odavno. A onda?
Vaši mlinovi smrti melju bijelo brašno obećanja,

Vi ga služite našoj braći, našim sestrama –
Mi tresemo bijelu kosu vremena.
Vi nas podsjećate na red: vi hulite boga!
Mi to dobro znamo ,[…]

Ovo treba čitati obrnuto. Mučno penjanje skromnog pjesnika u eteru čiste duhovnosti prikriva čin povratka prema dole. Pošto je potražio Heideggera u njegovoj "kolibi", mjestu gdje se povukao, Orfej-Celan ga prisiljava na silazak u podzemni svijet. Poziva ga u običnu šetnju autom, a onda i pješice, u okolne močvare. Šetnja koja prelazi, zahvaljujući pjesmi, u svečano ponovno otkrivanje prošlosti, brižno potisnute. Mjesta, po kojima gaze pjesnik i mislilac, su tajnovita, što nije čudno dvojici vjernih Hölderlinu.
Mjesto, Todtnauberg, planina doline mrtvih, podsjeća i na nacističku organizaciju Todt, koja je upravljala tolikim "radnim" logorima. Na visoke barovite zaravni (Hochmoor), gdje se završava šetnja, podsjećaju brojne pjesme Celana i pjesma deportiranih – "daleko u beskraju pružaju se velike barovite doline". Tako je Heidegger licem u lice sa svojom prošlošću; ili razumije i smatra da nema šta reći, ili ne razumije i, još jednom, smatra da nema šta vidjeti. U oba slučaja, on se ograđuje zidom šutnje, a Celanu uspijeva zorno pokazivanje. Sada je očigledan njegov dugotrajni otpor, koji se ne bi mogao pripisati gluposti ili slučajnoj nepažnji. Upravo tu jaku mentalnu utvrdu cilja, opkoljava i napada pjesnička strategija Celana.
Šta Celan zamjera Heideggeru? Što je bio nacista? Što je svojim govorima i svojom šutnjom odobrio užase počinjene između 1933. i 1945? Što se prevario? Ne! Pjesnik ne pokušava nikakvu policijsku istragu o onome što je bilo u prošlosti. Ne upušta se u sređivanje zakašnjelih računa, on prihvata diskusiju čovjeka sa čovjekom, pjesnika sa misliocem, sa bićem o kome zna sve, koga ne smatra kužnim. Za razliku od Adornoa i Lukacsa, ili nekih malo blažih, Fariasa, on ne optužuje cijelo djelo, on ne isključuje iz svoje lektire niti prestaje da se poziva na ono što je Heidegger napisao prije, za vrijeme ili poslije svog fašističkog angažmana. On kritizira komentar o Hölderlinu, ali ga ne otpisuje pod izgovorom da je autor nacista. Sigurno, on vidi krivicu. Celan to i pokazuje i odbija da se slika uz Heideggera, međutim, kao Sperber ili Jaspers, ni on ne želi zatvoriti krivca u njegovu grešku. Fino upozorenje od 25. jula 1967. ne odnosi se, u prvom redu, na Heideggerovu prošlost, ma kako da je optužujuća, već na sadašnjost. Celan pokušava rasvijetliti aktualnu nemoć. Ona počinje krajem rata i nastavlja se sve do smrti.
Sramotnija od jučerašnje sramote je ta tvrdoglavost koja se upinje da ta sramota ne progovori. Više zabrinjava šutnja poslije svega i treba se pitati je li to samo rezultat nemoći da se rasvijetli zločin ili diskretni znak saučestvovanja, koje se nastavlja. Usmjeravajući se na ovdje i sada, pokazujući koliko odnos sa prošlošću postaje bitniji od same prošlosti, Celan prekida, politički korektna, nadmudrivanja. Ne pokušavajmo, mi koji smo došli kasno ili koji smo preživjeli, da se okitimo onim "bolji smo" od Heideggera. Chi lo sa? Ali, naučimo misliti drugačije nego što bi on htio da mislimo i vidimo.
Dosta je razmetanja! Ako se poslije trideset, četrdeset, pedeset godina, o strahotama Drugog svjetskog rata ne bude razmišljalo, postoji opasnost da se tako nastavi i u budućnosti. Ako kritički duh – makar se radilo i o najvećem filozofu – ne reagira, jedna, uvijek uznemirujuća, stvarnost može povjerovati da joj je sve dopušteno. Kako kontrolirati, čak i djelomično, ono o čemu nemamo predstavu?

Kada se Heidegger vraća na bezrezervno oduševljenje, koje je potakao Hitler, on ne pripisuje svoju "veliku glupost" lošem izboru, izboru nacizma protiv demokracije. Do smrti je tvrdio da o demokraciji ništa ne može reći. On sugerira da je za tu "glupost" odgovoran Führer, ali na stranu on, bilo bi dobro obnoviti i njegovati "unutarnju istinu i veličinu tog pokreta (nacional-socijalističkog)". Heidegger se onda suprotstavlja Nietzscheu, a njegovo objašnjenje se vrti oko prikrivene misli: Hitler se pokazao vrlo (naivno) nietzscheovski orijentiran, a Nietzsche suviše moderan, drugim riječima suviše (naivno) "kartezijanski".
Oličenje komandora, Hölderlin je predstavnik autentičnog germanizma i uzdignut je do simetričnog pandana Zaratustre i mislioca želje za moći. Hitler srlja u svoju propast, jer je isuviše posuđivao od neprijatelja. Umjesto da se digao oštro protiv Zapada i Prosvjetitelja, Führer se protiv njih borio mentalnim oružjem, koje im je ukrao i koje se okrenulo protiv njega. Pada u zamku od koje ga može zaštiti samo švapski profesor. Poraz nacizma označava pozapadanjavanje planete: nijedan zločin ne bi mogao, u očima heideggerovaca, umaći univerzalnoj vladavini tehnike. I sudci iz Nuremberga nepravedno odbacuju jednog sebi sličnog, jednog brata: "Poljoprivreda je danas mehanizovana prehrambena industrija, što se tiče same njene naravi, isto što i pravljenje leševa u plinskoj komori i logori za uništavanje, isto što i opsada i prisiljavanje zemlje na glad, isto što i pravljenje hidrogenskih bombi." ISTO! Sve nesreće svijeta stavljene u istu ravan i neriješene. Jevreji i povrće! Poljoprivredna mehanizacija i Konačno rješenje! Sada, kakav izlaz tražiti za krvoproliće, ako se unaprijed zna da napor, da se ono uguši, znači da će se ono proširiti? Šta činiti? Prije svega ništa, "samo jedan Bog…", odgovara proročanski mislilac Bivstva, u jednom inertvjuu objavljenom, u velikom tiražu, post mortem.
Tako jedan heideggerizam, rasprostranjen i konfuzan, postaje zajednički nazivnik razočaranih marksista, ultrakonzervativaca koji se jedva obuzdavaju, ekologa fundamentalista i univerzitaraca koji izjednačuju svoju želju za povlačenjem sa Povlačenjem Bivstva. Kao duhovno opravdanje i raskrsnica neodgovornosti krajem stoljeća, Heidegger nije mogao zavesti Celana.

Prevela Nermina Štraus

     All rights reserved. Sarajevske sveske © 2010 - 2017.