Enes Halilović

BUBE

Sarajevske Sveske br. 25/26

Nije istina sve to što se tabirilo po sudnici, kafanama i mahalama. I nagađalo se ko je zaskočio Rušovu Ibrimu. Te ovaj, te onaj...i jeste i nije. Zborilo je o tome kuso i repato.

Toplo popodne. Pred svojim pragom, sjedeći na tronoški, Rušo je uvlačio gorak dim krdže. Rušo umoran, a sin mu Esad s đacima u Dubrovniku, ćerka u sobi kraj majke pegla očev sako, izgužvan od zagrljaja na proslavi dvadeset godina mature.
Ispusti Rušo dim i, lijenjo zabacivši glavu u lijevo, ugleda dvije bube na papuči žene mu Ibrime, tamo gdje nalijež njena ispucala peta. Iskolačio je oči. Maj koji budi. Bube u parenju. Priroda. Manja buba trbuhom trlja leda veće bube na lijevoj papuči Rušove žene Ibrime, tamo gdje ja guma udubljena po obličju Ibrimine pete.
Mislio je Rušo o trljanju tih buba, i o maju koji budi.
„A zašto baš tamo gdje je peta moje žene“, mislio je Rušo gledajući bube i slušajuci ženin glas koji je dopirao preko praga. Kao da mu je nešto poslalo ove bube da ga nagone da misli, da priprati ženu u koju ne sumnja. Onda se sjetio onog Grka čije je ime nalazio u ukrštenim riječima. Ahil koji je bio ranjiv samo na peti. Bube? Što se trljaju baš tamo gdje Ibrimina peta gnječi gumu? A kolika je zemlja, šume i livade, grad, kolika avlija i koliko cipela i papuča pred pragom, i kolika je papuča, a bube stigle da se trljaju tu gdje je Ibrimina peta? Misli tako Rušo, a još se trljaju bube
U glavu mu dođe: ovo je neko bešare. U misli mu se vezuje vesvesa. Vatra cigare stiže do prsta – Rušo se trže. Kao da ga je žarnula žena pa mu o tome zbore ova cigara i ove bube što se sve jače trljaju, trbuhom uz leđa. Bešare, odzvanjalo je niz Rušove grudi i on uđe u kuću, ugleda Ibrimu kraj kredenca iz kojeg je izlačila njegovu garderbu i dodavala je kćeri.
,,Sve će ovo ćerka tvoja babu da opegla“, reče Ibrima kad ugleda Ruša na vratima.
,,Rano je njoj da uči peglanje“, odbrusi Rušo kao da oštrijim zborom hoće da prebaci ženi što je peglu uklepala u ruke kćeri.
,,Velika je ona, babo“, reče Ibrima, pogledujući svoju kćer koja se, namrštivši čelo, trudila da pokretima odrasle žene ispravi rukave i kragnu.
Poslije onih buba, Ruša iznenadi prijatan Ibrimin glas te priđe sudoperi i natoči po čaše vode koju ispi, iz duška. Iziđe opet pred kuću. Tek što sjede na tronošku, zapali cigaru i ugleda one iste bube na papuči gdje je peta udubila svoj oblik. Još se trljaju.
Bešare, ote se s Rušovih usta. Galiba ovo i nisu bube? Ko zna šta je ušlo u sure ovih buba, da mi kaže i obejani? Bešare!
Legli su, kao što liježu čovjek i žena, zboreć o sutrašnjem danu. Ibrima je pitala: ,,Šta li Esad radi po Dubrovniku? Da l' je lego?“
Rušo zatvori kapke i iskrenu glavu. Ibrima zaspa. Rušo je mislio o bubama. Odlazio je u kupatilo i gledao u ogledalo, pokušavajući da ubijedi sebe u nevažnost onih buba na Ibriminoj papuči. Pri izlasku iz kupatila povlačio je vodu. Eto, ako čuje Ibrima kako on ustaje iz kreveta i izlazi iz sobe, nek' pomisli da je u kupatilu rad male nužde.
Zaspao je pred zoru, il' mu se samo prisnilo, ko zna? Možda je mislio o bubama, pa mu se miso učinila ko san. U tom trenu od sna, ako ga je bilo, vidio je one bube kako se trljaju na Ibriminoj papuči, tamo gdje njena ispucala peta gnječi gumu. Trgao se, znojav, zadihan, otkrio Ibrimine noge i zurio u njenu petu – na lijevom stopalu.
U narednih pet noći viđao je one bube i nikako ujutru nije mogao da zna da li ih je snio ili je mislio o njima. Preko dana, na poslu, desilo mu se da mnogo puta ukuca ekser u pogrešnu dasku. Umjesto lajsne, jednom je ispod eksera postavio kablo – umalo u njega ne zakuca ekser. Desilo se i da prijatelja, na ulici, zovne imenom svoje žene.
U kući, na sofri, u avliji, bube sa lbrimine papuče, i iz snova, prikrivao je zabrinutim pogledom čovjeka koji hrani četvoro usta i grca u kreditima.
Vratio se Esad iz Dubrovnika, cijelo veče je majci i sestri pričao o moru, kulama i putovanju, stalno se vraćajući na priču kako su đaci, na ulicama Dubrovnika, dozivali profesora: ,,Ćelo, ćelavi.“
U postelji Rušo steže ženu preko trbuha i primače joj lice, udišući s njenih usta izmiješane mirise mladog krompira, patlidžana i metanice. Nije bio horan za ljubav čarka ženu, a nit' se on pali niti nju iz polusna da izvuče; evo koliko noći on sanja bube il' misli o bubama, a Ibrima ni da nazucne na taj sent, ni da mu prisloni glavu na grudi. Tijelo neće, a Rušo hoće – muče ga one bube na njenoj papuči gdje je peta udubila svoje obličje. Mislio je, da bi možda, dok vode ljubav, po nečemu, mogao da razazna nešto, po nekom uzdahu Ibriminom, ili pokretu, ili uzdahu.
„Proj me se Rušo“, reče Ibrima glasom koji odaje umor u kostima.
I izmače se Rušo, uzdahnu i kao da mu laknu od toga što Ibrima nije primijetila da što on hoće – tijelo neće, ali mu, iza oduška nešto crno, poput onih buba, pade na dno duše kad mu niz tijelo provreše lbrimine riječi: “Proj me se Rušo.“
Ona neće, ima, ima ona, pomisli Rušo na ono što mu sad tijelo neće, galiba od onih buba koje mu, evo sedmu noć, rove u glavi i u snovima.
„Svako ti jutro kvasan jastuk, kolko se znojiš“, reče Ibrima iz polusna.
,,Ne znam“, promrlja Rušo dok mu je ruka klizila niz jorgan. Činilo mu se da one bube šetaju niz jorgan. Tražio ih je da ih spršti, noktima da im probije ona tijela što se trljaju.
Ustao je, upalio svjetlo i prišao kredencu. Tražio je, demek, nešto. Onda je gledao jorgan, ugasio svjetlo i vratio se u krevet kraj Ibrime. Negdje u noći snio je, ili je vidio, bube u trljanju. Ona viša, donja buba, čija leđa evo već danima natrljava trbuh one gornje bube, podvriskivala je Ibriminim glasom: ,,Stan, stan polako... da ne čuje Rušo.“
Ne zna se da li su Ibrima i djeca čuli škripu šarki na ulaznim vratima. Vratio se iz izbe. Na krevetu, ležala je Ibrima, u krljama. Pokraj nje bačena sjekira. Tu je sjedio i Rušo, pušio krdžu i žmirio kao da krije oči od crnih buba što se rasuše svuda po postelji i veselo vrištahu u trljanju. U hodniku, plakali su Esad i sestra mu što se, četiri godine nakon ove noći, udala za jednog kokošara.
Esad se zamomčio i radi kod nekog šnajdera na englerici, puši dvije kutije na dan i piše ocu pisma u kojima se žali na rodbinu koja na njega glave ne okreće.
„Pusti moje roblje. Nije ni ova robija vječna. Kad me vide, sramiće se što te za ove četiri godine nisu ni na ručak pozvali. Kod kurvinih nemoj nogom prag da preskočiš, to znaš, a kad ih sretneš – digni glavu. To i sestri kaži“, piše Rušo, iz zatvora.