Damir Arsenijević

BOSNA PHARMAKOS – KA POLITIČKOJ KRITICI KULTURE

Sarajevske Sveske br. 15/16

prevela sa engleskog: Ajla Demiragić

Ovaj rad ima tri opća cilja. Prvi je da predstavi teorijski okvir putem kojeg se dominantne ideološke pretpostavke – na kojima počivaju književna historiografija i savremena poezija u Bosni i Hercegovini od kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća – mogu evaluirati, te koji omogućava artikuliranje alternativa tim pretpostavkama. U ovom radu oslanjam se na kulturni materijalizam, prije svega na radove Terryja Eagletona i Alana Sinfielda, te na kritiku ideologije koju je razradio Slavoj Žižek. Drugi cilj je da, kroz navedenu teorijsku prizmu, ponudim pregled načina na koje je poezija u Bosni i Hercegovini bila pod utjecajem društveno-političkih promjena započetih potkraj 1980-ih godina, te kako je sama reagirala na te promjene. Imajući u vidu da polje kulturne produkcije vidim kao područje sukobljavanja i borbe oko označavanja i značenja, ovdje analiziranu poeziju smatram konkretnom materijalnom intervencijom u to polje.

Ipak, takvo kontekstualiziranje je samo inicijalna, ali nužna operacija koja stvara osnovu za treći i najznačajniji cilj rada: dokazivanje tvrdnje da je od kraja 1980-ih godina postojala određena struja u poeziji, koju sam na jednom drugom mjestu odredio kao “poeziju razlika”, a koja razotkriva dominantnu ideologiju u njenom potpunom bankrotstvu i nudi emancipatorni potencijal za ponovno osmišljavanje političkih, socijalnih i kulturnih odnosa u BiH.

Ova struja pjesničke produkcije je, nažalost, bila potisnuta i zanemarena u diskursu o poeziji, ili se o njoj, u najboljem slučaju, tek djelimično diskutiralo. Moja namjera jeste da se dijahronijskom analizom i sučeljavanjem s postojećim strujama unutar pjesništva poezija razlika osnaži, te da se analizira kako njena disidentska priroda naglašava, pa i proširuje nedosljednosti dominantne ideologije.

Izbor pjesnika/kinja i pjesama sačinjen je na osnovu postupka koji se u istraživačkoj metodologiji naziva “strukturirani uzorak”. U ovom radu takav uzorak je upotrijebljen kao smišljena strategija usmjerena na predstavljanje određene političke solidarnosti koju utjelovljuje svaka od identificiranih poetskih struja. Bazirao sam se na djela oko 30 pjesnika/kinja, u rasponu od onih već etabliranih pa do novih glasova, kako bih analizirao ulogu poezije u polju bh. kulturne produkcije od kraja 80-ih godina prošlog stoljeća. Kriteriji u procesu selekcije pjesničkih tekstova kreću se od reafirmacije statusa književnog stvaralaštva, utemeljenog na njegovoj kritičkoj recepciji, pa do reevaluacije značaja kako neafirmirane poezije tako i etabliranih djela.

Polemički ton ovog rada je upotrijebljen s namjerom: nadam se da će analizu prezentiranu u ovom radu preispitati drugi istraživači/ice u ovoj oblasti. Kao takav, ovaj rad usmjerava svoje argumente protiv onih koji uistinu vjeruju da je etnonacionalni model jedina realnost današnje Bosne i Hercegovine. Naravno, riječ je o današnjim bosanskohercegovačkim liberalnim konformistima, a ne o etnonacionalistima. Upravo su oni ti koji ovih dana vrše prepakiranje etnonacionalnog modela, bilo kroz konsocijacijsku demokratiju ili kroz jedinstvo u razlikama. To su isti oni koji su krajem 1980-ih, vjerujući da ne postoji alternativa etnonacionalizmu, napustili politiku u korist kulture. Oni su također bili ti koji su prihvatili etnonacionalnu logiku s kraja osamdesetih – ili Jugoslavija ili demokratija – i još uvijek je prihvataju kao “povijesnu nužnost”, ili kao svojevrsnu “nepovratnu političku činjenicu”.

Pišući o prešutnom prihvatanju takve dominirajuće etnonacionalne logike, Boris Buden je primijetio da “pristati bez otpora na tu dominaciju, bespogovorno prihvatiti spomenutu ekskluzivnu disjunkciju, to nasilno ‘ili-ili’, kao jedinu logiku vlastite političke stvarnosti, značilo je svojevoljno odustati od slobode. I tako prihvatiti sukrivnju za svo zlo koje se po toj logici desilo. Ljudi nisu odgovorni za slobodu koja im je uskraćena nego za neslobodu kojoj se nisu suprotstavili.”

Upravo u ovom prihvatanju etnonacionalne logike kao nužnosti i jedine političke mogućnosti leži istinski Denkverbot u današnjoj Bosni i Hercegovini – zabrana koju nameću liberalni konformisti, a koja se odnosi na mogućnost artikuliranja bilo kakve ljevičarske političke alternative. Ovaj rad je usmjeren protiv takvog Denkverbota. Suprotstavljajući se kulturnoj politici, ovaj rad predstavlja poziv, ali i mogući model za revitaliziranu političku kritiku kulture – koja je politizirana u ime svih onih koji su isključeni i marginalizirani u današnjoj BiH, a na kojima se dominantna ideologija otkriva u svoj svojoj nekonzistentnosti i bankrotstvu.

Kulturni materijalizam i reartikulacija bosanskohercegovačkih književnih historiografija

Promišljanje ideologije i obima disidencije ima središnji značaj za kulturni materijalizam, budući da je ovaj teorijski pravac zainteresiran kako za dominantne, tako i za subordinirane ideje, te za ispitivanje načina na koje te ideje djeluju u društvu. Za razliku od tradicionalne kritike, kulturni materijalizam “ne pokušava da mistificira svoje perspektive kao prirodne, očigledne ili ispravne interpretacije… već je posvećen transformaciji društvenog poretka koji eksploatira ljude na bazi njihove rase, roda i klase.” Disidentstvo, prema Sinfieldu, nastaje iz pritisaka i strategija koje dominantna ideologija nužno proizvodi u pokušaju da održi vlastitu sigurnost, dok uspjeh ili neuspjeh disidentstva ovisi o relativnoj snazi i slabostima u specifičnim historijskim okolnostima.

Drugi način da se problematizira dominanta ideologija jeste fokusiranje na ‘tipičnost’ na koju se ona poziva (pri čemu je njena univerzalnost izražena kroz specifičan sadržaj) i insistiranje na tvrdnji da je riječ o “elementu fantazme, fantazmičkog miljea/podrške univerzalnoj ideološkoj ideji.” Fantazma stimulira i uzrokuje želju jer nudi obećanje da će prikriti nedostatak u simboličkom poretku. Pošto je fantazma uvijek-već simbolizira i potpomaže, ideologija se u osnovi obrće oko artikuliranja “eksternog elementa, stranog tijela koje uvodi korupciju u zdravo društveno tkivo.” Tu treba locirati i krajnje utočište ideologije: u “unheimlich spektralnom dodatku” Taj spektralni dodatak je ujedno i simptom svake ideologije.

Simptom je najkonciznija definicija Lacanovog Realnog: “Što mi više moje (simboličko) rezonovanje govori da je x nemoguć, to me njegova fantazma više proganja”. Riječ je o praznini u simboličkom poretku, nedostatku oko kojeg je simbolički poredak konstituiran (‘fundamentalnoj nemogućnosti’), limitu potpune simbolizacije, koji ga otkriva kao nekompletnog, dislociranog i iščašenog.

Fokusiranje na Realno omogućava više prostora za promišljanje o disidentstvu, koje je povezano sa “negativnošću koju aktivira traumatični susret s Realnim kao sa pozitivnom diskurzivnom borbom”, i kao s onim što ima suštinski značaj za samu historiju. U svom najnovijem radu Eagleton se također oslanja na Realno kao na područje na kojem se odbačeni i isključeni iz simboličkog poretka – figura pharmakosa, žrtva-agent društvene transformacije ili “odgovorni oblik nehumanosti” – susreću s drugima.

U tom kontekstu moguće je rasvijetliti potencijal za društvenu transformaciju pozicije u kojoj “subjekt predstavlja odgovor Realnog”. Ako je Realno praznina, nedostatak oko kojeg je izgrađen simbolički poredak, a u isto vrijeme i preostatak, distorzija simbolizacije, na koji način se može artikulirati? Upravo neuspjeh simbolizacije nudi način da se Realno “zaokruži”, da se locira njegovo prazno mjesto i upiše sama nemogućnost njegovog upisivanja. Subjekt ne samo da ukazuje na nedostatak u simboličkom poretku, već je ujedno i “kontingencija koja predstavlja osnov samog pozitivnog ontološkog poretka, odnosno ‘medijator u nestajanju’ čija gesta samobrisanja transformira pre-ontološko kaotično mnoštvo u sliku pozitivnog ‘objektivnog’ poretka stvarnosti.” Stoga je svaka ontologija politična, jer je utemeljena u toj kontigenciji: u “odbačenom, kontingentnom, ‘subjektivnom’ činu odlučivanja.” Zadatak kritike ideologije jeste da “objelodani njenu odbačenu ‘političku’ osnovu, koja se skriva iza privida reificiranog ontološkog poretka: kako se ona zasniva na određenom ekstremno subjektivnom činu.”

Bitno je ne pribjeći redukciji subjekta na proces subjektivizacije, jer je upravo to zamka marginalističke politike identiteta. Subjekt je unutarnje ograničenje društvenog; čisti antagonizam, ono što ostaje izvan simboličkog i što spriječava njegovo zatvaranje. Subjekt je praznina u strukturi koju “imaginarno (ne)prepoznavanje interpelacijskog Poziva nastoji da popuni”.

Ova radikalna negativnost ili “zadržavanje kod negativnog” predstavlja locus transformativnog potencijala kroz čin, u žižekovskom smislu, kao ono što prevazilazi rješavanje parcijalnih problema subjektivizacije i teži reartikulaciji samog principa na kojem počiva simbolički poredak. Subjekt se pojavljuje “upravo u trenutku kada individua izgubi podršku u mreži tradicije”, a to granično iskustvo na nivou artikuliranog, na kojem individua zauzima ‘ekskremntnu’ poziciju – poziciju simptoma, ili pharmakosa – jeste tačka u kojoj individua postaje subjekt.

Postavlja se pitanje kako se, na osnovu dosadašnjeg izlaganja, mogu razviti emancipatorne strategije usmjerene na širenje “trusnih linija“ u dominantnoj ideologiji. Politizacija do sada nepolitiziranih i marginaliziranih društvenih grupa je odlučujući korak u politizaciji grupe pjesnika i pjesnikinja koji/e su bili/e marginalizirani/e jer su pripadali/e mlađoj generaciji, ili gej i lezbijskoj sceni. Ipak, ovo politiziranje mora prevazići savremenu postpolitiku menadžmenta, u kojoj je svaka grupa i podgrupa uredno kategorizirana, pa se određeni koraci poduzimaju kako bi se rasvijetlile i uklonile samo nepravde koje su nanesene pojedinačnoj grupi.

Postpolitika vrši prikladno upravljanje svim posebnostima, ali time politički teren i njegova pravila ostaju nepromijenjena. Ovo je bijeg od politike koji upravo i leži u odbacivanju klasne borbe. Kao što je Žižek naglasio, ovdje leži suštinska razlika „između feminističke/antirasističke/antiseksističke itd. borbe i klasne borbe: u prvom slučaju cilj je prevesti antagonizam u razliku („miroljubiva“ koegzistencija spolova, religija, etničkih grupa) dok je cilj klasne borbe upravo suprotan: da se klasne razlike pogoršaju i pretvore u klasni antagonizam.“

Kroz naturalizaciju, personalizaciju i kulturalizaciju, postpolitičko multikulturalno upravljanje razlikama i njegov diskurs tolerancije depolitizira društveni konflikt i marginalizaciju, reducirajući “konflikt na inherentni sukob među identitetima, čineći samu religijsku, etničku i kulturnu razliku inherentnim poljem konflikta, što predstavlja poziv na praksu tolerancije, koja ga ublažava.” Ovo je suštinski uvid u kontekstu poslijeratne BiH, gdje multikulturalna politika međunarodne zajednice stavlja naglasak na etničku toleranciju, a liberalni konformisti fetišiziraju kulturne razlike. Multikulturalna tolerancija upravlja zahtjevima i konfliktima ovih identiteta, ne dopuštajući ispravnu politizaciju.

Kako ističe Wendy Brown, “kao takva, tolerancija ponovno naglašava depolitizaciju zahtjeva i sukoba (identiteta), istovremeno se predstavljajući kao nenormirani instrument liberalne vlasti, puko sredstvo obezbjeđivanja slobode savjesti ili (što je možda primjerenije današnjici) slobode ideniteta“.

Raymond Williams je davno pokazao mogući izlaz iz ovog ćorsokaka. Njegova trijada – dominantno-rezidualno-nastajuće – omogućava politizaciju kulturnih praksi i širenje „trusnih linija“ u, kako on naziva, “selektivnoj tradiciji” dominantne ideologije. Nadalje, tretirajući umjetnička djela ne kao predmete već kao prakse, Williams takođe predlaže ispitivanje “uslova prakse” u određenoj kulturi. Po njegovom mišljenju, “priznavanje veze između kolektivnog obrasca i individualnog projekta – a to su jedine kategorije na koje se na početku možemo osloniti – jeste priznavanje povezanih praksi”. Takve povezane prakse mogu sadržavati sličnosti koje će nam omogućiti “da ih grupišemo u kolektivne obrasce”, koji mogu prelaziti žanrovske podjele, pa i da govorimo o “praksi grupe u određenom periodu prije nego o praksi određene faze u okviru žanra”.

U ovom radu razmotrit ću uslove prakse kako bih konstruirao tri pjesničke struje u skladu sa specifičnim ideološkim fantazmama koje one podržavaju, bilo da je riječ o reetnizaciji, transhistorijskoj, depolitiziranoj, apstraktnoj univerzalnosti esencijalističkog humanizma, ili o radikalnoj razlici. Nadam se da će ovakav model biti primjenjiv u širem kontekstu poezije u bivšoj Jugoslaviji.

U polju kulturne produkcije, ove tri paralelne struje, koje imenujem kao poeziju reetnizacije, poeziju lažnog univerzalizma i poeziju razlika, bile su uključene u sukob oko kulturnog značenja i kulturne memorije, te u njihovo preispisivanje od kraja 1980-ih naovamo. Pored toga, etičko-politička intervencija ovog rada ide korak dalje: ona uspostavlja i osnažuje prakse koje su pokrenule feministkinje, homoseksualci, lezbijke i pripadnici mlađe generacije – iščašeni elementi u simboličkom poretku od kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća – kao polje univerzalnosti koje je nužno za pravi politički čin.

U ovakvom činu, “određeni zahtjev nije samo dio pregovaranja oko različitih interesa, već ima za cilj i nešto više, te počinje da funkcionira kao metaforička kondenzacija globalnog restrukturiranja cjelokupnog društvenog prostora.” Samo se kroz čin identifikacije sa pharmakosom, koji je kost u grlu simboličkog, može traverzirati fanatazma dominantne ideologije, i na taj način pomjeriti kriterije mogućnosti i reartikulirati simbolički prostor.

Solidarnost sa isključenima, u kojoj je subjekt izričaja sam isključeni element, može poslužiti kao radikalna politička pozicija koju svaka osoba može usvojiti kako bi uzdrmala i repolitizirala samu logiku na kojoj počiva simbolički poredak. To je čin traverziranja/pre(vazi)laženja fantazme u kojem je, kako ističe Richard Boothby, “subjekt potčinjen takvom efektu simboličkog nedostatka koji otkriva ograničenja svakodnevne stvarnosti.”

Ovaj rad otkriva radikalnu emancipatorsku politiku u poeziji razlike, struji koja uspostavlja one modalitete subjektivizacije koji se identificiraju sa simptomom. Prava politizacija se odvija kada određeni zahtjev potčinjenog “počinje funkcionirati kao metaforičko kondenziranje globalnog otpora” usmjerenog protiv dominantne ideologije. Pharmakos stoji u metaforičkom odnosu prema zajednici. On je odbojna figura, u isto vrijeme i žrtva i agent transformacije simboličkog poretka. U svom bitisanju, pharmakos je “negativni indeks transformacije”, imajući u vidu da se s njegovim specifičnim predikamentom ne može nositi bez sveobuhvatne promjene simboličkog poretka – “njegovo nesvodivo naročito postojanje pokazuje da je njegova situacija univerzalna.”

Dijahronijski pregled i analiza koji slijede ispituju u kojoj je mjeri poezija sudjelovala u borbi oko značenja u polju bosanskohercegovačke kulturne produkcije, te u kojem obimu pharmakos poezije razlika nudi potencijal za radikalnu transformaciju.

Prijeratne bosanskohercegovačke književne historiografije i poezija

Polje kulturne produkcije od sredine do kraja 80-ih godina prošlog stoljeća bilo je metaforičko raskrižje, tačka u kojoj su donesene ideološke odluke u vezi s kasnijim kolapsom jugoslavenskog socijalizma. Ove odluke su donesene u korist rastuće reetnizacije, koju karakterizira etnonacionalna homogenizacija, dok su liberalni konformisti u potpunosti odustali od politike.

Kritika poezije je, naročito, bila polje na kojem je politička borba protiv nadolazećeg etnonacionalizma ustupila mjesto depolitiziranoj poziciji. U oštroumnoj raspravi o vezi s ideologijom i književnošću u bivšoj Jugoslaviji, Drinka Gojković primjećuje da je u ranim osamdesetim Društvo pisaca Srbije branilo disidentstvo u poeziji, usmjereno protiv socijalističkog režima, isključivo na depolitiziranim osnovama – udaljavanjem poezije od društva i izbjegavanjem prave politizacije koja bi preispitivala nasilne i nelegitimne aktivnosti koje je režim poduzimao. Etnonacionalizam je ponudio politički model putem kojeg je bilo moguće pokrenuti pitanja poput slobode govora i suprotstaviti se nedemokratskom socijalističkom režimu.

Prihvatanje etnonacionalizma u bosanskohercegovačkoj poeziji slijedilo je isti obrazac i percipirano je kao autentični izraz demokratije. Štoviše, uvaženi književni kritičari, koji nisu smatrali da je etnonacionalizam panaceja protiv nedemokratskog socijalizma, nisu ponudili bilo kakvu alternativu. Samodopadno insistirajući na “univerzalnim ljudskim vrijednostima”, oni nisu ponudili izlaz i podršku alternativama koje su govorile glasom potlačenih – kao što su djela feministica, homoseksualaca, lezbijki i generacije mlađih umjetnika/ica.

Između 1990. i 1991. godine, pod uredničkom palicom Ivana Lovrenovića, sarajevska izdavačka kuća Svjetlost objavila je tri etnonacionalne antologije poezije 20. stoljeća i jednu antologiju savremene bosanskohercegovačke poezije: Iza spuštenijeh trepavica, Moderno srpsko pjesništvo i, po prvi put u književnoj historiji socijalističkog perioda, antologiju muslimanske poezije Muslimanska poezija XX vijeka , te Novije pjesništvo Bosne i Hercegovine.

Ova posljednja antologija najbolje svjedoči o opsesiji etnonacionalnom podjelom književnosti: ne samo da sadrži kategorije hrvatske, muslimanske i srpske poezije, već postoji i indikativna kategorija označena kao “dva jevrejska pjesnika.”

Kao svojevrsni inventar kraja milenijuma, ove antologije, posmatrane iz perspektive 2007. godine, stoje kao jasni dokazi dovršene etnonacionalne podjele BiH na početku 1990-ih. Napisane u periodu krize, one predstavljaju razočaravajuće svjedočanstvo o njihovim urednicima, svjedočanstvo potpunog i tihog prihvatanja etnonacionalne logike kao dominantne, ali i odustajanja od osmišljavanja i zalaganja za alternativni način promišljanja poezije i općenito književnosti u BiH.

Dvije velike studije o bosanskohercegovačkoj poeziji koje su objavljene pred sam početak rata, 1992. godine, nude jedinstven uvid u različite putanje aktivne politizacije književnosti. Studija Pjesnici lirske akcije Nikole Koljevića naposlijetku se svodi na zapisivanje i podržavanje etnonacionalizma kao jedine moguće političke alternative. S druge strane, studija Hanifa Kapidžić-Osmanagić Pjesnici lirske apstrakcije aktivno odbija da se uključi u bilo kakvu raspravu o politici, zalažući se za depolitiziranu apstraktnu univerzalnost poezije.

Koljević je razvio poetsku paradigmu “lirske akcije” koju je definirao kao “aktivan lirski odnos pjesnika prema svom historijskom i biografski zadatom kontekstu”. Ova paradigma, bazirana na dijalektičkom odnosu poezije i društva, predstavlja “selektivnu tradiciju”. Ona, kako se ističe, ujedinjuje prividno različite pjesnike, ali mjera u kojoj autor politizira njihovu poeziju i povezuje ih sa njihovim društvenim kontekstom nije ista. On propušta, na primjer, da smjesti poeziju Abdulaha Sidrana u društveni kontekst i o njoj piše u terminima “ljudske akcije” koju Sidran uspijeva da “protivstavi tragično univerzalnom okviru krajnjeg ništavila”, ali za poeziju Rajka Petrova Noge ustvrdit će da je osvojila “domaću univerzalnost” korištenjem epskih simbola i “našeg arhetipski dubokog obrasca ponašanja”. Elaborirajući i prihvatajući takvu logiku, Koljević će ustvrditi da je Nogo uspio napraviti ono što je “u poeziji možda najteže: da veran svom ličnom glasu i liku ‘svoj slučaj’ saobrazi sa sudbinom i duhovnim obrascima cele jedne kulture”.

Koljevićeva upotreba pojma ’osvajanje’ „domaće univerzalnosti“ precizno govori o tome kako su etnonacionalne elite osvojile polje političkog. Suočene sa kolapsom socijalizma, one su ponudile etnonacionalizam kao jedinu pravu političku, demokratizirajuću alternativu.

Poezija reetnizacije, u kojoj je etnička homogenost predstavljena kao prirodan i dugotrajan jamac izvjesnosti, regrutira sferu kulturne produkcije u prepravljanju i reinterpretaciji mitova usmjerenim na prikrivanje društvenih antagonizama. Historijske činjenice su prilagođene i prepravljene kako bi se stvorio utisak nekontingentne, linearne historije u kojoj je etnija na stalnom udaru i u stanju potčinjenosti, te u kojoj bilo kakvo udaljavanje od etničkog jedinstva rezultira podjelom i neslogom unutar društva. Različiti etnonacionalni projekti, u rasponu od onih u razvijenoj fazi, kakvi su bili srpski i hrvatski, do zaostajućeg bošnjačkog/muslimanskog, uspješno su se odupirali bilo kakvoj opoziciji, djelujući brutalno i beskompromisno. Sva tri glavna etnonacionalna projekta, iako su se drugačije razvijala, imaju slične preokupacije i slične strategije homogenizacije etnije u naciju.

Kao ilustracija mogu se izdvojiti tri pjesme koje pripadaju poeziji reetnizacije: ‘Košava’ Radovana Karadžića, ‘Na kraju milenija’ Rajka Petrova Noge i ‘Semka’ Džemaludina Latića, jer sve tri dijele istu zabrinutost zbog nedostatka etničkog jedinstva, locirajući problem u samozadovoljnom zaboravu tradicije i običaja. Konstruirane kao opomena da nepoštivanje tradicije može voditi nestanku etnije, sve tri pjesme se oslanjanju na upotrebu prirodnih, natprirodnih i religijskih motiva.

Latićeva ‘Semka’ je, naprimjer, simptomatična pjesma reetnizacije u poeziji. Ona predstavlja efikasnu kritiku nedostatka etničkog jedinstva korištenjem podsjećanja na konkretne opresivne socijalističke prakse usmjerene protiv izražavanja muslimanskog etnonacionalizma. Pjesma je simptomatična jer je konstruirana kao opozicijski diskurs dominantnom socijalističkom simboličkom poretku, sadržavajući momenat disidentstva izraženog kroz potisnuti muslimanski etnonacionalizam i nudeći preoblikovanje muslimanske tradicije na način da se afirmira primat etničkog pitanja. Ostavljajući po strani efektnost ove pjesme, podrška etnonacionalnom jedinstvu koja je u njoj iskazana slična je onoj koja se može pronaći kod Noge i Karadžića.

Latićeva pjesma ‘Jednog jesenjeg dana’ i Nogine ‘Lazareva subota’ i ‘Svatovi’ dijele strategiju aproprijacije prošlih žrtava i njihovog konstruiranja kao onih koji su se žrtvovali zarad nacionalnih ciljeva, ali i koji predstavljaju potvrdu historijskog stradanja naroda. Tako Karadžićeve pjesme ‘Gavrilo Princip’ i ‘Cipele ratne’ otkrivaju kako je etnos u neprestanoj borbi za samoodržanje. Ova borba vezana je za historijske figure koje su upotrijebljene i konstruirane kao osvetnici naroda, boreći se za historijsku misiju etnije – za njeno jedinstvo. Ta historijska misija ovisi o Drugom, koji je oslikan kao prijetnja narodu, s ciljem prikrivanja socijalnih antagonizama, ali i o pripremi regruta iz budućih generacija, koji će nastaviti da djeluju na realizaciji etničkih ciljeva.

Hanifa Kapidžić-Osmanagić karakterizira svoju paradigmu “poezije lirske apstrakcije” kao društveno “neangažiranu”, ali “angažiranu u riječ”. Njena paradigma cementira poeziju “lirske apstrakcije” u puki okvir ličnog, na taj način se trudeći da je oslobodi čak i implicitne kritike društvenog koju ta poezija u biti artikulira. Paradigma “lirske apstrakcije” je dehistorizirana i u potpunosti zanemaruje društvene uslove kulturne produkcije.

Ona ispravno otkriva struju poezije koja vjeruje da se može distancirati od društvenog tako što će se okrenuti ka ličnom. S druge strane, ona neispravno sputava implicitnu društvenu kritiku koju ova poezija izražava i ograničava je na “angažman u riječ”. Ovo je poezija lažne univerzalizacije koja nudi određenu vrstu društvene kritike, premda je ta kritika znatno oslabljena uvjerenjem da se može izdvojiti iz društvenog, kao i njenim pribjegavanjem odveć apstraktnom spoju individualnog i univerzalnog.

Poezija lažne univerzalizacije svjedoči o strepnjama izazvanim gubitkom i dislociranošću u kontekstu socijalizma u nestajanju i rastuće reetnizacije. Povlačeći se u sigurnost ličnog, ova struja poezije pokušava da stvori kritičku metapoziciju.

Zbirka pjesama ‘Anabasa’ Huseina Tahmiščića je melankolična meditacija o putovanju ka imaginarnoj zemlji zvanoj Anabasa – zemlji ličnog, privatnog i unutrašnjeg. Na sličan način, Dara Sekulić u pjesmi ‘Duh pustoši’ razmišlja o iskustvu otuđenja, konfrontirajući traumatičnu fragmentaciju identiteta sa žudnjom za povratkom jedinstvenom i koherentnom svijetu. Pasivnost želje za ponovnim uspostavljanjem imaginarnog jedinstva govori o žalom ispunjenom i sputavajućem eskapizmu u područje impersonalnog trećeg lica jednine.

U zbirci ‘Jeruzalemski zid’, objavljenoj 1990. godine, Ivan Kordić govori o mogućnosti iskazivanja sunovrata svih izvjesnosti, koristeći meditaciju koja se proteže od individualnih do apstraktno univerzalnih. Simptomatično čitanje ove zbirke otkriva snažnu zabrinutost zbog iznenadnog ugrožavanja tradicije i sumnje u pogledu mogućnosti pronalaženja jezika kojim bi se moglo diskutirati o ovim promjenama.

Niz od 24 kratke pjesme u prozi Mubere Pašić naslovljen ‘Šapat pasa: lirsko-fantastična poema u prozi’ predstavlja rječito istraživanje postojanja u haotičnom okruženju. Upotreba fantastike signalizira perspektivu koja se izdvaja iz svakodnevne realnosti, stavljajući naglasak na intuitivno i proročansko. Njen fatalistički, cinični stav tvori metapoziciju koja negira svaku mogućnost akcije i zatomljuje kritički potencijal njene poezije.

Hanifa Kapidžić-Osmanagić također prešutno prihvata Koljevićev depolitizirajući postupak i analizira novu poeziju osamdesetih kao onu koja uvodi “novu osjećajnost“ koja je „zasnovana na univerzalizovanoj nostalgiji i na razočarenju u ideologije”. Ona primjećuje da je to poezija promjena, te da je ‘postmoderna’ – što, prema ovoj autorici, znači da predstavlja “i nastavak modernizma i njegovo kritičko mišljenje” – ali također tvrdi da, pomiješana sa svojom “univerzalizovanom nostalgijom” ujedno predstavlja i “neku vrstu metafizičke sjete”.

Ipak, neke od ovih pjesama pripadaju poeziji razlika, koja artikulira i istražuje radikalni transformativni potencijal stalnim amplificiranjem “trusnih linija“ u dominantnoj ideologiji. Ona govori glasom svih onih koji jesu simptom u simboličkom poretku, kao što su: feministice/i, homoseksualci, lezbijke i pripadnici/e mlađe generacije. Ova struja poezije predstavlja iščašeni element, kako u Koljevićevom tako i u projektu Hanife Kapidžić-Osmanagić.

Govoreći iz liminalne pozicije, pjesnici koji pišu poeziju razlika razotkrivaju i preispituju marginalizaciju, isključivanje i nasilje sadržano u nestajućem socijalističkom kao i u rastućem etnonacionalnom poretku. Pored toga, imajući u vidu da su bili uključeni u razvijanje aktivnosti civilnog društva kroz različite časopise, novine i javne manifestacije s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina prošlog stoljeća, ovi pjesnici/kinje su preispisivali društveno uslovljene mogućnosti konstrukcije identiteta, zajedništva i pripadnosti. U svojoj poeziji oni su efikasno repolitizirali i jačali nove modalitete subjektivizacije i na taj način stvarali “vjerodostojno opoziciono sopstvo”. Pjesnikinje su preuzele primat u preispisivanju mogućnosti konstrukcije identiteta, iskazujuću punu svijest i artikulaciju potrebe za solidarnošću među isključenima radi iniciranja i provođenja društvene transformacije.
Pjesma Semezdina Mehemedinovića ‘August 1989’ preispituje identitet kao fiksnu kategoriju, svjedočeći o političkim, društvenim, estetskim i ideološkim poremećajima u okruženju koje se mijenja. Njegov ‘Nagli skok’ također otkriva pukotine u ideologiji u kontekstu promjene socijalističkog poretka, kroz istraživanje utjecaja društvenih promjena na književnost, te načina na koji se i samo pisanje uspostavlja kao prostor kritiziranja dominantne socijalističke ideologije.

Pjesma Feride Duraković ‘Gospode’ dijeli sa Mehmedinovićevim ‘Naglim skokom’ i ‘Avgustom 1989’ principe koji podrazumijevaju jačanje ljudske agensnosti i uspostavljanje književnosti kao prostora kritiziranja dominantne ideologije. Pjesma konstruira pisanje kao privatni-ali-angažirani prostor, i na taj način uspijeva da prevaziđe patrijarhalnu strukturu koja se, u kontekstu socijalizma, obično jača bijegom iz društvenog u sferu privatnog.

Djelo Bisere Alikadić zauzima značajno mjesto u svakoj diskusiji o disidentskom potencijalu ekonomije rodnog označavanja u poeziji i ženskom pismu u BiH prije rata. Disidentstvo Bisere Alikadić ne leži samo u njenom zaokretu u odnosu na očekivanu žensku poziciju iskazivanja, već i u politiziranom preispisivanju kriterija mogućnosti koje se koriste za artikuliranje identiteta. Ta politizacija u djelima Bisere Alikadić nabolje se vidi u njenoj aktivnoj, beskompromisnoj odanosti želji. Tako npr. ‘Igra na pupčanoj vrpci’ predstavlja razigrano redefiniranje mogućnosti, razotkriva društvene zabrane kao kulturno uslovljene i kontingentne, te nagovještava transformativni potencijal – smjelu želju Drugoga. Na taj način, odbacujući neprestano ponavljane zabrane, pjesma nagoni čitatelja/icu na smjelost. ‘Kad se smiju obične žene atenske’ je još jedna prividno naivna čulna ekspresija ženskog kolektiviteta, ali je u svojoj suštini profinjena i moćna emancipatorna meditacija o snazi zajednice, solidarnosti i akcije potčinjenih. Pjesma predstavlja direktan izazov represivnom patrijarhalnom kulturalnom kodu u odnosu na poziciju žene u društvu i otvara prostor za njihovo (žensko) kolektivno djelovanje.

U trenutku kada su donesene neopozive odluke u korist sve jače militantne reetnizacije, poezija razlika je ukazivala na strategiju opstanka ukorijenjenu u zajednici isključenih. Tako i pjesma Miljenka Jergovića ‘Jugoslavija, posljednji maj’ prevazilazi opcije koje je uspostavila dominantna biopolitika – šutjeti ili biti kooptiran čineći neko neetičko djelo kao što je odvođenje pokornih tijela na front. Pjesma uspijeva da repolitizira pisanje i da oživi jezik zamukle riječi onih tijela koja će uskoro postati tek puk leševi u vrećama, te da, prikazujući ta tijela kao brojke u državnim planovima, stvori prostor za moguće disidentstvo.

Jergovićev ‘Himmel Commando’ predstavlja direktan i snažan protest protiv brutalnih mjera koje je dominantni biopolitički poredak poduzeo protiv Albanaca, koji su u periodu između 1980. do ranih 90-ih svakako bili najpotlačenija nacija kojoj ne samo da je bilo uskraćeno punopravno učešće u političkom diskursu već su njeni pripadnici bili hapšeni i ubijani. Objavljena 1991. godine, ova pjesma je rani primjer komemorativnog diskursa “barikade” kojeg su stvorili isključeni, progovarajući protiv represije i negiranja slobode od strane dominantne ideologije.

U Mehmedinovićevoj pjesmi „Na brdu iznad Rajlovca“ iz ciklusa ‘Zenica Blues’ ponuđen je cjelovit prikaz neuspješnog pokušaja stvaranja ujedinjene disidentske alternative etnonacionalizmu. Ova pjesma baca svjetlo na iščašenu, dislociranu egzistenciju, usvajajući sam karakter dislociranosti kao emancipatorni. Referenca na ‘blues’ u naslovu pjesme signalizira melanholično promišljanje o liminalnoj egzistenciji koja, u pravoj blues maniri, predstavlja i glas dijaspore o usko definiranom etnonacionalnom identitetu, ali i suptilnu kritiku i otpor takvoj politici identiteta.

Bosanskohercegovačke književne historiografije i poezija u i o ratu

Prvo što se primjećuje u bilo kojoj raspravi o ratnoj književnosti u Bosni i Hercegovini od 1992. godine jeste širok spektar termina koji se koriste kada se o njoj govori: ‘patriotske teme’, ‘ratno pismo/ratna književnost’ i ‘antiratno pismo’. Raznovrsnost tih termina svjedoči o traumatičnom jezgru oko kojeg kruže sukobljene simbolizacije, svaka sa svojim svjetonazorom. Rat je period u kojem etnonacionalne elite nasilno proizvode svoje verzije književnog kanona zasnovanog na mitskom i linearnom narativu etničkog identiteta koji je i ugrožen i prirodan. U etnonacionalnom diskursu, Koljevićev termin „domaće univerzalnosti“, o kojem je već bilo riječi, postaje jedina moguća organska identifikacija subjekta sa etnijom. Ratna književnost postaje polje u kojem etnije čvrsto ustanovljavaju svoje fantazmatske i ideološke koordinate, pod vođstvom onih koji su konstruirani kao „veliki nacionalni bardovi“. Međutim, vođeni fantazmom o stvaranju koherentne priče o jedinstvenom etničkom identitetu, etnonacionalni projekti se konstantno moraju angažirati oko razrješavanja konflikta i kontradikcija koji ukazuju na nemogućnost realiziranja takvog zatvorenog identiteta.

Dok srpski i hrvatski diskursi reetnizacije u Bosni i Hercegovini tragaju za jedinstvom i totalitetom kreiranjem književnih kanona zasnovanih na vezama sa književnošću u Srbiji, odnosno Hrvatskoj, fenomen stvaranja bošnjačkog književnog kanona je naročito zanimljiv. Njegovi formalni počeci mogu se locirati tek u 1995. godini, kada je izdavačka kuća Alef, pod vodstvom profesora Enesa Durakovića, započela prvi sistematski pregled bošnjačke književnosti, što je do 1998. rezultiralo objavljivanjem deset antologija, te šest knjiga eseja. Ovo „zaostajanje“ bošnjačkog etnonacionalnog kanona može se objasniti jakim antiratnim osjećanjem u kulturnoj produkciji koji je postojao u Sarajevu i drugim gradovima u prvih nekoliko godina rata, a koji je naglašavao bosanski stav. Takav stav je dominirao sve do promjene političkog fokusa zvanične Vlade Republike Bosne i Hercegovine koja se dogodila 1993/94. godine, napuštanjem ideje o jedinstvenoj BiH u korist trodjelne etničke kompozicije države koju čine Bošnjaci, Hrvati i Srbi. Nedoumice u vezi s nazivom etničke grupe u ranim 1990-im – Bošnjaci ili Muslimani – bile su dodatni faktor kašnjenja u stvaranju bošnjačkog kanona. Tek 1995. godine, na samom kraju rata, ova tranzicija u imenovanju poezije je definitivno napravljena objavljivanjem Durakovićeve Antologije bošnjačke poezije XX vijeka, koja predstavlja neznatno dopunjeno izdanje njegove Antologije muslimanske poezije XX vijeka iz 1990. godine.

Poetika poezije reetnizacije počiva na preispisivanju etničkog sjećanja, utemeljenog u etničkim historijama i mitovima; korištenjem svog drugog upozorenja, onog o ugroženom etnonacionalnom identitetu, ona perpetuira fantazmu etnonacionalnog jedinstva, podržavajući politike etnički čistih teritorija. Za potrebe projekta etnički čistih teritorija, ova poetika prisvaja i priziva prošle i buduće smrti etničkog subjekta da bi osigurala njegovu slobodu. Stoga se, na temelju zaključavanja tog živo-mrtvog subjekta između prošlih i budućih smrti, može ustvrditi da je poetika reetnizacije, zapravo, prevashodno poetika smrti, ne samo njegovih subjekata nego i njegovog glavnog objekta, odnosno mete – Drugog.

Umjesto da se tretira kao iskaz patriotskog osjećaja otpora, poeziju reetnizacije u ratu valja posmatrati kao komercijalni poduhvat usmjeren na zaštitu hegemonije etnonacionalnih elita, o čemu svjedoči disproporcionalan broj objavljenih etnonacionalnih pjesnika koji su mobilizirani da bi pisali i preispisivali etnonacionalne kanone, koji su pozivani da učestvuju na pjesničkim večerima te postavljani na vodeće pozicije u medijskim kućama i na mjesta s kojih su se kreirale kulturne politike. Takva politička ekonomija postaje još jasnija ako se uzme u obzir da neki od ovih pjesnika pripadaju odabranim etnonacionalnim elitama, imaju bliske veze sa etnonacionalnim političkim strankama i obnašaju zvanične funkcije, kao što su Radovan Karadžić, ratni predsjednik Republike Srpske, Todor Dutina, ratni glavni i odgovorni urednik SRNE, Džemaludin Latić, bliski saradnik Alije Izetbegovića i ratni glavni i odgovorni urednik Ljiljana, ili Ivan Tolj, general-major Hrvatske vojske u vrijeme vladavine Franje Tuđmana, zadužen za patriotsko obrazovanje u vojnoj školi „Ban Jelačić“. U tako ekskluzivnoj političkoj ekonomiji sve je mobilizirano da se održi privid homogenosti i stabilnosti etnonacionalnog fantazmatskog narativa.

Termini ratno pismo ili ratna književnost su, prema Enveru Kazazu, neprecizni, jer ne obuhvataju „antiratnu dimenziju kao semantičku osnovu ove književnosti“, pa bi stoga bolji termin za pismo koje koegzistira sa onim koje ‘promovira rat’ mogao biti „antiratno pismo“. Na sličan način Nenad Radanović u uvodu u prvu antologiju ratne poezije tvrdi da ova poezija „i nije pisana da bi je se negdje klasifikovalo, nego da bi bila i opstala kao život sam, kao stvar po sebi, samoj sebi dovoljno održiva“. Ovo pjesništvo „nije patriotsko u uskom, skučenom smislu tog pojma…već je u prvom redu, humanistički krik, i po tome je, na svoj neponovljiv način, univerzalno“.

Termin (anti)ratno pismo je koristan samo utoliko što usmjerava pažnju na snažnu opoziciju i kritiku rata koja postoji u ratnoj bosanskohercegovačkoj književnosti, ali je takođe tretira i kao homogenu kategoriju, na taj način zanemarujući mnogostrukost načina artikuliranja takvog antiratnog osjećaja. Premda se antiratni stav može uzeti kao osnova na kojoj određena ratna bosanskohercegovačka književnost tematizira rat, takva osnova je zapravo ograničavajuća, jer zanemaruje ispravnu političku dimenziju poezije razlika koja prevazilazi lažnu binarnu opoziciju ratno-huškački etnonacionalizam nasuprot humanističkom univerzalističkom pacifizmu. Pjesnici koji pišu takvu potpuno politiziranu poeziju ne nude isprike za svoju humanost; njihova poezija nije Radanovićeva verzija neke neodređenog pjesničkog obraćanja „tihom, poniznom, a opet i moćnom molitvom kao pozivu na mir, ljubav i dobrotu“. Poezija razlika se u potpunosti identificira sa simptomom, na taj način otkrivajući kontradikcije unutar dominantne ideologije. Tretirati antiratno pismo kao homogenu kategoriju, kao rezultat do tada nezabilježenog iskustva, znači ne samo odvojiti ga od njegove materijalnosti – kulturnih aktivnosti koje su vodile do njegovog nastanka – nego i ograničavati i ignorirati značajan dio njegovih punih političkih potencijala. Takav tretman rata je u konačnici depolitizirajući, jer nudi pojednostavljenu reprezentaciju rata, izdvaja ga iz kompleksnosti kulturnih i historijskih procesa i konstruira ga kao fenomen koji se nalazi van domašaja historijske i kulturalne analize.

Krajnja depolitizacija takvog odnosa evidentna je u Kazazovom strateškom naglašavanju anti u ratnom pismu – pri čemu ga (anti)ratno pismo, u preoblikovanju kulturalnog sjećanja, na izvjestan način oslobađa „od ideoloških konstrukcija“. Ostaje nejasno šta Kazaz misli pod ovakvim oslobađanjem i, naročito, kako antiratno stajalište uopće može biti oslobođeno od „ideoloških konstrukcija“. Iako naglašava kritički ton antiratne poezije koja zauzima poziciju razočaranog svjedoka i žrtve, Kazazov model predstavlja depolitiziranu simplifikaciju koja zanemaruje puni politički potencijal, koji se može pronaći u poeziji razlike, i koji može omogućiti prevazilaženje ćorsokaka ograničenih mogućnosti sadržanih u binarnoj opoziciji ratno-antiratno.

Poezija lažne univerzalizacije nastala tokom rata usvaja poetiku svjedočenja o ratnoj destrukciji – i privatnog i javnog, protežući se od dokumentarnih reprezentacija rata do internaliziranih ratnih iskustava. Glavna karakteristika svjedočenja ove struje poezije u ratu je pokušaj obnove zajedničke ljudskosti i ljudskih bića općenito. To se postiže ili povlačenjem u lično i domaće ili evociranjem metafizičkih utočišta.

Antiratni stav u ovoj struji poezije izražen je kroz internalizaciju konflikta, što predstavlja strategiju koja služi naglašavanju nemogućnosti razlikovanja života i smrti, ili putem fragmentirane reprezentacije kroz figuru litote kao strategije artikulacije traume ratnih bitaka koje se odigravaju na ljudskim tijelima. U svom antiratnom stajalištu, kritika koju upućuje poezija lažne univerzalizacije razvija se u potrazi za novim jezikom koji bi prikazao potrošnju individualnih života i njihovo brisanje iz sjećanja.

Međutim, u svojoj internalizaciji konflikta, ova struja poezije ostaje u domenu prekomjernog apstrahiranja iskustva traumatskog susreta sa Realnim. Za nju je moguće tvrditi da je „oslobođena“ od ideološke konstrukcije upravo zato što evocira apstraktno univerzalno ljudsko iskustvo, pri tome zanemarujući specifične sociohistorijske sile opresije. Međutim, čak i pjesme koje žale za gubitkom onoga što se smatra esencijalnim ljudskim kvalitetima, kao što je „Ljudska milošta“ Izeta Sarajlića (‘Ljudska milošta,/ gdje si?// Zar jedino/ u knjigama?), kada se čitaju u kontekstu, one izražavaju kritiku rata u onome što se čini kao njihov bijeg u apstraktno i privatno.

U pjesmi „Nabrajanja“ Senadina Musabegovića iz njegove zbirke Udarci tijela, raskršće privatnog i javnog izraza o ratu realizirano je u slikama ljudskog tijela kao proizvoda suverenog biopolitičkog poretka u kojem i tijelo i svi njegovi pojedinačni elementi i funkcije predstavljaju puko gorivo za njegovo održavanje. Poput Musabegovićevog „Nabrajanja“, „Rat“ Tanje Stupar je zabilješka o suvišku rata uslovljena ‘svakodnevnom’ temporalnošću. Ako se rat primarno poima u temporalnim kategorijama, prostor ratnih bitaka se opet otkriva kao tijelo koje podstiče održavanje suverenog biopolitičkog poretka. Na sličan način, u pjesmi Feride Duraković ‘Georg Trakl ponovo na ratištu 1993’ rat izaziva povlačenje u sferu ličnog iz koje se suvišak rata može kritizirati. To je također svjedočanstvo unutrašnje borbe onog/one koji/a govori pjesmu o potrazi za jezikom kojim bi se svjedočilo o traumatičnom iskustvu rata.

Pionirski rad koji dovodi u pitanje homogenost antiratnog pisma jeste pozicija koju zauzima Nirman Moranjak-Bamburać. Ona pristupa ratnoj književnosti i problemima ukupne strategije (anti)ratnog pisma iz perspektive koja je različita od mainstream diskursa. Preispitujući proces fiksiranja „autentičnog“ stvaranja identiteta „svjedoka“ i „žrtve“, ona tvrdi da se prvobitno nasilje pisanja i činjenično nasilje ne mogu odvojiti. Moranjak-Bamburać preuzima disidentski potencijal iz l'écriture féminine, provocirajući postojeći simbolički poredak uvođenjem novih i različitih iskustava. Na taj način se dotiče i važnog pitanja: u mainstream raspravama radikalni potencijal ratne poezije koja se ne može uklopiti u čvrstu binarnu opoziciju ‘ratno/antiratno’ pismo biva izgubljen, budući da je u pravilu analiziran u okviru opće kategorije antiratnog pisma.

Međutim, strategija koju predlažem u ovom eseju jeste pomak od pukog subverzivnog izmještanja, te sveobuhvatno lociranje etičke i političke pozicije u simptomu, u ekskrementalnoj poziciji pharmakosa, kako je predstavljen u poeziji razlika. Traverzirajući fantazmu dominantne ideologije, ova struja poezije se ne oslanja ni na jednu prividnu izvjesnost u simboličkom poretku, već zahtijeva njegovu sustavnu reartikulaciju.

Aktivnim iznalaženjem i reproduciranjem alternativnih modaliteta subjektivizacije i identifikacije, poezija razlika nastala u ratu nudi radikalnu kritiku hegemonijskih etnonacionalnih manipulativnih reprezentacija i fiksiranih kategorija. U svom radikalno kritičkom stavu, poezija razlika prevazilazi negativnosti i ćorsokak uvriježenih kriterija vjerodostojnosti, i na taj način realizira puni potencijal najavljen u ratnoj poeziji lažne univerzalizacije. Njen modalitet je transformativan: sa svjesno izabrane opozicijske, liminalne pozicije, ona ponovno otkriva i iznova osmišljava koordinate simbolizacije. U takvoj transformaciji, poezija razlika osigurava novi jezik koji služi kritici ratnih političkih matrica. To je jezik postajanja subjektom kritike, a ne puka mimetička refleksija unaprijed određenog političkog stava.

Poezija razlika problematizira društvene antagonizme, neprestano spriječavajući pokušaje uspostavljanja fiksiranih kategorija u društvenim odnosima. Ona je po sebi izraz prekomjernosti značenja koji izbjegava fiksiranost i ugrožava himere homogenosti. Politička pozicija ovih pjesnika je eksplicitna i postaje očigledna u konkretnim materijalnim praksama u koje su bili uključeni tokom rata.

Pjesma 'Nevolje četničkog snajperiste' Abdulaha Sidrana je direktna i dramatična intervencija u etnonacionalni etos čiji je cilj postizanje homogenosti uništavanjem razlike. Na taj način ova pjesma opisuje, razotkriva i snažno kritizira destruktivni etnonacionalni diskurs koji je utemeljen na brisanju Drugog, a istovremeno reafirmira Drugost i razliku kroz njihovo ponovno upisivanje u kulturnu i historijsku memoriju u vidu prisutne odsutnosti one djece koju napadaju i ubijaju. Poput Sidranove pjesme 'Nevolje četničkog snajperiste', pjesma ‘Kaže Rebeka Vest’ Marka Vešovića otkriva i kritizira isključivost monološkog etnonacionalnog diskursa. Ona također preispituje stereotip balkanizma koji se koristi za stvaranje isključivog i monološkog etnonacionalnog identiteta. Autoritet monološkog etnonacionalnog diskursa i stereotipa o Balkanu dovodi se u pitanje i denuncira u raspravi koja se odvija u dijaloškoj formi.

Pored toga, kako tvrde Mostova i Iveković, „proizvođenje nacija/država proizvodi i granice, a zatim, naravno, i njihovo narušavanje… Jer granice razdvajaju onoliko koliko i pozivaju transgresiju i proizvode ničiju zemlju. Nasilje nad ženama je konstitutivni dio tih procesa. Njegov najblaži aspekt je podređivanje žena muškoj hijerarhiji (državnoj, društvenoj ili hijerarhiji zajednice). Ekstremni slučaj tog podređivanja je silovanje“. U kontekstu te povećane nesigurnosti ženske pozicije, koja se javlja u ratu, svijest o ponovnom orodnjavanju ratne poezije u Bosni i Hercegovini predstavlja najeksplicitniju političku kritiku – destabilizirajući i etnonacionalni narativ i rat kao muškocentrično mijenjanje nacionalnih topografija. Pjesme „Pisac sagledava domovinu dok učeni postmodernist ulazi u njegov grad“ Feride Duraković i „Pisati“ Nermine Omerbegović dovode u pitanje validnost muškocentričnog narativa koji nameće svoju vrhovnu vjerodostojnost, tako što ukazuju na praznine koje ovaj narativ nastoji prikriti kako bi se konstruirao kao koherentan i homogen.

Poezija razlika iznova osvaja i osmišljava tjelesnost da bi razotkrila nasilje i razbila trajni, ahistorijski prezent ratne biopolitike koja depolitizira pojedinca. Odbijajući da se s njim/njom računa kao lešom u vrećama, on/ona postaje tijelo koje računa, u svojoj transformativnoj i radikalnoj reviziji procesa označavanja.

U takvoj radikalnoj reviziji, ova poezija uspostavlja strategiju preživljavanja kroz reviziju temporalnosti, permanentnog prezenta ratne biopolitike. Ona ostaje kao konstantan podsjetnik i intervencija u okamenjenu ratnu biopolitiku prema kojoj, riječima Semezdina Mehmedinovića, „preživljavaju oni sa određenim planovima za budućnost svojih tijela“. Ratne pjesme Asmira Kujovića, Marka Vešovića, Feride Duraković i Semezdina Mehmedinovića svjedoče o takvoj strategiji.

Poslijeratna bosanskohercegovačka književna historiografija i poezija

Poslijeratna konstrukcija bosanskohercegovačkih književnih historiografija odvija se unutar multikulturalnog diskursa etničke tolerancije i društvene, historijske i političke amnezije koju je uvela „međunarodna zajednica“ zadužena za održavanje mira i za poslijeratnu rekonstrukciju zemlje. Takve politike međunarodne zajednice postavile su ograničenja i nametnule depolitizirajuće norme koje spriječavaju bilo kakvu mogućnost temeljite rekonfiguracije simboličkog prostora u ovoj zemlji. Sagledane iz perspektive ovog diskursa tolerancije, bosanskohercegovačke književne historiografije postaju područjem igre mnogostrukih identiteta, koje je sada još i više otvoreno za sudjelovanje širokog kruga kulturnih grupa. U ovom polju svaka mogućnost društvene transformacije je zamijenjena slobodnom igrom (free-play) mnogostrukih glasova. Stoga je svaka rasprava o solidarnosti i ravnopravnoj participaciji u kulturi potisnuta pozivima za što veću partikularnost i poštivanje razlika.

Unutar ovog polja mnogostrukosti „nesamjerljivih“ interesa, jedina konstanta koja ujedinjuje tu heterogenost jeste logika tržišta i projekata koje diktiraju strani donatori. U takvom kontekstu jačanje etnonacionalne književne historiografije omogućeno je kontradiktornim i paradoksalnim politikama međunarodne zajednice usmjerenim na reduciranje etnonacionalnih utjecaja kroz tzv. poštivanje razlika. Pored toga, većina liberalno-konformističkih intelektualaca nastavlja sa depolitizirajućom prijeratnom metodom kritiziranja etnonacionalizma, prihvatajući logiku tolerancije kao panaceju i zagovarajući politiku identiteta iz pozicije koja je navodno oslobođena od ideologije. Samo mali broj kritičara i teoretičara/ki fokusiran je na preispitivanje logike koja stoji iza diskursa multikulturalne tolerancije, etnonacionalnih i liberalno-konformističkih projekata, i zalaže se za temeljito politiziranu kritiku kulture.

Poslijeratnnu etnonacionalnu paradigmu književne historiografije karakteriziraju projekti usmjereni na dalju konsolidaciju etnonacionalnih kanona. Takvu konsolidaciju podržavaju i inicijative međunarodne zajednice, što se vidi i na primjeru pregovaranja oko likova na novčanicama jedinstvene BiH valute. U svojoj studiji srpske književnosti Staniša Tutnjević analizira „dinamiku srpskog književnog prostora“ oblikovanu „srpskom nacionalnom sviješću“ koja je zasnovana na jedinstvenoj „duhovnoj osi“ koja povezuje nezavisnost srednjovjekovne države i crkve sa savremenim dobom. Uprkos brojnim sociopolitičkim promjenama, taj književni prostor, prema Tutnjeviću, je u svojim unutrašnjim tendencijama, sadržaju i kvalitetu ostao konzistentno okupljen unutar kontinuiteta koji „još uvijek opstaje i traje“.

U svojoj studiji Bosanske i bošnjačke književne neminovnosti (sic!), Esad Duraković ne samo da usvaja Lovrenovićev koncept „kompozitne integralnosti“, već pokušava usvojiti i rad Moranjak-Bamburaćeve na poetici i ideologiji u kojem se ona zalaže za političku analizu smjena u književnim paradigmama u Bosni i Hercegovini. Ali tu se Durakovićev projekt guši svim tim usvojenim materijalom: Moranjak-Bamburaćeva zapravo predlaže upotrebu postkolonijalne kritike kako bi se kritizirao ‘normativ diskursa kolektivnog identiteta koji, u ideološkim terminima, ne nudi toliko lažnu sliku stvarnosti koliko se krije iza opravdavanja određene stvarnosti“. Duraković u međuvremenu preuzima ovaj stav kako bi opravdao svoj projekt, stvarajući, iz perspektive depolitizirane „kompozitne integralnosti“, kontinuiranu „idiosinkraziju“ bošnjačke tradicije.

Drugim riječima, dok Moranjak-Bamburać predlaže, kazano Sinfieldovim terminima, preispitivanje kriterija vjerodostojnosti dominantne ideologije, Duraković se zalaže za učvršćenje dinamičkog razvoja bošnjačke književne tradicije koja „mora biti oslobođena od bilo kakve ideološke i političke instrumentalizacije“. Međutim, Durakovićevo usvajanje depolitizirane „kompozitne integralnosti“ – konstantno povuci-potegni između bošnjačkih i bosanskih identifikacija – samo svjedoči o subjektu kao odgovoru Realnog, koji ne može biti obuhvaćen niti jednim fantazmatskim identitetom.

Poezija reetnizacije nastavlja da se razvija u svim drugim segmentima kulturnog života: književnim časopisima, knjigama, večerima poezije i popularnim turbofolk pjesmama. Danas se odgovor etnonacionalizma na izazove tranzicije sastoji u prisvajanju folk populizma i religije. Etnonacionalne elite koriste književnost kao čin prkosa protiv cenzure koju nameće međunarodna zajednica. Takav zaključak se najbolje može izvesti iz senzacionalističkog objavljivanja knjiga Radovana Karadžića, koje se oslanja na konstruiranu auru misterije u kojoj su te knjige predstavljene kao one koje su tajnim kanalima stigle do izdavača. Poezija reetnizacije odjekuje tjeskobom i nemirima koji se mogu naći unutar sva tri etnonacionalna projekta, a koji se odnose na: nestabilnost etničkog identiteta i domovine; slabljenje etničke solidarnosti, koja bi trebala biti ojačana povratkom religiji kao elementu koji etniju čini različitom i homogenom; nezadovoljstvom i izdavanjem ratnika koji su se borili za domovinu, a koji su sada napušteni i sudi im se za ratne zločine.

Pjesme ’Smaknuće’ Mire Šubašić i ’Klupko na zemlji’ Mihajla Orlovića, obje objavljene 2002. godine, ukazuju na primat „domovine“, odnosno Hrvatske i Srbije, kao jedine garancije opstanka etnije. U ’Smaknuću’ Šubašić smješta fantazmu domovine u historijski događaj iz 1671. godine, javno smaknuće bana Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Dok Šubašić koristi banalni, uzvišeni registar da potakne etniju na konsolidaciju i akciju, Orlović se u svom ’Klupku na zemlji’ oslanja na snažne pjesničke slike i registar kletvi da bi uputio direktno upozorenje onima koji mrze i dvoje domovinu Srbiju. Iako nešto učinkovitija u svojoj upotrebi pjesničkih slika, registra i diskurzivne strategije neposredne kletve, pjesma nudi istu naglašenu fantazmatsku strukturu domovine kao i ’Smaknuće ’ Mire Šubašić.

Fantazmatska struktura domovine konstruirana je kao supstitut za nemogućnost ostvarivanja etničke homogenosti nacije. Ta nemogućnost je najfrekventniji element koji se stalno „prerađuje“ u poeziji reetnizacije. ’Ko na drumu spava, inje mu je trava’ Anđelka Anušića, ’Opis Rahmanove slike’ i ’Sloboda ili ljepota vjerovanja’ Atifa Kujundžića, te ’Bogozaborav/Gubilište’ Mirka Vukovića, bave se tom nemogućnošću fokusirajući se na njeno predstavljanje, da bi je tek kasnije preoblikovali u upozorenje. Kako bi konstruirale koherentan narativ nacije, ove pjesme se oslanjaju na preispisivanje historije u kojoj je nacija izložena konstantnoj prijetnji uništenjem.

Dominantna ideologija sputava nezadovoljstvo bivših ratnika koji žive u osiromašenim okolnostima i održava status quo predstavljajući ga kao neminovnost, kao prirodno stanje neposredno nakon rata. Poezija reetnizacije nastoji da preradi ove destabilizirajuće elemente etnonacionalnih projekata ili kroz formalnu osudu etnonacionalnih elita kao korumpiranih izdajnika „istinskog“ etničkog interesa ili zalaganjem za prihvatanje individualne podređenosti etniji kao dijelu prirodnog poretka. Pjesma ’Tada’ Bore Kapetanovića pribjegava opravdavanju rata kao neminovnog društvenog fenomena, tri puta ponavljajući da bez rata ne bi bilo ni ratnika, kao da nasilnim putem smješta istinu u ovu izjavu. ’Hrvatski Uskrs u Den Haagu’ Branimira Arapovića panegirik je hrvatskim vojnicima koji izdržavaju kazne za počinjene ratne zločine. Ova pjesma slavi „naše anđele u den haagu“ i direktno napada hrvatske etnonacionalne elite kao izdajnike.

Poezija lažne univerzalizacije svjedoči o nelagodama uzrokovanim neizvjesnošću tranzicije i politikom „bijele buke“ brojnih ratnih i poratnih transakcija sjećanja. Ova poezija stvara ahistorijsko, imaginarno distanciranje od nasilja dominantne ideologije pribjegavanjem odveć apstraktnim združivanjem individualnog i univerzalnog. Pjesma Ranka Risojevića ’Gluva noć’ je reprezentativna za zbirku Vrata tame, koja smješta apstraktnu individuu u podređeni položaj u odnosu na nadmoćne historijske sile. Poput Risojevića, Vojka Smiljanić-Đikić u svojoj zbirci Druga zemlja pokušava da se suoči sa poslijeratnom tranzicijom artikulirajući načine pripadanja koji će osigurati alternativu preovlađujućem osjećaju dislociranosti. Kao što govori naslov njene zbirke, ali i njene pjesme ’Razbaštinjeni sinovi’, ta alternativna pripadnost i njeno implicirano jedinstvo konstruirano je izvan vremena, mjesta i jezika. U istom stilu, Ranka Peulić kao predstavnik mlađe generacije pjesnika u svojoj pjesmi ’Odrastanje usporava smijeh’ govori o redefiniranim značenjima u novonastalom svijetu poslijeratne tranzicije. Svojom fragmentiranom sintaksom, pjesma ukazuje na to da je taj novi svijet sastavljen od smrskanih komada pod kojima je zarobljeno „prvo lice množine“ zajednice. Međutim, u poslijeratnom periodu, poezija lažne univerzalizacije žali zbog fenomena alijenacije i gubitka, ali u isto vrijeme odustaje od vlastitog medija – jezika – kroz koji se mogu konstruirati adekvatne političke alternative dominantnoj ideologiji.

Poezija razlika podstiče istinsku političku alternativu, budući da kroz nju pjesnici pregovaraju o svom odnosu spram gubitka i traume, te jačaju one alternativne modalitete subjektivizacije koji direktno ugrožavaju normu koju je postavila dominantna ideologija. Pored toga, poezija razlika artikulira i repolitizira do tada marginalizirane modalitete subjektivizacije. Koristeći „metaforičnost“ među zanemarenim, poezija razlika oblikuje novu zajednicu. Transcendirajući lažne političke izbore koje nude uskogrudi etnonacionalisti i amnezični neoliberali, ta nova zajednica već je otpočela pomjeranje granica mogućnosti na polju kulture u današnjoj Bosni i Hercegovini.

’Trauma market’ Adise Bašić dijaloško je svjedočanstvo takvog produktivnog odnosa prema ratnoj traumi. U ovoj pjesmi cinični stereotipi se dovode u pitanje ironijom, a trauma se prihvata, ali ne kao izvor užitka u samoviktimizaciji već kao „najdublje i najvrijednije iskustvo koje imamo“. Ova vrijedna iskustva govore o vještinama preživljavanja i tu su da bi se podnijela poslijeratna tranzicija. Dok Bašić prisvaja stereotipne reprezentacije i klišee i u činu disidentske opozicije baca ih u lice domininantnoj ideologiji, u pjesmi ’Na nišanu prošlosti’ Seada Vrane granica između prošlosti i sadašnjosti zamagljena je radi stvaranja svojevrsne aktivne i kreativne tenzije između ove dvije vremenske odrednice. U kontekstu takve tenzije, zamke fiksirane kategorije prošlosti se prevazilaze kroz konkretnu praksu aktivnog svjedočenja, u kojem, prema Benjaminovom uvidu, prošlost postaje svjedok sadašnjosti kao „prizor koji bljesne“ i koji sadašnjost priznaje „kao jednu od njenih preokupacija“. U pjesmi ’Prorok u tranziciji’ Vrana promišlja o rastućem fenomenu new age opskurantizma. Najznačajniji element tog fenomena u Bosni i Hercegovini je bespogovorno prihvatanje vrijednosti kojima dominantne etnonacionalne elite legitimiziraju svoju moć.

Pjesma ’Srebrenica’ Feride Duraković predstavlja najdirektniju i najenergičniju konkretnu materijalnu praksu koja, kako ističe Elie Wiesel, ima „hrabrosti da govori istinu u lice vlasti“. U svom jezgrovitom govoru o istini, izraženom jezikom majke čiji je dijalekt smješta u istočnu Bosnu, pjesma ispituje kako su simbolizirani traumatični događaji poslijeratne tranzicije i kakva je djela takva simbolizacija opravdala. Pjesma je posvećena „hvatanju“ žive prošlosti za potrebe politički relevantne prakse iz sadašnjosti u kontekstu u kojem, prisjetimo se Dubravke Ugrešić, svaki svjedok pamti i žali svoju vlastitu žrtvu. U ovoj pjesmi prošlost svjedoči o sadašnjosti i budućnosti kako bi dovela u pitanje zvanične političke interpretacije traumatičnog, kontinuiranog traganja za tijelima nestalih u masakru u Srebrenici.

Pjesma Feride Duraković ’Oleni, djevojčici bez ikoga, 2004, tužbalica’ nosi pečat posvećenosti traumi koju proživljava drugi. U ovoj pjesmi pjesnikinja tematizira zamke kojima su izložene žene u poslijeratnoj tranziciji, otkrivajući zamršenu mrežu muških metanarativa koji se realiziraju na tijelu žene. Slično i pjesma ’Preci 1’ Tanje Stupar, kao izraz revolta, preispituje fiksni i kulturno definirani ženski identitet unutar mikrokosmosa tradicionalne, patrijarhalne porodice iz ruralne sredine. Ova pjesma je snažna i traumatična meditacija o genealogiji fizičke i mentalne opresije i zlostavljanja žena. Kao svjedočanstvo historije kao njene priče (her story), pjesma nudi emancipatorni potencijal kroz „metaforičnost“ među ženama, na taj način omogućavajući priči jedne žene da postane priča o drugoj ženi.

U ’Ničijoj zemlji’ Šejla Šehabović se smješta u biopolitičku frakturu u tranziciji, periodu koji za obespravljene predstavlja vrijeme provedeno na čekanju, i time širi „trusne linije“ u dominantnoj ideologiji. Ovo je još jedan primjer Agambenovog stanja izuzetka – ‘ničija zemlja’ kao ‘zona nerazličitosti’ koju karakterizira vrijeme čekanja – u kojem se depolitizacija od strane dominantne ideologije otkriva kao čin uključivanja putem isključivanja. Aktivnim usvajanjem ambigviteta na relaciji prostor-vrijeme, pjesma artikulira poziciju koja pogoduje emancipatornoj političkoj borbi koja zadire u kriterije vjerodostojnosti dominantne ideologije i dovodi ih u pitanje. Kao i ’Ničija zemlja’ i pjesma ’Sreća 2’ pripada grupi novijih kulturalnih intervencija u kojima su, po prvi put u književnosti Bosne i Hercegovine, u okviru izgradnje nove zajednice homoseksualci ne samo otvoreno i eksplicitno priznati već i s empatijom prihvaćeni. U ’Ničijoj zemlji’ Šejla Šehabović polaže svoje nade u tu novu zajednicu u kontekstu iniciranja prijeko potrebne transformacije društvenog okvira države.

Zaključak

Poezija se često odbacuje kao najmanje politična, odveć apstraktna i najmanje društveno angažirana od svih književnih žanrova. Ovaj rad, međutim, analizira dinamiku bosanskohercegovačkog polja kulturne produkcije i ukazuje na vibrantnost načina na koje je poezija oblikovala socio-političke promjene od kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća i bila oblikovana njima. Poezija je smještena u jeziku, sačinjena je od jezika i o njemu govori. Drugim riječima – poezija je o označavanju i pravu na označavanje. Poezija daje glas onome o čemu se ne može govoriti jednako kao i onome o čemu se može. Ona evocira, i upravo kroz tu evokaciju dotiče ono što je u svakoj kulturi suviše traumatično da bi se izrazilo - Realno. To je razlog zbog kojeg je poezija uvijek davala glas pharmakosu društva. Ili, riječima Adrienne Rich: “Poezija ima sposobnost da nas podsjeti na nešto što nam je zabranjeno da vidimo. Zaboravljenu budućnost: još uvijek nepostojeći prostor čija je moralna arhitektura zasnovana ne na vlasništvu i obespravljenju, podređivanju žena, izopćenih i manjina, već na kontinuiranom redefiniranju slobode – riječi koju retorika ‘slobodnog’ tržišta sada drži u kućnom pritvoru”. Poezija ima mogućnost da nam kaže ne samo u kojoj mjeri smo neslobodni, nego i da izmijeni kriterije mogućnosti naše slobode.

U aktuelnom društveno-političkom kontekstu Bosne i Hercegovine, ontologiziranje negativnosti, ili žrtvovanje pharmakosa jeste „čin dolaska žrtvenog jarca na poziciju moći“. Ovaj esej otvara prostor izvan etnonacionalnih i multikulturalnih modela književne historiografije u Bosni i Hercegovini kako bi ponudio drugačiji model kroz koji se mogu analizirati poetski uslovi prakse. Ovaj model locira emancipatorni potencijal u identifikaciji sa simptomom – sa svim onima koji su utišani i isključeni iz simboličkog poretka, i u njihovoj afirmaciji kao nove zajednice i locusa političke univerzalnosti. Kroz prepoznavanje i imenovanje emancipatorne politike koju sadrži poezija razlika, ovaj esej doprinosi realiziranju koherentne platforme koja jača ovu novu zajednicu na njenom putu od radikalnog negativiteta do čina „dolaska na vlast“. Vjernost njenoj borbi za ojačavanje predstavlja vjernost politici nade u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini.