Hasan Nuhanović

BIJEG KROZ KANJON

Sarajevske Sveske br. 35-36

odlomak iz romana

Sljedećeg jutra, odmah nakon smjene, sišao sam u Luku. Nije mi trebalo puno jer je sve do Luke nizbrdo. U selu ne bi ni živa roba. Čuju se samo kokoši i pokoja krava iz štale. Ugledah jednu nenu kako izlazi iz štale. Ukočila se od straha kad me vidjela.
Na boj se, neno. Ja sam, Hasan. Ibre Nuhanovića.
E moj sinko. Otkud ja znam ko si. Moreš biti i četnik.
Pa zar ti ja izgledam ko četnik. Đe su svi iz sela.
Ma, svi su gore u pećinama. Juče je cijeli dan tuklo. Avioni. Nismo izlazili iz pećina, a ja morala jutros sići da kravu napojim.
Kuda se ide gore neno – upitam.
Pokaza mi nena put i ja pronađem te pećine. Čudo Božije. Ne vide se kad gledaš iz sela. Tek kad pređeš preko polja i popneš se uz jednu strmu kamenitu padinu pod klisure ukažu se otvori. Kao da ih je neko nekad rukom isklesao u stijeni. Kao neka ogromna orlovska gnijezda ali horizontalno urezana u živu stijenu, raspoređena jedno pored drugog bez nekog određenog pravila. U prvoj pećini nađoh moje. Zapahnu me mem i hladan vazduh iz unutrašnjosti. Zrak je unutra bio puno hladniji od vanjskog. Kad mi se oči malo priviknuše na mrak, ugledam tetka Asima, tetku, rođaka Hasana i njegove, i svoje – oca, majku i brata.
Mama odmah priskoči – Hasko, nismo znali ni jesi li živ. Ovdje je juče bilo opasno. Avioni. Cijeli dan. Eto, nijedna bomba nije pala blizu nas. Ovdje smo bili sigurni. Jesi li šta jeo?
Ma, pojeo sam ono što si mi spakovala. A mogao bih sad jesti ako ima šta.
Izvadi mama komad kukuruze iz neke krpe i dade mi.
Brat je sa ocem sjedio u ćošku. Tetak Asim ponio šah i postavio figure.
Da Bog sačuva šta doživismo – kažem. Pa šta misliš da bomba padne na ove stijene. Bili biste svi živi sahranjeni u ovoj pećini. Ko bi vas odavde izvukao. Ovdje se više ne može ostati.
Ima još ljudi u pećinama, došla je i jedna grupa iz Žepe. Kažu da tamo samo što nije palo sve. Pitanje je dana kad će četnici ući – reče mi otac. Oni se, kažu, neće ovdje zadržavati. Čekaju da vide imali li ko sa čamcem da ih poveze niz kanjon. Hoće da idu za Srebrenicu.
Povedem oca ustranu i upitam ga šapatom – šta misliš da se i mi danas spakujemo i da bježimo odavde.
Plašio sam se da mi Asim i njegovi ne zamjere. Došao je, eto, bio ponovo čas kada je svaka porodica mislila samo na sebe. Neki su se dogovarali i međusobno, dvije, tri porodice, ali je nepisano pravilo i dalje važilo, kao što je važilo od kako je počeo rat u aprilu, da niko nikome ne treba zamjeriti kad je u pitanju spašavanje sopstvene porodice. Svako je imao pravo donijeti odluku o svojoj sudbini.
Ti obiđi druge pećine i vidi jeli ko našo čamdžiju. Vidi kolko traže da se plati. Kolko još imamo maraka – upitah oca? Oko, četristo, petsto – odgovori on.
Odoh i ja da popričam sa ljudima da vidim kolko je to bezbjedno. Ali, mi puno izbora nemamo. Ako mislimo ići trebamo se danas pakovati.
Saopštili smo mami i Braci naš plan i njih dvoje su se odmah složili. Braco je to prihvatio nekako radosno. I on je bio jako preplašen i zabrinut. Ova ideja da napokon nakon tri mjeseca napustimo Luku i pokušamo se domoći Srebrenice, civilizacije, njemu se svidjela. Vidio je u tome nadu, kao i nas troje, da će nam, ako preživimo put, u Srebrenici biti bolje.
Na ono najgore, da bismo mogli poginuti u putu, nismo htjeli misliti i niko od nas četvero nije pominjao takvu mogućnost. Niko nije na glas izražavao svoj unutrašnji strah jer nije htio uplašiti druge. Tako je bilo otkako je počeo rat. Tako će biti sve do kraja. Strah smo, između nas četvero, potiskivali, nismo mu dali da nama ovlada, da nas razbije, da nas odvoji jedne od drugih. Držali smo se zajedno. Kao da smo, nas četvero, ovladali nekom tajanstvenom moći. Kao da smo se sporazumijevali samo pogledom. I bilo je tako. Neki nevidljiv fluid, neka nevidljiva spona je nas četvero držala na okupu. Bili smo jedno.
U jednoj od pećina ja i otac nađosmo čovjeka iz Podžeplja. Neki Osman, koliko se sjećam. On je sa planine u Luku došao sa starom bolesnom majkom. Osman je bio ogroman a njegova majka je bila još veća od njega. Debela žena. Baš debela. Nije bila u stanju uopšte stati na noge. Valjda od težine i od bolesti. Imali su konja i on je, vodeći konja na kojega je stavio majku, tako došao do Luke. Rekao nam je da će u ponoć dva čamca čekati dole na Drini. Cijena je bila pedeset maraka po porodici, zavisno od broja članova, ali ako je neko bio sam i taj je morao platiti pedeset maraka. Ni Osman nije znao koliko ljudi će se tačno ukrcati u čamce ali nam je rekao da misli da i za nas četvero ima mjesta.
Sačekali smo sumrak, pozdravili smo se sa Asimom i njegovima i sišli smo u selo. Oni su ostali u pećini i ja ih više nisam vidio do poslije rata. Osjećao sam se kriv jer smo, zapravo, mi, muhadžiri, izbjeglice, eto, opet napuštali njihovo selo, njihovo gostoprimstvo a oni su odlučili ostati. Izgledalo je kao da se mi želimo spasiti i da nas za njih nije briga iako nije bilo tako. Jer, i oni su mogli poći ali – svako je za sebe odlučivao. Ostade u pećini i Asimov sin Hasan sa porodicom, ženom, dvoje male djece, Sabera i njene dvije kćerke, Ćimeta sa svojom kćerkom. Oni su, izgledalo mi je, imali još dovoljno hrane za nekoliko mjeseci, za razliku od nas. Mi smo ostali bez hrane – potpuno.
Za sat vremena smo spakovali stvari, sve što smo mogli ponijeti sa sobom. Nešto hrane, možda desetak kila brašna, malo soli, odjeću, nekoliko ćebadi, nešto posuđa. Ipak, kad smo sve to natovarili na sebe težilo je najmanje pedesetak kila. Ja i Braco smo natovarili po dvadesetak-tridesetak kila na sebe a otac i mama su ponijeli ostalo.
Otisnuli smo se niz strmu, kamenitu padinu dole prema Grđenju. Bio je 29. avgust 1992. godine. Lijepa, prekrasna noć. Pun mjesec. To nam baš i nije trebalo. Iako smo po mjesečini vidjeli gdje stajemo plašili smo se da nas, kad se približimo kanjonu, sa druge strane, iz Srbije, ne ugledaju četnici. Nakon dva sata stigli smo pred Grđenj. Tu je jedna mala zaravan na kojoj, za razliku od okolnih golih stijena, ima malo trave i niskog rastinja pa imaš osjećaj da si zaklonjen od pogleda sa srpske strane kanjona. Bili smo već potpuno iscrpljeni a najgore je tek predstojalo. Nedugo nakon toga, dok smo se odmarali, niz kosu se pojavilo još nekoliko grupica. Neki su se odmah, bez odmora i stajanja, počeli spuštati niz Grđenj.
Kolko je sati – pitao sam oca. On je imao sat sa fluorescentnim kazaljkama pa je mogao vidjeti vrijeme i u mraku.
Evo, pola jedanest.
Imamo samo sat i po do polaska čamaca. Neće nas čekati. Pa, oni dole i ne znaju da smo mi tu. Tek kad siđemo dole treba da se dogovorimo oko cijene i vidimo hoće li nas primiti i povesti. Moramo odmah krenuti – rekao sam.
Mama se približila ivici ambisa – Grđenja. Da nije bio mrak siguran sam da bi se vidjelo koliko je preblijedjela. Gledala je čas dole čas u nas trojicu. Nije mogla naći riječi da opiše ono što je osjećala. Po njenim gestovima sam shvatio da ona misli da nas četvero dole uopšte ne možemo sići, da je to nemoguće. Sve što smo dosad preživjeli ne može se mjeriti sa ovim – siguran sam da je to mislila. Imao sam osjećaj da se jedva savladala da ne zaplače. Nije nam htjela otežavati situaciju koja je, ionako bila nerješiva.
Pored nas je prošla grupa od nekoliko momaka. Rekoše da su iz Žepe.
Hajde, šta čekate. Čamac polazi u dvanes – reče jedan i zamače dole iza stijene.
Kad su zamakli čuo sam kako su neki počeli da plaču - Aaaj, majko. Izginućemo ovdje. Šta je ovo, lijepi Bože.
Neko ih je, čuo sam, ušutkivao – tiše, tiše, čuće nas četnici.
Da su zapucali tek onda ne bismo mogli sići niz Grđenj.
Iz mraka se pojavi Osman. Vodi konja za uzde a na njemu jaše njegova majka. Plače stara žena dok ju je Osman sa mukom pokušavao skinuti sa konja.
Ova žena ima najmanje stopedeset kila – kažem ocu. Šuti – kaže on.
Osman je majku uspio spustiti na zemlju. Dok je tako razgovarao sa njom shvatio sam da je jako uplašen. Tako krupan čovjek, a tako uplašen. Jednostavno, plašio se da su četnici već provalili naše linije oko Žepe i da su već sišli u Luku i da bi se svakog trena mogli pojaviti tu iz mraka. Htio je po svaku cijenu domaći se čamca i pobjeći u Srebrenicu. Srebrenica je nama svima na Grđenju, tu noć, izgledala tako daleko i nedostižno i u isto vrijeme kao nešto do čega se mora doći.
Nas četvero smo se još dogovarali kako da krenemo i tako smo, slučajno, prisustvovali čudnom razgovoru između Osmana i njegove majke. Bila je to jedna sasvim nadrealna scena.
Čuješ, majko. Konj dalje ne može. Vidiš li ti da je to stijena. Ne mogu ni zdravi ljudi da siđu. Pa, dobro, vuko sam te od Podžeplja. I nikad te ne bih ostavio. Ali, ja moram dalje. Ti... ne moraš, ako ne možeš, ne moraš ni ići.
Uuuj, šta to govoriš Osmane. Ne ostavljaj me Osmane. Šta to govoriiš – plakala je Osmanova majka.
Negdje u tom momentu začula se jaka eksplozija ali ovaj put ne na bezbjednom odstojanju, negdje tamo, dok tuku Žepu, već kao da je granata preletjela planinu i pala pravo u selo iznad nas.
Svima nama, i onima koji su već silazili niz stijene ambisa, i onima koji su još pristizali, učinilo se da su nam četnici tik za petama. Eto ih za nama, ulaze u Luku – mislili smo.
Osman je skočio na noge i kao da se pripremio da strči niz Grđenj, a to nikako nije mogao, osim da se pretvori u divljeg jarca. Vidjeh mu za pasom zadjenut povelik pištolj. Nabaci ruksak preko ramena. Konj se malo ritnu i poskoči u stranu i ote Osmanu uzde iz ruke.
Odo ja. Odo. Šta ću.
Uuj. Sine, Osmaneee. Ne ostavljaj me – plače Osmanova majka.
Čuješ – izvadi Osman omanji svežanj iz džepa. Marke.
Evo ti sto maraka. Staviću te opet na konja. Konj zna put. Odnijeće te nazad u Luku. Ne treba ti niko. Vrati se gore sa ostalim narodom pa kako bude njima biće i tebi – ubjeđuje Osman majku.
Nemoj Osmane. Nemoj – plače Osmanova majka. Uuj, šta doživih.
Nas četvero smo u nevjerici kroz mrak posmatrali ovu nevjerovatnu scenu i obuze nas ogroman strah. Pa šta uradi ovaj rat od čovjeka.
Zgrabimo prve dvije vreće ja i Braco i ponesemo ih prema stijeni. Mamu smo pustili ispred sebe. Ona je nosila jedan ceger i svoju žensku tašnu. Otac je otišao još dalje kako bi kroz mrak ispipao gdje se na zidu stijene nalazi nogostup, ili nešto slično tome, nešto na što možeš staviti stopalo. Nađoh se tako sa vrećom na leđima na goloj stijeni. Pokušam se nasloniti na stijenu da ne bih izgubio ravnotežu i da se ne bih otisnuo u ambis. Nije mi uspjelo jer mi je smetala vreća. A tu nam je bilo sve što smo imali od hrane. Nisam to smio ispustiti iz ruku. Korak po korak, mic po mic, nabasam na rub staze koja je bila tako uska da mi na nekim dijelovima stopalo nije uspijevalo naći oslonac pa sam u momentima žonglirao na petama.
Na jednom mjestu sam stao – nema dalje. Okrenem se – iza mene Braco. Sustigao me. U istom je položaju ko i ja. Ispred mene mama a ispred nje otac. Njih dvoje su, pošto nisu nosili ništa teško, četveronoške puzali po stazi i nekako uspjeli preći taj dio na kojem se nogom nije imalo na šta stati.
Ne gledaj dole. Ne gledaj dole – ponavljao je otac, više za sebe, mislio sam, nego za nas jer znao sam da ima fobiju od visine. Uvijek se plašio visine i zmija. Bili smo u agoniji. Dvjesto metara ambisa ispod nas a na dnu voda Drine svjetluca na mjesečini. Iza nas živa stijena a mi na njoj okačeni. Ni naprijed ni nazad. Osim vreća koje smo ja i Braco uprtili na početku staze ostalo je još stvari.
Plan je bio da pređemo jedan dio staze, pronađemo kakvo takvo proširenje, ostavimo ono što nosimo i onda se vratimo po ostalo. Tako smo trebali uraditi nekoliko puta ako smo htjeli ponijeti sve stvari. Nekako preskočim onu šupljinu i dočepam se nastavka staze. Morao sam za to upotrijebiti svu svoju snagu. Bio sam gola voda. Znoj mi je kiptio sa čela, niz leđa. Farmerke su se, zbog znoja, prilijepile uz mene tako da mi je to još više otežavalo kretanje. Uzmem vreću od Brace lijevom rukom, prebacim je u desnu i dodam je ocu. Mama je četveronoške i dalje bila na istom mjestu. Braco se vrati uz stazu priljubljujući se uz stijenu i ja sam ga slijedio. Išli smo nazad po ostale stvari a tek smo bili na početku Grđenja. Okrenem se licem ka stijeni da ne gledam u ambis i kako sam desnom nogom pokušavao napipati stazu osjetim nešto mehko.
Prepao sam se misleći da je zmija. Odskočio sam u vis od straha. Kad sam se pribrao shvatim da se desno od mene nalazi Osman. Gura me svojom zadnjicom. Sve što sam vidio kroz mrak bila je Osmanova velika guzica. On se na mene uopšte nije osvrato. Gurao me je a ja nisam shvatao zašto to radi. Osman se tako, unatraške, kreto ka nama četvero kao kad se kugla valja u kuglani a mi kao čunjevi – samo čekamo da nas poobara.
Heej. Heej. Šta to radiš. Pa stani čovječe – povikao sam.
Osman me i dalje gurao. Da ne bih sletio sa stijene uhvatih se za njegovu košulju i on malo zastade. Opet sam žonglirao između stijene i ambisa pokušavajući da održim balans. Od smrtonosnog leta na dno kanjona dijelile su me sekunde. Tad sam, gledajući preko njega, dok je on još bio u pognutom položaju, shvatio da Osman vuče majku po stazi. Leđima se okrenuo na dole, ka meni, majku uhvatio za noge i nju onakvu, od stopedeset kila, u dimijama, vuče po stijeni, po tankoj stazi, a ona ječi, od bola i od straha. Mora da je, već nakon tih prvih tridesetak metara, bila poderala svo meso sa butina i zadnjice.
Ne imadoh vremena ni za šta drugo i tako zapanjen, zatečen, boreći se za goli život, boreći se da me Osman i njegova majka ne otisnu u provaliju, zakoračim preko Osmana i stanem na njegovu majku. Zaječa žena. Zapletem se u njene dimije i jedva nekako uspijem pregaziti preko nje i preći na sljedeći dio staze.
Stignem Bracu na početku staze i nas dvojica na sebe uprtimo sve preostale stvari i krenemo ponovo niz Grđenj.
Silazeći niz isti dio staze sad sam malo niže opet naišao na Osmanovu majku koja se i dalje plazala na guzici.
Aaajjj.
Prolomi se krik kroz mrak i ja poznadoh glas svoje majke. Kroz mene kao da prođe struja visokog napona. U djeliću sekunde sam se stresao, neki trzaj se prostro kroz moje tijelo od nogu ka glavi. Ode mi majka u ambis. Pogibe. Sve mi je to u trenu prošlo kroz glavu i u mislima sam vidio majku kako leti kroz zrak ka dnu ambisa. Gurnuo je Osman kako je htio i mene ali ona se nije mogla održati.
Imo sam i dalje onaj bajonet iz Stoborana okačen za pojas – moje jedino oružje. Sve se desilo u trenu. Izvukoh bajonet iz korica i zamahnem kroz zrak.
Sad ću te ubiti, majku ti tvojuuuu.... Ubio si mi maaajkuuu – povičem, kroz plač, suze mi potekoše. U trenu sam vidio Osmanove oči, zastao je, prestao vući svoju mater, pustio je, a ja preko njegove matere tu na stijeni, dvjesto metara iznad nivoa Drine, u trenu... u trenu krenem na Osmana .
Jedan tren, jedan treptaj oka, dijelio me od ubistva.
Sve mi je u tom momentu proletjelo ispred očiju. Sav moj život s majkom, dok me kao malog dječaka držala za ruku, ja i ona na slici, nasmijana, sretna majka, u nekom parku...
I vidim, u mislima, moja majka leti kroz zrak, u provaliju.
Osman se ukočio, ni za pištolj da se lati, čeka da ga zbodem. Gluho sve. Nije se čulo ništa. Samo neka smrtna tišina. Usporeni pokreti, kao na filmu, moja ruka desna, u njoj bodež, tren do krvi.
Haskooo! Haskooo!
Ko da na mene prosu kofu hladne vode. Ko da se probudih iz sna. I pokreti dobiše svoju ovozemaljsku dimenziju.
Evo me dole – čuh majčin glas.
Eno je dole, Hasko – viknu otac, i on kroz suze.
Sagnem se malo, kleknem i kroz tminu ugledam obrise nekog drveta. Bor, jedan od onih što se mogu vidjeti kako na stijenama kanjona izviru iz kamena. Mama se, nekih dva-tri metra ispod staze, zakačila za taj bor.
Skloni se – naredim Osmanu i preskočim preko njega i njegove majke. Dođem do oca i Braco dođe za mnom.
Eno je dole. Vidiš – reče otac uspaničeno – spašće sa drveta. Drži se, eto nas!
U nekoliko sekundi otac, ja i Braco uhvatimo se za ruke i ja se spustim niz stijenu i uhvatim majku za ruku. Nadljudskom snagom, koja nam se sama podarila u tom trenu, izvučemo mamu iz ambisa na stazu.
Ispo mi je ceger sa uljem. Bila su dva litra.
Ma pusti ulje, mama. Kakvo ulje – povičem sav sretan što je živa.
Jesi li ranjena – zadihano je pitao Braco. On je sa početka staze, ne shvatajući šta se događa kad je čuo krike i viku, strčao ka nama i pri tom preskočio Osmana i njegovu majku.
Bježimo sad niz stazu što dalje od Osmana – povičem, a Osman i majka mu ostadoše iza nas. Ni sada, godinama nakon svega, ne znam da li je Osman uspio sići niz Grđenj sa majkom. U čamcu ga nisam vidio niti ga ikada sreo u Srebrenici. Možda su njih dvoje ipak na vrijeme sišli ili se ukrcali u drugi čamac jer su nas na vodi čekala dva čamca. Možda, ne znam.
Nismo se više za njima ni osvrnuli. Borili smo se sa stijenom za sopstveni život i jedino nam je bilo važno da se iz toga izvučemo nas četvero.
Sljedeći dio staze je bio manje strm i mjesta za stopala je bilo više. Još sat, sat i po trajala je agonija, borba sa vremenom. Znali smo da nas čamci neće čekati – osim ako su čamdžije bile toliko gladne para pa da rizikuju i ostanu duže. Ali, to bi značilo da čamci neće na vrijeme preći kanjon i stići do odredišta na lijevoj obali Drine u selu Klotijevac petnaestak kilometara nizvodno. Noć je bila jedina zaštita i moralo se krenuti što prije – jer sunce krajem avgusta još izlazi rano. Morali smo u Klotijevcu biti prije zore.
Bio sam jako žedan i nadao sam se da ću, kad dođemo do vode, barem utaliti žeđ. Znojeći se od napora i straha svi smo izgubili puno tečnosti. Potpuno smo dehidrirali.
Sustignem, tako, jednog čovjeka dok sam ispred njih troje, nosio jednu turu stvari naniže.
Kako ide to – pita on.
Samo da se napijem vode kad siđem – odgovorim, hvatajući dah naslonjen na stijenu.
Bolje nemoj – kaže on.
Što – pitam – jel prljavo.
Pa tu su nađeni oni.
Koji – pitam.
Oni iz Višegrada.
Sjetim se tad onog čovjeka što je u julu došao do Luke bježeći iz Višegrada preko spaljenih bošnjačkih sela na desnoj strani Drine. I sjetim se priča o izmasakriranim tijelima koje je Drina iz Višegrada donijela do Žepe i Luke. Žepljaci, a i Lučani, su ta tijela vadili iz vode i sahranjivali in na obali. Nisam znao da je dno Grđenja jedno od tih mjesta.
Misliš na one poklane – pitam ga.
Ja. Sve ti je to dole plutalo. Neki su izvađeni. Neki nisu. Nismo ih mogli dohvatiti – objasni on.
Nastavim silazak s mišlju da ću se vode napiti tek kad stignemo u Klotijevac, ako ikada i stignemo. A to je za nekih pet-šest sati. Umirao sam od žeđi.
Odakle si ti – pitam ga.
Ma, iz Žepe. Čuješ, znaš li ti plivati – pita me on. Ja ne znam. Vode se plašim gore nego vatre. Eto, u vatru bi skočio a u vodu ne smijem.
Njemu je, izgleda, bilo strašnije ono što ga čeka kad siđemo nego ovaj silazak niz stijene. Boraveći u tim planinskim selima, još kao dječak, saznao sam da većina tih ljudi, gorštaka, ne zna plivati. Mnogi nikada nisu imali priliku sići na rijeku a kamoli na more. Imali su strah od vode.
On siđe dalje niz stijenu a ja se vratih da uzmem još stvari od roditelja i brata. Kako smo se približavali dnu Grđenja staza je bila sve šira i posljednja dionica nije bila tako opasna. S tog mjesta sam ugledao čamce. Nekada, u miru, obradovao bih se takvom prizoru. Čamci nas čekaju da zaplovimo po rijeci. Drina je tu, zapravo, činila jezero koje se prostiralo uzvodno od brane u Perućcu, pokraj Bajne Bašte, nekih petnaestak kilometara niže .Stoga nije bilo brzaka ali jezero je usko koliko i kanjon. Tek na izlasku iz kanjona, kod Klotijevca, Drina formira pravo široko jezero.
Hajde, odmah se ukrcavajte. Idemo. Nema više čekanja – zvao nas je jedan od čamdžija.
Utovarimo stvari i jedva uspijemo stati nas četvero na samom kraju čamca koji nije bio duži od četiri metra. Čamac je, zapravo, kad smo mi stigli već bio pun. Otac plati čamdžiji, on gurnu pare u košulju i – na moje zaprepaštenje – povuče kabal od motora i motor se upali.
Kroz noć odjeknu motor .
Pa šta je ovo. Ja sam mislio da ćemo veslati. – kažem ocu. Pogledam gore – vidi se samo djelić neba između vrhova kanjona. Pomislim kako će nas sa lakoćom čuti četničke straže sa obje strane kanjona. Ukočio sam se od straha. Pogledam oko sebe, svi se zgledaju. Pogledam u čamdžiju, on mirno drži kormilo u upravlja. Ko da smo pošli na izlet.
Niko nije progovarao ni riječi. Nas, otprilike trideset, onako zgureni, šćućureni, pokušavali smo biti što manji kao da će nas to spasiti ako zapuca odozgo sa stijena.
Sačekam nekoliko minuta i dopužem do čamdžije.
Moraš li ti paliti taj motor – pitam ga.
Nije odgovarao. Pretvarao se da me nije čuo.
Čuješ bolan. Pa zar se ti ne bojiš da će nas čuti četnici?
Šta hoćeš bolan? Koji si ti – pita me on.
Hasan – kažem mu ime – Nemoj misliti da te ja učim kako treba, ali... ovo nije normalno. Pa čuje se kilometrima. Pobiće nas.
Sačekaj još malo. Kad prođemo ovu okuku, vidiš, ugasiću motor. Znam ja đe ih ima a đe nema nikoga. Moram motor paliti. Šta misliš kad bi stigli da samo veslamo – objasni on.
Vratim se na svoj kraj čamca. Šta da radimo – razmišljao sam. Valjda on zna. A možda je lud.
Kad smo prošli krivinu on stvarno isključi motor. Nasta tajac. Opet niko ne progovara. Svi su bili prestravljeni. Nismo se još bili oporavili od silaska niz Grđenj. Samo, ja sam se plašio četnika a, kako smo odmicali nizvodno, primijetio sam da neke u čamcu hvata panika od vode. Većina ljudi u čamcu su bili sa planine i svi su se plašili vode. Nevjerovatno.

Presiječe tišinu novi zvuk. Ostadoh ponovo zaprepašten. Čamdžija je počeo veslati ali metalni zglobovi na koje su bila pričvršćena vesla nisu bili podmazani. Ili su bili stari i istrošeni. Svaki zamah veslima ne samo da se čuo zbog udara u vodu već je bio propraćen škripanjem koje su parale noć. Majko moja – pa ovo nije normalno. U
čamcu i dalje niko ništa nije govorio. Ljudi zanijemili od straha.

Kakva je ovo voda. Pa ja sam sva mokra odozdo – povika jedna žena.

Uskomešaše se svi. Šta je ovo! Otkud voda u čamcu – povikaše skoro svi u glas. Čamdžija sa svog kraja čamca samo baci jednu plastičnu kofu među nas i nastavi veslati – eto, istresajte vodu.

Nisi nam reko da je čamac šupalj – uskomeša se onaj Žepljak što mi je na stijeni rekao da se plaši vode više nego vatre. Kako niko, valjda u toj zabuni, nije počeo izbacivati vodu napolje, napuni se desetak centimetara vode u čamcu i svi smo se skvasili do pojasa jer smo sjedili na dnu čamca.

Onaj Žepljak poče da plače. – Aj, ljudi, šta je ovo lijepi brate. Jel ovo tonemo. Aj…

Ustade Žepljak na noge, valjda da bi bio što dalje od vode. Kako je usto izgubio je ravnotežu, čamac se zaljulja i on se spotače i pade na stranicu čamca. Glava mu dodirnu vodu. Uspije se vratiti unutra i onda u klečećem položaju poče da traži nešto po džepovima.
Čamac se sada, kako su se ljudi počeli komešati, ljuljao još više. I drugi su pokušavali stati na noge ali bi brzo izgubili ravnotežu i pali. Među putnicima je bilo i nekoliko male djece koja počeše plakati.

Odjekuju plač i vika kanjonom u gluhoj noći. Pomislih da će se svake sekunde negdje gore na stijenama pojaviti četnici iako je kanjon bio toliko visok da sam mu vrhove jedva i vidio. Sa jedne stijene poletješe preplašene ptice. Cijelo jato. Zaklepetaše krilima. Neke preletješe preko čamca.

U tom momentu vidjeh kako Žepljak u ruci drži nešto crno i maše – Sad ću se raznijeti bombom! Hoću Alaha mi. Ubiću se sad. Ja u vodu živ neću – viče kroz noć mašući ručnom bombom.

Čamdžija je u tom metežu bio prestao da vesla i nijemo je sjedio ne znajući šta da radi.

Skočim i ja na noge držeći se za brata – Šta radiš čovječe. Šta radiš – viknem na Žepljaka. Ako hoćeš da se ubiješ – ubij se, ali nemoj nas ubijati. Smiri se. Nećemo potonuti. Sjedi dole – dok sam vikao na Žepljaka u mislima sam ga već vidio kako izvlači osigurač iz bombe i ja sam bio spreman da svakog trena skočim u vodu i zaronim kako bih se spasio od eksplozije i gelera.

Na moje čuđenje, Žepljak sjede na dno čamca. Ja se brzo latim one kofe i počnem izbacivati vodu. Evo, vidiš da neće potonuti – kažem mu.

Nakon nekoliko minuta odmijenio me drugi čovjek i tako smo se smjenjivali sljedećih nekoliko sati. Situacija se u čamcu bila primirila iako je tišinu noći i dalje narušavalo užasno škripanje i pljaskanje vesala o vodu.

Bio me već počeo hvatati san. Bio sam umoran i žedan ali tijelo je tražilo odmor. Ne znam jesam li zaista bio zaspao ili je to bio neki polusan. Probudi me zvuk koji nas je sve ponovo prestravio. Meni su od tog zvuka sišli trnci niz leđa. Opet sam se počeo tresti.

Bio je to drugi čamac koji se, iz suprotnog pravca, odjednom pojavio iz mraka nekih pedesetak metara ispred nas. Svi smo se ukočili. Već sam vidio kako nas sa tog čamca siječe rafal četničkog mitraljeza i opet se pripremih da skočim u vodu.

Čamdžija skoči sa svog sjedišta i zgrabi automatsku pušku – nisam ni znao da je ima. Ustade i nanišani na drugi čamac. Dok smo se tako još kretali nizvodno, po inerciji, čamdžija, tako u stojećem položaju sa puškom na gotovs, viknu – Ko je to! Svi smo u čamcu zanijemili od straha. Ne bi odgovora.

Ko je tamo – viknu on opet.

Ja sam se uhvatio za ivicu kako bih se što brže katapultirao u vodu. Nisam, u tim momentima, ni razmišljao šta će se dogoditi sa mamom, ocem i bratom ako ja iskočim a oni ostanu u čamcu.

Opet tišina.

Ja sam. Meho – odgovori neko sa drugog čamca.
Pa javi se bolan. Što se ne javiš odmah, zamal nisam puco – reče naš čamdžija.

Taj drugi čamac nam priđe i stade pored našeg. Naš čamdžija uhvati Mehu za ruku kako bi se čamci spojili. Bilo je očigledno da su kolege. Piče po Drini, tako, u po rata po dnu kanjona ko da su turistički vodiči – tako mi je to nekako izgledalo.

Šta ima dole. Jel prolazno – pita on tog Mehu.
Sve je u redu. Morate stići prije zore. Nemate još puno, jedno po sata. Tuku sa stijena, sa Tare. Evo, svaki dan. Al, more se proći. Ja jednu turu bacio dole pa odo nazad. Kad ćeš ti?

I popričaše tako dvojica čamdžija drinskog kanjona tu u mraku dok smo se mi putnici, nas tridesetak, oporavljali od još jednog stresa. Pozdraviše se i mi se otisnusmo nizvodno.

Nedugo nakon toga ukaza se pred nama zadivljujući prizor. Prvo što smo primijetili bilo je stotine svjetala u daljini preko jezera. Struja. Niko od nas nije vidio struju još od sredine maja. Tri i po mjeseca. Gore nebo zvjezdano, čisto, pred nama grad obasjan sijalicama, desno povrh vode, visoko, nekih dvjestotinjak metara iznad naših glava nadnijele se stijene planine Tare. Kanjon Drine je ostao iza nas, ona se pretvorila u jezero a Tara tu omeđila svojim visokim stijenjem Srbiju.

Eno, dole je Perućac. I Bajina Bašta. Dole je hidrocentrala. Tu se završava jezero – objašnjavao je otac iako sam i sam bio skontao gdje se nalazimo.

Lijevo se vidjelo selo. Klotijevac. Tu nikad prije nisam bio. Tu su naši. Tako su nam rekli, i tu smo se trebali iskrcati.

Jedva dočekah da dođemo do obale. Prvo smo tražili vode a onda smo, skrhani od puta i straha, zaspali tu na šljunku pored jezera. Bila je skoro zora.

Dogodilo se tako iznenada da nisam odmah shvatio šta se dešava. Kad sam otvorio oči vidio sam lice svoga oca ali nisam mogao čuti šta je govorio iako je vikao. Uši su mi zvonile od detonacija. Digao sam pogled i vidio snopove dima kako se dižu sa planine Tare – iz Srbije.

I dok sjedim tako na lijevoj obali Drine, u tom momentu, gledam desnu obalu, onu srbijansku, nemoćan da shvatim šta se dešava. Svega nekoliko stotina metara od šljunčane plaže na obali Drine, tu preko vode, nadnijela se stijena sa koje kulja smrt.

Čuh očev povik – Bježimo, bježimo! Granate su padale na sve strane. Svih kalibara. Tuče i pam i pat. Tuku iz Srbije. Sa te stijene. Mi im ko na dlanu. Vidjeh brata i majku kako nose one naše vreće sa stvarima u bijegu ka nekoj uzvisini. Nikad neću zaboraviti Klotijevac. Selo na lijevoj obali Drine. Uzmem najteže vreće sa našim stvarima i onda trčim jedno sto metara. Ispustim te vreće pa se onda istim putem vratim po druge. I sve tako. A granate ne prestaju. Tu, uz put, kao u nekom bunilu, trčeći sretnem čovjeka koji u kolicima vozi neko meso. Sklonismo se zajedno iza jedne kuće da se na momenat odmorimo dok je tutnjala jedna kanonada minobacačkih granata. Kuća tik uz Drinu.

Pitam ga – pa dobro čovjece šta to radiš? Kaže prodaje meso. Zaklao kravu. Bila ranjena granatom i sad prodaje meso komšijama po selu.

Pa zar ima neko da živi ovdje – pitah ga – svaki dan? Kaže – ima. I ode sa onim kolicima.

Nekako smo, otac, majka, brat i ja, uspjeli sa stvarima doći do uzvisine iznad sela. Kad smo prešli na drugu stranu pali smo od umora. Dopuzah do ivice tog brijega da vidim odakle smo to pobjegli. Ispod mene kulja ko u kotlu. Selo Klotijevac na lijevoj obali Drine, opština Srebrenica. A ispred mene Srbija. Kota na planini Tara pored Bajine Bašte, u Srbiji, Savezna Republika Jugoslavija. I to veče, malo kasnije, slušali smo vijesti na radiju. Uhvatismo srbijanski program. Milošević izjavljuje kako Srbija ni na koji način ne učestvuje u ratu. Baš.