Gabrijela Stojanoska

BANANA

Sarajevske Sveske br. 11/12

Da li možete da pretpostavite kako su praistorijske ženke jele bananu? Da li znate kako danas jedna žena jede bananu? Kako se jede banana na plantažama na Kipru, kako u Africi, kako u Bekingemskoj palati? Da li znate kako muškarac jede bananu? Kako čovjek koji pretura po kontejnerima jede bananu, kako to radi neki glumac u komediji, a kako Erik Bananamen? Kako bananu jede majmunčić Alis? što ćete prvo pomisliti ako prođete pored grupe mladića koji istovremeno jedu banane? Da li su to sportisti prije treninga?
Interesuje me kako vi lično jedete bananu (ako to uopšte radite, naravno). Eto, na primjer, kako ljuštite bananu? S kojeg kraja počinjete? što osjećate dok je ljuštite? što osjećate dok široko otvarate usta? što kad je ugrizete? što dok žvaćete? I što nakon što je progutate?
Da zamislimo da prisustvujete nekom prijemu. Na redu je voće, mnogo ruku, jedna za drugom, pruža se ka kristalnim posudama i pozlaćenim ovalima s piramidama od voća. Da li ćete posegnuti za pomorandžom, kivijem ili bananom? Zašto pomorandža? A zašto banana? Da li možda priželjkujete da uzmete bananu, a ipak uzimate pomorandžu? Ne, vi ste od onih koji uzimaju baš ono što žele. Dakle, bananu. I? Da li ostajete tu i ljuštite bananu na mjestu na kojem ste se zatekli ili se povlačite na neko drugo mjesto? Pada li vam na pamet da uzmete još jednu i da je ponudite vašem sagovorniku da ne biste bili sami dok jedete? Ili možda kažete: "A da podijelimo bananu, meni je mnogo jedna cijela?" Ne. Odbacujete tu opciju, to nije kulturno. Pa ko bi uzeo oljuštenu polovinu? Svako svoju ili bolje - i bez nje. Već ste je uzeli, počeli ljuštiti, ona se smanjuje ravnomjerno pod vašim ravnodnušnim ugrizima, kao da jedete kolače. I slušajući sagovornika, eto, čak i zaboravljate da uživate ponešeni njegovom pričom ... Ali, ipak, dobro će doći vašem želucu ... Ili vam je možda krivo što ste prinuđeni da slušate, pa ne možete da se skoncentrišete na njen ukus ... Ili pak glumite da uživate i u razgovoru i u banani, a, u stvari, žurite da se oslobodite tog predmeta u ruci zbog kojeg vam se čini da vas nekako drugačije gledaju gospodin i gospođa koji razgovaraju u uglu ... Ili vas možda svi zagledaju i podsmijevaju vam se ... Ili je, što je još tragičnije, i vaš sagovornik siguran u to da nemate pojma zbog čega klimate glavom dok žvaćete zatvorenih punih ustiju. Ili ste vi sve ovo samo umislili. Niko ne obraća pažnju na vas i na vašu bananu, a vama su se već oznojile ruke, i nekakva vas mučnina steže u stomaku ... O, ne! O, da! Vi imate problem s bananom! S bananom, sa slobodom, s rodom, s državom, sa sobom, s drugima, sa cijelim svijetom - kako hoćete. Banana kao problem individue, lica, pojedinca, subjekta.
Tako je to. Svako ima svoju bananu, pardonne! svoju priču o banani. A lijepo bi bilo da imamo samo banane, bez priča o njima. Jeli bismo, umjesto da brbljamo.
Mmm ... Sočna, boje žutog suncokreta, sa sitnim crnim tačkama. Dakle, moja priča. E, pa ne bih vam, sigurno, ovako mahala svojom bananom pred očima da jednog nedjeljnog popodneva, dok sam odmarala oči prepoznavajući drveće i figure u stijenju na planini preko puta, nisam bila primorana da napustim nataloženi vidik mog balkona i da se povučem oslijepljena u svoju skrivnicu, bunker, zatvor, tajnu odaju, rajsku odaju, carstvo, dječiju sobu, spavaću sobu, privremenu sobu, prinudnu sobu, jedinu moguću sobu ili, u stvari, nazovite je kako hoćete, ali shvatite: samo da bih pojela na miru jednu bananu. A podvlačim: to niko od mene nije tražio, ama baš niko osim mene same.
Pitanje je bilo: da žrtvujem zadovoljstvo uživanja u banani ili u spokojnom pogledu? A priželjkivala sam da mogu da konzumiram sporo, natenane, i jedno i drugo, da ih krckam s uživanjem i da ne razmišljam o ovoj dilemi, da ne tražim oči onamo gdje ih nema: u opustjelim ulicama, iza zamandaljenih prodavnica, iza mreže protiv komaraca zategnute na prozorima i balkonskim vratima, na punđama bakica koje su počele da brbljaju ispod balkona. Baš tako, nije bilo žive duše zainteresovane za mene, ali mogućnost da naiđe odnekud neki zalutan pogled, natjerala me da savijem rep i da pređem u svoje omiljeno, usamljeno gnijezdo- gnjezdašce. Tamo sam se odala procesu, ili poroku, njhat ever.
Isto tako, bila jednom jedna djevojčica (priča, dakle), zvala se Lena, sjedala je na krevetu podvijenih nogu ("zato što nije sjedala raširenih") i jela je bananu. Jela je temeljno, kao da je nikad prije nije vidjela. Oljuštila je do polovine. Odlijepila je duge trake s njene gornje površine, podigla ih je kao špagete visoko iznad glave i progutala. Zatim se zarila u kore i pokupila mekši, mesnatiji sadržaj s njihove unutrašnje strane. Sažvakala ga je, iako nije bio dovoljno sladak, pa su joj se skupila usta, ali je za kraj ostavila najukusniji dio - samu bananu. A vremena su bila takva da je čovjek teško mogao da joj zamjeri. Banana je bila događaj, doživljaj za Novu godinu, Trimirenje ili Mladence i, naravno, kad bi se neko razbolio. Ljudima je na kraju dolazilo da se razbole zbog banane, kao princeza zbog jabuke ... ili to bješe zbog princa s jabukom? ... kako god bilo. A postojao je u toj zemlji običaj da se, u odsustvu njenog veličanstva Banane, jede njena zamjena (supstitut), ili prva pratilja, opšte poznata kao "bananica" koja, osim što je imala slično ime, nije bila ni u kakvoj rodbinskoj vezi s pravom bananom. Eh, da, jedna od onih u higijenskoj kesici za pet dinara ili za tri dinara komad refus. Neke stvari se teško mijenjaju.
I tako se djevojčica spremila za bananu. Ali, ako je pojede odjednom, zadovoljstvo će brzo završiti i ona je riješila da uživa u svakom njenom gramu, dugo, dugo, dugo ... Ipak, ne zato što je vrijeme bilo sirotinjsko, nego zato što joj je tako banana bila slađa. široko je otvorila usta, stavila bananu u njih, ali nije zagrizla. Zahvatila ju je zubima i sa svih strana joj je odrala gornji površinski sloj. Izvadila je bananu iz usta. Istopila je sadržaj uhvaćen zubima i progutala ga. Ponovo je zahvatila bananu i ogoljela je još malo. Poslije nekoliko ubrzanih pokreta ustima (unutra-van) duž banane, koju je stezala desnom rukom, stigla je do njenog središnjeg dijela: vlažnog, mekog i nježnog na dodir. Izvadila je banani srce. Obradovala mu se. Polizala ga je, a zatim griznula. Uživala je dok je žvakala pihtijastu masu, sa žaljenjem ju je progutala, pa je produžila u istom maniru s ostatkom banane.
- Hajde ne glumi, Leno! Jedi fino! Ne jede se tako banana! Jedi kao što se jede!
- Ali meni je ovako lijepo! - bunila se djevojčica, braneći svoju nasladu i nije znala zašto je tata zapeo za to, umjesto da gleda u ukrštene riječi pred sobom. Ne mogavši da objasni razlog ove nove zabrane, odlučila je da je svrsta među prekore vezane za jelo. Tako je: "Ne jede se tako banana!" palo između "Ne jede se otvorenih ustiju!" i "Ne pjeva se dok se jede, udaćeš se za Ciganina!"
Od tada je devojčica jela bananu iza leđa svojem ocu ili tamo gde je niko ne bi vidio. Jela je banane i rasla. Pojedi bananu i porasti, pojedi-porasti i porasla je.
Desetak godina kasnije sjedila sam pregladnjela u studentskoj sobi i čekala momka da mi donese bananu. Ko mu je kriv kad gubi na jambu. Konačno ih je donio. Lijepe, žute, taman zrele i mirišljave. Uzela sam jednu i počela da je jedem na moj način. Zaboravila sam na njegovo prisustvo, zato što sam već grizla nokte, brijala noge i kopala nos pred njim, a i on je već bio zašao u drugu fazu naše ljubavi bez granica, najavljenu rafalnim prdežom, bez najave i izvinjenja, naravno. Opustili smo se jedno pred drugim, interesantno, još prije nego što smo spavali zajedno; a za ovaj događaj je važno da napomenem i da nismo dotad imali oralni seks. Možete tad da pretpostvite s kakvim je zaprepašćenjem moj momak viknuo:
- Što to radiš? Tako jedeš bananu? - presjekao me, dok sam, po svom običaju, odstranjivala gornje naslage banane, ljušteći je zubima i praveći po njoj one plitke brazde koje su počele da se pojavljuju pod vrhovima usana. Tad sam već bila velika i odmah sam se sjetila s koje strane vjetar duva. Osvijestila sam one, za mene odavno uigrane, mehaničke, naviknute pokrete koje sam uobičajeno potpuno zanemarivala fokusirana na preliv, slatkasto mmm ... ukusno tkivo i da, bilo mi je jasno zašto se uznemirio. Čak kao da se i uvrijedio. Pretpostavljate zašto? Okrenula sam se prema njemu. Da učinim to ili ne? Da se izglupiram malo? Biću smiješna. A da ipak probam? Kako će reagovati? Hajde, žrtvovaću jednu bananu. Umjesto odgovora pogledala sam ga u oči, a zatim sam još malo oljuštila bananu. Jezik je za malo izdao moj maskirani stid, pa sam požurila da ga, onako drhtavog, zalijepim za nježni vrh banane. Hajde, budi hrabra. Liznula sam je. NJegove oči su se malo otvorile. Aaa, tako, dakle. E, pa vidi sad kako ja jedem bananu. Nisam napravila ništa posebno, samo sam nastavila redovni postupak svlačenja banane do gole kože, do golog srca tačnije. Uraaa, usnama do unutrašnjeg mekog dijela! A on? Čekaj da vidim. Prilegao je na krevet, malo je raširio noge i udobno namjestio svoj središnji naduvani dio. Dakle, sviđa ti se! E pa dobro, potrudiću se još malo. Kako ono ide? Hajde, pogledaj ga poluzatvorenih očiju, ma hajde, ne stidi se, dobro, a sad nekoliko malih bezobrazluka i nježnosti van uobičajenog programa. što, na primjer? E pa, na primjer, poljubi bananu sa svih strana, tako, malo ljubavi, a sad je poliži po cijeloj površini i progutaj je koliko možeš dublje. Jao, snimila sam čitav film. Kako je slabašna i kašasta postala. I došao je trenutak kad uobičajeno počinjem da je jedem odronjavajući, topeći i gutajući komade, zato što poslije nekolikominutnog tretiranja banana može da se slomi i sama od sebe, da padne. Onda sam, ko zna zašto, pokazala sve zube i odsječno škljocnula njima presjekavši komad koji mi se odmah skotrljao u usta. (Frojdovci, izvolite: zavist, ljubomora, želja za osvetom, kastracija, jednakost, edipov kompleks itd. - redom). Bolniju grimasu nisam vidjela. Rukom se uhvatio za naduvani dio farmerica. Da sam znala koliko će mu bolan biti taj doživljaj, nikad to ne bih uradila.
- Što ti bi?
- Izvini - i nisam imala više hrabrosti da gledam u njega. Okrenula sam mu leđa i prvi put sam jela bananu s osjećanjem krivice, moje krivice. Gutala sam je bez uživanja. Od tada na ovamo ne rizikujem. Više volim da ne pravim odstupanja i da se držim starog pravila: jedi bananu kako hoćeš, ali samo kad si sama.
Ali da ostavimo na stranu moje nastrano jedenje banane. što to znači: "normalno" jesti bananu? što je s "normalnim" ljudima i ko su ti normalni?
Na primjer, da li je normalno to što se jedan zdrav i prav muškarac, u pravom smislu riječi, osjeća manje nelagodno, neprijatno, nekako ženski ili barem ženstveno, kad drži u ruci bananu i pokušava da je pojede na muški način. "Umri muški!" ali nije tako lako.
Milioni ljudi se kidaju, cijepaju, razlistavaju postavljeni pred banana-identifikator. On se ne oboji u crveno ili plavo kao lakmusov papir, već stalno svijetli žutom bojom i upozorava: pažnja, nešto se dešava! U nama se miješaju boje. Duga se ogleda u nama od pamtivijeka, iako smo mi oslijepljeni, pa ne činimo to isto njoj. A izblijedićemo zajedno. Da, i nećemo shvatiti da nema potrebe prolaziti ispod nje.

* * *

Za kraj samo još jedna porcija banana-split sjećanja. Plaža. Ima ljudi koliko i kamenčića, različitih, vrelijih i od kamenčića samih. Iako je sunce u silaznoj putanji i upravo dovršava film predviđen za danas. Još malo i pašće u tamnu komoru blijedoplave, jedva vidljive planine. Lijepa završna fotografija. Ljudi na zalasku sunca. Nas troje na zalasku sunca. Ja u sukasan položaju između moja dva druga. Alek i ja jedemo banane. Alek sjedi ispravljen, raširenih nogu, a Dejan leži postrance, na kuku, s glavom oslonjenom na ruku, okrenut prema suncu. Mora da izgleda lijepo sa te visine. Svi ti raznobojni peškiri, sunđeraste, slamene i plastične ležaljke načičkane jedna do druge ... platno od zakrpa razapeto na dva kraja plaže, između tobogana i bandži skakaonice ... zastava u hiljadu nijansi i dezena. Sve je sliveno, izmiješano, skoro bez granica. Evo lopte onog hiperaktivnog djeteta iz drugog reda ležaljki iza nas, smirila se kraj naše mineralne vode ... a moje papuče završile su pored nogu stare gospođe koja čuči ispred mene. Dlakavi prsti nogu i lak za nokte boje vina, što da ne? što drugo? Časopis koji je Alek jutros kupio razmnožio se na tri podčasopisa, ponešto za svaki par, od šestoro susjeda u njegovoj bliskoj okolini ... A, eno i Dejanovog dušeka, suši se podalje od njega, s dva prazna vlažna peškira, dva para patika i jednim velikim rancem. Ipak, nešto mi ne štima. Privid je. Sve samo lijepo izgleda. Granice iščezavaju samo kad je rastojanje veliko. Dovoljno veliko da bude prihvatljivo. Emocionalno rastojanje. Dobro, što hoće banana? Jedem je na proračunato nevin, nezainteresovan, obezličen način, a ona me opet prisiljava da mislim, da se ne složim s ovim savršenim zalaskom sunca. Ovog puta me ugurala u tuđu kožu.
Lena je pametna. Lena zna. Zašto sam morao da se izvlačim: "Ne, hvala, nekako mi se sad ne jede banana. Ostavi je, možda kasnije." Gluposti, Lena me razumije. Evo i sad me čita. Umjesto da jede bananu, pred sobom srećem njene misli koje se dodiruju s mojima, zakačene za ružičastu tangu na Alekovoj zadnjici. Sjedi ispravljen i nema problema. Moj hrabri drug, koji je u potrazi za svojom seksualnom i sveukupnom emocionalnom slobodom izdepilirao zadnjicu prije šest dana, i sad sjedi na njoj, sjajnoj i glatkoj, skoro kao kod Lene ... Ne, ne slušaj! Opet ga ona četvorica pored svlačionice psuju, sve kreativnije ... Da li samo da bi čule djevojke koje leže ispred njih i koje se čas mažu uljem, čas kikoću ... Ne skupljaju se tako poeni ... Dakle, Alek, stvarno si car, odšetaćeš tako manekenski, klateći u jednoj ruci kesu s korama, u drugoj držeći bananu koju ćeš uskoro da dokrajčiš, i tako sve do korpe za smeće, baš do ispred svlačionice? Dakle, nemam riječi. Kako bleje u tebe, zgroženi! Dobro je, sjetili su se da spuste te ružne face ... Vrhunska provokacija, a? Dolazi vam da ga bacite tu na kamenčiće i da ga bijete dok i posljednji santimetar koji ima ne izgubi tu bijelu nježnost njegovog tijela? Budale jedne! što vas iritira? NJegovi feminizirani, ženstveni pokreti? Tanga? Roza boja? Kako tragikomično! Mislite, priroda se poigrala s njim, a, u stvari, on se igra s njom. Usput i s vama, sa mnom. Uglavnom sa sobom. Mili moj Alek. Boli te kurac što oni misle da si gej, kad ti znaš da voliš žene. Lena zna da voliš žene. A znam i ja. Tebi je tvoje tijelo problem, pa praviš paradu s njim. Uzdižeš ga i gaziš pred svima i pred sobom. Ističeš ga i oslobađaš ga se. I pritom se smiješ. Ti si Bog, Alek, iako je malo trebalo da dođem u situaciju da te spašavam od batina, ti si Bog. A ja? Ležim ovdje, naizgled običan. Muški, tako prosječno muški. Na mom tijelu ni traga od bilo kakvog znaka, nijedan me potez ne otkriva, nijedan sumnjiv drhtaj. U mišićima, u dubokom glasu, nema pobune. Volim ovo tijelo koje me dobro služi. Dobro mi stoji i pristaje. Zagledaju ga i muškarci, i žene. Oni koji ne znaju ne primjećuju, oni koji znaju ne smeta im. Dođavola, zašto se onda ne usuđujem da ovdje pojedem bananu? A toliko sam gladan. Pući ću. Uf. Kome maše Lena?
- Čiko, ovamo molim vas. Tri kesice kokica. Hvala. Koliko koštaju?

- Častiš kokice? Srce si. Aaa... gdje si ostavio moju bananu? Daj da ipak prvo nju pojedem.

Prevod sa makedonskog Nenad Vujadinović