Ivan Štraus

ARHITEKTURA I BARBARI

Sarajevske Sveske br. 21/22

Najprije 24 sata, sad već 48 sati kako boravimo u podrumu.
Bombe i mine nas neprekidno zasipaju, zvuk eksplozija je neizdrživ, strahujemo, šutimo ili šapćemo... Strašni su to sati. Najsporiji u životu.
Na ono što nosimo danju, po podrumu, dodajemo noću nove džempere, smještamo se za "spavanje", svako u sebi strahuje za sebe, svoje bliže, za svoj stan, našu zgradu. Drhtimo i od zime i od straha, a vani sve trešti od granatiranja, bez izgleda da prestane. Tu ne pomažu nikakve rezolucije Ujedinjenih naroda, nikakve sankcije prema Srbiji ili odluke Evropske zajednice. Ovdje nema pomoći! Sarajevo je grad koji je svojim otporom i prkosom pobrkao somnambulske vizije voždova, vojvoda i đenerala "golorukog" naroda; koji je poremetio njihove "svete" planove o velikoj državi; koji dovodi do bjesa barbare jer nisu shvatili ovaj grad i duh gradana u njemu; grad kojeg mogu porušiti i popaliti, ali ne i "osloboditi" kao jadni Vukovar.
Oko 3 sata iza ponoći nastupila je tišina, tobđije su se ili umorile ili istrošile sljedovanje granata, tišina koja je izgledala nestvarna. Poneko je bojažljivo napuštao na tren podrum, a moj izlazak na balkon bio je šok. Noćas su barbari zapalili jedan od dva staklena tornja Poslovnog centra UNIS na Marijindvoru. Oba su već bila dobra slupana, ali sad jedan od blizanaca gori. Gledao sam ga sa neizmjernom tugom onako bespomoćnog, u plamenu koji izbija kroz prozore, dok su mi kroz misli prolazili dani njegove izgradnje i moj ponos na njih.
Ostatak noći proveo sam u podrumu, budan i nemiran, ispružen na leđima na improviziranom ležaju, posmatrajući igru crnih komada paučine i njihove sjenke na ispucanom prljavobijelom stropu, brojeći letve oko sebe i razmake izmedu njih. Slagao se njihov broj kap i svih prethodnih noći u podrumu. Ipak, sliku tornja koji gori kao baklja nisam mogao potisnuti!

Nedelja, 7 juni 1992. Izvod is istoimenog dnevnika