Dubravka Ugrešić

AMERICAN NAILS

Sarajevske Sveske br. 02

Byt' mozno del'nym celovekom
I dumat' o krase nogtej:
K cemu besplodno sporit' s vekom
Obycaj despot mez ljudej.

A.S. Puškin, "Evgenij Onegin"

Da, istina je, ništa više nije kao što je bilo. Ne mogu sa sigurnošcu reci kada su se tocno pojavili Vijetnamci. Da li nakon 11. septembra ili neposredno prije. Znam samo da ih prije dvije godine nije bilo. Ali kada sam ovoga proljeca posjetila New York, ili toCnije Drugu i Sedamdesetišestu, gdje uvijek odsjedam, odmah sam zamijetila da se pejzaž promijenio. Druga ulica šarenila se od NAILS natpisa, i ne samo Druga ulica. New York kao da je na trenutak ispao iz romana Iljfa i Petrova Dvanaest stolica, koji zapocinje opaskom da je u provincijskom gradu N. bilo tako mnogo frizerskih radnji i pogrebnih zavoda da se posjetiocu cinilo da se stanovnici grada radaju samo zato da bi se obrijali, ošišali,osvježili glavu losionom i odmah umrli. NjujorCani su odnedavno ludi za tim da njeguju vlastite nokte. I one na rukama i one na nogama. NjujorCani odnedavno masovno do their nails. A nokte im ureduju - Vijetnamci.

Kako spadam medu one koji misle da se informacija o lokalnim, ali i globalnim politickim vodostajima najbrže može dobiti u frizerskim salonima, taksijima i sliCnim mjestima, najprije sam skocila do obližnjeg frizera. Kada sam vec sjela u stolicu, shvatila sam da su svi zaposleni u salonu Rusi. Cijela Druga ulica - a i jedna ulica može biti posve zakonit pogled na svijet, zašto da ne - "peperizirana" je ruskim salonima za šišanje. Grad N. preselio se u New York, barem što se frizerskih salona tice. A institucija brijacnice i frizerskog salona - ciju posrednu ulogu u politickoj historiji onoga dijela svijeta koji se redovito šiša i brije dosada nitko nije istakao - definitivno je degradirala. Tamo, cini se, malo tko više razgovara o politici. A što se ruskog jezika tice, on je vec odavno iskliznuo iz svojih njujorških geta i preselio se iz Brighton Beacha na Petu Aveniju. U to sam se imala prilike uvjeriti za jedne jutarnje šetnje, kada su iz raskošnih zgrada koje gledaju na Central Park izlazili uniformirani doormani koji su govorili ruski i zaustavljale se duge, sjajne limuzine, ciji su vozaci takoder govorili ruski.

Da, ništa više nije kao što je bilo. U taksiju me namrgodeni vozac krupnih brkova i teških obrva upitao kamo cemo s takvim tonom kao da me pita kamo opcenito ide ovaj svijet, a ne ja osobno. Plocica s njegovim imenom odašiljala je nedvosmislenu poruku. Ahmed Muhamedanov.
- Odakle ste? - pitao je.
- Iz bivše Jugoslavije - rekla sam.
- Jeste li vidjeli što nam rade, majku im.
Ubrzo sam saznala tko to kome što radi i na koga se odnosi to majku im. Pohvalio je Miloševia. Ocrnio je Haški tribunal koji pojma nema što se to zapravo dogada u ovome svijetu. Miloševic je veliki covjek, prvi je zapoceo borbu protiv islamskog fundamentalizma. Jer oni, Muslimani, majku im, dovode u pitanje našu kršcansku civilizaciju.
- Pa vi ste sami Musliman, niste li? - rekla sam zapiljivši pogled u plocicu s vozacevim imenom.
- Ja?! Ne daj bože!
- Pa što ste?
- Židov.
- Odakle?
- Iz Uzbekistana.
Iako sam pasionirani korisnik taksija, nešto slicno za vrijeme svog boravka u New Yorku nisam imala prilike cuti. Tako je Ahmed Muhamedanov ostao usamljenim primjerom podrške Miloševicu, tom "anticipatoru" borbe protiv islamskog terorizma. Istina, ameriCke Srbe nisam pretjerano sretala. Osim ljubaznih prodavacica u mojoj omiljenoj robnoj kuci Saks Fifth Avenue, koje su najcešce Ruskinje i, gle, Beogradanke.

Zato sam stalno nalijetala na Bosance, koji su u meduvremenu postali Amerikancima. Srela sam mladu Bosanku koja radi na Wall Streetu kao broker. Not a big deal, rekla mi je. Ima tamo još naših. Srela sam Edina, mladog slikara, koji je postao unutrašnji dekorater. Uzimam samo Park Avenue stanove, rekao mi je. Srela sam Begu, u Manchesteru, New Hampshire, izbjeglicu koji je prije dolaska u Ameriku proveo neko vrijeme u srpskom logoru za Muslimane. Nisam ni znao da sam sletio u Ameriku. Ja sam mislio da je to onaj Manchester u Engleskoj, rekao mi je. Bego je za sedam godina, koliko je u izbjeglištvu, našao posao, kupio kucu, udao kcerku, školovao sina i uredio vrt. Sada u vrtu ima jezerce sa zlatnim ribicama i gazibo u orijentalnom stilu. Na proslavi svoga rodendana, na kojem sam se i ja zadesila, Bego je u vrtu obasjanom mjesecinom nadahnuto plesao sirtaki. Njegovi americki susjedi misle da je Grk. Jer podsjeca na Anthony Queena. I zbog tog sirtakija s kojim Bego trijumfalno završava sve svoje kucne proslave. što se Bosne tice, nje se više i ne sjeCa. Tu, u Americi, su svi "njegovi", porodica, rodbina, prijatelji.

Da, Cini se da ništa više nije kao što je bilo. Medutim, kakve veze imaju Rusi, Uzbekistanci, Bosanci i grcki sirtaki s Vijetnamcima?!
Nikakve. Ili isto toliko koliko i Njujorcani sa cekanjem u redovima. Redovi koje sam ovoga proljeca imala prilike vidjeti u New Yorku podsjecali su me svojom dužinom cekanja na one koje sam zadnji puta vidjela prije nekih dvadesetak i više godina u Moskvi pred trgovinom "Jadran", na primjer, u kojoj su se prodavali jugoslavenski proizvodi, od teških sofa do lakih cipela. Vidjela sam red ispred novootvorene Neuen Galerie na Upper East Sideu. Njujorcani su cekali u redu da bi okusili znamenitu Sacher tortu, prelistali americka izdanja Freuda, Brocha, Musila i pogledali slike Egona Schielea i Oskara Kokoschke. Nesavladivo dugacke redove vidjela sam pred MOMA za izložbu Gerharda Richtera. Istocni Nijemci znali su dreždati u dugim redovima da bi kupili prašak za veš. Njujorcani danas, baš kao da otplacuju kakav dug, strpljivo drežde u još dužim da bi vidjeli slike bivšeg Istocnoga Nijemca.

Iako ništa više nije kao što je bilo, New York je jednako grad po mjeri covjeka i, hvala bogu, jednako "opscen". Spadam u one koji vole New York tzv. bezuvjetnom ljubavlju: od homelessa koji umotani u prljave rite spavaju u kartonskim kutijama, do Zoranovih prozirnih bluzica po cijeni od nekoliko tisuca dolara, koje nježno pokrivaju ramenca povlaštenih. Usput receno, modni kreator Zoran je zemljak who really made it. Zoran je taj koji je upisao "naše" ime na mondenu mapu "opscenosti".
Inace, termin "opscen" upotrijebila je poznata britanska feministkinja, koja se prije nekih godinu dana u svom napisu zgranula nad "opscenošcu" New Yorka i ganula nad skromnošcu i socijalnom osjetljivošcu Toronta. Za razliku od poznate britanske feministkinje, iako, istinabog, mene nitko ništa ne pita, ja obožavam opscenost. Ta vrsta opscenosti me uzbuduje i nimalo ne vrijeda dostojanstvo mojih vlastitih niskih kupovnih mogucnosti. Njujorški prizori nikada se u mojoj glavi nisu primitivno doveli u vezu, kao, gle, dok jedni kopaju po kantama za smece, drugi pijuckaju caj od 100$ po cajnoj vrecici. Opscenost je, izmedu ostaloga, educational. Svatko mora imati pravo da se upozna sa vlastitim mjestom unutar globalne socijalne hijerarhije. Sicušna torbica od kože po cijeni od nekoliko tisuca dolara koja se koci u izlogu trgovine na Madison Avenue upravo je to, konfrontacija s postojanjem drugih socijalnih svjetova. A od njujorške "opscenosti" daleko me više zabrinjava hipokrizija, lažna skromnost i retoricka dimna zavjesa o pravu svih ljudi na ovome svijetu na jednakost.

Pa ipak, kakve veze ima opscenost s noktima i Vijetnamcima?! Ima. U fantazijama siromašnih samo bogati placaju da im netko drugi ureduje nokte. U fantazijama siromašnih samo bogati imaju vremena, a vrijeme je, zna se, luksuz. I tako smo konacno došli do nokta, najmanje ljudske vrijednosne jedinice. Taj mu nije ni do malog nokta, kažu na mome materinjem jeziku usporedujuci jednu osobu s drugom. Nokti i kosa su u drevnim vjerovanjima mnogih naroda najmisticniji (jedino nokti i kosa još uvijek rastu neko vrijeme nakon smrti) i najtabuiziraniji dijelovi ljudskog tijela. Posjedovati malo dlaka s necije glave, nekoliko odrezanih nokata i malo voska dovoljno je da nekoga imamo u apsolutnoj vlasti. Uostalom, ne moramo ici u tribalne rituale (koji su, cini se, znali za DNA), neki od nas još uvijek se sjecaju provincijskih momaka u šezdesetima i mode uzgajanja onog dugog nokta na malom ruCnom prstu, tog eksponiranog supstituta za neeksponirani penis.

Ako je New York centar svijeta, a ja kao istocnoevropska provincijalka ne sumnjam da jest, onda se iz vizure centra može reCi da nokti doživljavaju svoj apsolutni modni boom. Na njujorškoj noktomaniji ubiru sitan profit i studenti umjetnickih akademija. "Iako nisam religiozna, specijalizirala sam se za Madone", izjavila je za njujorške novine studentica slikarstva koja zaraduje svoj džeparac slikajuci male unikatne Madone na noktima svojih klijenata.
Inicijaciju u novi trend iskusila sam u pedikerskoj radnji na Drugoj ulici. Gazda, Vijetnamac, docekao me s ljubaznim osmijehom, a njegove suradnice smjestile su me u udobnu kožnu fotelju. Jedna je ponudila da izmasira moj umorni potiljak, druga se pozabavila noktima na mojim nogama i rukama. Abra, abra, pitala me treca. Abra, abra, bila je uporna Vijetnamka, a onda pantomimom objasnila što hoce. Abra je znacilo eyebrows. Za dodadnih deset dolara mogla sam depilirati obrve. Nisam pristala. Intonacija njezine ponude zvucala mi je nekako pornografski. Bio je kraj radnog vremena, bila sam jedina preostala mušterija. Zabavljala sam se promatrajuci kako gazda Vijetnamac poducava mladu Meksikanku punackih prstiju kako se manikiraju nokti. Vijetnamac je bio nježan i strpljiv, najprije je on lakirao nokte na njezinoj ruci demonstrirajuci kako se pravilno poteže cetkica po površini nokta. Onda je ispružio ruku tražeci od nje da pokaže što je naucila. Bio je to savršen prizor. Osvijetljeni svjetlom s ulice, ucitelj i ucenica koji jedno drugome lakiraju nokte bili su prizor dostojan Vermeera.
Bio je to prizor kontakta izmedu dvoje predstavnika udaljenih svjetova, izmedu Vijetnamca i Meksikanke, na Drugoj ulici u New Yorku. Dvoje ljudi pružali su jedno prema drugome vrhove svojih prstiju doticuci se kao dva vanzemaljca. Mislila sam o tome kako ljudi buše tanjušne prolaze po cijeloj zemaljskoj kugli poput lijana, uporno i nezaustavljivo. Mislila sam o tome kako ljudi migriraju, presipaju se iz jednog mjesta u drugo kao pijesak, kako se naglo pojavljuju na nekom mjestu poput tajanstvenih glasnika, maskirani u promicatelje sitnih i naoko besmislenih vještina kakva je pedikiranje. Ja, holandska Balkanka, jedna Meksikanka, nekoliko Vijetnamki i Vijetnamac, svi smo se mi na kraju njujorškog dana našli na tajanstvenom projektu ciji smisao nismo razumjeli. Palo mi je na pamet i to da se svijet dovodi u red nekako sam od sebe i kako postoji paralelan život koji naizgled nema nikakve veze s ideologijama i ideološkim sistemima. Pedikerska radnja ucinila mi se u tom trenutku daleko važnijom od Pentagona. Pedikerska radnja bila je u tom trenutku simbolicnim mjestom, nekom vrstom jeftinoga hrama za jeftinu utjehu, hrama otvorenog za Njujorcane, za ljude iz susjedstva, za turiste, kakva sam ja bila, za novopecene emigrante. Pedikerska radnja bila je mjestom simbolicnoga globalnog pomirenja. Jer, palo mi je na pamet da americki gradani ostavljaju u novoizniklim pedikerskim radnjama desetine i desetine kilograma svojih nokata i pokoji kilogram dlacica s obrva. Palo mi je na pamet da ih ostavljaju Vijetnamcima! Prema drevnim vjerovanjima Vijetnamci ih, samo ako to požele, mogu trajno imati u vlasti. Jer Maori, australijski Wirajuri, zapadnoafricki Mani i Jumbe, Tahicani, stanovnici Solomonskih otoka, stare Inke, Patagonijanci, južnoafricki Makololo i mnogi drugi narodi, svi oni dobro paze kamo ce sakriti svoje nokte i dlake da ne bi dopale u ruke neprijateljima. Drugim rijecima, Amerikanci dobrovoljno stavljaju svoju glavu na panj. A Vijetnamci, pak, umjesto da se bave poslom ispravljanja "historijske nepravde", ljubazno masiraju umorne potiljke, dlanove i tabane onih koji su im prije nekih cetrdesetak godina donijeli mnogo nesrece, i koji su pritom i sami sebe unesrecili.
Možda su, dakle, Vijetnamci maskirani u pedikere zapravo donosioci neke važne poruke? Možda nas Vijetnamci pozivaju da pokažemo malo razumijevanja za onaj drugi par u historijskom lancu trauma izmedu kolonizatora i koloniziranih, eksploatatora i eksploatiranih, mocnika i njihovih žrtava? Možda Vijetnamci porucuju da je sva mudrost u tome da se u ovom casu "mocniku" izmasira potiljak i da mu se podrežu nokti? I takvo simbolicno citanje globalne mape svijeta moguce je. Jer ako se cio svijet prije godinu dana sjatio oko toga da cita simboliku teroristickog udara na Ameriku, legalizirajuci tako simbolickom interpretacijom i kriminalitet cina i americki odgovor na taj cin, onda i ja imam pravo da ucitavam globalnu simboliku iz posve suprotnog ugla, iz onog pomiriteljskog, "hedonistickog", iz pedikerskog salona.
U stvarnom životu Vijetnamci zapravo poucavaju necemu sto su Njujorcani više nego ikada spremni savladati, lekciju o vremenu, onom obicnom svakodnevnom vremenu posvecenom noktima, cekanju u redu za izložbu, šetnji.

Usput receno, nedavno sam se obrela u amsterdamskom kupovnom centru na Ostordppleinu. I prvo što sam uocila bila je nova radnja s natpisom AMERICAN NAILS! Zavirila sam. Vijetnamka me docekala sa zavodljivo nasrtljivim mantranjem. Enkbra, enkbra... Znala sam tocno što mi govori. Nee wenkbrauwen, aleen nagelen, promucala sam na jednako lošem holandskom. Onima koji imaju za to volje, ostavljam da protumace tu neobicnu globalnu migraciju. što se mene tice, iduci tjedan namjeravam isprobati usluge vijetnamskih AMERICAN NAILS u Amsterdamu. A što se samih nokata tice:

Cut them on Monday, you cut them for health,
Cut them on Tuesday, you cut them for wealth,
Cut them on Wednesday, you cut them for news,
Cut them on Thursday, a new pair of shoes,
Cut them on Friday, you cut them for sorrow,
Cut them on Saturday, you see your true love tomorrow,
Cut them on Sunday, your safety seek,
The devil will have you the rest of the week.

September 2002