Mitja Čander

Aktualizmi o čeličnim zakonima romana, a onda još i drama

Sarajevske Sveske br. 13

Prisjetimo se: prije nekih petnaest ili čak dvadeset godina literarna je scena uznemireno brujala pri ponovnom otkriću jedne, zapravo već dugom bradom ukrašene hipoteze. Roman je mrtav! Pisanje romana je vremenu neprimjeren, prevaziđen posao. A ukoliko ipak, onda samo kao minijatura. Mnogi su se prosto takmičili u modificiranju argumenata. Uspjeha željni nadobudni pisac, intelektom raskošno obdareni kritičar, salonski diskutant koji oduševljava dame, uvijek aktuelni publicist i na kraju i suzdržani akademik; svaki iz zbora želio je dodati svoju cjepanicu na vatru ekskluzivnog trijumfa. Stvaranje romana danas je tobože još samo groteskni refleks prenapuhanog ega, odnosno nekakvog totalitarnog subjekta. Raspršeni subjekt novog doba tim se jednostavno ne može legitimno baviti. Ipak je malo nade još ostalo: najviše u naslađujućem razglabljanju i intelektualiziranju, a nešto i u kratkoj prozi. Stara teza o kraju romana dobila je novo, za neke revolucionarno obilježje: prvi put je bila temeljem čovjekove samodopadljivosti proglašena kreativna impotencija. Omekšalost, neambicioznost, pasivnost, letargičnost – sve pod krinkom formalnog pluralizma i tolerancije. Razumije se, kako nekad tako i sada, onaj ko duboko razumije Marsovca, drogiranom će se susjedu na stepeništu gledajući u tle oprezno ukloniti.

Danas – više od deceniju kasnije – možemo bez posebnog zgražavanja ustanoviti kako je otkriće ekskluzivne impotencije bio isključivo animirajući međuzov izrazito kratkog roka trajanja. Zasićeni teškim oblacima teoretiziranja bez krvi i mesa, novi i stariji autori, iako ni ranije nikada posve malodušni, ponovno su se sve predanije prihvatili pisanja romana. Apologeti impotencije u početku su ih pokušali svariti kao svojevrsne dragocjene kuriozitete, pozdravljajući povodom njih, na primjer, dolazak kriminalističkog romana na sunčanu stranu Alpa i savjesno bilježeći uopće sve slične zanimljivosti koje su izbjegavale srž životne problematike. Ali ta mudrovanja već su požnjela manje općeg oduševljenja nego nekada. Stvaralaštvo kao jedan od osnovnih čovjekovih poriva još jednom je pokazalo zube, a roman kao vrhunska literarna vrsta svoju protejsku neuništivost. U zraku je lebdjela jednostavna istina da čovjek, unatoč drugačijim vremenima, još uvijek ljubi, pati, suosjeća i prezire. Da ljudska zajednica još uvijek obožava i ugnjetava, dozvoljava i zabranjuje. Da sav taj arsenal osjećanja, stanja i odnosa nije ništa manje silovit nego u prošlosti. I da je, uz izvrsne kratke priče, upravo roman prikladna arena za oblikovanje cjelovitijih suočenja raznovrsnih ljudskih i društvenih silnica.

Roman danas predstavlja središte stvaralačkih ambicija mnogih prozaista i na prelomu milenija, nasuprot stanju od prije deceniju ili dvije, eminentan je izazov i mlađim piscima. Tako se mnogo talentiranih pera želi okušati na ovom teškom, ali fascinantnom poligonu. Dokle će ih donijeti kreativna iskra, neproračunjljiva imaginacija, disciplina forme? Možemo s radošću posmatrati ovaj rulet bez mogućnosti da predvidimo gdje će se kuglica zaustaviti. U tako vitalnu atmosferu je poput gromade iz svemira udario roman Draga Jančara Katarina, paun i jezuit (Slovenska matica, 2000), ostvarenje klasika kao živ izazov svim prozaistima koji posežu za romansknom formom. Nije, razumije se, riječ o tome da bi odlični pisac izrekao neku univerzalnu istinu o čovjeku i svijetu. Riječ je o načinu kako je svoju priču uopće ispričao. O višeslojnom obliku u koji je izlio svoje svjedočenje. I tek time mu dao specifičnu težinu, suvereno ga izloživši suočavanju s drugim ljudskim iskustvima.

Vehementnost
Izlaskom Jančarevog romana mnogi su bili izenađeni golom fizičkom činjenicom: knjiga obuhvaća gotovo 500 strana! U vrijeme kada se donja granica romana – često i radi zvučne oznake – spušta na obim koji je nekada bio karakterističan za novelu, to je na prvi pogled nadasve smion potez. Dakako, Katarina, paun i jezuit ne spada među one razvučene bujice riječi koje oduzimaju svaki apetit za duže čitanje. Nasuprot, Jančar nas – poput mnogih vrhunskih autora – odvodi na uzbudljivu prekooceansku plovidbu punu neočekivanih zaokreta i refleksivnih zastoja, ne gubeći pri tome osnovni pravac plovidbe naizgled beskonačnim i stoga bezobličnim mentalnim oceanom. Za roman kao monumentalnu fresku nužno je prije svega održati pripovjednu vehemenciju, vladati dovoljno širokom maticom na jednoj i naplavljenim sitnežom na drugoj strani. Drugačije rečeno, pripovjedna vehemencija znači tačan pregled cjeline, a da pisac pri tome ne zaboravi na izabrane detalje koji tu cjelinu zapravo sami i uspostavljaju.

Nekoliko godina nakon izlaska iz štampe možemo konstatirati kako su epske freske, suprotno svim očekivanjima, postale čak pravi trend i u svjetskoj prozi. Jančarev se pokušaj tako svrstava uz bok nekim izrazitim traženjima. Opširne i slojevite romane stvorili su, recimo, Peter Esterhazy (Harmonia caelestis), Jonathan Franzen (Popravke), Zadie Smith (Bijeli zubi), Orhan Pamuk (Snijeg) ili Michel Houllebecq (Otok). Kao da rasuti svijet ponovno – makar i u literaturi – traži Veliku priču, totalitet. A pošto taj totalitet može biti samo romaneskni privid, pred nama su čudesno krhki utopijski predjeli kojih nema i koji istovremeno jesu.

O letećim mačkama
Katarina, paun i jezuit dešava se sredinom 18. stoljeća, u vrijeme baroka – što je u početku i bio radni naslov romana. U vrijeme prožeto izrazitim vjerskim i društvenim nemirima. U okrilje romana uvučeni su veliki rat koji se rasplamsao i pustošio nama bliskom Evropom i tradicionalno slovensko hodočašće u njemačke zemlje, u mitski Kelmorajn. Svojevrsno međudoba kada su se u nemirnom vrtlogu susretali nekadašnja religiozna gorljivost i rađajuća se vjera u izbaviteljsku slobodu ljudskog razuma, piscu nije poslužilo samo kao komotna metafora za vrijeme danas. Da bi je mogao istinski uspostaviti, morao se na početku cijelim tijelom utopiti u bezdan prošlosti, obnoviti mnoge običaje, društvene konvencije i uopće brojne podrobnosti. Zahvaljujući tek takvom ovladavanju dobila je oslobođena mašta stvaran polet, slobodu pri odabiru njoj korisnog materijala. Pripovjedni svijet je, dakako, uvijek zemlja mašte, uvjerljiva, međutim, tek kada i u njoj vladaju istovjetne zakonitosti. Nije tu u pitanju dilema realizam ili fantastika: ako u početku mačke na mjesečini lete zrakom, čini se njihovom unutrašnjom zakonitošću da u takvim psihodeličnim okolnostima i dalje lepršaju ka nebu. Srećom, nepregledan je kontinuitet – i to je jedna od glavnih čarolija umjetnosti – izmaštanih zemalja i njihovih zakonitosti. Jančar je svoju ležernom preciznošću iscrtao između prijetećih demona i krvnikovog panja.

Ljuštenje duša
U romanima često susrećemo junake koji u nešto vjeruju i koji, pošto im se njihova vjera otkrije kao iluzija, padnu u očaj nad sobom i svijetom. Poput onih gimnastičara koji izvedu samo jedam, ma koliko grandiozan zahvat. Jančarevi protagonisti, naslovni ljubavni suputnici Katarina i jezuit, likovi su drugačije, mnogo inspirativnije vrste. Katarinu pratimo na njenom konkretnom i duhovnom hodočašću za ljubavlju cijelim putem od u sanjarenje utonule kćerke seoskog posjednika, svježe zaljubljene i ljubljene žene, izdane usamljenice, skeptične pratilje, razuzdane pohotljivice, ponižene žene sve do svetice na ovom svijetu i na kraju majke. Monaha Simona Lovrenca vodi želja za religioznom postojanošću kroz isto takve burne mentalne tjesnace: preko avanturističke želje za nepoznatim zemljama, živog boga u indijanskoj misiji, sumnje u svijet i Crkvu, odluke za hodočašće u Kelmorajn, a time i za ponovno traženje, preko ljubavi sa ženom, bijega od nje, ljubomore sve do ubistva, vjerske askeze i individualnog samoukidanja. Toliko duševnih preobražaja – a s njima i pravo obilje otvorenih tematskih područja – na istom unutrašnjem putu, njenom ljubavnom i njegovom spoznajnom. Ona tražeći toplinu, predana svijetu i u strahu pred novim ranama, pred samoćom. On želeći čvrstu spoznaju o svijetu, u strahu od upada drugog u intimu, u njegovu individualnost. Ali tu, gdje bi mnogi izabrali ravne linije, Jančar nam predočava brojne zavoje, sugerirajući da je stroga crta isključivo privid distance, ako ne i alibi nemoći da se sagledaju mnoge duševne nijanse jedne ljudske egzistencije, makar i one koja cijelo vrijeme ide za istim unutrašnjim bogom.

A šta je s paunom? Paun je mladi, praznoglavi kapetan carske vojske, uvjeren u moć i vlastitu važnost, koji doživljava tragični slom u konkretnom ratnom iskušenju. Iako je, u poređenju s Katarinom i Simonom Lovrencem, riječ o mnogo slabokrvnijem liku, njegova se konstrukcija čini nužnom za razvoj Katarinine i jezuitove drame. On je svojevrsni demon koji stavlja na kušnju i ponižava, da bi na kraju postao mračnom žrtvom. Poput lakmusovog papira je njihovog odnosa, seizmograf rađanja, kristalizacije i kretanja njihove ljubavne priče, kao i njihovih individualnih sudbina. Paun je više zloslutna prikaza nego biće od mesa, simbol onog dijela sudbine koji je određen mutnim, zavodljivim i nasilnim vanjskim svijetom. Svijetom izvan njihove orbite. Mada se do kraja neće razjasniti je li predstavljao stvarnu nužnost ili samo privid koji su sami prizvali u život.

Karnevalske sjenke
Jančaru je uspjelo izgraditi izrazito individualizirane literarne likove, posvetivši veliku pažnju dramaturgiji njihovog odnosa i njihovoj nutrini, provalijama i vrhuncima njihovog doživljavanja. Nema sumnje, međutim, da je pri tome bio svjestan kako individualnost dobija zaokružen portret tek scenografijom sredine kojom se kreće, dakle likovima drugih ljudi, makar to bili i ljudi koji pripadaju masi. Opisi intime i intimnih suočavanja tako su dopunjeni kontrasnim slikama zatalasane mase hodočasnika i vojnika, njihovih radosti, nevolja, nasilja i drugih kolektivnih stanja. I tu se Jančar pokazuje kao istinski majstor, pri čemu valja posebno istaći karnevalske opise opijanja i tučnjava, kao i pomalo obješenjački humor koji nerijetko prati i nasline događaje. Masa živi poput neobuzdane životinje koja se prežderava, povraća, slini, psuje, obožava, nasrće, bjesni, stišče od straha... Tako je pisac u duhu karnevalske tradicije smislio nevjerojatno simpatičan lik pučkog pripovjedača Tobija, oca iz Ptuja, koji za sebe tvrdi da je star mnogo više od sto godina i koji će uvijek žrtvovati istinu u korist pripovjednog efekta. Nepobitna je činjenica da je bio prisutan u svetom gradu Jeruzalemu 999 godine u očekivanju smaka svijeta. Od toga neće odstupiti čak ni po cijenu sumnjičenja poslovično strogih njemačkih slušalaca. I dalje se tjerati svoje čak i kada čudne poglede ubrzo zamijene tvrde šake.

Čegrtanje revolvera
Toliko karnevalske neobuzdanosti u najnovijem Jančarevom romanu sigurno nije bez veze s donekle promijenjenom ulogom točkova historije u čovjekovoj sudbini. U Galiotu, koji se dešava u krutim vremenima inkvizicije, te je time zbog historijske pozadine na prvi pogled još i najbliži Katarini, paunu i jezuitu, historija je kao sila kolektiviteta u temelju odredila čovjekovo ustrojstvo, prodirući u njega u svoj svojoj neopozivosti, dok je glavni junak nemoćna muha koja zbunjeno bježi pred fizičkim nasiljem. Više od dvije decenije kasnije stvari stoje znatno drugačije. Iako je zemljina kugla još uvijek prepletena čovjeku prijetećim nasiljem, pritisak spoljašnje represije čini se manje intenzivnim, a prvenstveno manje fatalnim. Pa i kada zatvore jezuita, to više neće predstavljati presudni rascijep na njegovom životnom putu; vrativši se iz čuze, nastavit će svojim lutalačkim hodočašćem. Čini se da za čovjeka u većoj mjeri postaju presudnim njegove unutrašnje silnice, a ne toliko vanjske okolnosti; kao da one samo dopunjuju njegove unutrašnje porive, žudnju za ljubavlju, srećom, Bogom, samouništenjem, smrću. Ako je Galiot još bio metafora o čovjeku u krajnje zagušljivom svijetu, Katarina, paun i jezuiti je romaneskno istraživanje čovjekovih lutanja u nemirnom i potpuno kaotičnom svijetu. Na izvjestan način preusmjerenje fokusacije naglasio je i sam autor kada je radni naslov Barok – oznaku vremena – zamijenio Katarinom, paunom i jezuitom, dakle oznakama ličnosti. Kao da se u toj promjeni reflektiraju i nove društvene okolnosti, kad nije više riječ o grčevitom traganju za čovjekovom slobodom u kliještima monolitnog društvenog sistema, već se isti taj pojedinac nalazi usred društvenog kaosa, koji se često na njega više uopće i ne osvrće. Jančar je tako s Katarinom, paunom i jezuitom odbacio svaku mogućnost aludiranja da se želi zadovoljiti aureolom desidentskog pisca. Dokazao se izrazito senzibilnim posmatračem vremena i njegovih promjena bez povjerenja u neku vječnu i nepogrešivu posmatračku poziciju. Jer ona se nužno pomjera čim se pomjeri predmet posmatranja. Takva misaona i stvaralačka fleksibilnost nerijetko je strana piscima mnogo manjeg javnog ugleda, dakle onima kojima svijet pruža još manje lažnih argumenata za njihovu važnost i nepogrešivost. Reskirati djelimičnu korekturu posmatračkog kuta povezanu s novonastalom društvenom situacijom, uvijek, naime, znači reskirati promjenu čitalačke i socijalne recepcije. Jančar je na sve to prosto odmahnuo rukom. Jer pisanje romana uvijek je fanatično i naumoljivo traganje prema autorovom vlastitom liku.

Ishod
Spisateljski zamah jednog autora prepoznaje se i u raspletu pripovjedi. Nerijetko se zanimljiv raspored likova i događaja pri prvom većem potresu razvodni nasilnim završetkom. Kada bi trebalo likovima dati novi impuls, autor se nađe u ćorsokaku. Razočaranog ljubimca najlakše je ubiti i ukloniti sa scene. Zajedljiva anegdota kaže kako je stari Tolstoj, pošto se je zasitio, Anu Karenjinu prosto bacio pod vlak. Jančar svoju spisateljsku dosljednost ne demonstrira samo mnogim pomacima pa šahovnicama duša nego i raspletom romana. Rasplet nije baš nimalo pompezan mada je jasno da su neka putovanja završena. Katarina postaje majkom, jezuit gubi redovničko zaleđe i odlazi u asketsku anonimnost rodnog kraja. Njihova ljubavna epopeja, kao i tragalačka hodočašća – sve je to definitivno završeno. Međutim, bez fanfara velikog poraza koje bi zapravo oglašavale heroizam njihovih sudbina. Jer, na kraju, njihova priča nije ni anđeoska ni blasfemična. Samo je priča. Upravo toliko veličanstvena i mizerna u isti mah kao – ma koliko to zvučalo patetično – sam život.

Katarina, paun i jezuit živ je dokaz da roman kao vehementni pokušaj obuhvata totaliteta života – mada dat kroz izrazito individualne priče i njihova sjecišta – živi isto tako snažno kao i nekada. Katarina, paun i jezuit doživio je brojne prevode, a lani ge je redatelj Janez Pipan suvereno postavio i na scenu ljubljanske Drame. Adaptaciju je priredio sam autor, posve logično pošto je on inače jedan od najuglednijih suvremenih dramatičara. Jančar je, razumije se, prekaljeni dramski mačak koji dobro zna šta je specifika romana, a šta adut drame i pozorišnih predstava. Ostavši vjeran osnovnoj logici romana i u baroknoj opširnosti, do dna je iskoristio snažnu unutrašnju napetost koja označava odnos Katarine i jezuita. Svjedoci smo svojevrsnih postaja na putu jedne ljubavi okružene bukom masa. Jančareva je dramatizacija suverena gesta koju možemo prihvatiti ne samo kao danas čestu reaktualizaciju inspirativnog romanesknog predloška već prosto kao potpuno autonoman tekst, zapravo novu markantnu dramu u Jančarevom opusu.

Sa slovenskog preveo Juraj Martinović