Bogomil Đuzel [1]

Na rubu ... Onoga što mi/nam se dešava

Sarajevske Sveske br. 01 [2]

Dnevnik, retrospektivni (ili u retrovizoru)
Hoće li biti (ili neće) Struških večeri poezije od 22. do 26. avgusta 2001.?
Ovo je pitanje koje mi u toku čitavog ljeta, povremeno ali konstantno, postavljaju svi (ponekad i ja samom sebi), a osobito novinari u iščekivanju, razumije se, negativnog odgovora koji bi se podudarao s njihovim (a možda i opštim) "sindromom katastrofičnosti", kako već ja običavam da nazovem njihovu praksu (i /ne/svjesnu strast) da objavljuju samo crne vijesti u svojim redovnim izvještajima iz "kriznih regiona" u kumanovskom i tetovskom kraju o svakodnevnim terorističkim akcijama albanskih "bandi i kačaka". Obično počinju uvodnim pitanjem: "Koliko je pozvanih pjesnika za ovogodišnje Struške večeri poezije (SVP) već otkazalo svoj dolazak?" Pošto im kažem da su dosad odustala samo dvojica, i to iz ličnih razloga a ne zbog "situacije", obično uslijedi mala pauza, pa, eventualno, zahvaljivanje za datu informaciju; ali ovo posljednje, ovo što ću sada napisati, nikako da objave: prema mojim saznanjima i prema saznanjima Odbora SVP, festival će se ipak održati, a mi i dalje intenzivno nastavljamo s pripremama u vezi sa programom i organizacijom...
Ali ovo "katastrofično" raspoloženje, i to ne samo kad su u pitanju medijumi, nastavlja se i poslije 13. avgusta, kad je potpisan Okvirni dogovor (OD) od strane lidera četiriju vodećih partija (makedonskih: VMRODPMNEa i SDSa, prve, koja je na vlasti, i druge, opozicione, ali prinuđene da uđe u koalicionu vladu; i albanskih: DPA, koja je u vladajućoj koaliciji od izbora 1998, i PDPa, koja je takođe u aktuelnoj koaliciji) i od strane predsjednika Republike Makedonije a, razumije se, pod ključnim prtiskom i nadzorom "medijatora/olakšivača pregovora", tzv "međunarodne zajednice", Amerikanca Džejmsa Perdjua i Francuza Fransoa Leotara iz Evropske Unije. Značajni (iako ne i ključni) dio makedonske javnosti strahuje da su, samim potpisivanjem OD, prodani (izdani) makedonski interesi. Drugi izražavaju sumnju u to da će se OD ostvariti prema očekivanju, a naročito da će naoružani pripadnici Oslobodilačke armije Albanaca
(ONA) dobrovoljno svući uniforme i predati oružje (simboličnu količinu doduše samo tri hiljade i tristo komada i to na tri "rate").
Makedonska javnost, a vjerovatno i "prosječni" Makedonac, teško gutaju ovu "knedlu", koju su mu pripremili i potpisali predsjednik Boris Trajkovski (koji je jedva bio izabran na izborima 1999, i to u drugom krugu u kom su presudili glasovi albanskih birača, organizovanih i instruiranih od strane DPA) i lideri vlasti i opozicije (premijer Ljupčo Georgijevski i Branko Crvenkovski), prinuđeni prethodno da uđu u nenormalnu koaliciju i da tako (pod prinudom, a ne dogovornokoaliciono) rade u okviru zajedničke vlade. Evidentan je još od početka bio, na primjer, raskorak između ministra policije (VMRODPMNE) i ministra vojske (SDSM) u njihovim pojedinačnim akcijama protiv albanskih terorista, pa čak i u onima rijetkim zajedničkim. Djelimično zbog ove neusaglašenosti, ali i zbog pritiska "međunarodne zajednice" da se teroristima (ili "ustanicima") "srazmjerno" odgovori, policija i armija nisu uspjele da istjeraju pripadnike UČKa ubačene sa Kosova, a još manje da se obračunaju s članovima ONA regrutovanim dobrovoljno ili pod prinudom iz redova lokalnih Albanaca iz kumanovskog i tetovskog kraja. Čak i kad im se ukazala jedina prilika da udare svim raspoloživim snagama po dobro utvrđenim teroristima u selu Aračinovu, koje se nalazi u neposrednoj blizini Skoplja (na starom putu ka Kumanovu), morali su već poslije prve sedmice da se povuku i da dopuste intervenciju američkih snaga KFORa, koje su došle sa Kosova i koje su odvele albanske buntovnike svojim blindiranim vozilima sa zatamnjenim prozorima zdrave i čitave u "nepoznatom pravcu". U znak protesta protiv ovog očiglednog, ali i na neki način dobrovoljnog poraza, masa gnijevnih makedonskih demonstranata ušla je sljedeće večeri u Skupštinu i, pošto je vandalizovala nekoliko prostorija i opoganila hodnike, povukla se tek poslije naknadnih disciplinskih mjera koje je sprovela policija. Rušenje vlasti bi, inače, dovelo do opšteg haosa i anarhije.
Dakle, druge alternative, osim potpisivanja OD, nije ni bilo. Time je bar postignuto neko primirje, budući da su se zadovoljili glavni zahtjevi Albanaca u vezi s predstojećim promjenama Ustava RM: uveden je "drugi službeni jezik" (osim makedonskog s ćiriličnim pismom), "koji govori najmanje 20% građana" i to, kako u ličnim dokumentima svih građana, tako i u administraciji u okvirima lokalne samouprave u sredinama u kojima je zastupljen isti procenat etničkog "nemakedonskog" stanovništva (što je, zapravo, i dosad bila praksa); tražena je odgovarajuća zastupljenost
građana iz redova svih etničkih zajednica u organima državne vlasti, a za zakone koji se direktno tiču prava "manjina" (iako se ova "pežorativna" riječ redovno izbjegavala), u Skupštini će, pored toga što će se odlučivati većinom glasova prisutnih poslanika, morati da se obezbijedi i dopunska većina prisutnih poslanika "iz redova zajednica koje nisu u većini u RM" (što znači da će, na primjer, od sadašnjih 25 albanskih poslanika za takav zakon morati da glasa bar njih 13). Obezbijeđen je još i novi Zakon o lokalnoj samoupravi i, što je najvažnije, amnestija za sad već "bivše" članove ONA, kao protivusluga za potpuno raspuštanje njihovih jedinica i za djelimično (ali dobrovoljno) razoružanje. Konačno, pošto se završi s "implementacijom" svih uslova iz OD, preporučeni su i vanredni izbori s prethodnim dobrovoljnim raspuštanjem parlamenta i to u najskorije vrijeme, tačnije: 27. januara 2002.!
Iako je i tad bilo jasno da ispunjavanje svih odredaba OD neće teći tako glatko i u skladu s datim rokovima, kao i da činom njegovog potpisivanja i očekivanim (iako otegnutim i razvučenim) usvajanjem tog dokumenta od strane Skupštine svakodnevne ili povremene terorističke akcije neće prestati, nama je bilo dato "zeleno svjetlo" za nastavak priprema u vezi s organizacijom Struškog festivala na osnovu zacrtanog (ili nužno redukovanog) programa. "Katastrofičari" su, međutim, i dalje očekivali glavnu vijest koja bi, na primjer, glasila da će se SVP odložiti na neodređeno vrijeme, baš kao što je prethodno (čak i prije potpisivanja OD), početkom avgusta, otkazan Svjetski kongres PENa, koji je trebalo da bude održan na obali Ohridskog jezera krajem septembra i početkom oktobra 2001. godine. To je, ipak, bila odluka Međunarodnog PEN centra sa sjedištem u Londonu i tu je odluku Makedonski PEN centar, kao organizator, morao prihvatiti; dok mi, u vezi s održavanjem Struškog festivala, nismo zavisili ni od čijeg drugog rješenja osim od našeg zajedničkog. Dopunsku podršku, čak i bezbjednosnu garanciju, dobili smo od MUPa i od lokalne struške gradske vlasti.
I posljednja dilema: hoćemo li imati festival s redukovanim programom ili ne, otpala je kad smo doznali da u Strugu dolazi naš laureat (i dobitnik Nobelove nagrade za književnost za 1995. godinu) Šejmas Hini i da će u cilju predstavljanja savremene portugalske poezije doći i četiri njihova pjesnika od pozvanih šest. Već duže vremena sa Šejmasom razmjenjujem faksporuke koje se uglavnom tiču nekih neophodnih objašnjenja u vezi s mojim prevodom njegovih pjesama. Bio je ljubazan da mi odgovori na sva pitanja, bez obzira na to gdje se u tom trenutku nalazio: na
Karibima (na ostrvu Sveta Lucija, u gostima kod Dereka Volkota), u Oksfordu (na predavanjima) ili kod kuće (kad nije bio u Dablinu, kontaktirao sam s njegovom sekretaricom). Ali konačan odgovor na pitanje da li će doći u Strugu ili neće nije mi dao sve dok mi se jednog nedjeljnog jutra, na desetak dana prije početka Festivala, nije javio na mobilni telefon, po prvi put. "Da te nisam zatekao u nezgodno vrijeme, kao na primjer: dok vodiš ljubav?" našalio se. "Ne, ne, već dok obavljam vrlo sličnu intimnu potrebu", vratio sam mu u istom maniru, pošto je već bio čuo šum vode iz kazančeta u mom toaletu. Iznasmijali smo se dobro i on je potom rekao: "Ja sam Irac i nisam od onih, kako ih ti već zoveš, 'katastrofičara', od onih koje je lako natjerati da pokriju glavu ('duck my head'). Ali budući da sam, htione htio, javna ličnost, ne mogu sam donijeti odluku da li da dođem u Strugu ili ne. Moraću u vezi s tim da čujem i mišljenje irskog ambasadora, izvjesnog gospodina Brendona Mak Mahona, koji u okviru organizacije OSCE radi u Beču." Reagovao sam brzo: "A da li možemo da pozovemo i njega kao počasnog gosta?" Šejmasu se dopala ideja i rekao je da će odmah telefonirati ambasadoru da ga pita da li prihvata, ali da u vezi s tim, naravno, treba da mu se javim i ja.
Sjutradan ujutro javio se i gospodin Mak Mahon i rekao je da prihvata ponudu, potvrđujući da će poletjeti avionom zajedno sa Hinijem iz Beča, preko Ljubljane, za Ohrid dvadeset i prvog uveče. Ipak je, dakle, bio presudan plan Šejmasa Hinija da dođe direktno u Ohrid i da odleti makar i jedan dan prije nego što se završi Festival, jer je imao obavezu da otputuje u Južnu Afriku na neku konferenciju za mir. Prethodno sam se, početkom avgusta, sa Krisom Ejdžijem, američkim pjesnikom koji živi u Belfastu, za vrijeme mog kratkog boravka u njegovoj kući na Korčuli, bio dogovorio da Šejmasu predložim takav plan. Kris je trebalo da dođe istim avionom kojim će doći i bosanska pjesnikinja Vojka SmiljanićĐikić, koju sam isto tako upoznao na Korčuli. Naš laureat, dakle, ne bi mogao da čita svoju poeziju na mostu na Drimu u toku posljednje struške večeri, ali već smo bili odlučili da mu nagradu Zlatni vijenac dodijelimo još u toku prve noći na svečanom otvaranju Festivala (kao što smo to bili napravili i s "krunisanjem" V. H. Odna 1971. godine).
Šejmas Hini stigao je avionom "Adrija Ervejza" na ohridski aerodrom nešto poslije ponoći 22. avgusta, a mi smo ga dočekali sa svim počastima. Na aerodromu je dao kratku izjavu, u kojoj je objasnio zašto je pristao da dođe u Makedoniju u toku jedne ovako "krizne" situacije parafrazirajući Aristotela; rekao je da
se pjesnici trude da stvore nemoguće, a o mogućem neka raspravljaju drugi, filozofi i političari. Odmah se vidjelo da je u sjajnoj formi, sa osjećajem da kaže pravu riječ na pravom mjestu i u pravo vrijeme. A imalo je i vremena i raspoloženja za poslijeponoćnu sjedeljku uz hladno meze i vino. Pošto je s druge stane do mene sjeo ambasador Mak Mahon da bi me brifirao o "situaciji", vidio sam odmah da ćemo se s njim slagati kao da je član pjesničke "klape" (isto kao što je on već počeo da se slaže, kao pravi Irac, sa našom žutom rakijom).
Sjutradan, poslije doručka, Festival je trebalo nezvanično da počne simpozijumom na temu "Poezija u tranziciji i transformaciji". Dok smo pijuckali kafu na šanku u lobiju hotela "Drim", upozorio sam Šejmasa da bi bilo prigodno da se i on pojavi na simpozijumu, makar i na kratko, i to na početku. "Je li zato što me poslije očekuje konferencija za štampu, a prije toga i sađenje drveta u parku?" "Ne, to te očekuje sjutra. Danas te očekuju samo na simpozijumu." "Moje drvo, a? Misliš, drvo što će me nadživjeti?" "Pa ako nisi zaboravio da kopaš lopatom..." "Ne, kao pravi farmerov sin nikad neću odustati od lopate", rekao je i dodao da je, kad već treba da se pokaže na simpozijumu, najbolje da to uradi odmah...
I tako je Festival počeo da se kotrlja po programu. Bilo nam je, doduše, preporučeno da što više budemo u hotelu ili u Domu poezije, ali pala je kiša, pa se sjutradan prijem odbora SVP ionako desio u lobiju hotela, a svečano otvaranje prošlo je bez iluminacije (takvo vještačko "mangupisanje" stvarno nam nije bilo potrebno dok su se na našem sjeverozapadu odvijale prave vojne "iluminacije"). Pjesma Konstantina Miladinova "Tuga za jugom" pročitana je u sali Doma, u sjajnoj glumačkoj interpretaciji Đorđija Jolevskog, uz sav napeto uzdržani patos, što je, usred opšteg muka, slušaocima izmamilo podjednako i uzdržane uzdahe i suze. (I meni su, priznajem, zasuzile oči.) Slijedilo je čitanje po jedne pjesme trinaestorice stranih pjesnika, koje je završilo čitanjem pjesme "Kopanje" našeg laureata. Nakon toga ja sam se popeo na binu da predam Zlatni vijenac Šejmasu, prethodno pročitavši odluku Upravnog odbora o dodjeli nagrade. Zatim su počeli da sijevaju blicevi fotoaparata i morao sam da pomognem Šejmasu da otvori poklopac kutije da bi pred kamerama pokazao Zlatni vijenac, ali s visoke bine na kojoj smo se nalazili nije bilo lako to i uraditi, jer su objektivi snimatelja bili dolje u auditorijumu, pa sam stalno morao da pridržavam krhki vijenac da ne ispadne iz ležišta. (Zbog toga me je jedan maloumni lokalni novinar "okrivio" da sam želio da "prisvojim" Vijenac za sebe!) Zlatni
vijenac čuvamo u sefu hotela, pa je Šejmas imao prvu pravu priliku da ga vidi tek kod kuće i, kako mi je javio, telefonom, bio je oduševljen ručnom filigranskom obradom Vijenca, a kvalitet toga rada potvrdio je i neki ekspert njegov prijatelj.
I ništa se nije desilo od onoga što se moglo očekivati da će se desiti kao incident za vrijeme Festivala. Struga mi je izgledala, doduše (i možda ne samo meni), povremeno sablasno polupusta; posebno se ovo odnosi na plažu pored hotela "Drim", koja je u toku prethodne dvije godine moga "direktorovanja" Festivalom (makar i u funkciji vršioca dužnosti) bila obično prepuna kupača, naročito Albanaca lokalnih ili turista iz Albanije. Kako je odmicao Festival, svakim narednim danom bivali smo sve sigurniji da će se sve tako i završiti zajedno sa završnim čitanjem Mostovi; koje je, zbog smanjenogbroja zemaljaučesnica ("samo" 30, a tradicionalno je čitao po jedan pjesnik iz svake zemlje), ovaj put trajalo nešto kraće sat i po. (Prethodne, normalne, 2000. godine Mostovi su trajali cijela dva sata i kusur!) Doduše, samo nas nekoliko znalo je za nepredviđene smetnje koje je trebalo prebroditi na odgovarajući način i uspješno.
Na primjer, zbog navodnog renoviranja crkve Sveta Sofija u Ohridu (ohridskodebarski mitropolit naredio je da renoviranje počne nekoliko dana prije Festivala), "portret" dobitnika Zlatnog vijenca po prvi put se održao u predvorju manastira Sveta Bogorodica u Kalištu, koji smo prije dvije godine "otkrili" kao lokaciju za još jedno međunarodno čitanje, ali i kao "matine" u toku dana. Istog dana, ali uveče, i skoro na istom mjestu, no ovaj put osvijetljenom reflektorima, za direktan prenos preko državne RTV Skoplje (sa jezerom u pozadini za one koji su to gledali; njima je prenos bio još impozantniji), čitam kratku besjedu o Šejmasu Hiniju kao o rođenom, ali i (na)učenom pjesniku, i na kraju skoro nevoljno završavam molitvom: "Da nas Bog sačuva od novih žrtava i da blagoslovi našeg pjesnikalaureata!" Pošto su glumci pročitali njegove pjesme u makedonskom prevodu, ustaje i Šejmas da pročita nekoliko pjesama uz dodatnu besjedu, u kojoj makedonskog pjesnika upoređuje sa Orfejem koji treba da izvuče svoju Euridiku iz podzemlja uz osjećanje sve svoje ljubavi, ali da se pritom ne osvrne i da je ne izgubi. Jednako težak zadatak, ali možda još uvijek ostvarljiv Zašto da ne probamo istinski opet i opet?
A nove žrtve već su se desile i za vrijeme Festivala dva Makedonca, vlasnici jednog motela u tetovskom kraju, bukvalno su razneseni štapovima dinamita vezanim za njihova tijela, a stari manastir sa crkvom u selu Lešok razrušen je minama koje su postavili albanski teroristi.
Posljednju zajedničku večer Šejmas i ja odlučujemo da provedemo izvan protokola (kojeg jedva i da ima otkad mu je ministarka za kulturu rekla "gudbaj") zajedno sa još desetak bliskih prijatelja u jednom privatnom restoranu u Strugi, na naš račun. Kad je završio s večerom (poslužene su bile njemu sad već omiljene belvice), Šejmas je zapalio zasluženu dugu cigaru "havana" (jedini luksuz koji je sebi priuštio povodom dobijanja Nobelove nagrade, a sve na račun cigareta s kojima je raskrstio), pa mi šapuće na uvo da ga kao čujemo samo Bog i ja: "Znaš, pošto mi je nezgodno da primim i onih 2.000 američkih dolara i Zlatni vijenac, dozvoli da te pare prepustim Festivalu. I, razumije se, ako može da platim večeru za sve." "Ne", kažem mu. "Ako odricanje od novčanog dijela nagrade i mogu prihvatiti, kao gest tvoje velikodušnosti (s pokrivanjem troškova Festivala ionako uvijek kuburimo), večeru ne možeš da platiš. Jer ti si još uvijek naš gost, a mi smo tvoji domaćini."
Ipak, kako se kasnije ispostavilo, račun za večeru je već bio platio Brendan, irski ambasador. Ali kada sam ja čuo za to i kad sam zatražio da mi da račun, on je udario o sto i ustao kao da hoće da se potuče. "Dosta mi je toga. Ja ništa ne mogu da platim kad sam s vama. Pa zašto sam onda dolazio kao predstavnik svoje zemlje?" I kad sam morao da se saglasim s ovom privilegijom koju mu daje ambasadorska funkcija, na izlazu je uhvatio pod ruku Šejmasa, ali i mene s druge strane da ga čujem. "Za tvoju utjehu", rekao mi je, "ovo me je koštalo isto toliko koliko bi me koštala jedna večera za dvoje u Beču. Ali kad dođem sljedeći put u Irsku", obratio se Šejmasu, "ovo ću ti duplo naplatiti!"
Iste večeri, dok smo se opraštali pred hotelom, oni su nadgledali pakovanje glavnog prtljaga (zajedno s kutijom u kojoj je bio Zlatni vijenac) u kola koja ujutro teba da ih odvezu na ohridski aerodrom. "Ko je stavio one dvije flaše žute rakije u prtljažnik?" pitaju me. "Otkud ja znam? Pa zar niste dvojica?" šalim se. "Nećete valjda dijeliti jednu flašu, i to usput?"
Dakle, četrdesete Struške večeri poezije prošle su uobičajeno, ali i uz uobičajenu napetost. Možda ne baš najblještavije jubilarno kao što je moglo. Na primjer, od trinaest živih dobitnika Zlatnog vijenca koji su bili pozvani, došla su samo dvojica: najmlađi Horhe Husto Padron iz Španije (svi ostali su već u poodmaklom uzrastu) i Tomas Šapkot iz Australije, koji je uz našu pomoć izdejstvovao da mu putne troškove plati Australijski savjet za kulturu (usput i za dodatna njegova čitanja u Beogradu i u Budvi). Došao je i manji broj učesnika iz inostranstva (37) od uobičajenog, ali po mom mišljenju bilo ih je tačno koliko i
treba. Oduvijek sam mislio i zalagao se za smanjenje broja pjesnika. Važna su imena, a ne broj učesnika i zastupljenost zemalja da bi svaki pjesnik imao šansu da pročita i više od samo jedne pjesme. Prošireni i obogaćeni program, posebno kad je u pitanju broj publikacija u sopstvenom izdanju SVP (koje smo dijelili besplatno!), trebalo je uskladiti i sa većom profesionalizacijom organizacije Festivala na račun njegove spontanosti i improvizacije, te kampanjske manifestnosti. Sve sam pripreme vršio ja (od kuće) i Odbor iz Skoplja, a tamo nismo imali ni kancelariju sa neophodnim sredstvima (kompjuteri, faksmašine, telefoni). Takozvani "programski sektor" u Skoplju ove je godine ostao i bez tehničkog sekretara, a čitava je prepiska išla uglavnom preko mene i uz usluge "na pozajmicu" (faks i email), a uz službenu upotrebu samo dva mobilna telefona! Ostalo je da se istinska profesionalizacija uradi u neko drugo (sretnije?) vrijeme.
Jedina mana ovogodišnjeg Festivala možda je bila to što smo dozvolili gradonačelniku Struge (Romeu Derebanu, ime mu je skoro postalo paradigma) da završni piknik napravi (doduše on je platio račun), umjesto kao i uvijek do sada na ostrvu usred izvorišta Svetog Nauma, na jednoj livadi u blizini struškog sela Moroište. I ovo je mjesto možda nekad bilo svetilište, o čemu su svjedočili stogodišnji platani i nova mala crkva, podignuta ili svježe obojena nedavno; ali se činilo kao da je u međuvremenu prestalo da zrači iznutra. Tako se štedra avgustovska svjetlost, samo djelimično ugašena krošnjama drveća, razlivala rasipnički po svježe pokošenoj travi kao što se rasipnički uskoro rasprostrla i hrana od ručka po postavljenim stolovima; a mi zasjeli pored njih kao na seoskoj svadbi (koja pokušava da sakrije sirotinju nudeći premnogo jela i pića), zaglibljujući svoje stolice sve dublje u meku zemlju, tjerani nekim neidentifikovanim osjećajem stida.
Kao što je trebalo da nas bar jednom dodirnu krilima anđeli ohridske crkve Sveta Sofija, tako je bilo neophodno i da nam Sveti Naum umije i obriše lica tamošnjom ljekovitom i istinski božanskom svjetlošću; ne samo odbljeskom izvorskih voda, već svjetlošću svojom samom jednako izvornom, istočničkom. Umjesto toga, dok sam šetao moroiškom livadom, nazdravljajući posljednji put starim i novim prijateljima i poznanicima (sa podijuma pred crkvicom iz zvučnika su treštale narodne pjesme i kola), gledao sam još uvijek krmeljava ili već umorna lica, prije iscrpljena nego preobražena ovom gozbom. Samo su lica lokalnih pjevača i igrača narodnih kola bila ozarena i zajapurena sopstvenom unutrašnjom duhovnom svjetlošću, ali kao da ona nije mogla da se prenese i na lica slušalaca i gledalaca. Polovina od
njih već je bila odlutala negdje drugdje, na putovanje koje ih je očekivalo ili su već u mislima bili stigli svojim kućama.
Polako se stišavalo i druželjubivo raspoloženje učesnika, koje se pojavilo tako spontano i nenametljivo prve večeri po završetku simpozijuma kraj izvora Vevčanske rijeke pod Jablanicom. Za to je zaslužan gradonačelnik starog naselja Vevčani (ili "Vevčanske Republike", kako je već oni sami zovu) Vasile Radinoski, kojega sam upoznao još 1987. godine, dok je vodio omladince koji su štrajkovali glađu, protestujući protiv uzurpatorske želje nekih opštinskih moćnika da im oduzmu vevčansku vodu za opštu i, činilo se, rasipničku distribuciju za navodnjavanje njiva okolnih sela (makedonskomuslimanskih i albanskih). Na dobro raspoređenim (uveče čak i osvijetljenim) stazama oko izvora, po rustikalnim stolovima od balvana sa grubo izdjeljanim sjedištima ili klupama unaokolo Vasile nas je prostodušno, ali od srca, nudio hljebom, pitama i kolačima svojih sugrađana (sugrađanki). Podrazumijeva se, i lokalnom rakijom i vinom. I lokalnim "čuvarima", koji su povremeno virili iz okolnog grmlja! Iako su autobus kojim smo došli predvodila policijska kola (trebalo je proći kroz albansko naselje Velešta, ali je lokalni "bos" sitni trgovac svim i svačim, pa i "bijelim robljem" dao "besu" da neće dozvoliti nijednom od njegovih "boraca za veća prava" da mu pokvari "biznis"), raspoloženje kod svih pjesnika i gostiju ubrzo je postalo opušteno kad su se poslije kratke šetnje pored izvora rasporedili oko stolova na osnovu prvih poznanstava i razgovora. Dočekali smo čak i naknadni dolazak Šejmasa i Brendana, koji su došli jednim našim kombijem zajedno sa mojom ženom, koja ih je našla ispred hotela u Strugi, pošto su zakasnili jer su kasno napustili neko OSCE vozilo, kojim su se prethodno šetali oko jezera. Imali smo zašto i ostati duže u svježoj noći, pa makar i zgurani na skamijama oko jednog stola, ali u jednom rijetko uzvišenom raspoloženju da se bude uvijek na pravom mjestu i u pravo vrijeme. O tome svjedoče "kvantni skokovi" nekoliko trenutnih snimaka na kojima se prepoznaju ozarena lica (pored već spomenutih) i srpske pjesnikinje Radmile Lazić, Izraelke Šeron Has, slovenačkog Bosanca Esada Babačića, srpskog Makedonca Duška Novakovića, Crnogorca Pavla Goranovića, Dankinje Ane Mari Dinezen, portugalske pjesnikinje Ane Haterli i Pedra Tamena, i mnogih drugih koji su prethodno bili u Strugi, a koji sad više nisu među nama već su, kao diskretna energetska zračenja vječnog "kvantnog vakuuma", prisutni iza naših leđa.
"Rat i mir", književna konferencija u Norveškoj, 35. IX 2001.
U toku pretposljednjeg dana Struškog festivala faksom mi je došla "blagovijest" poziv da učestvujem na književnoj konferenciji "Rat i mir", koju za nekoliko dana, početkom septembra, organizuju norveška vlada i Nobelov institut za mir, uz učešće petnaestak pisaca iz cijeloga svijeta, od Južne Koreje do Meksika (među pozvanima vidim imena Štefana Hejma, Andrea Brinka, Amosa Oza i Jevgenija Jevtušenka, jedinog poznatog pjesnika). Iako mi je odmah bilo jasno da sam pozvan u posljednji čas kao predstavnik zemlje kojoj se trenutno "događa" naslov teme konferencije ("ni rat, ni mir"), ali uz dobre želje da uspješno završi u Strugi "poznati svjetski pjesnički festival", pomislih da bih sa zadovoljstvom trebalo da prihvatim poziv, zato što, ma koliko mi bio potreban odmor kod kuće, isto mi je toliko potrebna i jedna distanca od cijele ove "buke i bijesa" u kojima se svi nalazimo, ne samo u Strugi već i u Skoplju; da bih vidio gdje sam ja kao pojedinac, a i kao predstavnik zemlje čije ime još uvijek ispunjava stranice i ekrane svjetskih medija. Ovo sam otprilike i rekao telefonom službenici norveške ambasade u Skoplju, prihvatio bih poziv, ali samo pod dodatnim uslovom: da mi obezbijede da povratna avionska karta bude preko Ljubljane, jer šestog septembra počinje festival u Vilenici (njegov direktor Istok Osojnik zakazao je i susret direktora nekoliko evropskih festivala), a za deveti sam već bio potvrdio svoje učešće na međunarodnom čitanju u Trstu. Sljedećeg dana norveška ambasada se saglasila da povratna karta bude preko Ljubljane, ali su me opomenuli da prethodno treba da izvadim slovenačku vizu.
Kad sam se dvadeset i sedmog avgusta vratio u Skoplje, ispostavilo se da bi problem mogao biti moj ispunjeni pasoš u njemu je bila ostala samo jedna prazna stranica i neka ona bude za slovenačku vizu, ali da li će "šengen" viza, koja mi još uvijek važi, biti validna i za Norvešku? U norveškoj ambasadi prvo nisu ni sami znali kako da mi odgovore na to pitanje. Norveška je potpisala dogovor za prihvatanje "šengen" viza u proljeće 2001. godine, ali moja viza je bila izdata nekoliko mjeseci prije toga (i zato tamo nije bilo označeno da važi i za Norvešku). Kad sam se sljedećeg dana pojavio u ambasadi, službenik koji izdaje vize tvrdio je da moja "šengen" viza može biti validna i za Norvešku uz dodatni pečat preko same vize, ali njegova šefica, tipična nordijka, koja samo što je ugasila jednu cigaretu već je počela da pali
drugu, vrtjela je nepovjerljivo glavom i rekla da bi trebalo da pita nadležne u Oslu. I dok sam čekao u njenom "ofisu", stiže nam glas da je ustvari u pravu bio službenik Albanac!
Sljedećeg dana je, dakle, na jedinoj počasnorezervisanoj stranici moga pasoša trebalo obezbijediti prokletu slovenačku vizu. Uz pomoć veza, razumije se, i to dvostrukih jedne preko Ljubljane (javio sam se Istoku, na krajnjem zapadu naše bivše "jugojebene" domovine, da se javi svom novom ambasadoru u Skoplju), a druge preko žene slovenačkog ambasadora, poznanice moje žene sa nekih ranijih skupova za ženska prava (Slovenci su uveli vize za makedonske građane a i mi odmah "zauzvrat" za Slovence i to odnedavno, ali je već počeo da ih bije glas da su veoma "tvrdi" u izdavanju viza).
Otvaram ovdje zagradu da bih saopštio da ta rigidnost, koja se graniči s ksenofobijom, još uvijek traje i kao dokaz za to navodim posljednji slučaj Lidije Dimkovske, jedne od najboljih makedonskih mladih pjesnikinja. Iako je odnedavno udata za Slovenca, može da boravi u Sloveniji samo s jednomjesečnom vizom, poslije čega mora da napusti zemlju, a može se vratiti tek poslije mjesec i po; ali opet samo sa vizom za jednomjesečni boravak. Druga, blistava, strana medalje je to da sam ja, razumije se, dobio vizu još istog dana pošto sam podnio prijavu i da me prije toga vrlo ljubazno, i to ukazavši mi poštovanje na dobrom makedonskom, dočekao lično ambasador i počastio me (slovenačkim) sokom.
Tridesetog septembra, zahvaljujući posebnoj ljubaznosti norveške ambasade, dobijam povratnu avionsku kartu preko Ljubljane i sljedećeg dana, u rano jutro, već letim avionom "Svisera" preko Ciriha za Oslo. U podne na aerodromu u Oslu prolazim pasošku kontolu s posebnim zapečaćenim pismom norveške ambasade u Skoplju i s pozivom norveške vlade da učestvujem na konferenciji. I, pošto se ona održava u Tromzeu, "najsjevernijem univerzitetskom gradu" na svijetu, sjevernom ću vjetru doći s leđa; ali me tamo, kod Hiperborejaca, očekuje, znam, topli majčinski zagrljaj Golfske struje i, možda, djevičanstvo još uvijek netaknutog prvobitnog raja jedva pronalazim jedino mjesto za pušenje. Ulazim, u stvari, u jednu izolovanu zastakljenu prostoriju i po prvi put se osjećam segregiranim razumije se, zbog sopstvenog grijeha, koji dijele i drugi pušači raznih boja i rasa. Prostoriju su tako zadimili, u svom zasebnom praktikovanju poroka, čak i unutra u eksperimentalnoj izolaciji in vitro. Sigurno sam napravio neku gorku grimasu prije nego što sam zatražio dozvolu da sjednem, zato što mi se sapušač smiješi za
stolom i kaže široko raspjevanim američkim akcentom: "Oh yes; we are a dying race! Aren't we?" "Indeed", slažem se svojim zarđalim britanskim akcentom. "Are they not?" pitam šeretski, pokazujući na lica koja ravnodušno prolaze pored našeg zastakljenog kaveza, u kom neki zaostali neandertalci prizivaju prevremenu smrt kao opšteljudski grijeh. Amerikanac je počeo da se smije i odjednom se toliko zakašljao da je, gaseći naglo cigaretu, naprasno izletio iz kaveza da uhvati malo od onog svježeg vazduha koji kao da je ekskluzivno pripadao manje smrtnima od nas.
Na aerodromu u Tromzeu čekao me je jedan stvarno visok, plav i plavook nordijac s minibusom. Pridružio nam se i jedan niži, crnomanjasti Čileanac sa stomačićem, novinar, a unutra nas je već čekao njegov kolega iz Letonije. Govori se, podrazumijeva se, engleski i to na solidnom akademskom nivou. Raspitujem se o pjesnicima iz njihovih zemalja koji nisu ove godine došli u Strugu. Letonac s respektom govori o Skujenijeksu, koji nije samo pjesnik već i poslanik u njihovom parlamentu (i veliki borac za stvaralačka i nacionalna prava pod ruskom dominacijom), u kojem sad jedva da ima poneki Rus, iako Rusi čine gotovo polovinu ukupnog stanovništva, ali još uvijek su praktično bez prava glasa. Čileanac odrečno vrti glavom nikad nije čuo za Otana Lara, čileanskog pjesnika. Pošto sam ih ukratko informisao o situaciji u Makedoniji, odgovarajući na njihova ljubazna, ali ne i pretjerano znatiželjna pitanja, dozvoljavaju mi da se povučem iz daljeg međusobnog upoznavanja i da postepeno zadrijemam kao što su se polako tokom dugog sumraka počele gasiti i zelenoljubičastokafene boje pejzaža kroz koji smo prolazili. U snu čujem Čileanca kako sam sebi saopštava prve utiske iz Norveške kao da je kod kuće, sa svim ovim fjordovima i ostrvima s kopna nakostriješenog prema okeanu. I ja se iznutra osjećam jednako prisno, iako me stvarno voze kroz neku gornju zemlju, u kojoj su oblaci u stvari leteća ostrva, a vozilo vikinški brod koji guta prostor čudovišno zinutom glavom pramca naprijed, prema zapadu: Grenland i Njufaundlend novopronađena zemlja mog (i našeg konačnog makedonskog) odmorišta. Da, i ja sam kod kuće, u svojoj odjeći i u drijemežu i sa vječnom čežnjom kao stvarnošću: da mi je more uvjek nadohvat pogleda...
Prene me tako još jedan pogled prema moru, koje se sada širi prema nekom drugom daljem kopnu, možda konačno najisturenijem ka Atlantiku. I zaprepašćuje me luk još jednog mosta koji preskače neki drugi fjord ili morski rukavac, jer u Tromzeu je bilo nekoliko jednako graciozno izvijenih svodova preko horizonta. "Koliko još ovakvih mostova imate?", uzvikujem spontano. A
vozač mi odgovara da je to dio programa socijalne politike norveške vlade da ne ostavlja prorijeđeno stanovništvo priobalja iz fjordova i sa ostrva bez komunikacionih veza sa ostatkom zemlje i da tako stimuliše dalji normalan život i u ovim zabačenim predjelima. Revenues, prihodi od norveške nafte koju crpe platforme kraj obale, uze mi riječ iz usta Čileanac. I već s vrha luka mosta kojim prolazimo vidimo još jedan manji pogrbljen most koji vodi ka jednom još zapadnijem ostrvu što svjetluca upaljenim svjetlima. "E, to je Somaroj, Ljetno Ostrvo", kaže nam vozač. Naša večerašnja destinacija. Poznato izletište, ali na kraju sezone neće biti mnogo ljudi osim nas, iako je vikend.
U predvorju hotela koji je gotovo srastao s obalom dočekala nas je kao prava domaćica jedna gospođa iz Ministarstva inostranih poslova i, dajući mi ključ od sobe, pozvala me na intimnu zakusku u susjednu prostoriju. Gore, u sobi, pošto sam se istuširao, odjednom me uhvatila takva želja da se bacim u postelju da sam se jedva natjerao da se presvučem i da opet siđem dolje u trpezariju. Tamo je već bilo zasjelo tridesetak učesnika, domaćina i gostiju konferencije, a "mala intimna zakuska" sadržala je toliko morskih specijaliteta koliko dotad nisam imao prilike da vidim na jednom mjestu. Za neke od n|ih morao sam da pitam i što su. "O, to su pipci lokalne krabe." (Citave cijevi pune bjelančevina.) "A ovaj crni file je dimljeno fokino meso." ("Zar ih još ubijaju?", pitam se.) Jedan veći crni režanj, skoro providan, koji se krza dok ga stavljam u tanjir, u stvari je marinirano kitovo meso. A račića i raznih školjki, koliko god poželiš. Jedva uspijevam da ih natrpam u jedan tanjir i da nađem mjesto gdje ću da sjednem i da grickam na miru.
Ali kraj mene sijeda jedno nježno i nasmijano žensko lice, čini se kao da me poznaje: Kirsti Blom, sekretarica norveškog PEN kluba. Tad se sjetim odakle se znamo. "Zar niste bili u Skoplju pretprošle godine?" "Da", potvrđuje mi. Dugo smo razgovarali o tada tek završenim Struškim večerima poezije 1999. "Sve do juna niste znali da li će se Festival održati zbog krize na Kosovu." "I zbog NATO bombardovanja Jugoslavije", dodajem. Za ovogodišnji Festival nismo znali hoće li se održati ni do početka avgusta, ali ipak smo ga održali, i to po jubilarni četrdeseti put. Iako, za razliku od prethodne dvije godine, ovaj put bez učešća norveškog pjesnika, jer nam je poštovani Kurt Odegard otkazao u poslednjem trenutku, navodno zbog bolesti. A on je, pored ostalog, i počasni konzul Republike Makedonije u Norveškoj. "Da, da", potvrđuje mi nevoljno Kirsti. "Kurt se, izgleda, teško prehladio poslije svojeg pjesničkog festivala u Noldeu." "Koji
se ipak održao, iako bez učešća makedonskog pjesnika zbog naše 'situacije'", zadirkujem je ja. Na ovo Kirsti sliježe ramenima i prelazi na svoj dio posla na ovoj konferenciji ona će biti medijator sesije na kojoj učestvujem ja s jednim Palestincem. Iako će to biti tek u utorak, ja joj kažem da ne brine. Valjda se do tada neću razboljeti. (A u sebi mislim: "Bar ću imati vremena za odmor.") Kirsti me ostavlja da "se obračunam" s rakovima, ali me s druge strane jedna gospođa, volonterka iz organizacije, poziva da joj se pridružim s čašom vina (bijelog ili crnog?) kako bi me upoznala s društvom oko sebe. "Hajde da počnem s bijelim," kažem i premještam se na stolicu pored nje. "Ovo je Vladimir Tolstoj. Da, da, prapraunuk slavnog Lava." On ustaje da me pozdravi i vidim da, stasom bar, ne liči mnogo na robusnog patrijarha. "I živite na Jasnoj Poljani?" "Da, baš tamo." Ali tek od prije dvije godine, otkad su ga naznačili da bude kustos muzeja koji samo što nije počeo da se raspada zbog nebrige ruskih vlasti u vrijeme opšte naše boljke "tranzicije". A rusku tranziciju sigurno nije lako proći kao ni Pasternakovo "polje" tranzitornog nam života. "Ali vi ste bar imali nekakav kapitalizam kome se možete vratiti", kažem mu. "Onaj od prije Prvog svjetskog rata (kad je samo jedna Ukrajina proizvodila žita za cijelu Evropu), ili bar onu kratkovječnu demokratsku vladu Kerenskog od februarske do oktobarske revolucije 1917." "Da, da", smije se Volođa. "Iako je Putin bivši šef KGBa, možda će nas on vratiti u carsku Rusiju pod vlast nekrunisanog cara." "Ili dvorskog Raspućina," dodajem. "Mislim na pisca," objašnjavam mu, "čiji sam dugi intervju pročitao u vrijeme svog kratkog boravka prošle godine u Moskvi i učinio mi se predimenzionirano nacionalističkim čak i iz naše balkanske vizure." Ovaj je Raspućin tada izjavio da bi vratio Rusiju u "narodnjaštvo", u doba prije Petra Velikog, koji je svojim "zapadnjaštvom" unio samo razdor u rusku dušu i od tada je raspolovio na dva suprotstavljena dijela. "A znate li odakle je ovaj novi Raspućin?", pita Volođa i odmah mi odgovara. "Iz Arhangelska, gdje ljudi još uvijek žive od krompira, ribe, pečuraka i kitovog ulja. Ali vraćanje u prošlost teško će nam nadoknaditi budućnost", dodaje. Ili kao što mi je Piter Liota bio prenio mišljenje nekog svog američkog kolege o Makedoniji i Balkanu: "After such historv, what future?!"1 Iz čega bi trebalo da proizađe zaključak da budućnost pripada onima bez (bremena) prošlosti i istorije. Odjednom i iznenada (ali po želji) počinju da služe kremsupu od crnog luka, poslije čega idem da uzmem francuskog sira, pa prelazim na crveni Bordo. Ali već poslije prve čaše osjećam kako mi se polako i nezadrživo zatvaraju oči, a bogami i uši, za svako
dalje slušanje i vođenje razgovora, što je siguran znak da treba da odem i da legnem.
Ne znam ni sam kako sam pronašao krevet, ali me ujutro probudilo sunce snopom zraka pravo u oči. Vidim da je jedva osam sati, ali se osjećam dobrano naspavano, pa ustajem i gledam kroz prozor. Ledina, trava i poljsko cvijeće odozdo polako isparavaju iz noćne rose, a susjedni morski zaliv svijetli i mreška talase po sitnom šljunku. Pada mi na pamet luckasta misao kako bi bilo da odem i da se bućnem u ovaj srdačno pruženi rukavac Atlantika i prisjećam se da sam juče u kupatilu vidio bademantil u koji bih se mogao uvući samo s kupaćim gaćama na sebi.
I već se vidim kako skakućem po plitkoj vodi, kompletno naježen, razumije se, iako osjećam da je voda nešto toplija od jutarnjeg vazduha. Da, kao da je grije neka nevidljiva žičica moćne Golfske struje. Strovaljujem se u neki virčić dubine barem do pojasa i pokušavam da plivam da bih se oslobodio hladnoće koja me steže oko zglobova ruku i nogu. Pravim desetak patetičnih zamaha, pokušavajući da otplivam ka dubini, ali shvatam da sam se ponovo nasukao u sitni pijesak drugog plićaka. Ispravim se da tobože potrčim prema pučini i tada primijetim drugog ludaka koji desetak metara ispred mene pravi iste skakutave korake i tek zatim potpuno uranja u vodu, ali ko zna hoće li moći i da pliva.
Meni je već dosta tog više trčkaranja nego plivanja, ali bar sam ispunio svoju ludu želju da se bućnem u najsjeverniju tačku Atlantika na kojoj sam ikad bio. Ogrnut bademantilom i s kapuljačom na glavi ulijećem u hotelsko predvorje, gdje me zaprepašteno gleda jedna od čistačica. "Gdje vam je sauna?" pitam više zato što nemam kud, ali kad mi ona već pokaže put stepenicama dolje prema podrumu, kažem samom sebi: "Zašto da ne? Bar ću se zagrijati." I već ulazim kroz dvostruka vrata u jednu ćeliju tradicionalnog skandinavskog solipsizma, ali već svjetski rasprostranjenog. Uključujem grijač do kraja i čekam strpljivo da me oblije znoj iznutra i da izađe zajedno sa svim otrovima sakupljenim i nataloženim tokom posljednjih sedmica, s groznicama i strahovanjima, svakodnevnim: radnim i katastrofičarskim. Bio sam spreman i da se išibam svježe isječenim vrbovim šibljem, kao neki od likova u Bergmanovim filmovima (da li je to bilo u Divljim jagodamal) ili kao flagelantiskušenik vjere u sebe...
Vjere u što? Pitam se ironično gore u sobi pred ogledalom dok se oblačim da bih sišao dolje na doručak. Pa u ovo što slijedi i što nam/mi preostaje od života, vjera u preživljavanje, nadživljavanje, s nadom da ću uspjeti da zavirim dublje u ono što je možda vječno postojanje. A dobar dokaz za to je i predavanje o
Knutu Hamsunu, koje slušamo u toku prijepodneva; o Hamsunu, koji je baš u okolini Somaroja počeo da piše romane o svojim divljim i beskompromisnim individualcima. Sjetim se odmah entuzijazma s kojim sam, kasnih pedesetih godina kao gimnazijalac, gutao njegove romane Glad, Pan i Misterije (u srpskom prevodu od prije Drugog svjetskog rata), za koje je već bio dobio Nobelovu nagradu 1920. U to vrijeme nisam ni znao da ga je omraza ka "dekadentnoj" angloameričkoj demokratiji zavela da povjeruje nacizmu. To sam doznao tek kad sam otkrio da su drugi njegovi prevodi novijih knjiga bili sklonjeni u zabranjeni fond Narodne i univerzitetske biblioteke u Skoplju.
Sad doznajem o dugom periodu izolacije u koju je bio zapao poslije rata i u vlastitoj zemlji, sve do svoje smrti 1952. godine. Između ostalog, i o njegovom jedinom susretu s Hitlerom 1943, kad je probao da izdejstvuje smjenu ratnog okupacionog komandanta Rajha u Norveškoj zbog nekoliko njegovih osvetničkih egzekucija nad civilima. Poslije kratkog susreta, Hitler je bio potpuno pobjesnio i naredio je da istjeraju iz njegove kancelarije tog "poludjelog starca" i da mu ne donose više nikakve poruke od njega. Kasnije je taj njemački komandant ipakbio smijenjen, ali iz drugih razloga, što Hamsunu nije smetalo da zasluge za tu smjenu pripiše sebi i da time ponudi dokaz o firerovoj "velikodušnosti". Primjer je i ovo za to kako nadmeno inflatorni ego, iz kojeg kao vodoskok buja i čitavo stvaralaštvo, može da se zapali i flambira ili da postane zaprška tuđim ideološkim vjerovanjima, već usvojenim kao vlastitim. Za ovo mnogobrojnije primjere srećemo u slučaju pjesnika i pisaca koji su bili namamljeni "progresivnom" utopijom komunizma od Gorkog i Majakovskog do Aragona i Sartra ma koliko oni bili različiti u estetskom i psihološkom smislu.
Poslije predavanja i prije ručka imamo vremena za kraću šetnju. Upoznajem se s Aleksandrom Hemonom, Bosancem ukrajinskog porijekla, koji sad živi i piše u Čikagu i već je je izdao jedan roman na engleskom, koji je preveden i na norveški. "Ali još uvijek ne i na bosanski", smije se, "ili kako već zovu jezik kojim upravo govorim i to izvorno." Prava bosanska otvorena priroda, koja se dobro uklopila u srednjoameričku širinu, priroda što kipi iz njegove krupne figure. "Izgledaš kao eksjugoslovenski košarkaš koji je već nabacio težinu i izašao iz forme", kažem mu i udaram ga po širokim leđima, a on mi, uz razgovor o zajedničkim prijateljima iz Sarajeva, pomaže da se izvučem iz mekog treseta u koji smo zaglibili. Izlazimo ponovo na glavni put, krećemo nazad ka hotelu i Saša me upoznaje s drugom
Amerikankom, kojoj se (kako upravo čujem) Norvežanin hvali da je jutros ostvario podvig okupavši se u moru. "I ja sam se malo bućnuo", kažem mu. "Vidio sam vas nešto dalje u vodi. Je li tamo bilo dovoljno duboko da bi se moglo plivati?" "Ja vas nisam vidio", uzvraća mi hladno Norvežanin, vjerovatno zato što sam mu uskočio u razgovor. (Ipak, kako sam se kasnije uvjerio, to je bio samo uvod u njegovo suptilno ignorisanje stranaca, koji nisu u njegovom civilizacijskom vidokrugu i zbog toga mu, koliko god bili neizbježni na ovakvim susretima, uopšte nisu interesantni.)
Helen Epstajn, pak, američka Jevrejka (kako sama kaže, rođena u Pragu, a pomalo zna i češki od svoje majke), obraća mi se na češkom i kad vidi da sam je razumio, traži od mene da joj to isto kažem na makedonskom da bi se uvjerila da je i moj jezik slovenski. "Da, vrijeme je lijepo", kažem joj na makedonskom, "a temperatura vode nije bila deset stepeni, kao što vam je rekao naš norveški prijatelj." (On već ljutito krupnim koracima grabi ka hotelu.) "Cudesno", pljesnu rukama Helen, "razumjela sam skoro sve", kaže na engleskom. "A zašto ne biste?" uzvraćam joj takođe na engleskom. "Evo još jednog dokaza da ima i takvih Makedonaca koji ne govore grčki, a oni su i u većini..."
Poslije ručka imamo toliko vremena da se spakujemo i da se s prtljagom ukrcamo na brod koji je čekao na pristaništu da nas vrati u Tromze. Vrijeme je zaista lijepo, nekakav sjevernjački tip miholjskog ljeta. Kroz raspršene oblake povremeno proviruje i sunce, a more je mirno. Za vjetar, koji će se pojaviti kasnije, pripremio sam mantil s kapom u džepu. Brod je školski sa širokim trupom, i svojim su ga rukama i mašinama napravili učenici iz lokalne srednjobrodarske škole; razumije se, pod stručnim nadzorom svojih učitelja, objašnjava nam kormilar/kapetan, i sam prototip pomorca, s dugom sijedom bradom skoro do pojasa, kapom sa širitima i lulom među zubima koja mu čas dimi, a čas mu se gasi. Pošto je izveo brod iz malog zaliva i uhvatio pravi kurs kroz vijugavi fjord (ili morski rukavac) ka unutrašnjosti kopna, naslonio se uspravno leđima na kormilo i tako, samo povremeno ispravljajući ga rukama, upravio brod do krajnjeg odredišta.
Raspoređujemo se na palubi duž bočne ograde, ko gdje nađe mjesto da se nasloni ili da prisjedne malo. Konačno se srećem i sa Jevtušenkom, čija je visoka pojava s obaveznim kačketom (čini mi se da mu je ovaj američki, zbog drečavo ljubičaste boje) ionako stalno bila lako uočljiva. Ne vjerujem da me zapamtio iz daleke 1965. godine, kad je kao glavna zvijezda došao u Strugu. (Tad sam kao mlad pjesnik i svjež diplomac, poslije jednogodišnjeg studijskog boravka u Edinburgu, i ja sam jedva iznudio učešće
na Festivalu.) Ali ga podsjećam na mali klipni avion kojim smo poletjeli za Ohrid sa starog aerodroma u Skoplju, koji je bio obična tvrdo nabijena ledina. "Da, da, sjećam se. A sjećam se i veoma lijepih žena. E, a ja sam, moj Bagamile, već vjenčan trećom ženom, a moram da izdržavam i dvije prethodne držeći predavanja i čitanja po Americi. Da, sad sam na jednom koledžu u Oklahomi, prva dva semestra. Imao sam tad oko za lijepe žene", pravda se. "I još uvijek ga imam", namiguje mi, "samo što je tamo u Americi to sad veoma opasna stvar. Čak i ako je samo pozoveš na kafu, može da te optuži za 'sexual assault'. Na žalost ili na sreću, ovdje oko nas lijepih žena i nema." "Valjda će ih biti u Tromzeu", tješim njega, a i sebe, ako ništa drugo, bar da bismo se ponadali kako ćemo prirediti radost očima. Pita me zatim o situaciji u Makedoniji i o tome kako je prošla ovogodišnja Struga. Kažem mu i priznajem da je možda trebalo da pozovemo i njega, iako on nije dobitnik Zlatnog vijenca. Ženja, kako on uporno govori prijateljima da ga zovu, odmahuje rukom i kaže da on ima toliko lijepih uspomena iz Struge i Makedonije da bi u svako doba volio da se vrati, a naročito u ovakvoj situaciji kad nam treba podrška. "Sjećam se jednog gospodina", gurka me laktom, "koji mi je bio domaćin u vili vaše vlade na onom brdu nad Skopljem. Svako je jutro, otvarajući frižider, pitao: 'A što danas ima za piće?'" (I Ženja još uvijek pamti kako se ovo kaže na makedonskom!) "Ni sam ne znam koliko smo flaša dnevno pili tada. Velika su to vremena bila", uzdiše, "a sad sve to trpaju u opšti komunistički i sovjetski košmar."
Ja, razumije se, imam neke druge uspomene. Sjetio sam se da su ga u Strugi vozili službenim mercedesom, pa čak i stotinjak metara u rikverc, od jednog mosta do drugog, jer je jedina prometna ulica pokraj Drima bila jednosmjerna. Ali namjerno mu to ne kažem da poslije ne bih morao da slušam dokaze njegovog pravog (ili tobožnjeg) disidentstva; dokaze, kojih, razumije se, ima mnogo. Jevtušenko je bio glavni glasnogovornik tzv "otopljavanja" u vrijeme Hruščova i njegovih nasljednika bio je "dokaz" ali je služio i za pokaz van sovjetskih granica. Umjesto toga, pitam ga da li je i on bio iznenađen time što je tako naglo pao Berlinski zid. "Da", priznaje, "bio sam. I tek sam kasnije saznao da je Gorbačov to obećao Amerikancima da bi dobio milijarde dolara kredita i bespovratne pomoći, kojima se nadao da će Rusiju za nekoliko godina izjednačiti s Evropom. Zahvaljujuđ tim parama samo je jedna šaka ljudi postala milijarderski bogata. Kakva iluzija? Gorbačov je mislio da je novi Petar Veliki!"
Ženja mi nervozno traži cigaretu da je zapali i samo duvka, ne uvlači. S obje strane broda sporo se mijenjaju ili se slivaju
jedni u druge predjeli strmih padina s travom ili s ogoljelim kamenjarom i s ponekim žbunom, ali ima i udaljenijih šuma koje već, na onaj jesenji način, postaju sve tamnije i to u svim nijansama s povremenim bijelim snopićima potoka i vodopada, koji padaju niz litice. "Eto gdje je za mene trenutni raj", mislim. "Kakva li je želja gonila Vikinge da krenu odavde preko mora u svim pravcima kad su pravi zemaljski raj imali i ovdje?" pitam glasno, ne znam koga. "Ista želja za osvajanjem i pljačkom koja je bila natjerala i Ruse u Sibir", uzvraća mi Ženja i pita me da li sam nekad bio u njegovom Sibiru. "Ne", kažem mu. "Samo se sjećam da sam čitao dječjeg pisca Mamina Sibirjaka." "Gavno na Gepeu," komentariše Ženja.
Gledamo kako mornari vade ispod palube gajbu s pivom, pa se pridružujemo društvu oko njih. Kormilar nas upozorava na jaku struju sa suprotne strane u koju ulazimo i od koje se već zatresao brod. Na jednom ostrvcetu pored kojeg prolazimo mogli bismo da vidimo i ponekog jaka, s velikim srpastim i crnim rogovima. Tamo su ih pustili kao u prirodni rezervat. Kormilar nam daje dvogled koji počinje da kruži unaokolo u potrazi za tim Minotaurom potonulim u lavirint zelenila, ali sa strujom dolazi i neki vjetar koji nas polako briše sa palube. Jedan po jedan silazimo strmim stepenicama u potpalublje, koje se pretvara u vrlo prostranu rustikalnu gostionicu, gdje nas služe supom, čajem, kafom ili konjakom. Razgovor za stolovima i klupama prikovanim za pod pretvara se u opštu galamu i buku...
U Tromzeu smo se smjestili u hotelu "Arktičko more", koji se nalazi odmah do glavnog plovnog kanala između ostrva i kopna i oko kojeg je rasprostrt grad što u sumraku već pali svoje svjetiljke. Prozor moje sobe gleda upravo na kanal, a preko puta, na drugoj strani, kao kristalna piramida svijetli čuvena moderna katedrala sva od stakla, s procjepom na sredini u formi krsta.
Uveče odlazimo na otvaranje izložbe fotografija "Trenuci iz rata i mira", koja se održava na jednom od spratova kulturnog i studentskog doma u kom će se odvijati i naša konferencija. U prostoriji od mirišljave čamovine možemo vidjeti potresne snimke s mnogih svjetskih ratnih područja od Palestine i Ruande do Bruneija i Meksika. I iz Bosne, razumije se, ali ne uočavam nijednu iz Makedonije. Dok nas poslužuju čašom vina, ne mogu da izdržim a da ne pitam autora za ovu "falinku". "Ne, nisam još uvijek stigao da posjetim Makedoniju." "Možda je i bolje da ne dođeš ovim povodom", pomislim zatim.
Konačno dolazi i dugo očekivana večera koju gradonačelnik Tromzea priređuje u blizini katedrale. Nju razgledamo poslije
večere. Iznutra djeluje veoma hladno, klinički je bijela, strogo prezbiterijanska, samo s nekoliko vatreno osvijetljenih vitraža. Ali unutra, jednako neočekivano, čujemo poeziju i pjesme, i igre Sama (tako Laponci zovu sami sebe) s nekim grlenim i cvrkutavim ugroaltajskim tonom. To mi kasnije napolju potvrđuje i Korejanac Hvang SokJong (koji je do kasno zaglavio u Somariju, pa su ga u Tromze dovezli kolima) to je jezik koji se u mnogo tonova i varijacija čuje odatle pa preko Sibira sve do Koreje. Kad je čuo da sam iz Makedonije (i baš je tako i izgovorio, a ne onako kako obično stranci kažu ime moje zemlje, preuzimajući engleski izgovor), Hvang me pitao da li bih došao na sličnu konferenciju za mir koju će on krajem oktobra organizovati u demilitarizovanoj zoni između dvije Koreje. "Da, došao bih", prihvatam, "ali pod uslovom da se u međuvremenu ne formira slična granična zona i u Makedoniji, pa bila ona i demilitarizovana. ("A već se i formira", htio bih da mu kažem, "u mojoj glavi, kad se sjetim terena oko Vratnice, sjeverno od Tetova, gdje smo svakog proljeća i jeseni brali pečurke; terena koji su sada okupirani od strane albanskih terorista i nisu dostupni nealbancima.")
Sjutradan ujutro, poslije pozdravnih govorancija, Vladimir Tolstoj nam čita odlomak iz Rata i mira u originalu (sjetio sam se da u romanu postoji čitavo poglavlje od pedesetak strana, traktat o ratu, koji valja stalno iznova čitati), a direktor Nobelovog instituta pokušava da nam objasni zašto je Nobelova nagrada za mir postala toliko značajna, iako je tako važnim imenima svjetske politike dodjeljuju anonimni članovi Instituta. ("Neki od dobitnika", slaže se on, "možda su i 'promašaj' ako se retrospektivno pogleda s distance od nekoliko godina, ali niko ne može predvidjeti koliko brzo se pali i gasi slava nagrađenih.") Značenje Nagrade za mir svakako nije samo u novcu (koji će ove godine iznositi oko milion američkih dolara), već i u zvučnim imenima koja dobijaju druge nagrade što ih dodjeljuje Švedska akademija.
Konačno dolazi na red i prva sesija konferencije na temu "Etnicitet i religija kao podstrekači rata" (kad vas fundamentalistička osjećanja preko noći udalje od vašeg susjeda). Naslov zvuči veoma provokativno, ali mi se čini da su uvodničari Aleksandar Hemon i irski pisac Džozef O'Konor, iako potreseni sopstvenim iskustvima, željeli što prije pepelom posuti vatru koja dublje tinja, kao da je latentno prisutna u lignitu ili u tresetu pod bosanskim ili irskim tlom, koje se izgleda pali poslije svakog pokoljenja. Saša je o svom iskustvu govorio kao o nekom deja vu fenomenu s distancom iseljenika u Ameriku, a Irac je polagao isuviše nade u postignuti napredak u pregovorima između katolika
i unionistaprotestanata (zaključno s opštom amnestijom za sva naoružana lica koja će položiti oružje kao što to treba da se desi i kod nas u Makedoniji). Stara rana teško se može zaliječiti ako se povremeno ili konstantno čačka, makar ona i ožiljak bila.
Popodnevna sesija o "Globalizaciji konflikata u postkolonijalnom periodu" počinje žestokim izlaganjem danskog autora Karstena Jensena, koji, očigledno, ima bogato iskustvo putnika i istraživača u zemljama tzv "trećeg svijeta". (Kojem odnedavno pripadamo i mi iz "bivše Juge" kao "nesvrstani", a iz kojeg svi kao postojeće ili fragmentirane državice nastojimo da se "razvrstamo", makar i godinama čekali u dugom repu, šlepujući se u vozu za Zapad, NATO, EU dok ne usaglasimo neraščišćene račune među sobom. Na samom kraju repa našli smo se svi, osim Slovenaca, kao "Zapadni Balkan", što nam daje "nadu", jednako kao i vic koji govori o tome kako je za Makedoniju Zapad geografski, naravno Albanija!) Danac ne zaobilazi mnogo i izričito kaže da je sam proces globalizacije izazivač konflikata. Za neke zemlje Afrike i Azije to je samo drugo ime za neokolonijalizam; za druge posljednja šansa da se agresijom nadoknadi ono što je izgubljeno nasljeđivanjem kolonijalnih granica, često iscrtavanih lenjirom preko nepoznatog stanovništva i nedovoljno istraženih teritorija (na "ja tebi, ti meni" evropskim mirovnim konferencijama); za treće iznuđeni ili dobrovoljni pad u zagrljaj svjetskom kapitalu ne bi li se od njega, makar i u vidu skupih kredita, otkinuo što masniji zalogaj, prije svega zbog debele provizije u korist korumpiranih vlada, a tek potom i zbog toga da bi se nekom preostalom crkavicom umirile siromašne i gladne mase ljudi čiji broj raste geometrijskom progresijom. (To smo do juče i u Istočnoj Evropi i na Balkanu gledali kao socijalizam globalnu "sovjetizaciju"; a danas ga, još drastičnije, vidimo kao kapitalizam globalnu "amerikanizaciju".)
Jevtušenko, drugi besjednik, prvo odbija da govori o "supersilama" u množini ima samo jedna i svima nam je jasno koja je. Možda neko u Rusiji još uvijek i ima ambiciju da naslijedi Sovjetski Savez, koristeći labavu Zajednicu Nezavisnih Država, pa u tom maniru, na primjer, rješava krizu u Cečeniji; ali mnoge od bivših sovjetskih republika, naročito one iz Srednje Azije i sa Kavkaza, već mu izmiču iz ruku. Globalizacija označava preovladavanje američkih interesa, a ne samo "amerikanizaciju" preko džinsa, "Mekdonald'sa", džeza, popmuzike i Holivuda. Na kraju Ženja, kao pjesnik, predlaže da pročita jednu svoju pjesmu. Deklamuje je s nešto uzdržanijim patosom od uobičajenog, ali svakako izmamljuje aplauz.
Poslije pauze slijedi burna diskusija, koju je veoma teško pratiti, jer veći broj nestrpljivih govornika ne može da dočeka da do njih dođe mobilni mikrofon, koji ionako kruži iz ruke u ruku s ponekim pitanjem za uvodničare. Preovlađuje mišljenje da je, bila ona poželjna za određene zemlje odn. pojedince ili ne bila, globalizacija neminovna i to ne samo zato što je guraju krupni kapital i moćne multi ili nadnacionalne kompanije, već i zbog isprepletanih ekonomskih i političkih interesa, koji nisu uvijek identični, čak i kad su jednosmjerno okrenuti profitu, od kojeg u tako velikoj mjeri zavise investicije, čak i one koje se plasiraju u rizična područja. Neko je već ispustio krilaticu da nam se najdemokratskija globalizacija već dešava upotrebom Interneta, a drugi mu se već suprotstavlja riječima da je i ona prikriveno manipulativna. Da, Mreža je dostupna svakom i za svaku vrstu sadržaja i poruke, ali da li možda i sami sadržaj nije prethodno već izabrana poruka (kao, uostalom, i sami medijum, kao što je još šezdesetih godina sad već prošloga dvadesetog vijeka nagovijestio Maršal Mekluan)? Javlja se i glas koji predskazuje da će Internet i opšta kompjuterizacija prvo globalizovati, a zatim i fragmentovati globus (citirajući, mislim, novog "proroka" Rusa Mihaila Epštejna).
Tog dana večeru priređuje Ministarstvo inostranih poslova u Gradskoj kući, do koje se penjemo žičarom, a sa čije terase posmatram veličanstven zalazak sunca u društvu Korejanca. Pridružuje nam se još jedan pravi Viking, norveški kritičar Halfsdan Frajhau (da, ime mu otkriva i porijeklo, poludanac, i zanimanje, slobodni pisac freelance), koji nas nudi lokalnom rakijom aquavit. Hvang mu odmah uručuje poziv za svoju konferenciju u Južnoj Koreji (poziv, koji i ja već imam u džepu) i time kao da ovjerava započeto prijateljstvo.
Druženje nastavljamo uz još nekoliko piva u jednoj kafani za vrijeme čitanja koje domaćini priređuju dvojici veterana među gostimaŠtefanu Hejmu i, razumije se, Jevtušenku. Hejm čita na engleskom odlomak iz svojeg Izvještaja kralja Davida kao starozavjetni patrijarh. Iako pogrbljen pod teretom godina (rođen je 1913), glas mu je nesalomljivo stamen i jasan, kao da "iz Vihora" čita autentičnu poruku slavnog Mojsijevog potomka. (Pola života je proveo u emigraciji, ne samo kao Jevrejin već i kao "vječiti njemački opozicionar": prvo je od 1933. živio u SAD, a zatim od 1953, prognan od strane makartizma, živi u Istočnom Berlinu kao "unutrašnji emigrant" i ima, nedavno pronađen, najdeblji dosije nekadašnje tajne policije Štazi.) Kad smo mu zatim čestitali na impresivnom čitanju (i to u ritmu engleske
standardne Biblije, dodao sam), on je kratko odgovorio: "I have always known my Kingjames' Bible."2 Slijedi i uzbudljivo Ženjino čitanje. Njegova poema Babij jar ne zvuči mi više toliko mitingaški ili je on već, kao pravi profesionalac, naučio da naštima svoje recitovanje u odnosu na publiku koja ga sluša. Poema zvuči kao istinski oživljena klasika.
Noć mi prolazi teško uz neke stare (nove) košmare, možda zato što nikako ne uspijevam da napunim potrošenu bateriju mobilnog telefona; utikač punjača ne može da uđe ni u jednu utičnicu u hotelskoj sobi. Ne mogu da se javim kući i ne znam što se tamo dešava. Uzalud se tješim da ništa značajnije ne može ni da se desi. Čim zaspim, stari jezivi snovi o izbjeglicama s fronta koje gaze sve pred sobom u paničnom stampedu (sad to nisu samo Albanci sa Kosova nego i Makedonci iz tetovskog i kumanovskog kraja) smjenjuju se s nekim novim slikama teških rovovskih borbi, a ni presušeni Vardar, ni njegova pritoka Lepenec (među njima se nalazi naselje Vlae u kojem živim) ne mogu da zaustave naoružani bašibozuk... Tako se nemirno budim i ovog jutra.
Dok se tuširam, prebiram po glavi ono što mislim da kažem u svom dijelu prve današnje sesije na zadatu temu "Uloga književnosti u ratu Izgnanstvo? Dijalog? Konfrontacija?" Najkrađ mogući odgovor bi bio pisac treba da nastavi da piše i u ratu, ali kod kuće, u vlastitoj zemlji, a ne u izgnanstvu, jer bi ovo drugo bilo dobrovoljna predaja sili koja ga je izagnala. Svakako, voditi dijalog s Drugim, ali i konfrontirati se ako je to neophodno. Moje je da im kažem ono što sad mislim, a svaka moja dalja obaveza ne mora da ih se tiče. Već sam bio rekao medijatorki da o sadašnjoj situaciji u Makedoniji mogu da govorim samo iz vlastitog iskustva, umjesto da teoretski razglabam moguće odgovore na ova i druga potencijalna pitanja u vezi sa temom, što se ona sama već bila potrudila da uradi u svom uvodnom tekstu. Pretpostavljam da će iz sličnog rakursa vlastitog iskustva besjediti i prvi govornik Palestinac Izat Gazavi, autor nekoliko romana i predsjednik palestinskog Društva pisaca od 1995.
Kad smo se, po dogovoru, našli u konferencijskoj sali prije početka sesije da bi nam na podijumu testirali mikrofone, medijatorka Kirsti Blom me pita da li bih želio da govorim prvi, odmah pošto ona pročita svoje uvodno izlaganje, a ne drugi kao što je bilo najavljeno, jer će, navodno, i Palestinac čitati svoj prethodno napisan tekst, a ja ću improvizovati svoj govor. "Sto da ne?" slažem se. "Zar 'spremnost nije sve', kao što je Hamlet rekao pred dvoboj s Laertom?" kažem joj.
Kad je Kirsti počela da čita svoj tekst, koji mi je prethodno već bila dala da pogledam u Somaroju, shvatio sam što ju je mučilo ona ništa nije promijenila, pa čak ni u vezi s engleskim prevodom, koji mi sad, dok ona čita, djeluje još konfuznije nego tada. Kad mi je zatim dala riječ, ja sam odmah rekao da ću improvizovati i da ću u vezi s temom govoriti na osnovu vlastitog iskustva, jer takva mi je i uloga na ovoj konferenciji pozvan sam praktično u posljednji čas i to u toku održavanja Struških večeri poezije, za koje ni sam, kao vršilac dužnosti direktora, nisam znao kako će se završiti s obzirom na trenutnu krizu u Makedoniji, koja je još uvijek trajala i ključala s mnogim potencijalnim mogućnostima koje su išle u prilog i ratu i miru. (O protraćenom vremenu i energiji u pokušaju da obezbijedim slovenačku vizu na posljednjoj strani mog pasoša, kao i o povratnoj karti preko Ljubljane nepotrebno je govoriti, jer bi malo ko od prisutnih to mogao razumjeti.) Počinjem da govorim o svojim sjećanjima na jedan mnogo konkretniji rat, Drugi svjetski, i o prvim žrtvama koje sam vidio svojim očima neposredno prije njegovog kraja o ostacima utrobe nekog slučajnog prolaznika stradalog od eksplozije avionske bombe preko puta naše kuće u centru Skoplja i o partizanu koga sam vidio s balkona na tavanu kako pada pogođen dok pokušava da skoči preko susjedne ograde. To su moji znani i neznani "junaci", oni kojima svaka nacija (pobjednička ili poražena) gradi spomenike poslije rata; junaci čija se imena na spomenicima ispisuju, ali i oni bezimeni koji su iščezli bez traga. Kao što su i namjerne ili slučajne žrtve posljednjih sukoba između albanskih terorista (ili ustanika) i makedonske državne policije i vojske. Slučajnih žrtava ima vjerovatno i među licima koja su oteta da bi poslužila kao taoci; među licima za koja se ne zna jesu li još živa ili su već pogubljena.
Ali zatim, razumije se, kažem i ovo u Makedoniji se trenutno dešava presedan koji nije zabilježen u novijoj evropskoj istoriji. Kao legitiman učesnik mirovnih pregovora priznaje se ONA albanskih terorista (manje je važno da li su njeni članovi ubačeni s Kosova, koje je protektorat UN, ili su regrutovani iz redova lokalnog stanovništva, na silu ili dobrovoljno), za koju je samo nekoliko mjeseci prije potpisivanja Okvirnog dogovora tzv "međunarodna zajednica" NATO, SAD i EU preko svojih predstavnika izjavila da su "grupa ubistveno raspoloženih bandita i kriminalaca" (Džordž Robertson). Dosad je nečuven presedan da se s oružjem u ruci neko bori, ne za odbranu dosadašnjih prava (kakva su u maksimalnoj mjeri uživali makedonski Albanci u odnosu na situaciju u svim susjednim, pa i u evropskim zemljama),
budući da im ih niko nije ni ugrozio, već za ostvarivanje većih "ljudskih" (etničkih) prava. I to ne preko demokratski izabranih institucija i sopstvenih albanskih predstavnika u vlasti izvršnoj, zakonodavnoj i sudskoj (tačno je, možda ne sasvim proporcionalno zastupljenih u vlasti, imajući u vidu da Albanci predstavljaju jednu trećinu ukupnog stanovništva, ali da li je to razlog da se osvajaju teritorije sa kojih se proganjaju Makedonci i pale se njihove kuće i imanja?). Nasuprot očekivanjima albanskih terorista, u Makedoniji nije došlo do opštealbanskog ustanka i do građanskog rata, ali su zato, što je veoma čudno kad su u pitanju demokratska načela uspostavljena od strane "medijatoraolakšivača", oni odjednom dobili podršku "međunarodne zajednice" (vjerovatno pod prijetnjom da će poremetiti ionako krhku ravnotežu na Kosovu, a i bezbjednost snaga UNMIKa) i obezbijedili su za sebe ne samo promjene Ustava Republike Makedonije i sva dodatna prava koja im slijede kao "drugom (konstitutivnom i dekonstruktivnom) narodu", već i opštu amnestiju u zamjenu za 3.300 komada starog oružja ("ali i staro oružje ubija", otkrio nam je kasnije Dž. Robertson). Čime su se stekli uslovi da dojučerašnji borci iz redova UČK/ONA svuku svoje uniforme kako bi mogli obući nove, policijske, i postati članovi etnički mješovite državne policije da bi se tako nastavio drastično narušeni "suživot"?! Da li se ovom amnestijom traži i amnezija da bi nam se istorija ponovila kao farsa (Hegel), ne samo u Makedoniji već sjutra, možda, i negdje drugdje u Evropi ili je Makedonija samo eksperimentalno područje koje služi da bi se pokrila nakaradnost, kako makedonske vlade, tako i međunarodnih medijatora?
I prije nego što sam završio osjetio sam kako me Kirsti gurnula laktom da bi mi pokazala da je mojih deset minuta već prošlo. Nastao je fizički opipljiv tajac, usred kojeg ona poziva Palestinca da pročita svoj tekst. Ja polako smirujem svoje damare i pokušavam da prilagodim uvo njegovom engleskom s jako naglašenim akcentom. Izat daje drugi primjer međuetničkog (ili međunacionalnog) konflikta, koji se ne može dobiti ni kad se palestinskoj "intifadi" odgovori još jačom silom izraelske vlade "jastreba" Arijela Šarona, i zalaže se, razumljivo, za primirje i pomirivanje uspostavljanjem nezavisne palestinske države i paralelne ili podijeljene vlasti s Jerusalimom. Ali on ne spominje žrtve "živih bombi" mladih Palestinaca, čija se samoubistva veličaju kao vrhunska samožrtva, jer će oni kao mučenici na taj način dobiti privilegiju da odmah uđu u islamski raj, u kojem će ih gostiti djevice. (U ovo sam se i sam bio uvjerio za vrijeme
jednog skupa pisaca u Magaru, blizu Tiverije, koji su bili organizovali muslimani Druzi uz podršku izraelske vlade početkom maja ove godine. Učenici lokalne gimnazije čitali su nam svoje vatrene pjesme posvećene mučeničkoj smrti baš ovakvih "heroja"!)
Odmah poslije Palestinčevog izlaganja javio se izraelski pisac Amos Oz da bi uzbuđeno izjavio kako bi upravo saopšteni tekst svojega prijatelja Izata Gazavija potpisao i kao svoj "ne promijenivši, ama baš ni zarez". (Sjutradan on će to potvrditi još strasnijom odbranom kompromisa kao jedinog sredstva za rješavanje duge izraelskopalestinske krize, pa čak i kao svakodnevnog načina komunikacije između Mene i Drugoga; i žestokim napadom protiv dosljednosti u favorizovanju samo svojeg mišljenja i vjerovanja, što je, u stvari, samo drugo ime za fanatizam.)
Kirsti me zatim iznenada pita što bih ja imao da kažem na ovu zdušnu usaglašenost predstavnika dviju suprotstavljenih strana. "Volio bih", kažem, "da u sali sjedi i neki moj albanski kolega, koji bi mogao da se saglasi s mojim izlaganjem, čak i ne ovako zdušno, makar mi bio i prijatelj. Ali budući da nije tako, ne isključujem mogućnost da se na nekom budućem skupu pisaca ja saglasim s njegovim, eventualno sličnim izlaganjem o krizi u kojoj živimo ravnopravno." Na ovo me direktor Nobelovog instituta otvoreno pita da li smo na ovogodišnjem festivalu u Strugi imali i pjesnike iz Albanije i da li ja, kao njegov direktor, imam među saradnicima nekog od etničkih Albanaca u Makedoniji. "Da", odgovaram mu zahvaljujući se na pitanju i kazujem mu spremno ime pjesnikaučesnika iz Albanije Skendera Rusija i makedonskog Albanca Resula Šabanija, koji nije samo jedan od pet članova Upravnog odbora SVP, već je i redovan član (do prošle godine bio je i predsjednik) žirija za dodjeljivanje nagrade Braća Miladinovi za najbolju pjesničku knjigu godine izdatu u Makedoniji.
Javlja se zatim jedan glas iz publike koji se predstavlja kao predsjednik norveškog PENa (jedva mogu da ga prepoznam, jer sjedim nasuprot reflektorima), koji bi htio da navede primjer za jedan takav susret kakav sam maločas spomenuo. Ne samo između jednog makedonskog i jednog albanskog pjesnika, već i među drugim balkanskim trubadurima koji su se našli u jednom romanu Ismaila Kadarea i koji su pjevali svoje verzije istih balada na vlastitim respektivnim jezicima na dvoru nekog plemićkog zamka u srednjovjekovnoj Evropi. Došlo mi je da brzo reagujem i bez Kirstine dozvole: "Ovo je možda najbolji pokazatelj za to kako književna fikcija, bez obzira na to da li se nekad u prošlosti nešto od prikazanog desilo ili nije, ne isključuje mogućnost da jednoga dana postane i činjenica, čim je već prisutna u svijesti i savjesti pisca."
Slijedi pitanje od dopisnika lista Frankfurter algemajne cajtung: "Ako već postoji takva saradnja među makedonskim i albanskim piscima, zašto se ne uključite u politički dijalog, koji se i ne odvija tako lako kad su u pitanju makedonski i albanski visoki političari?" "Svako prema svojim sposobnostima i vještini", odgovaram. "Ja, kao pisac, ne bih želio da se miješam u posao političara koji su demokratski izabrani, a i veoma dobro plaćeni za to što rade. Pisci na Balkanu su se, zapravo, i onda kad su mislili da znaju i umiju, pokazali kao loši političari i kao još manje spremni na kompromis od nekih drugih. Zbog toga je i za makedonske a i za albanske pisce u Makedoniji, koliko god oni ne bili zadovoljni postojećom međusobnom komunikacijom (uglavnom naslijeđenom iz prethodnog perioda), najvažnije u ovom trenutku da ne dozvole da se ispolitizuju i radikalizuju na osnovu suprotstavljenih maksimalističkih stavova njihovih političkih predstavnika."
Slijedi pitanje jedne dame iz publike o tome da li bih ja izabrao izgnanstvo i egzil, kao što su to uradili mnogi pisci prije mene. "Ne, nikad", odričem kategorično. "Bar ne dobrovoljno ili iz ekonomskih razloga." "Zašto?" "Zato što među piscima koji su prihvatili egzil ima malo onih što su zadržali kvalitet pisanja na svom jeziku, a još su rjeđi oni koji su u izgnanstvu bili uspješniji na jeziku nove sredine. Većina, uglavnom, predstavlja nesrećne slučajeve, koje sam i lično sretao u SAD. Na žalost, oni su najčešće anonimni. Jedan pisac iz bivše Čehoslovačke mi se, na primjer, kleo da bi se već sjutra vratio u Prag, pa makar i u zatvoru završio, umjesto da piše svoje blazirane priče o promiskuitetnim seksualnim vezama u Ajova Sitiju. A drugi, pak, poljski pjesnik žalio mi se da se raspada od komfora koji mu daje pozicija predavača na nekom malom koledžu na Istočnoj obali i čak me savjetovao da mi je bolje da se vratim gavranu da mi kljuca džigericu kod kuće."
Poslije žamora koji slijedi, ali bez novih pitanja, Kirsti zaključuje prijepodnevnu sesiju i kaže mi: "Eto, vidiš da smo preživjeli i bez otrovnih mačeva!" A ja se u sebi pitam: "Što ako sjutra bude bilo potrebno da se spremim i za nož pod grlo, kao Kafkin 'slučajni junak'Jozef K.?" Umjesto toga kažem joj: "Pravi odgovor na sva pitanja, kao i na mnoga druga koja vise u vazduhu, bio bi, u stvari: 'zrelost je sve', kralja Lira; ali to je, izgleda, moguće tek kad prođe, kako njegovo, tako i naše opšte ludilo."
Dok izlazim iz sale, jedna norveška novinarka me pita da li bih i kako bih, uživo za njihovu nacionalnu radiomrežu, komentarisao predstojeće glasanje u makedonskoj skupštini za ili
protiv Okvirnog dogovora iz Ohrida. Odgovaram da se to, vjerovatno, neće desiti, kao što je navodno bilo najavljeno, ni te večeri, ni sjutradan, dok ja još budem bio tu. "Mislite, neće se izglasati?" pogrešno je razumjela ono što sam rekao. "Ne, već imam predosjećaj da će se glasanje odlagati i odlagati", kažem joj. "I poslanicima će trebati vremena da progutaju ovu tešku knedlu", mislim u sebi. Tako je i bilo Okvirni dogovor je usvojen u makedonskom parlamentu tek 26. septembra.
U hodniku srećem Izata i vidim ga kako žedno "usisava" cigaretu. "Hvala Bogu što smo završili posao", kažem mu i pridružujem mu se u pušenju, iako on, pošto je pročitao svoj tekst, nije više ni usta otvorio. "Hvala Bogu što je završio ovaj cirkus", uzvraća mi mrtav hladan. "A onaj cirkus koji nas čeka kod kuće? Naročito vaš gladijatorski sa svakodnevnim 'živim bombama' i izraelskim represalijama?" vuče me za jezik da mu to kažem. Izat bezvoljno sliježe ramenima i kaže da trenutno nema drugog rješenja, sve dok Amerikanci ne pritisnu Šarona da se vrati za pregovarački sto. U stvari, Izat se i neće skoro vratiti kući. Ostaće neko vrijeme u Norveškoj zbog promocije svoje najnovije knjige na norveškom, a zatim će otići u London na neku drugu konferenciju.
Da konferencija već puca po šavovima svog programa dokazuje i slaba posjećenost Polarnom muzeju, iako se on nalazi samo desetak koraka dalje. Ja to neću propustiti, makar i samo zbog Roalda Amundzena, koji je bio jedan od istraživačaidola moje mladosti. U jednom od hodnika Amos Oz traži dozvolu od mene da u svom sjutrašnjem izlaganju pozajmi moje spominjanje slučajnih žrtava rata kao "neznanih junaka".
Zbog produženog, ali čini mi se i zasluženog popodnevnog odmora, kasnim na popodnevnu sesiju. Na ulazu u konferencijsku salu jedan lokalni novinar koji govori srpski (došao je u Norvešku još prije dvadeset godina iz Niša) traži da mu u diktafon kažem mišljenje o ovoj konferenciji i iznenada me pita da li moj lični stav u vezi sa ohridskim Okvirnim dogovorom odslikava i stav makedonske vlade. "Nije baš sasvim tako. Ja sam samo pokušao da saopštim mišljenja makedonske javnosti. A moje mišljenje je da je stav vlade da nas, građane, ubijedi u neophodnost i neizbježnost tog dogovora, sakrivajući tako svoju odgovornost i nesposobnost što je uopšte i došlo u obzir da se razgovara o jednom takvom diktatu 'međunarodne zajednice'. Osnovna greška naše vlade i predsjednika (kao vrhovnog komandanta vojske) je to što su dozvolili okupaciju skoro kompletne granične teritorije s Kosovom, iako, istini za ljubav, u neka isključivo albanska sela u kumanovskom i u tetovskom kraju pripadnici
državne policije nisu uopšte ni kročili nogom u posljednjih deset godina. Što se zahtjeva Albanaca tiče, opšte uzevši, po riječima jednog zapadnog diplomate s kojim sam lično razgovarao, oni jednostavno ne mogu da se slože s tim da imaju manja prava u manjoj državi od onih koja su do juče imali na Kosovu, u neproglašenoj sedmoj republici bivše Jugoslavije." Zadovoljan, izgleda, mojim nezavisnim stavom, novinar mi onako usput čestita na "otresitosti" s kojom sam odgovarao na postavljena pitanja tog prijepodneva.
U sali me Kirsti podsjeća da te večeri treba da čitam svoje pjesme u onoj istoj kafani od juče, a ja joj dajem prevode pjesama na norveški, koji su svojevremeno (prije petnaestak godina) bili objavljeni u njihovom književnom časopisu Prozor (Vinduet). Ona je u međuvremenu razgovarala telefonom s njihovim pjesnikom Arneom Rusteom (mojim starim prijateljem, s kojim sam i radio na tim prevodima za vrijeme jednog njegovog dužeg boravka na Strugi) i on će me sjutradan uveče čekati u jednom hotelu u centru Osla, gdje će me odvesti s aerodroma. S govornice Hvang SokJong već najavljuje konferenciju koju će organizovati u demilitarizovanoj zoni između dvije Koreje, koja još uvijek postoji kao nezaliječena rana strašnog rata iz pedesetih godina, što je počeo kao građanski, pa je prerastao u međublokovski, a zamalo nije postao i treći svjetski.
Te večeri, poslije čitanja prozaistkinje Marte Serda iz Meksika, čitam nekoliko pjesama na engleskom, a na kraju i jednu na makedonskom konačno se osjećam rasterećeno i skoro u svom elementu. Zbog toga se sve to vjerovatno i dopalo auditorijumu, a posebno dvojici mladih novinara sa BiBiSija, koji insistiraju da me počaste pićem i traže mi još pjesama na engleskom. Dajem im kopije pjesama koje je Piter Liota objavio u nekoliko američkih časopisa kao najavu za knjigu prevoda koju treba uskoro da objavi jedan njihov izdavač. (Knjiga pod naslovom Wolfat the Door zaista se i pojavila u decembru u izdanju "Xenos Books", Riverside, California.) Britanci se čude kako je moguće da nisam objavio prevode i u Engleskoj, a ja im govorim da uopšte nisam ni pokušao da po tom pitanju učinim nešto još od ranih šezdesetih godina, kad je Čarls Ozborn odbio da štampa neke moje rane pjesme u vlastitom prevodu u svom The London Magazine, a Stiven Spender me je bar, pošto mi nije objavio neke druge pjesme u svom časopisu Encounter, pozvao na ručak i ponudio mi susret s Đilasom, tadašnjim jugoslovenskim disidentom broj jedan. ("A ja sam u to vrijeme", kažem londonskim novinarima, "u toku svog tromjesečnog 'studijskog boravka'
radio 'na crno' u restoranima u Sohou kao perač sudova. I bio sam srećan što su me vlasnici jednog italijanskog i drugog grčkog restorana pokrivali da me ne bi uhvatila policija i potom ekstradirala.")
Zatim nas, umjesto u hotel, vode u drugu studentsku kafanu na još jedno čitanje (i to mnogo duže), koje su imala trojica prozaista. Čak smo stigli i da opet ogladnimo, jer je već odavno bila prošla ponoć. I onda me onaj "moj" Norvežanin s jutarnjeg plivanja u Somaroju (koje uporno želi da pripiše samo sebi) iznenada poziva da sjednem za njegov sto da bih mu, navodno, dodatno objasnio nešto u vezi s mojim prijepodnevnim izlaganjem, na kojem mi sad i čestita. Kaže mi da sam bio otvoren, iako on shvata razloge zbog kojih sam više zastupao svoju makedonsku stranu. "Trebalo je onda", kažem mu, "da pozovete i nekog Albanca kao zastupnika svojih interesa, iako mislim da su oni ionako već dovoljno zastupljeni od strane 'međunarodne zajednice', pa ko god stajao iza toga 'neutralnog' imena." (Nekad su se barem otvoreno i "transparentno" zvali Velikim silama.) "Vidite", kaže mi Norvežanin uz značajnu pauzu, "ja, kao Kjartan Flegstad, norveški autor (a prije trideset godina pisao sam i poeziju), mogu samo da podijelim mišljenje ovdašnje javnosti koja je, koliko god bila udaljena i možda nedovoljno upoznata sa svim onim što se dešava na Balkanu i trenutno u Makedoniji (a tamo, priznajem, još uvijek nisam bio, i pored ekstenzivnih putovanja po svijetu koje imam), ipak u principu naklonjenija zaštiti prava manjina, pa tako i Albanaca u Makedoniji." "Pa oni će sada, pošto se izvrše predstojeće promjene Ustava, imati više prava i od vaših Sama", pokušavam da mu objasnim. "Albanski interesi, zapravo, i nisu toliko važni za Zapad iz perspektive navodno obespravljene manjine u Makedoniji, već upravo obratno, važniji su im kao većina u regionu, u kojem smo najmalobrojnija manjina upravo mi Makedonci." "Kako to mislite?" pita me iskreno ili krajnje nedosjetljivo Kjartan. "Tako", kažem mu, "kao dan je jasno da Albanaca u regionu ima bar šest miliona i to na strateški veoma značajnoj poziciji, koja je već pod kontrolom Zapada. Radi se o Valonskom zalivu u Albaniji koji je ključ Otrantskih vrata. Na Kosovu su SAD izgradile najveću bazu (za koju, za razliku od onih u Grčkoj, ne plaćaju ništa), a uskoro će se graditi i naftovod za kaspijsku jeftinu naftu od Crnog do Jadranskog mora, za čiju bezbjednost će biti ključno zadovoljavanje nekih osnovnih albanskih zahtjeva kao što su: druga albanska država na Kosovu, skorašnja autonomija zapadne Makedonije, a možda i sjutrašnja Velika Albanija. Da, možda i bez oficijalne
promjene granica, ali, svakako, uz njihovo postepeno praktično iščezavanje po ugledu na EU. Ipak, najvažnije je da ne bude velikih potresa u regionu, koji bi izazvali Albance da okrenu svoje oružje, na primjer, protiv snaga UNMIKa i KFORa na Kosovu i tu su manje važni mnogobrojni primjeri etničkog čišćenja drugih etničkih grupa: Srba i Roma na Kosovu, odnosno Makedonaca iz tetovskog i kumanovskog kraja. Jer, gdje god je zakoračila 'manjinska' albanska noga, tamo nije više bilo mjesta za druge manjine..."
Što više govorim, sve se više, vidim, osipa pažnja s kojom je on počeo da me sluša, da bi na kraju pogled počeo da mu luta ka improvizovanoj govornici na kojoj, baš u tom času, Hvang počinje da čita odlomke iz svoje proze na korejskom. Uz engleski prevod, doduše, njegovog američkog prevodioca, koji, opet, čita toliko brzo i mehanički profesionalno, kao tumač, pa i ja teško mogu odoljeti da ne zadrijemam.
Sjutradan propuštam doručak i u konferencijsku salu dolazim tek pri kraju sesije, u trenutku kad rezime čitave konferencije daje upravo "moj" Norvežanin. Kjarten Flegstad navodi samo neke primjere već navedenih izvještaja sa kriznih žarišta širom svijeta i pritom ne spominje ni mene, ni Makedoniju, jer smo vjerovatno ostali "bijela mrlja" za moć ili za interes njegovog razumijevanja. U pitanju je očigledno tradicionalna evropocentrična "strategija marginalizacije" vlastitih zabačenih regiona i podzemnih ideologija koja je dva puta do korijena razdrmala i Evropu, i svijet.
februar mart 2002.
POST SKRIPTUM
15. maj 2002.
Nikad nisam pisao (ili "vodio") dnevnik, osim što sam usput kad mi je bilo dosadno ili kad nisam znao što da radim u bukvalnom smislu zapisivao neke impresije (podatke) i to najčešće putujući, pa bi se iz toga naknadno mogla roditi neka pjesma, putopisna proza ili esej. Tako je nastao i ovaj pokušaj da napišem dnevnik o "onome što mi/nam se događa"...
On je, dakle, nužno retrospektivan (ili viđen/vođen u retrovizoru mog sjećanja), pa zbog toga i nije hronološki dosljedan, iako sam se (kako bi se čitalac mogao orijentisati) držao nekih
datuma navedenih uobičajenim redoslijedom, s čestim aluzijama ili komentarima na ono bitnije što se dogodilo prije ili poslije tih datuma.
Zašto bi on bio "na rubu ... onoga što mi/nam se dešava"? Prvo, zato što sam i ja, a i mi svi skupa u Republici Makedoniji danas, na rubu egzistencije; a možda i opstanka. Drugo, zbog toga što sam ga i pisao, uglavnom, s jedne marginalizovane tačke gledišta, stvarne ili dobrovoljno preuzete, a ne iz središta "onoga što mi/nam se dešava". Nisam namjeravao, niti bih to mogao i da sam htio, da pišem dnevnik jednog aktivnijeg sudionika, stručnog analitičara, pa ni novinarakomentatora. A možda sam i u događaje u kojima sam lično učestvovao (Struški festival i Konferencija pisaca u Norveškoj) nesvjesno unio neka odstupanja u odnosu na ono što se stvarno događalo, jer sam pisao više po sjećanju, pa za eventualne greške moram preuzeti i ličnu odgovornost. I sam dnevnik, kao književni žanr, neizbježno sadrži i dosta autorove "fikcije", ma koliko iskreno bio vođen na osnovu fakata.
Uostalom, ovaj tekst je bio pisan po želji i narudžbini redakcije Sarajevskih sveski. Nisam siguran da li sam pogodio željeni žanr ili sam ispisao još jedan hibridni tekst. Ne bavim se tzv književnom "naukom" niti me odgovarajuća klasifikacija žanrova osobito zanima. Pošto sam ga pisao više sa zadovoljstvom (mada katkad, priznajem, i s naporom), nadam se da će tako biti i čitan. A ako ne bude tako bilo, postaće očito da sam promašio i temu, i sadržaj...
Kako je svaki dnevnik zaista "work in progress", tekst u kontinuitetu, i ovaj je tekst morao imati početak i kraj. Bio sam siguran čime treba da počnem (jer su se četrdesete Struške večeri poezije vremenski skoro poklopile s trenutkom donošenja Okvirnog dogovora u Ohridu), ali priznajem da ovaj tekst pravog kraja i nema. Završava se, takoreći, nasumice, tamo gdje treba otprilike da prestane poslije 38 ispisanih strana. Što se mene tiče, ovaj svoj dnevnik mogao bih završiti (manjeviše u istom stilu) i nekim događajem koji je važniji za mene lično: putovanjem u Južnu Koreju i posjetom tamošnjoj demilitarizovanoj zoni, odnosno putovanjem u Njemačku Gena) ili Bugarsku (i bugarskomakedonskim odnosima u vezi s istorijom i jezikom, o kojima imam svoj stav na osnovu vlastitog iskustva), te šokom zbog bolesti i smrti mog starijeg brata ili dolaskom moje ćerke iz prvog braka na kontraverzni položaj portparola posredničke misije Evropske unije u Makedoniji, i tako dalje.
Ili možda američkim i svjetskim šokom od 11. septembra, najvećim terorističkim aktom u istoriji? Ali i našim, makedonskim, i
šokom prouzrokovanim izjavom američkog specijalnog izaslanika gospodina Džejmsa Perdjua o tome kako se ovaj globalni teroristički akt ne može, niti se smije, upoređivati s akcijama albanskih "ustanika" u Makedoniji (ili se, njegovim rječima, "politički iskoristiti"). Kao da postoji neka suštinska razlika između jednog (većeg) i drugog (manjeg) terorizma i između patnji žrtava i unesrećenih ljudi (da ne spominjemo, po Dostojevskom, osnovno mjerilo ljudske patnje: jednu suzu djeteta za koju je odgovorno čitavo čovječanstvo). Arogancija te bahate izjave gospodina Perdjua je tim veća kad se ima u vidu da sve veći broj izvještača i komentatora u svjetskim medijima ukazuje na vezu između Al Kaede i albanske mafije kad su u pitanju šverc oružja, droge i trgovina ljudima, uglavnom u jednom pravcu, sa Istoka na Zapad.
Kako god bilo, Makedonija je prestala da bude tema svjetskih medija i prije 11. septembra, jer je tzv "međunarodna zajednica" nametnutim Okvirnim dogovorom i njegovim usvajanjem u makedonskom parlamentu 27. septembra ponudila nekakvo političko rješenje oružanog sukoba s albanskim "ustanicima" tako što je potpomogla unošenje određenih izmjena u Ustav Republike Makedonije, izašavši tako u susret albanskim zahtjevima za većim pravima, istovremeno insistirajući i na očuvanju integriteta države i nedjeljivosti njene teritorije. Najnovije (posljednje?) krizno žarište na Balkanu se time stišalo, prestalo da se trese i talasa (bez obzira na to što smo mi oduvijek na trusnom području i bukvalno), pa se pažnja "međunarodne zajednice", prije svega Amerike, mogla svom svojom ubojitošću usmjeriti na Avganistan i na druga stvarna ili potencijalna žarišta. ("/\eHec BO ABraHMCTaH, yrpe BO TBOJOT CTaH" kao što je pisalo na jednom skopskom grafitu.)
Što se tiče samog Okvirnog dogovora, od čije sveukupne "implementacije" zavisi vjerovatno budućnost zemlje i svih nas, njegovi se uslovi još uvijek gutaju parče po parče, kao jedna beskonačna knedla (u stvari, Dogovor guta političare i steže ih kao boa). Izuzev "prijevremenih" izbora (zbog nemogućnosti bilo kakvog prijevremenog održavanja, izbori će se obaviti u redovnom roku i već su zakazani za 15. septembar ove godine) i Zakona za lokalnu samoupravu (usvojenog od strane Skupštine sredinom januara), svih drugih 14 zakona predviđenih Okvirnim dogovorom tek sada mora proći kroz zakonsku i izvršnu proceduru. Koliko juče, još jedan specijalni izaslanik američkog Stejt Departmenta, gospodin Džejms Holms ("another abrasive character",3 komentar jednog lokalnog Amerikanca) i Alen le Roa, odomaćeni predstavnik Evropske unije, opet su morali skupiti čelnike četiriju najvažnijih partija da se kod predsjednika republike, Trajkovskog,
radeći do u sitne sate, usaglase oko svih 14 zakona, koje će Vlada usvojiti već narednih dana, a do kraja mjeseca će to učiniti i Parlament. Bez ovakvog primanja "packe" i "zauške" nijednom se partijskom čelniku, izgleda, u ovom predizbornom periodu, nije žurilo da ispuni do kraja ono što je, inače, sam potpisao prije više od pola godine u Ohridu.
Ovih 14 zakona uglavnom se tiču upotrebe drugog zvaničnog jezika (albanskog) u oficijalnim dokumentima (lična karta i pasoš), u Parlamentu i na lokalnom nivou. Time se, navodno, iscrpljuju svi albanski zahtjevi, uz garanciju "međunarodne zajednice", i omogućava se potpunije integrisanje Albanaca u strukture ove jedne i nedjeljive države, a mješovita (makedonskoalbanska) policija vraća se da patrolira u sva sela tetovskog i kumanovskog regiona. (Još se, međutim, nije vratilo 12 hiljada Makedonaca u svoje porušene i opljačkane domove i oni će, izgleda, dočekati i izbore u izbjegličkim kampovima.) U međuvremenu, usred proljeća, ni mi Skopljanci ne možemo slobodno šetati padinama brda Vodno ili Skopske Crne Gore, pa ne možemo otići ni do tradicionalnog izletišta Matka, jer tamo je državna vojska i policija spustila rampe na putevima, navodno zbog strateškog položaja područja i obezbjeđivanja prestonice.
Prije nego što prođu parlamentarni izbori u septembru (nadajmo se u miru), teško je predskazati što će se sve događati i nakon usvajanja svih zakona predviđenih Okvirnim dogovorom. Da li će se, na primjer, ostvareni Dogovor primjenjivati u okviru jedne legalne i legitimne države ili će se albanski zahtjevi umnožiti pod prijetnjom oružja radikalnih elemenata novoformirane ANA (Albanske nacionalne armije), koju, doduše, zasad ne priznaju ni njihovi dojučerašnji saborci iz ONA/UČK? Ni mnogo bogatija zemlja ne bi mogla u dogledno vrijeme mladim naraštajima obezbijediti legalno zaposlenje i pristojan život u zamjenu za brzo bogaćenje švercom droge i oružja; iako, istini za volju, većina Albanaca živi mnogo skromnije, i među njima je i najviše onih koji su za miran suživot.
Teško je očekivati i da će se svi Makedonci vratiti u svoje krajeve, gdje će od sada biti u manjini i pod lokalnom upravom albanske većine. Ali pošto su Makedonci i Albanci upućeni da žive zajedno u jednoj državi, zajednički život vjerovatno će zaliječiti otvorene rane i pronaći nove forme saradnje, mimo korupcije i kriminala, na kojima su dosad jedino sarađivali članovi partijskih vrhuški i učesnici u diobi vlasti.