MANUFAKTURA

Dubravka Đurić [1]

FRAGMENTI O GLASU I PREVOĐENJU

Sarajevske Sveske br. 51 [2]

Nešto treba biti povezano sa nečim da bi se dobio smisao. Smisao/diskurs nije dat po sebi, on se proizvodi! Ili, drugim rečima i preciznije: kontekst nije dat, on se proizvodi (Lyn Hejinian).

Izvođenje jezika činom prevođenja - iz jednog jezika u drugi – kao najintimniji odnos/kontakt/razmena/razumevanje/(ne)razumevanje u koji stupam sa drugom jezikom, ali i drugim unutar mog sopstvenog jezika, koji je rastočen, razoren, kao uvek nestabilno stanje jezika/svakog jezika uvijek i svuda. Radiš sa jezikom, u jeziku, nasuprot jezika, protiv jezika, spram njega - kako bi se njegovo ružno lice norme razorilo ili makar dovelo u pitanje. Ali drugi postavljaju normu kao oštricu u koju/kojom se upisuje jedno jezičko ja (jastvo, sopstvo, sebstvo) u biti papirnati subjekt poezije (Ronald Barthes). Ali subjekt je uvek subjektivacija – potčinjavanje. A prevođenje je potčinjavanje i ugrađivanje u/ugrađivanje drugog jezičkog, kontekstualnog drugog/ u drugom jeziku/iz drugog jezika. Razlika/razlike multipiciranih jezika virtualnih zajednica (?).

Prevod je užas: nemogućnosti prevođenja ili prevod je ushićenje u baratanju jezicima i kontekstima, sa ograničenim znanjem/znanjima, koja mogu odvesti daleko od tačnosti/preciznosti u pretakanju forme/značenja/znakova iz jednog jezika/konteksta u drugi/jezik/jezike/kontekst/kontekste.
Ali ako nema drugih u jednom polju (kompozicija u polju? /Charles Olson/) i ako jezik nije dostatan čemu onda sve druge bitne ili ne tako bitne stvari što se sada i uvek raspadaju. Jezički purizam. Ono o čemu jezik sanja. Reči aktiviraju druge reči, nizovi rečenica da li u poeziji ili u prozi ili u svakom tekstu koji nastaje/nastojiš uobličiti. A magija poezije u ovom trenutku je da se sve može uklopiti, aktivirati, upotrijebiti, preobraziti, jer sada svi kažu poveznice, naslovnice, ono što vezuje podlogu i površinu. Magija jezika dozvoljava naraciju koja ne priča priče jer ne želi nagrade, ne želi prepoznavnja, prepoznato je prezreno jer ne stiče nikakav ni ekonomski ni ne-ekonomski kapital već samo minuciozni rad sa malim česticama – fonema, grafema, vizualizacija, virtualizacija (Charles Bernstein).

Ako se sada okrenem glasu, glasu što opredmećuje jezik/jezičke čestice na drugi način. Glas kao i kretanje prostorom kao zauzimanje/zaposedanje prostora: oprostorenje reči, oprostorena riječ (Josip Štošić). Telo proizvodi glas kako bi se oprostorilo u polju poezije. Svaka namera je ovde samo mali jezički otklon u stranu od jezičke proizvodnje koja nije intencionalna. Jezički purizam (rani Vladimir Kopicl i Slobodan Tišma, Michael Palmer, Rosmarie Waldrop), prezren jer ga se dožiljava u narativnom kodu kao ukidanje/dokidanje/destabilizacija /dokinuće smisla/opetovanog ili je to preobilje smisla koje je nepodnošljivo u polju poezije. Pogled uperen ka drugoj strani u kojoj se glas materijalizuje u kojoj izvođenje postaje medij po sebi jer se glas oprostoruje – u prostornom obrtu - u magiji ljudskog glasa koji performativno djeluje na slušaoce (ili su tu samo slušateljke). A to znači improvizaciju. Varijante nekoliko načina izvođenja, nekoliko načina arikulacije glasa kao instrumenta izvođenja na sceni poezije koje kao da nema, kao da ima, ali nije dostatna (Jerome Rothenberg, Jackson Mac Low, Steve McCaffery). Izvođenje glasa na scenu ili varijacije manipulacije glasom, ljudski glas kao jedini instrument koji mi je dostupan, koji je dostatan, glas kao pevanje reči ali ne melodijsko već ono koje računa na govor, na ritam govora, na glas na intenzitet glasa, fonema, morfema, koje je moguće izdvojiti i na ritam pisanja koje varira - ispisivo (Roland Barthes) – što se može samo napisati - variranjem, ritmom, zvukom, zvečanjem, glasom jer - da li je ovo pesma za pjevanje ili je ono ispisivo – namjenjeno čitanju i kvarenju jezičke čistote ili je reč o čistoći (nepodnošljivi jezički purizam, dekontekatualizovan) u neizgovorljivom/gorljivom purizmu jezika koje pjesnici ni pjesnikinje ne vole jer je zamorno ponavljanje doživljeno kao ispraznost stiha (prigovor: ovo je pjesma o ničemu/John Cage/) ili je to nova rečenica koja barata dužinama, progresijama, govorna pjesma (David Antin) koju se govori pred vama i u tišini i u buci riječi rečenica/urbanog okoliša – proteže se na paragraph ili se sastoji samo od jedne jedine riječi ili slova ili se slovo tranfromiše u vizualni objekt moje i vaše žudnje za glasom – glasovima pjesme – pjesama koje se oprostoruju na strani papira, na ekranu u virtualnom prostoru ili je u pitanju samo ljudski glas kao najfiniji instrument – glazbalo – glasovir – vir iz kojeg izlazi/izranja glas ili je to glas koji viri ili je to vir koji se oglasovljuje u virtuoznosti glasa - i sam taj glas je nešto što je dostatno – dostupno uhu, oku, taktilno, dirljivo, dodirljivo, govorljivo, odbaci purizam jer (prigovor: ovo je pjesma o ničemu) neka se izvođači spreme izvođačice će vam reći kako da postupite – dostavljena detaljna uputsva za rukovanje glasom (hvatamo ga rukama) kao poklanjajući vam dar (Appadurai) u neekonomskoj ekonomiji i slobodu u interpretiranje – izvedba je u rukama izvođaćica sa iscrpnim notacijama – notama - koliko, kada i kako – glas sam glas kao najfiniji i jedini instrument izvedbe.

Ali sada se ponovo okrećem prevođenju jer prevođenje nadahnjuje reči – reči jednog prevoda intuitivno ili neintencionalno se prevode u riječi nekog drugog jezika i tako jedan jezik postaje izvor – vir – vortex (Ezra Pound, Wyndham Louis) – iz koje hrupe/hrle riječi. A riječu su uvijek povezane (poveznice) sa konceptima. Riječ je moguće izvesti (performirati) u izvjesnost – svjesna (s)vijest – performirati riječ znači izvesti je kao glas – kao prevođenje iz jednog registra u drugi registar.

Strast za prevođenjem kao izvorom “originalnog rada” (Ezra Pound, Louis Zukofky) koji izvire kao vir kao glas kao izvođenje u nekom novom registru u kojem jedna značenja nestaju a nova iskrsavanju. U pogrešnom razumevanju da li se prevodi ritam, značenje, smisao ili glas (koncept) koji će izgovoriti ono što je ispisivno – ispisivo ili izgovorljivo – na sceni pisanja ili na sceni izvedbe – nesigurni glas se oglasovljuje – fluidan, transformatibilan kao i sam izvornik – mjesto porekla – nepredvidljivo umnoženo u svim referencama koje spisateljka ima na umu a koje nestaju u novim registrima smisla i mrežama kognitivnih mapiranja znanja, značenja, fluidnosti, tokova u kojima se subjekt potčinjava subjektivizira čitanjem, izgovaranje, pisanjem, zapisima, glasovanjem, oglašavanjem.

Ako su ponavljanja, permutacije i monotonija (jezički purizam), kao procesi desemantizacije teksta u temelju jednog ispisivog kazivanja: kazališta u kojem se glasovi uprizoruju performativnim izgovaranjem svake fomene, potencijrajući izvedbenu moć ljudskog glasa da se oglasi i akustički oprostori, zauzme celokupni prostor u koji staje kapacitet jednog ili mnoštva ljudskih glasova što se roje unedogled, kako da pokažem da pjesme samo govore ono što one hoće jer je intencija uklonjena, pisanje, pismo govori ono što jezički stroj može proizvesti bez intencije ali kada se oslobađa glas na sceni koji uspostavlja prizor (pozor) pozorišta u kojem glas zorno zveči i hibridno se roji, mresti, u teatru jednog jezika koji se beskrajno umožava u višlojne identitete koji nas ovde i sad (ne)zanimaju.
Ali jezički purizam je ponovo u modi (da li je ponovo u modi?) - niko ne voli jezički purizam jer nema kazivanja, nema figuracije koja performativno djeluje na čitatlja, čitateljicu, koji tekstu, njegovoj teksturi, vjeruju. Mali značenjski paradoksi su konstitutivni za ovu spisateljsku praksu ako radi sa naracijom preciznije sa narušavanjem narativnog toka koji uranja i izranja iz praksi pokaznosti monotonije glasa i pisma.