Dimitrije Duracovski [1]

Blijede sjenke, daleki glasovi

Sarajevske Sveske br. 45-46 [2]

prevod s makedonskog: Nenad Vujadinović

Knjiga mrtvih: Anri Mišo, Fransoa Trifo. Pismo glavnog uredika Letopisa Matice srpske, poziv da pošaljem esej za njihov januarski broj. Iza svega toga stoji Despotov. Iznanada mi telefonira Vujica, povezuje me s Davičom, koji me pita želim li da budem član redakcije časopisa Dalje, prihvatam.
Opet o smrti. Gute Avramovski, posljednji put sreo sam se s njim u avgustu. Sav u pokretu, nervozan, samo brblja, i tako. Sad je umro. Telegram njegovoj ženi Menče.
Opet o smrti. Ova knjiga postaje knjiga mrtvih. Unosim u nju Mariju Čudinu.
Skoplje, književno veče. Definitivno otkrivam samog sebe i čini mi se da je magija iščezla. Poslije ovoga, za sve njih nisam više onaj od ranije, onaj drugi. Susret s Prokopijevom; Hristo je tu; Jadranka, koja izbjegava (ne mene, već uopšte). Novo lice, Elizabeta Šeleva. Susreti s Vladom Uroševićem, s Đurčinovom, idem im u goste, Anka i Anastazija, zatim telefonom zovemo Ševu, koja je oduševljena – svi se radujemo što je sve u redu. Sprema Markove dnevnike, kaže mi da izlazi 12 C. Književno veče u moju čast – mnogo ljudi, mladih pametnih ljudi; a ja, kao i obično, govorim zbunjeno i nepovezano. Što li misle Vlada i Miško? Potpisujem knjige, susreti (kratki) s Jordanom i Ivicom, osjećam da bi trebalo da se javim Šelevoj, postavila mi je neka čudna pitanja – o egzistenciji i usamljenosti. Spavam kod Prokopijeva, nimalo prijatno; majka, stara skopska gospođa, njegova žena Jelka i dvije djevojčice. Društvo me kao ovcu vodi kroz pomodne lokale – ne znaju da me baš zabolje za to.
U galeriju ulaze Božidar Damjanovski, njegova žena i tri djevojčice, i Memet. Razočaran je malo postavkom svoje izložbe u Ohridu. Očekivano – siva galerija i loš katalog. Dopada mu se ovaj galerijski prostor. Kao slučajno, spominje mi da je u Americi sreo Maksa Švarca. Na nekoj žurci je, kaže, između ostalog, čitao i poeziju o Strugi. O istome mi je govorio i Despotov. Priča mi o tome kako se nikako nisu mogli otarasiti Švarca.
Privlači me ideja o tome da napravim nešto slično kao što je Mixed Media Bore Kostića. Ili kao što je Sodoma i Gomora. Imam jedan tekst koji može ući u taj koncept: Šejka, Čudina, Cibetka, Bruno Šulc. Uočavam bilješku u kojoj navodim kako sređujem tekstove Tomića i Savića, ali mi ne ide lako. Žao mi je što ne ispunjavam očekivanja onih koji u meni vide čovjeka koji treba da ostavi nešto za sobom u književnosti.
Juče je bila izložba koju je imao Mazev. Užasan umor. Postavio sam sve sâm uz malu, gotovo nikakvu, pomoć Memeta, Dragana Bikova i još jednog čovjeka kojeg ne poznajem. Na otvaranju gužva – najbolje ove godine. Iz Muzeja nije došao niko. Tokom popodneva iznenada sam u salonu zatekao Mazeva. Gledao je svoje slike. Jedna se bila otkačila, skinuo sam staklo da bih je zalijepio, dok sam je vraćao na mjesto konac se prekinuo, ali uspio sam da uhvatim staklo da ne padne, veliko je: 100x100 centimetara. Posjekao sam se pri tom. On ide za mnom i kuka: „Jao, posjekao si se, jao, posjekao si se!“ „Ništa to nije“, kažem mu. Izvinio mi se pet puta. Nije mi bilo jasno zbog čega mi se izvinjava. Poslije je otišao s nekim ljudima i pozvao me je na sladoled. Odbio sam i pošao do biblioteke da kupim flaster, kad, stvarno, eto njega – u Bistrou jede sladoled.
Mladi pjesnik iz Skoplja Metodije Zlatanov želi da otvori izložbu vizuelne poezije. Pokazuje mi fotokopije, ali nemam ni prostora, ni stakla. Javlja mi se Zoran Petrovski, kustos Muzeja savremene umjetnosti, kojeg lično ne poznajem. Pita da li može da svrati do ateljea. Dolazi sa ženom i malim djetetom. Njegova žena je veoma lijepa, a on je zainteresovan za to što radim. Najviše mu se sviđa velika slika na kojoj je portretisan Jejts. Medijala mu se ne dopada, s izuzetkom Šejke. Moraju da odu, supruga ga stalno podsjeća na to. Kaže mi da je trebalo da dođe sam.
Biljana Angelovska i Desi kod mene, provodimo nekoliko sati u prijatnim razgovorima na različite teme: od antike do avangarde.
Put za Beograd. Kupujem Krležu, Žaka Brela, plakat Šejkine izložbe, reprodukciju Odaje svetlozarnosti i neke druge knjige. Dilema, da li da se javim Ševi. Javljam se, zove me da dođem.
Odlazim do nje tog popodneva. Ševa na vratima: „Nisam te prepoznala kad si se javio telefonom,“ kaže mi dok ulazimo. „Rekao si da si Dimitrije, a mi te znamo kao Dimčeta“. Prisutna je i Mara, koja govori o ljetovanju u Strugi. Kaže kako je ubjeđivala i Ševu da dođe, ali da ona nije htjela. Kažu da će sljedeće godine sigurno doći. Kafa sa šlagom, razgovor teče bez zastoja, o svemu i svačemu. Naravno, najviše razgovaramo o Marku. Kaže mi da je sastavila ugovor na osnovu kojeg ostavštinu poklanja gradu. Popisivači dolaze dva puta nedjeljno, popis je u toku. Bili su i neki predstavnici aukcijske kuće iz Amsterdama da naprave procjenu. Ima mnogo slika, rijetkih knjiga, pisama. Svjetska rijetkost – Didroova Enciklopedija, prvo izdanje u 17 tomova. Procijenili su je na 20 miliona dolara. Želi da sve ostane isto. Ne može ni da pomisli na to da se nešto iznese. Uz melanholiju priča o tome: „Kako bih se osjećala da se nešto iznese, knjige, sanduci. Ovako nešto ostaje od Marka.“ Ustajem, šetam po prostoriji, koja je prepunjena knjigama, slikama, predmetima. „Sve je isto“, kažem, „kao i kad sam posljednji put bio ovdje. Samo Marka nema.“ Potvrđuje da ništa nije pomjereno. Odlazimo u radnu sobu. Isto. Na ogromnom radnom stolu stoji noćna lampa. Upaljena. Tu su naliv-pera, olovke u boji, papiri. Radio. Ležaj u sobi. „Tu se Marko odmarao, uvijek tu“, kaže ona. „Posljednjih dana sam mu na tom mjestu svakodnevno mjerila pritisak. Najveći problem su njegovi dnevnici. Što da radim?“, pita me. „Šteta je da se to zatvori 50 godina, da ne može da se upotrijebi, ima tu i intimnijih stvari.“ Priča o Markovoj bolesti, o propadanju krvnih sudova. O Branku Aleksiću, Parizu, njegovoj ženi Filipinki, ima djevojčicu. Čita mi njegovo pismo o planovima koji se tiču budućnosti nadrealizma. Pitam je, možda netaktično, o Gordoganu. Ogorčena je na njih, kaže da je tri dana plakala. Božo Kovačević. „Marko, u stvari, nikad nije nosio papuče. Tad kad su ga oni posjetili, nosio je mokasine i kravatu. Nije mu dao Rihtmanova pisma i on (Božo Kovačević) se sveti. A Radovan Ivšić želi da se osveti zbog Markovog stava.“ Poslao mu je, naime, svoje knjige koje su bile objavljene u NDH, ali Marko nije želio da se sretne s njim. Poslije toga Ivšić je pričao Bretonu sve najgore o Marku. Govorimo o Oku nadrealizma, donosi mi plan, kaže da će izaći u maju 1988. godine, rezignirana je što će, vjerovatno, loše izgledati. Pita me o Emiliji i o djeci, raduje se, dok izlazim, kuca u drvo (u vrata), kaže da joj E. dođe, svakako. Govorimo o Vanu Boru s Oksforda, ima separat o njemu – psihoanaliza. Doznajem u razgovoru nešto i o njenom drugom bratu Vuku. Zvoni telefon, javlja se. Kaže: „Došao je D. D., o kojem sam ti pričala.“ Saopštava mi poslije da je zvala Marjeta, Kidričeva kćerka. Tri Pikasove slike, tri puta Tangi, jedan Mason, Sove Maksa Ernsta, Hegedušić, Dobrović i drugi. Ko bi mogao zapamtiti sve u toku nekoliko časova boravka u tom salonu čudesa, oko 10.000 knjiga. Razgovaramo o tome kako je Marko bio disciplinovan. Donosi mi sveske iz vremena kad je imao 14, 16, 18 godina, u kojima je pravio popis knjiga koje je čitao, veoma pažljivo, temeljito. Čitam negativno mišljenje o Krojcerovoj sonati, oduševljenje Aragonom iz 1921. Vidim unaokolo pisma Andrea Bretona, karticu iz 1932. godine na kojoj je nacrtan Cadavre exquis i koju su potpisali Andre Breton, Salvador Dali, Valentina Igo, više pisama Andrea Tiriona, Crnjanskog, Rastka i drugih. Ipak, moram da idem, tu sam već tri sata. Dogovaramo se o narednom odmoru u Strugi, što mi se odmah čini malo vjerovatnim. Ostavljam ih obje, Ševu i Maru same, žao mi je nekako, žive sa sjećanjima u kući-muzeju i sve je to pomalo nestvarno. Napolju gužva, buka. Spuštam se do Slavije, pa se penjem prema Terazijama. U knjižari kupujem knjige, razgovori s Krležom i s Brelom. Umoran sam, hvata me migrena, čekam autobus. Najzad sam kod kuće, odnosno kod Tomanoskog i malog Lazara, koji uspijeva da me razveseli tokom ove tužne noći. Zašto tužne? Zbog Ševe. Ipak, možda je više bilo melanholično nego tužno. Tužno, svakako, ne. Još nešto o Ševi: „Uvijek sam mislila da ćemo zajedno umrijeti. Znam da Marko nije ni Krleža, ni Crnjanski, ali se nadam da će nekome biti unteresantno da radi na tome.“
I, zaista, biće to nekome interesantno. Jednoj djevojci, mnogo godina kasnije.
Dolazi mi kelner iz kafea „Sinema“ u kancelariju. Blizu je to, preko puta. Kaže da me traži neka nepoznata djevojka, pita da li da je dovede do mene ili ću ja doći u kafe. Odlazim tamo. Napolju, na terasi, uočavam djevojku koja sjedi i čita nešto. Kelner mi kaže da me ona traži i ja joj prilazim. Pozdravljamo se. Zove se Biljana Andonovska, dolazi iz Beograda da me vidi, želi da razgovaramo. Dobro, sjednem i saslušam je. Radi doktorsku disertaciju o nadrealizmu. Dok je istraživala legat Marka Ristića u SANU, vidjela je i moje ime u pismima; ali ono što je interesuje su neki moji crteži koje sam slao Marku, a bili su crtani po knjigama, nešto kao ilustracije. Potvrđujem joj da je to tačno. Ona mi pokazuje fotokopije crteža koje sam odavno zaboravio. Kaže mi da postoji veliko interesovanje za Marka, za nadrealizam, mnogi ga proučavaju; ali to već znam, sve je krenulo od Milanke Todić, sestre mojega prijatelja Lazara, ikonopisca. Ona je prethodno došla da se vidimo jer je srela moje ime u arhivama. Donijela mi je reprinte nadealističkih izdanja, ali ja imam originale koje mi je dao Marko. Obećao sam Biljani, a zatim sam joj i poslao faksimil prve strane rukopisa Markove knjige Bez mere.
Stefan se vratio iz Pariza. Je li to definitivno? Kod njih je mnogo ljudi, Romil se nervira, ali ga, ipak, prima. Neven, s Lazarom ikonopiscem i s Goranom, izdaje fanzin pod naslovom Aporea, interesantno, pravoslavno. Neven se u nedjelju krštava i zove me da prisustvujem događaju. Ogroman je Stefanov uticaj na ove mlade ljude, koji su njegovi sljedbenici, istinski pravoslavci. Prisjećam se Sava C., koji mi je u povjerenju govorio o tome kako ovdje, u gradu, postoji nekakva vjerska sekta koja zavodi mlade. Pričam Stefanu o tome, on se ljuti, ja se smijem, želi da zna ko je taj profesor.
Vruće političko ljeto, Srbija nasuprot Vojvodini i Kosovu. Milošević je, poslije Rankovića, najpopularniji lider u Srbiji. U Ljubljani vojni sud za Janšu, Tasića, Borštnera i Zavrla. Otkrivanje vojne tajne? Slovenci su revoltirani. Za i protiv Slovenije. Danas o Kosovu i opet o Kosovu, i opet. U stvari, u svim novinama. Tokom večernjih časova nameće mi se jedna sintagma, ime Dalijeve slike, „Meka konstrukcija s kuvanim pasuljem – predosjećaj za građanski rat“. Očekuju se užasni lomovi u državi, sve se vaga i mjeri, ko je što uradio. Najtragičnije od svega je što nas vode i što se se o nama brinu oni koji imaju najmanje prava na to. Mračno raspoloženje.
Oh, kakav san. Moj mrtav otac, mlad i lijep, pomalo čudan, ugledam ga i pozdravljamo se. Onakav je kakav je i bio, malo mršaviji, pustio je brkove. Dobro se osjeća, dobro izgleda, oduševljen sam njime, obučen je u dug kožni mantil. Iako sad ne liči isuviše na onoga čovjeka kojeg kroz maglu pamtim, osjećam da je to, ipak, on. Znam da dolazi iz duševne bolnice, poslije mnogo vremena koje je tamo proveo. Sve se polako rastače i gubi iz sjećanja. Moj otac, različit – onaj kojeg nema već dvadeset i šest godina. Nikad nisam čuo ništa drugo o njemu osim: predivan čovjek, nevjerovatan, izvanredan, veliki čovjek. A to znači i mnogo različit od tebe, i bolji, naravno. Ja imam trideset i šest godina, onoliko koliko je on imao kad je umro. On i mnogi drugi su tamo negdje i čekaju nas.
Ovo što radim zamjenjuje razgovor s nekim koga nema, s nekim kome bih, najvjerovatnije, pričao o onome što sad pišem. Ipak, je li to isto? Da li bih njemu rekao sve što sam ovdje napisao? Sve ove moje besciljne bilješke, bez reda i sistema, ponekad i bez smisla. Mnogo činjenica koje čak ni meni nisu zanimljive. A, ipak, budući da ovo nije književnost, a da ja nešto moram da radim u trenucima kad to nešto stigne i kad treba da se kaže, dobro će mi poslužiti i ovo. Dijalog s nemuštim, to je to. Neka me beskrajna tuga hvata pošto odgledam pojedine filmove: Blue Velvet, na primjer, ili Maurice, Forsterova knjiga, sad na filmu. Primjećujem kako svi polako sređuju svoje kakve-takve živote. Što mene čeka? Praznina i užas. Treba li neko da bude kriv zbog toga? Ne okrivljujem nikoga.
Znao sam da ću ovo morati da završim. Hristijan je donio iz Ohrida nekoliko komada mesa koje sam ispekao na roštilju, to smo zajedno jeli za ručak dok je napolju padala kiša. Jeli smo pod otvorenim prozorom u maloj kuhinji. On se zatim popeo gore, u atelje, nešto je radio, a ja sam prilegao na kauču u kuhinji. Odmah sam zaspao i sanjao kako s Iletom šetam sokakom „Braća Miladinovi“, dok mi s jedne terase nekadašnji sekretar festivala poezije, obučen u musketarski kostim, nešto dovikuje. Ipak, ulazimo u Galeriju. Nešto je rastureno tamo, krečili su i sve je u neredu. Na kredencu ugledamo nekoliko starih fotografija. Odlučujemo da ih pregledamo, snimljene su u gradu, po ulicama, mnogo ljudi na njima. Na jednoj fotografiji vidim učiteljicu i djecu oko nje, poziraju po završetku školske godine. Djeca čuče, i ja sam među njima, treći-četvrti razred osnovne škole, nosim kratke pantalone, bijele, s tregerima, i majicu kratkih rukava. „Pronašao sam sebe“, kažem Iletu, dodajući mu lupu da bolje vidi. Izlazimo napolje i sijedamo na stolice pred Galerijom, a od ulaza u sokak – onaj isti ja s fotografije zatrčava se ka nama i skače mi u zagrljaj. Razmišljam u svom snu: „Ako sam ja prepoznao sebe u ovom djetetu, je li i ono prepoznalo mene kao odraslog čovjeka?“ Držim dijete u rukama, grlim ga i kažem mu: „Idi, pozdravi se s čika Iletom“, a ono mu odmah skače u zagrljaj. Ja izgledam kao na fotografijama koje stvarno imam iz tog vremena, naročito kao na onoj na kojoj čučimo moj drug Klime i ja, i na kojoj iza nas stoji Desa. Ljeto je, jun, kraj školske godine, ja trčim niz sokak i bacam se samom sebi u zagrljaj. Budim se i sjećam se kako sam sanjao susret sa samim sobom kao malim. Napolju pada kiša, prozor je otvoren, ja ležim, udobno mi je i ne ustaje mi se, ali pridižem se, ipak, treba da se sretnem s Iletom da popijemo zajedno popodnevnu kafu u „Sinemi“. Dok hodamo, prestaje kiša, ali na terasi je hladno i mi sijedamo unutra. Sjedimo tamo i gledamo kroz izlog kafea, naiđe po neki prolaznik, ćutimo jer naši susreti najčešće prolaze u ćutanju. Kolebam se da li da Iletu ispričam nešto o tome što sam tog popodneva sanjao, ali mu ne kažem ništa. Prećutim to.