Daša Drndić [1]

Ratni Tanz

Sarajevske Sveske br. 43-44 [2]

Galicija, Galicija, ponavljao je moj djed. Uz litricu malvazije iz vlastitog vinograda u koju bi umiješao nekoliko žlica meda svojih pčela, pričao je i pričao, a ja sam samo čula Galicija, Galicija. Imala sam sedam godina. I poslije, sve dok smo ljeti iz Beograda odlazili u srce Istre, sve dok moj djed nije umro, Galicija je sjedala za stol. S Galicijom smo moj brat i ja doručkovali, s Galicijom smo odlazili na spavanje.
Galicija se kotrljala kroz sobe poput tajne, poput crne paperjaste loptice koja je bivala čas veća, čas manja, i tako neuhvatljivana koncu odskakutala u mit.Galicija nije bila lijepa, bila je zastrašujuća, onako tajanstvena i maglovita. Nikada do kraja shvaćena, nikada do kraja saslušana.
Mog djeda nema gotovo četrdeset godina i gotovo četrdeset godina Galicija nije dolazila, otišla je valjda s njim ili ju je on povukao sa sobom. U zatomljeno, zamućeno sjećanje. Dok je Drugi svjetski rat u mojoj mladosti, pa i kasnije, pa sve do danas, a u njemu i uloga moje porodice, oca, majke i tog istog djeda, kao sa kakvog megafona, odasvud vikao svoju priču, svoje različite priče, onaj Prvi, onaj Veliki rat, uvukao je glavu među ramena i na vrhovima prstiju okrenuo nam leđa, ušuljao se u špilju zaborava. I sad, kad mu se bliži stoti rođendan, tom ratu i toj nesretnoj Galiciji mog djeda, evo ih, uvlače se u moj prostor posve drugačiji,uz priču čije komadiće pokušavam uklopiti u golemi puzzle sav u raspadanju. Upadaju u sliku iskrzanu i trošnu, u priču bez obrisa, bez zidova, bez okvira, u magličasti veo koji sa spečene prošlosti samo podiže mikronske čestice trajanja, bez mirisa, bez glasa.
Galicija i smrznute noge moga djeda. Galicija, daleki istočni front, Karpati, Rusi, Austrougarska i Njemačka vojska. Glad i istarski egzodus, premještanje, raseljavanje ljudi, tko zna koje po redu otkada je svijeta i vijeka. Ponavljanja. Otužna i zlokobna istovremeno. Prijetnja i naricaljka naše gospodarice, ne Boga, nego Povijesti.
Tek sada, tek danas, stotinu godina poslije, slika izlazi iz apstrakcije, širi se u nakaradni igrokaz repetitivnog apsurda. Godine 1915. potpisan je Londonski ugovor kojim Italija ulazi u rat protiv Njemačke i Austrougarske monarhije. Da bi je pridobile, zemlje Antante Italiji nude velike dijelove Monarhije, pa tako i Istru. Ali, tada se moj djed, kao "dobrovoljac", već probija prema Karpatima, stopala umotanih u krpe, i sa svojim suborcima, da bi preživio, čereči poginule (i ubijane) konje čije meso ukrućenim prstima okreće na slabašnoj vatri između sleđenog neba i smrznute zemlje. Ta,od svih bitaka, ta Karpatska kampanja iz 1915., u kojoj austrijske snage gube i položaje i ljude, taj "Staljingrad Prvoga svjetskog rata", najmanje je, najpovršnije, pa tako i najupitnije opisan. O tom neljudskom ratničkom pohodu ostaju i ostat će nedoumice tek naznačene u zaturenim pismima i krnjim, napola zaboravljenim pričama. Milijun boraca sa svake strane gurnuto je u sukobe: jedni brane granice Monarhije, drugi probijaju prolaz prema Mađarskoj. Na opakom, otvorenom planinskom terenu, prekrivenom dubokim snijegom, kroz ledene olujne mećave, kroz maglu, bez zaklona, bez rovova, vodi se (još jedan) besmislen rat gotovo do potpunog istrebljenja. Sto devedeset tisuća (190.000) poginulih ruskih vojnika, sto trideset tisuća (130.000) zarobljenih, malaksalih i ozeblih podanika Austrougarske monarhije u tvrđavi Przemysl u kojoj čuči i moj djed,dok mu Bijela smrt nečujnim, laganim, gotovo majčinskim dodirom, na angro odnosi kamarade.
Austrougarska razmješta stanovništvo, pa tako i stanovnike Istre. Imovina se rekvirira, stoka se rekvirira, životi se izvlače iz ležišta, presijecaju se i kidaju. Intelektualci (i ostali) odvode se u logore;oni koji mogu, bježe u sela u unutrašnjosti. Vagoni su spremni. Stočni vagoni. U svibnju 1915. tokom pet dana osam tisuća ljudi prisilno se ukrcava na vlakove s po trideset pet vagona koji osam puta dnevno kreću iz Pule. Na svakom vagonu kredom je napisano: 6 konja ili 40 osoba. Pune se logori u Austriji, u Moravskoj, u Mađarskoj. Tifus hara. Kolera hara. Najviše evakuiranih Istrana ugurano je u već prenatrpan logor u Gmündu u kojem kao muhe umiru djeca. Između listopada 1915. i srpnja 1916. u Gmündu umire 3000 ljudi. Kako Austro-Ugarskoj vojsci već prijeti raspad na Galicijskom bojištu, u Gmündu se čuvaju mjesta za njene ratnike. Tako i za mog djeda. U kojoj se pukovniji borio ne znam, ali ni za mene, ni za Povijest to nije važno.
Moj djed zaobilazi logor u Gmündu. Smrznutih nogu s početkom gangrene, on korača, možda i puzi do Istre, sad ne više do svoje kuće u Pazinu, nego do kuće svoje žene, moje bake, u malom seluKarojba, gdje ga čeka i tek rođeni sin. Tokom Drugoga svjetskog rata, ta kuća postat će baza antifašističkog otpora u Istri. U Jugoslaviji, na nju će biti postavljene dvije ploče koje obilježavaju osnivanje Prvog partijskog rukovodstva za Istru. U neovisnoj Republici Hrvatskoj, pod vlašću Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), znači i s blagoslovom tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana, te ploče bit će maljevima razvaljene.
U Gmündu danas se nalazi rezidencija za pisce;u njoj katkada borave i oni iz Istre; u Hrvatskoj table se još uvijek čekićaju.
Nemamo ovdje mjesta za imena, za pojedince, za njihove razrovane živote, a oni, pojedinci, potka su svake priče o svijetu, pa tako i one o ratovima. Zato je ova moja kratka priča nikakva priča, mala i kusa.
Godine 1917. u Istri vlada velika suša, s njom dolazi nezamisliva glad, rat još traje, na vrata kuca španjolska gripa, a talijanski fašizam sprema se u posjet, na dulji boravak. Godine 1920. između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije potpisan je Rapallski ugovor kojim, među ostalim gradovima i pokrajinama, Italiji pripada i Istra. Na pomolu je još jedan egzodus hrvatskog naroda. Moj djed Edo postaje Edoardo, čak i na nadgrobnim pločama talijaniziraju se hrvatska imena, pale se narodni domovi, u javnosti zabranjena je upotreba hrvatskoga jezika, hapšenja su sve češća kao i napajanje ricinusom, na pomolu je nova velika serija ličnih i obiteljskih tragedija. Moj djed sa suprugom i dvojicom sinova seli se u Jugoslaviju, u Split, da bi se u Istru vratio 1941. i sa svojom se djecom uključio u Narodnooslobodilački pokret. Ono što se dalje događa samo naizgled nema poveznicu s Prvim svjetskim ratom. Tek, Povijest će ponovno, poput čigre, poput one vesele igračke dječje, zaplesati svoj Danse Macabrei to na istu melodiju. S padom fašizma, još jedan egzodus, kao kakav potmuli mali zemljotres, najavljuje svoj dolazak u Istru. Sad je to egzodus talijanskog naroda, tiha i naizgled nenasilna seoba. I onda, 1975. potpisivanjem Osimskih sporazuma, u Osimu kraj Ancone, konačno se, što ne znači i trajno, 1977. definiraju granice između SFRJ i Republike Italije. U podtekstu tog sporazuma stoje želja i zalog da novih razmjena stanovništva u ime ostvarivanja mutnih političkih ciljeva i teritorijalnih aspiracija – neće biti.Što se nepunih trinaest godina poslije (1990.) pokazalo kao fantazmagorija. U potpisivanju tog sporazuma, Osimskog,neposredno sudjeluju i sinovi moga djeda, a posredno i djed, koji svoje ozeblinama deformirane noge i svoj selidbama razbucan životliječi, sad je jasno, besmislenom nadom.
Ja nemam pisma svoga djeda iz ledom okovane Galicije. Ne postoje njegovi dnevnički zapisi, ne postoje fotografije. Ostaje samo eho: Galicija, Galicija. Eho koji se, poput leleka (ili kletve) proteže do mojih dana. Na vjetrometini, zavijani snijegom, zarobljeni ledom, na temperaturi od petnaest i više stupnjeva ispod nule, malo tko je mogao pisati kući i fotografirati se. Ali, nisu sve bitke u Galiciji vođene zimi. Godišnja doba smjenjivala su se i ima priča koje se pamte.
Moj pradjed Marko iz mjesta kraj Gospića, ranjen jeu Galiciji. Geler mu je izbio oko, a nakon nekog vremena komadi metala malo po malo izlazili su mu kroz nos. Imao je stakleno oko koje je prije spavanja stavljao u čašu, kao što drugi u čašu stavljaju zube. Odlikovan je srebrnom medaljom "der tapferkeit", medaljom za hrabrost koja je sada kod mene. Pričao mi je da je glad među vojskom na frontu bila takva da je od lokalnih seljaka jednom prilikom kupio dva jaja za devet zlatnika.
Ja imam dnevnik svoga djeda koji je krenuo kao austrougarski vojnik na Srbiju, tamo je zarobljen i onda otišao na bojište u Rusiju. Onda se preko Japana i Australije vratio kući. Nisam u tom dnevniku sve uspio dešifrirati, nešto je napisano ćirilicom, uz to prilično nečitko.
Moj je pradjed bio zarobljen u Rusiji. Radio je kod nekog vlastelina,a kad je počela revolucija pobjegao je iz Rusije i nakon nekoliko mjeseci vratio se kući.
Još znam da je zamrzio krumpir, jer ga je tamo stalno jeo. Od njega imam vojnu pločicu koja se nosila oko vrata. U njoj je bio papirić na kojem je pisalo ime, prezime, pripadnost brigadi i adresa oca.
Onda još nije bilo vojničkih pločica na kojima bi bili utisnuti ti podaci. To je sve što znam.
Čitao sam o jednom zarobljeniku u Rusiji koji se vratio tek 1929. i to nakon što je nekoliko godina proveo u Mandžuriji i Kini. Tamo je upoznao Hrvate i Srbe od kojih se neki nisu uspjeli vratiti. Neki su čak zauvijek ostali u Rusiji.
I moj je djed završio u ruskom zarobljeništvu negdje na Istoku. I on se izvukao preko Mandžurije. Završio je u Šangaju, odakle je pisao kući da mu pošalju novac za brod. Nikada se nije oporavio od tog putešestvija, rano je umro od srčanog udara. Nisam ga ni upoznao.
Svi vi imate nekoga tko se vratio. Moj pradjed je krenuo iz Bjelovara ali se nije vratio. Danas nitko živ ne zna ni kamo je otišao, ni gdje je mogao završiti. Sto posto unknown soldier. Radio je kao činovnik u štedionici.Oženjen, s malim djetetom. Mislim da nije bio dobrovoljac, nego običan vojnik. Pričaju da je otišao početkom rata, vjerojatno 1914., kad je imao 27 godina. To je sve što znam.
Moj pradjed s majčine strane bio je dobrovoljac, Freiwilliger, pješadija. Javio se 1914. i ostavio trudnu ženu i odmah poginuo u dvadeset i prvoj, u kolovozu, u prvoj bitci Prvoga svjetskog rata, onoj Cerskoj, kod Šapca. Tu je srpska vojska do nogu potukla onu austrijsku.Imam fotografiju koju je načinio par dana prije odlaska za Šabac. Ostala je ta slika i pismo koje je stiglo pola godinenakon što je poginuo. Ne zna se gdje je pokopan. Ako netko ima bilo kakvu informaciju o tome gdje su pokapani naši vojnici poginuli u Cerskoj bitci, bio bih zahvalan...

Naravno, s Galicijom priča ne završava, kao što ne završava nijedna priča o ratu.Odnosno o životu. Unatoč zaboravu, mojem, tvojem, našem, sveopćem, prisilnom ili svojevoljnom. Jer sve ovo, naš boravak ovdje, samo je veliko preslagivanje razbacanih komadića nikada dovršenog puzzlea koji bi trebao činiti gigantski plašt i obmotati Zemlju. Ali taj hirovit, snovit plašt čiji se dijelovi otimaju redu, ovako prepun praznih, neispunjivih polja, suviše je loman, suviše je trošan da bi mogao bilo što i bilo koga obmotati i zaštiti. Ostaje nam da i dalje prebiremo po skladištu njegovih sastavnica, u nadi da ćemo mu jednom ipak pronaći lice i uobličiti uzorak.