Alma Lazarevska [1]

Pismo iz 1938. godine

Sarajevske Sveske br. 39-40 [2]

Prišao mi je dok sam s nosem priljubljenim uz staklo izloga osmatrao unutrašnjost male juvelirnice. Prije no uđem, htio sam osmotriti šta je unutra, i ko je unutra; inače, omađijat će me u trenu.
Sav onaj nakit koji je za tri dana, koliko je trajao skup, prekrio uši, vrat, ruke učesnica, bio je upozorenje. Sada, kada se sjećam tog skupa, vidim ih kako promiču foajeom hotela i bljeskaju, svjetlucaju, a prati ih zvuk, nešto kao dozivanje ptice u magli. To neko od muških učesnika skupa, u pauzama između sesija i referata, pokušava iz lokalnog drvenog instrumenta izmamiti muziku. Pokuša, pa prasne u smijeh. Uslijedi ženski kikot.
- Sedef, rekao je i ne pogledavši šta ja to gledam. Uzvratio sam mu, pretpostavljam, zbunjenim pogledom. On jeste važio za jednog od najznačajnijih na ovom skupu, ali znati riječ sedef, to mi se odjednom učinilo nekako neobično. Nestvarno. Zato: privlačno. Nismo se na skupu zvanično upoznali,te, da bih naglasio da itekako znam ko mi je prišao i iz kojeg jezika dolazi, činilo mi se zgodnim da ga upitam. Baš to. Sedef. Odgovorio mi je:
- Nacre.
Potom:
- Englezi kažu i mother of pearl.
A onda je predložio:
- Hoćete da predahnemo zajedno?
Nije me privlačila ova ponuda. Ne obavim li kupovinu danas, sutra se kući vraćam praznih ruku. Ne mogu reći da sam znao na koji vrat bih tamo stavio sedefnu ogrlicu, ali me je privlačila jedna unutrašnja slika. Nestvarnost kojom sam se zarazio ovdje, u ovom gradu na obali.
Bilo je nepristojno i po moju karijeru nepreporučljivo odbiti. Bio je jedan od najuglednijih iz tog svijeta; to sam saznao još prije dolaska, prebiranjem po spisku učesnika. Bio sam novajlija na pragu karijere.
Još je bila cijela država u kojoj su se govorila tri jezika, a književnost, mada napisana na tri jezika, vodila se pod jednu. Neki su učesnici (a bilo ih je sa svih strana svijeta )bili stručnjaci za jedan, neki za drugi,neki za treći jezik. Sastali smo se u okrilju trećeg. Najjužnijeg. Tako je te godine bilo. Konobari, recepcioneri, prodavci, ljudi na ulici, govorili su taj jezik od kojeg u prvi mah kao da očekuješ da se uozbilji, odraste. Kao stvoren da te obrlati, da nešto kupiš, popiješ, da zapjevaš, a ni na sopstvenoj maturalnoj zabavi se nisi usudio pjevati. Od prvog ti se dana nametne uhu, a onda ne samo da više ne očekuješ da se uozbilji, nego se i sam uneozbiljiš. Zamisliš se u sceni u kojoj izgovaraš te sakam pa se zakoceneš od milošte i smijeha. Te sakam i I love you su dva svijeta, dvije udaljene planete. Ali I love you je takozvani planetarni izraz ljubavi. Te sakam je malecko, malecko, malecko, razumljivo tek na pedlju planete. Ako je i pedalj? Eto gdje sam bio, i kod činara sjedio.
Da, sjeli smo u baštu kafanice s pogledom na drvo koje se pominje kao jedna od znamenitosti grada. Činar.
- Najstariji stanovnik grada, rekao sam.
Pogledao me je pažljivo, ali kao profesor koji pušta ambicioznog studenta da istrese sve što zna, što misli da zna, kao rasutu vreću. Gleda me dobronamjerno, jer: naučit ću već da tako ne treba. Tako gledaju mudri, dobri profesori.
- Tvrde da je jedno od najstarijih stabala na svijetu, dodao sam. Evo me, pomislih, sada sam ambiciozni asistent koji dodaje kredu.
Nije, kako to obično rade starija gospoda, birao hladovinu suncobrana. Sjeo je nasumice, prepuštajući meni da sjednem gdje ja hoću. Bio je,uostalom,jednostavan izbor . Mali okrugli stol . I bio je topal, ali blag septembarski dan. Ja sam bio u košulji, te još sa zavrnutim rukavima. On u sakou, ali bez kapljice znoja na čelu. Da, imao je čelo baš naročito. Suho - ja bih tako rekao. Ili, kako se to kaže: umno? Stalna unutrašnja temperatura, ma šta se van njih dešavalo; ima takvih osoba. Neka postojana usredsređenost koja imponira. Obojica smo naručili kafu. Da li je pitao odakle sam, ili sam se ja predstavio pominjući grad odakle dolazim, više se ne sjećam. Tek, opet je u meni radio asistent s kredom. Ni zavrnuti rukavi nisu nevini.
Držao sam se rečenice našeg Nobelovca, To je grad. Kao pijan plota! Izbiflao sam nekoliko općih mjesta. I sve strpao pod To je grad. Ispao je grad iz rasute vreće. Gledao me je pažljivo. Tek sada shvatam da on nije govorio. Samo je gledao pažljivo i slušao pažljivo.
- Na čemu sada radite? lupio sam pitanje koje najčešće postavimo osobi za koju ne znamo ni šta je ranije radila. Nedostajalo je još: kolega!
Sagnuo se da na krilo podigne naprtnjaču koju je spustio kad je sjeo. Trajalo je kratko, bio je spretan s tom naprtnjačom i na mene je to ostavilo naročit utisak. Kod nas su naprtnjače još bile rijetkost. Viđao sam ih tek kod ponekog studenta. Šeprtljasto su u te naprtnjače zaranjali glave, kao neženstvene žene kad zarone u ogromne , pretrpane torbe. Ne vlada torbom, e da bi vladala sobom, tako ja nekako to vidim. A sada sam gledao nekoga ko s lakoćom vlada svojom naprtnjačom. Izvukao je spretno knjigu, otvorio je iz prve. S palcem utisnutim između dva lista, pružio mi je knjigu preko stola. Velika je stvar kada ti neko pruži knjigu. Pa još - otvorenu! Bilo mi je žao što ne nosim naočale s dioptrijom. Divno bi se uklopile u ovu scenu. Uvaženi mi se profesor obraća kao ravnopravnom, ali će pričekati dok ja izvučem naočale. Sve ima svoju poželjnu dramaturgiju.
Ovako sam prihvatio knjigu više kao revnostan student. Podrazumijevalo se da trebam pročitati dio teksta zaokružen grafitnom olovkom. Nije bio dug i pročitao sam ga brzo i lako. Naiskap! Nije mi bio poznat. Ali je bio od onih koji sadrže putokaze, pa možeš pretpostavljati. Imaš mnogo elemenata od kojih možeš krenutu u pretpostavljanje okvira kojem pripada, ili makar eliminaciju onih kojima ne može pripadati. Pominje se jedna etnička skupina. Valjalo bi provjeriti lokalizme. Muzički instrument (tamburica). Arhaizmi (korenika). Tekst je bio pun deminutiva i to na onaj čaroban način zbog koga vam oni što su rođeni u jeziku bez deminutiva zavide do boli. O toj boli mi je nasamo, a prekrasno, govorila znanstvenica koja je prvi dan skupa baš o deminutivima imala izlaganje. U kosi joj je već bljeskao sedef. Ogromna ukosnica kojom je s vremena na vrijeme obuzdavala kosu. Bilo je ovo krasno parčence teksta za nju. Najljepši mogući poklon.
kućica, staračac, tamburica, prozorak
Divni primjerci! I svi su sufiksi bezmalo udžbenički prisutni.
-ica
-ak
-čac
Podigao sam pogled sa tog teksta i, začudo, nisam zagledao korice. Autor, naslov? Bio sam hipnotiziran onim prijaznim pogledom koji me je dočekao.
Da, gledao me je prijazno. Posmatrao me je dok čitam. Tada još nisam znao koliko se može čitati iz lica onoga koji čita. Iz čitačevog lica možeš mnogo pročitati.
Nije rekao: pogledajte! Nije pitao: I? Šta mislite? Pogađate li?
Nije ispoljavao sujetu, nadmenost svojstvenu osobama iz ove struke. Pisac to, možda, jeste napisao, ali oni su to otkrili.
Nije mistificirao moj sagovornik.On je samo pričekao da ja pročitam. Jednostavno, čekao je da pročitam. I rekao jednostavno:
- Ivan Goran Kovačić.
Dobro pamtim da sam uzvratio:
- Ali... vi znate kako je taj pjesnik nastradao.
Da, rekao sam upravo tako. S tim vi znate. I šta li mi je samo trebalo ono ali pa stanka?
Asistentska nezgrapnost. Nije ga žacnulo. Odgovorio je:
- Znam.
Tu riječ, poslije ću početi primjećivati, malo ko izgovara čista srca. Bude ili manifestacija superiornosti, ili lažljivost, ili prepotentnost, ambicija, prevara, šarlatanstvo, nehaj...
Sveto, jednostavno Znam malo ko zna reći.
Uvijek sam u dilemi koliko papir ili fotografiju koje vam neko pruži na uvid, treba zadržati prije vraćanja. Treba čekati da on pruži ruku? Onda to djeluje kao njegovo nestrpljenje, njegovo doziranje. Vratiš li prerano, djeluje da si nedovoljno zainteresi-ran. Ne cijeniš što te je neko smatrao vrijednim privilegije i pružio ti to nešto: vidi! Ah, sve te majke koje ti pokazuju fotografije svoje djece, tetke s fotografijama nećaka koji su diplomirali, ponosni vlasnici vikendica, putnici koji su se vratili s paket-putovanja.
Ja sam knjigu vratio nakon što je on izgovorio Znam. Vratio sam je onako kako mi je pružena. Jednako otvorenu. S palcem utisnutim između dva lista.
Nije se morao naginjati da bi je prihvatio, pa ipak blago jeste. A ja sam opet:
- Vi znate da se njemu ne zna za grob.
Ne znam zašto sam ovo rekao. Valjda zbog navade da se poznatom piscu ide na grob.
I takve su mi fotografije znali ponosno pokazivati. Moj kolega s prvog sprata i njegov Dostojevski. On mi pokazuje grob i sebe, a ja vidim plastičnu vrećicu iz koje viri... votka? Ne, nije votka, ali hajde ga upitaj, uvrijedio bi se.
Prije no sam čestito shvatio šta sam lupio, prije nego sam se ujeo za jezik zbog onog ponovnog vi znate, moj sagovornikje rekao:
- Ja i ne tražim grob.
Ne znam da li se pri tome nasmiješio. Dok sam se sabrao, on je knjigu sklopio i vratio u naprtnjaču. Nekoliko sekundi ga nema. Vidim činar, a mog sagovornika nema. Opet nestvarnost. Trajalo je tren, ali me je dotakla.
Nisam u tom odlaganju knjige u naprtnjaču vidio svoj poraz. Nije djelovalo kao da odustaje od poklonjene mi pažnje. Nije napravio dramsku pauzu, bilo šta što liči na gestu nekoga što ti nešto nudi u svojoj velikodušnosti i dobroj namjeri, pa kada procjeni da si ponude nedostojan, on to nešto povuče. Ne. Razlog je praktičan. Sje-dili smo za malim okruglim stolom i knjiga tu nije imala mjesta. Osim dvije tacne s ibričićima i fildžanima, bila je tu i vaza s ranim lijepim katama.
Nečega dvosmislenog je bilo u odgovoru. Zašto je upotrebio taj glagol? Tražiti. Navodio me je na to da pomislim kako ako ne traži ovo, traži nešto drugo? Ne tražim to, ali tražim... Pitajte me, reći ću vam.
Sada sve ovo mogu da pretpostavljam. Tamo nisam imao vremena pitati jer je u trenutku kada je knjiga nestala u naprtnjači, našem stolu prišao treći. Pozvao se sam, što bi se kod nas reklo. Od onih je koji o ovdašnjim piscima govore uz odrednice naš Hamsun, naš Flober, naš Homer, naš Dante...
Uklonio je nehajno onu vazu sa stola, stavio je na drugi za kojim niko nije sjedio i privukao odatle stolicu. Jednu je lijepu katu udjenuo u rever. Te sakam! konobarici. Dobili smo još jednog asistenta za stolom. Ovaj je počeo citirati naslove radova našeg uvaženog gosta i moram priznati da sam mu zato zavidio. A onda smo se izjednačili. Pitao je: na čemu sada radite? Nije se ponovilo ono sa naprtnjačom i knjigom. Likovao sam. Bio sam počašćen, privilegiran.
-Sada sjedim s vama, pamtim ovaj odgovor.
Tada sam prvi put vidio da se osmje-huje. Vedar, ali suzdržan osmjeh. Platio je poslije račun, insistirao je, ali nekako jednostavnio, očinski, bez prenemaganja. Profesor časti dva asistenta prije nego oni dobiju prvu plaću. A kako su počeli, pričekaćemo!
Od ogrlice sam u međuvremenu odustao. Vizija sedefne ogrlice na nepostojećem vratu udaljavala se u iznevjerenu nestvarnost.
U hotel smo se vratili trojica. Osjećao sam da bih nešto trebao pitati, ali me onaj treći ometa. Najzad nas je napustio u foajeu, priklonivši se vlasnici najdužeg referata na skupu. Poklonio joj onu lijepu katu i Te sakam!
Nas dvojica (nas dvojica, gle ti mene, nadobudnog asistenta ) smo se rastali podno stepenica koje se od recepcije savijaju u široki, dugi luk. Hotel je bio bez lifta.
- Samo vi idite, rekao je kada sam stao kao da ga čekam.
Nije dodao ovdašnje Ja ću polako ili Meni se ne žuri. Ne. Baš samo to:
- Samo vi idite.
Bilo je to vrijeme kada sam se uz stepenište uspinjao preskačući po dvije stepenice. Da li je to primijetio ? Nisam se osvrnuo. U to se vrijeme još nisam osvrtao.
Te večeri nije sišao u foaje. Uostalom, ni prethodnih večeri ga nisam vidio.
Oproštajna večera je prošla u znaku lokalnog vina. Popili smo više od pet boca, toliko znam. Kada je poručena peta, konobar je stigao uz slavno ta-ta-ta-taa. To je uvijek tako, rekoše nam. Konobar Krste petu bocu vina uvijek donese uz početne taktove Betovenove Pete. Zvao se Krste. O, Bože, čega se čovjek sjeti, a čega sve ne sjeća. Pred ponoć je sopran, zapažen po izlaganju o međuratnoj književnosti, otpjevao Kad ja pođoh... na Bentbašu, Bembašu, Bendbašu...ne bih se zakleo šta od toga. Pogađao sam koliko je stara. Dovoljno stara da pamti da je Nobelovac ovdašnje književnosti tamo,na sjeveru, kod nje, uz ovu pjesmu počast primio. Tek, lijepo je savladavala ono š, kćer sjevernjačkih šuma. A bila je te večeri u dugoj bijeloj haljini od grubog platna. Žbun kose koji je bio zlato, pa bakar, pa šta li već, kao kruna haljini. Nedovoljno je moje znanje da opišem sve te promjene. Ponekad pomislim da su sve te dame gajile interes za ovdašnje jezike zbog kostima za kojim čeznu u potrebi za pretvorbom. Pretvoriti se u vilu, ovdje. U ovdašnjem kostimu. Nije baš svima uspjelo, ali otom - potom. Bentbaša me je samo na tren žacnula: sedefna ogrlica! Ništa se tu više nije dalo učiniti. Jutrom rano sam putovao.
Kada sam predavao ključeve, rekli su mi da moj sagovornik kod činara putuje tek uvečer. I... već je negdje izašao. Recepcioner je ipak provjerio. Da, ključ je tu. Da je pitao: Imate li poruku, možda bih nešto u žurbi nažvrljao?
Ne mogu reći da sam odmah po povratku sa ovog skupa kopao po knjigama Ivana Gorana Kovačića. Čovjek ima prioritete. Naročito kada je mlad čovjek. Kada se uspinje po ljestvici ambicije. Ja sam se bavio drugim piscima i temama.Tako me je zapalo ili sam izabrao ? Više ne mogu tvrditi. S vremenom izgubite predodžbu o tome šta ste htjeli, a šta vam je zapalo, šta vam se zalomilo. Budete i prođete, a da ne saznate šta ste mogli biti. Sada radije ovako parafraziram našeg Nobelovca. To je grad prepuštam asistentima.
S vremena na vrijeme plane u posljednjem ili predposljednjem redu učionice kakav oblak kose. Pričini mi se kruna bijeloj haljini. Bljesnu oči koje sve vide i ja se trudim predavati kao prvi put. Život je scena. Svi trebaju publiku. Pa i siroti profesor. Taj sam. Od scene u kojoj sam asistent što i kad treba i kad ne treba dodaje kredu, prošlo je dosta godina.
Sada i ja nosim naprtnjaču. To ovdje više nije moda za mlade. Niti po tome prepoznate stranca. Ako je zbog nekoga trebalo izmisliti naprtnjaču, to je zbog starog momka koji prti knjige. Bachelor. Nikada kupio sedefnu ogrlicu. Taj sam.
Od rođenja stanovnik istog grada. Čak iste ulice. Kuće. S prozora sam mogao gledati kako gori gradska biblioteka i u njoj knjige. Kad je i tome došlo vrijeme.
Među onima što su učestvovali u toj paljevini (posredno ili neposredno, tako se kaže?) učestvovao je i moj bivši profesor. Nizak, trbušast, kočoperan. Dežmekast. Savršeno je engleskim jezikom vladao. I ispada nekako da je bio na strani onih što su 1943. godine ubili pjesnika Ivana Gorana Kovačića. Princa našeg je-zika! A bio je i partizan. Ivan Goran Kovačić je bio partizan, oni su bili četnici. Ima mnogo knjiga o partizanima i četnicima, e da bih ovdje objašnjavao. Prije bih opisivao taj plamen koji proždire biblioteku. Pepeo koji danima pritiska grad. Posljednja dekada dvadesetog vijeka. Dva svjetska rata stala u vijek i mislilo se: dosta! Ne može biti da od tog pepela nešto nisam udahnuo, da se taj pepeo, makar par čestica, nije ugnijezdio u mojim plućima. Ne može biti da evo, sada, dok ovo pišem, u meni taj pepeo ne radi.
A kad mislim o Goranovoj smrti, ja pred sobom imam svjedočenje (a sva su štura i nesigurna) u čiju zadnju rečenicu zurim kao u usud svakog pisca: "Oko njega; svežnjevi rukopisa pokidani u bijesu."
Bio je dan ili noć? Svejedno. Krv je moje svjetlo i moja tama,kaže Goranov stih.
Onaj njegov tekst koji sam prvi put čitao tamo kod činara, stigao je opet u moje ruke. Ovaj put u kabinetu s kojim dijelim zid. Knjiga je bila sklopljena, ako je ikada i otvarana, odložena na stol s namjerom da: leži, leži, leži i... leži. Našao sam ga iz prve. Mirno sam, spokojno, nevino, pravednički, istrgnuo list iz knjige. Mirne sam savjesti istrgnuo list iz knjige koja nije moja. A koja to knjiga nije moja, govorio je dragi stari profesor. U krugu asistenata koje je volio, između dva napada kašlja bi znao ozaren pričati o nepovratnim posudbama tuđih knjiga. Kad osjeti da je neisko-rištena, da vene, da čezne za rasnim čitačem, uzimao ju je u svoje toplo okrilje. Bilo je nečega erotskog, plemenito erotskog, u toj njegovoj priči ,i onaj ko nije upućen o čemu se priča, mogao je pomisliti da starac fantazira o ženskim bićima. Uostalom, nisu li knjige ženska bića? U mom jeziku jesu.
Šteta što nije doživio naprtnjače, dragi stari profesor. Knjigu koja vene možeš skliznuti u naprtnjaču, a da to niko od prisutnih ne primjeti. Samo treba biti uvježban? Ne. Treba imati dara. Biti darovan, darovit biti. Dotaknut erosom treba biti. Oni žutokljunci što su početnički zaranjali glave u naprtnjače, neselektivno ih prethodno puneći svim i svačim, već su mi prošlost ili ih makar ne primjećujem.
Čak sam toliko drzak da sam istrgnuti list uokvirio i postavio na radni stol . Okvira danas ima svakakvih: drvenih, metalnih, plastičnih. I sedefne sam negdje vidio. Baš mi i nije stalo. Svejedno mi je bilo. Uzeo sam prvi na koji sam naišao. Tako je to kada si bachelor. Tako se i hraniš i oblačiš.
Uokvirena stranica ponekad padne na pod, ponekad je prekriju papiri, ali, uglavnom - tu je. Tu. Vlasnik knjige kojoj list pripada često svrati da mi se na nešto i na nekoga požali, kao kolega kolegi spremnom da sasluša. Da, naučio sam u među-vremenu slušati. Više nisam prosuta vreća. A ovaj što se uglavnom žali, zapravo-bezazlena tužibaba, nikad, baš nikad nije ovu uokvirenu stvarčicu zagledao. A drugih okvira u mom kabinetu nema. Niti ih je do ovoga bilo. Ili i on igra neku igru, kojoj ja nisam vičan? Moj kolega s kojim zid dijelim.
Ja ovaj tekst što mi je sada na radnom stolu, a što sam ga prvi put čitao kod činara, znam napamet. Englezi to lijepo kažu :by heart. Srcem. Ipak, bez tog uokvirenog lista istrgnutog iz tuđe knjige, ja ne bih imao mali ritual koji povremeno upražnjavam. Prinesem ga na udaljenost koja odgovara mojoj dioptriji ,pa čitam.
"Nalazim se sam u jednoj malešnoj kućici, koja ima tako dražesna vrata, da često kod ulaženja, kad zaboravim prignuti šiju, udarim glavom o vratnice, a u prozorcima malo da ne uškripim glavu. Nije tako građena radi nehigijenskih sklonosti našega naroda, nego zato jer je njen vlasnik bio staračac, vrlo sitan, koji je sve mjerio prema sebi. (umroj e u 95. godini života, pred nekoliko ljeta, a neprestano je grdio "zalupane Hrvate" i govorio za se da je "Kranjc" a bio je, naravno, stara hrvatska korenika.) Tu mi je veoma lijepo. Plaćam mjesečno 50 dinara, i slušam kroz otvorene prozore tamburice i praporce cvrčaka, koji najviše vrište u obližnjem groblju. Poda mnom upravo maste grožđe i piju slatki mošt; čujem smijeh nekoliko lijepih mladih seljakinja, koje namjerice prolaze pored mojih prozoraka... Ne pišem ništa. Prevodim iz francuskog, engleskog i ruskog, gledam oblake, slušam šumor lišća, udišem vjetrom donesen miris divljine s planina i osjećam blaženo srce. Čemu pisati?"
Nisam od onih što sa sobom naglas razgovaraju. Tek, desilo se, pa i ponovilo. Zagledan u taj tekst, izgovorio sam, kao u otkrovenju: Kućica!
Pa sam ponovio, umekšavajući ono ć koliko se može. Nisam odolio lucprdastom porivu bivšeg asistenta. Pokušao sam pretpostaviti, imitirati, kako ono ć zvuči kad ga izgovori stranac. Tanke usne i suho, umno čelo. Da, ali kad je izgovarao Ko-vačić... ono č pa ć... tu sam te!!! Ne možeš biti jači kad si u mom jeziku! U jeziku koji volim do boli.
Kad imam tekst pred sobom, epifanija je izvjesnija. Tamo kod činara, kada je rečeno Ali ja i ne tražim grob, ja nisam više gledao tekst. Gledajte u tekst. Tekst gledajte. Dok vam oči ne pobijele. Kažem ponekad studentu kad osjetim da ima dar čitača. Tekst je tkanje; kako ćeš o tkanju, a da ga ne gledaš, ne vidiš? Poslije te, možda, nagradi nevidljivost. Sad gledaj!
Da sam tada gledao tekst, ja bih možda shvatio: Kućica! To on traži. Kuću u kojoj je, iz koje je, pjesnik Ivan Goran Kovačić pisao ovo pismo.
Ništa se od onog što je u istorijske udžbenike zapisano kao obilježje dana, u pismu ne vidi. Taj se dan Čemberlen vratio u London iz Minhena. I svijet ga je, ne samo Britanija, dočekao s usijanim: I!? Onaj Hitler je već bio vlasnik svega budućeg. Toliko je zlokobnog u zraku, da bi se svima rođenim u sumrak te godine, moglo dopisati: usudili se roditi. Svašta starom profesoru s godinama počinje bljeskati, svjetlucati kao podatak-neuralgična tačka. Tako sam i ja počeo primjećivati koji su pisci rođeni decembra 1938. godine. Ne bih se zakleo da se o tome ne može pisati.
A početkom te godine, Ivan Goran Kovačić se razboljeva od aktivne eksudativne upale porebrice, dva mjeseca provodi u Merkurovu sanatoriju, u zagrebačkoj Zajčevoj ulici, potom se nadovezuje šest mjeseci u lječilištu Suzor, na Brestovcu, na Sljemenu. Osam dana po izlasku iz Suzora, evo ga u zavičaju, u iznajmljenoj je kući, i piše ovo pismo. Dvadeset osmi je dan u septembru. Tri mjeseca pred noć.
A kuća (kućica) je ženski elemenat. Ona je svratište, utočište, baš kao i tijelo nam. Privremeno, ali utočište. Bez njega, kako bi izdržali? Bez tijela možda, ali bez kuće? Tako nekako osjećam dok čitam Goranovo pismo.
Kuća odražava naše stajalište i položaj spram neograničenih moći drugog svijeta. Tako oni koji u drugi svijet vjeruju. I mogao bih još navoditi.
Sklopim oči, podignem noge na stol (i to smo uz naprtnjače preuzeli kao dobar, zdrav običaj) i sanjarim kako sam pronašao onu kućicu i, onako - iz lucprdastog poriva preostalog iz vremena skupova i simpozija, na nju postavljam nevidljivu ploču, pločicu: U ovoj je kući pjesnik Ivan Goran Kovačić napisao "Pismo iz 1938. godine".
- Recite da li ste ikada pročitali ovako vedro, radosno, blaženo intonirano čemu pisati? obraćam se posjetiteljima. Jer, ja sam kustos kućici.
Sva ona čuvena Čemu pisati?, napisana su i izgovorena u gorčini, cinično, ironično, ponekad, bogibogme, kao poza! Sve ovo, i još mnogo toga govorim. Vedro, jasno, poneseno! O, nestvarnosti plemenita!
I pristižu oni učesnici skupa, i što ih pamtim, i što ih ne pamtim. I opipavaju ovu kućicu. Prozorak. Vratnice. Saginju se dok ulaze. Neko glavom: buppp! Ali uz kikot, ne psovku. I sve postaje vedro i jasno. Blaženo. Kuća. Sve što ti je potrebno jesu vrata da na vrata uđeš, i prozor da kroz prozor gledaš i slušaš. Otvoreni prozor! Lijepe mlade seljakinje, slatki mošt, praporci cvrčaka, pa neka je i groblje preko puta.
Samo neka ti se kao u dvostrukoj ekspoziciji ne ukaže biblioteka koju u pepeo pretvara tvoj bivši profesor! I po asfaltu rasut dječiji mozak što slova još nije savladao! Godine kada je grad za koji je napisano Toje grad ,bio kasapnica, zgarište, plamen, krv, pepeo. Od 1992. godine do... dokle li Bože!?
Tako nekako osjećam kada čitam ovo pismo. Na žalost, ili na sreću, niko još nije fotografisao, niko nije pronašao niti iskazao interes za kuću-kućicu u kojoj je napisano ovo pismo. Ali, postoji fotografija i pod njom potpis: Štala Vidoja Mališa u Vrbnici, u kojoj je Goran, skrivajući se od neprijatelja, proveo posljednje dane svoga života. Četnici majora Draškovića, pod vođstvom Vasilija Bodiroge su u prvoj polovini srpnja 1943. godine upali u selo i pjesnika Ivana Gorana Kovačića odveli u nepoznatom pravcu. Postoje različita svjedočenja o mjestu i načinu na koji su ga ubili. Ne znam da li je za onu štalu znao moj sagovornik kod činara, ali sam siguran da je znao šta je štala. Riječ štala mu nije bila nepoznata. Ta, znao je riječ: sedef.
Ali mu ni na ovom, ni bilo kojem drugom stvarnom jeziku, ja više ništa ne mogu reći.
Ni pismo mu ne mogu poslati. Opet je drvo pogledalo u leđa čovjeku. Saznajem da je umro od teške bolesti. Ako je tako, onda je i tamo kod činara bio teško bolestan. Onaj ko umre od teške bolesti, teško je bolestan od samog rođenja. I prije. Onaj ko piše, pisao je još u majčinoj utrobi. Onaj ko čita, u majčinoj je utrobi čitao. Tako nekako osjećam.
Vijest me je navela da potražim staru fotografiju, napravljenu za sjećanje. To se danas kaže farewell photo. Sada ovdje svako zna šta je farewell photo ali, i to volim,ne znaju svi šta je mother of pearl.
Fotografija je, doduše, napravljena drugog dana, kada smo posjetili crkvicu nazvanu po utemeljiteljima ovdašnje pismenosti.
Položio sam fotografiju na stol. Sada ne samo da imam naočale na nosu, nego i veliku lupu pomičem desno pa lijevo, gore pa dolje. Nagađam, evo, šta će ko, kad krene kući, ponijeti kao suvenir. Onaj je drveni instrument prisutan i na fotografiji. Tri su duge haljine isturene u prvi red. Samo je jedna od one koja je nosi načinila vilu. Druge su, neka mi oproste moje inače divne, pametne kolegice, stvorile karikaturu. Ah, treba imati stas, drage moje, stas treba imati. Ovo prešutim. Sedefne naušnice obješene o ušne resice sakupljačice narodnih umotvorina Balkana. Minijaturna, ali - mlinska kola! Na to me podsjećaju. Valja to nositi. A ženica - krhka. Evo i sedefne ogrlice na vratu dame koja kao da je zakoračila iz prvog čina kakve Strindbergove drame, tek da nam predstavi svoju opaku privlačnost i da nam ponešto kaže o našem modernom romanu. Ogrlica!? Nikad je ne kupih.
Stručnjak za prefikse i sufikse, ponosno grli malu maketu crkve. Ono, kao kad se kupi Ajfelov toranj u Parizu. Ima samo jedan (sebe ne brojim jer sam imao namjeru, ali me je nenadani susret omeo) kod kojeg ne mogu uočiti nikakav suvenir. Irac. I liči na Beketa, tek sada shvatam. Nazirem remen, naprtnjaču, i znam koja je knjiga u njoj. Koje pismo. Samo ja znam? Volim to umišljati.
Iza nas, mogu nas i prebrojati, vidi se crkvica, ali i svjetluca jezero. Dušu koju je napustio otac, koja je oca izgubila, neko je negdje napisao, privlači voda. Ova svjetluca kao sedef. Nacre. Iz jezera se vade školjke. U ovima nije biser. Ali je sedef. Mother of pearl. Od sedefa se pravi biser. Svaki postupak pretvorbe je ako ne priča, onda začetak priče, jedan od meni najdražih. O tome ovih dana pokušavam napisati esej.
Lupa pomjerena do samog ruba fotografije, otkriva mi i čamac. Nikoga u njemu? Moja draga kolegica iz crne šume, vrsna i revnosna u izučavanju balkanske usmene predaje, poslala mi je nedavno pismo sa najozbiljnijom tvrdnjom (ona je uvijek ozbiljna, ozbiljna kao njen jezik, ozbiljna kao njena šuma, kao boja njene šume, ozbiljna): u čamcu je bio ribar, ali ga je vila namamila u vodu. Mi smo se fotografisali kada je sve već bilo gotovo. Da smo samo pet minuta ranije stigli! Samo pet minuta! Ovako, stigli smo na gotovo. Baš tako mi je napisala.
Ja sam joj otpisao sa sve komplimentima tezi, i sa Te sakam ! što se u našoj prepisci provlači kao crvena nit, još od... one godine. In illo tempore. A u postscriptumu (puna su ih naša dopisivanja): Stigli smo na nevidljivo. Nije li tako bolje, draga moja?
Jezero se zove Ohridsko.
Oni što žive s druge strane, na drugoj obali, zovu ga Liqeni i Ohrit.