Marina Trumić [1]

DNEVNIČKE BILJEŠKE (27.10.1991. – 1.12.1991)

Sarajevske Sveske br. 37-38 [2]

Doista –pravo je blago ta zemlja koju nismo zaslužili

27. X 1991.
Maria Kuncewiczowa, opet. I njeni "Fantomy". Sjedim dakle, u svom za nas već toplom stanu u Smyczkowoj ulici, nazvanoj tako po gudalu, violinskom; da, to samo Poljacima može pasti na pamet. U mom hodniku, između 5. i 6. kata, stanuje još gospođa Helena, lektorka češkog jezika iz Praga, jedna simpatična indijska porodica i izvjesni mladi Amerikanac sa Poljakinjom i velikom, njegovanom mačkom čije se krzno presijava u bijelim i sivim prugama. Da li je vaša mačka žena ili muškarac pitam, pošto je na tepihu pred mojim vratima ostala iza njega pozamašna gomilica koju je vlasnik očistio, ali fleka se nije dala izbrisati. Muškarac! - odgovara ovaj ponosno, držeći mačora u naručju. - U svakom slučaju, previše mu dajete da jede – kažem kiselo se osmjehujući; Ipak, lijep je!

Danas su u Varšavi i u cijeloj Poljskoj od šest ujutro počeli "prvi slobodni, demokratski izbori“ poslije pola vijeka komunističke vlade. Vani je mraz i rijetke snježne pahuljice kao da stoje u zraku prozračnom, ali ukrućenom od zime. Nebo sivo, spušteno kao mutni pokrov. U grudima leptiri se preobraćaju u zečeve koji se, učas, mogu pretvoriti u vukove. Nespokojstvo, otkud. Na TV filmski raport iz svijeta. Dubrovnik. Bol oštra. Sve mogu podnijeti, ali to ne. Ljepotu nije dozvoljeno dirati drukčije nego pogledom. I čuđenjem. Materijalizovana ljepota je oživljena, uobličena kroz stvoriteljevo čudo i ono bi trebalo da bude sveto. Za svakog je tako, osim za one koji su bez duha. A vojska svaka je to, ako zaboravima na to da su svi oni nečiji sinovi, da su natjerani i zavedeni, izluđeni, zločin je potpun, da li će se glavni, oni koji ovim ludilom upravljaju opet izvući. I da li je doista tako moralo biti. Je li to naša zajednička karma, prokletstvo, besmisao. Dva lica na istoj glavi. Janusovoj glavi.

Na žalost, to što se kod nas dešava ne može postati čak ni završena škola smrti. Nije riječ o umiranju. O mržnji. O očaju. Bujaju najniži instinkti. Primitivizam se širi kao bolest, kao da svi imaju isti virus. Ne mogu to sebi drugačije objasniti. Otkuda odjednom tolika mržnja. I da li najednom, kako je dosad bila prekrivana, kojim činima. Postoje i neka racionalna objašnjenja. Dječija bolest svakog predindustrijskog društva koja se u mnogonacionalnim sredinama ispoljava u nastupima suludih nacionalizama. Uvijek i za sve je onaj drugi kriv, baš onaj koji nam je tako sličan, ali dovoljno drugačiji da ga treba kazniti. Pravda je i istina samo na jednoj, i to našoj strani. Svi ostali, čitav svijet se zavjerio protiv te jedne jedine pravednosti iz nerazumijevanja, koristoljublja, osvetoljubivosti ili prosto zato što nas ne vole, jer su nam oduvijek zavidili.

Česi su dostojni prezrenja, Mađarska je oduvijek bila kupleraj Evrope, Poljaci su se odjednom promijenili. Gorbačov je izdajica svetog pravoslavlja, papa u komplotu sa masonima, svi su Nijemci fašisti, kod njih se bude stare težnje, Slovenci hoće opet da budu austrijski slugani, bijednici koji se zadovoljavaju otpacima sa germanske trpeze, ostali nas ne razumiju, svi su zaslijepljeni neprijateljskom propagandom što dolazi s one druge strane. Koje? Pa one koja nije naša. Naš. Vaš. Njihov. Ta smiješna Evropa, preživjela i iscrpljena se ujedinjuje. Nauštrb našeg zdravog bića. Hitler se zadovoljno smije u svom grobu. Ono što njemu nije uspjelo silom mi ćemo sami sebi učiniti. Gospodine Krleža, imali ste u mnogome pravo, ali zar niste znali, Hrvati su genocidan narod. I dok smo ovdje prisustvovali naprasnom umiranju zlatne poljske jeseni, vijesti iz domovine su sve gore. Da li tako umire i naše ljudsko dostojanstvo?

vitezovi kninske krajine
epska tradicija - Hajduk Novak
Radojica, grupa a – crni pojas
janjac na ražnju
oduvijek sam "mrzila" vojsku
dnevnu politiku

Bila sam oduvijek svoj vlastiti disident. Jasniji pogled iz daljine. Ništa mi nije oprošteno, svaku propuštenu lekciju i doslovno moram naučiti. Moj sin. Sve ono što sam kao majka propustila sada mi se vraća. Moja vjera u karmu pomaže mi da me život ne svlada, da se ne utopim u lažnim samooptužbama i stvarnom samosažaljenju. Svejedno što ja osjećam i što mislim odakle sam zapravo, moram proći upravo taj put i podijeliti sudbinu onih od kojih ne mogu pobjeći. Stara gospođa Jelena-Helena osmjehuje mi se iz vremena u kojem ja još nemam pristupa. Prostor zamišljam kao i vrijeme koje smo nekad dijelili zajedno.

U svojim molitvama prizivam Janinu, Njena nevinost mogla bi sada pomoći Melhioru u Varšavi ili Josipu u Sarajevu. Sinovima, mom i njenom. Poljsku otkrivam ili, bolje: ona mi se otvara ponovo, ali umor čini svoje, da li će se ikad više ponoviti onaj čisti, djevojački ushit. No, ova razumnost donosi spokojstvo. Sada već bez pretjerivanja, vidim jasnije, ali u bojama dosta turobnim. Ipak, dopada mi se ovo mjesto. Dobro se osjećam u svome "Sokrates"-hotelu. Kada bih samo mogla, mjesecima ne bih nigdje izašla. Moji davni prijatelji nisu se promijenili. U Varšavi se ponovo vraćam sebi. Otvaram se kao Krakov u filmu Kšištofa Kješlovskog "Podwojne zycie Weronyki". Moja dvojnica, trojnica, Janina... Duša se u duši prepoznaje. Neizmijenjena duša dugo je čekala na ovaj susret. Janinu sam našla u Teatru židovskom... u liku... Da to je bila ona. Pjevala je kao nikad dotad. Bila je ljepša no ikad. Anđeoska pojava u našoj truloj porodici. Kada sam čula ponovo Jolantin glas znala sam da sam se vratila kući. Zahvaljujući njoj spoznala sam svu stamenost prijateljstva. To je valjda najljepša iluzija koja nam se može desiti. Stvarnost pravog prijateljstva dragulj je naše ljudske sudbine u ovoj krajini bola. Jednostavna sreća postojanja. Svoje lične i svoje narodne bolove sručila sam Jolanti u krilo. Ne govorimo o tome. Ozdravljam polako u toplini njenog doma.

Moj prvi buket na dan učitelja. Da li sam rođena za tu ulogu? Ne znam, ali ih volim, te "moje" studente. Moje mi se riječi i moje greške vraćaju kroz njihova usta.

Da li su komunisti uistinu bili tako strašni. Da li smo svi mi u toj mjeri zaglupljeni da ne vidimo (rezultati izbora u Poljskoj – visok procenat koji su dobili bivši komunisti – ljevica demokratska). Strah u zvaničnoj Kini od događaja u S. Savezu. Kastro – Kuba. Da li bi pad komunizma bio katastrofalan za Kinu. Dajem slobodu govora za slobodu kretanja. Crtani film – Mujo i Suljo u Africi – ugledaju lava – crtani

Ane – prijatelji iz Dubrovnika. Ne mogu zamisliti da oni pate. Zbog njih stidim se svog trenutnog spokojstva.

Drhturava linija našeg života delikatna kao ptičje srce. Desilo se ono čega su se svi bojali. Da li sa toliko grijehova na duši i sa jednim prljavim besmislenim ratom na duši.

Osjećam li da smo nas dvoje ovdje bez zemlje. Ne, moja zemlja je u meni, pa ma gdje ja bila. Nikad nisam marila jeftin, plošni patriotizam. Ako sam dužna narodu u kojem sam se rodila, a jesam, onda mislim da taj dug životom svojim, dotadašnjim radom i pisanjem pošteno ispunjavam. Htjela bih da sam Ciganka. Oni se nisu, oni jedini, ogriješili ni o jedan narod. Pravi internacionalisti.

Moji istorijski snovi – Gorbačov, demonstracije, loža masonska, rat na moru.

Jedino što je stvarno moje, to je moje pisanje, tako osjećam, uprkos tome što znam da slab sam gospodar u toj državi, gotovo nikakav. Sve kao da se dešava mimo mene, ali upravo ta neprisutnost, samo onaj dio nesvjesnog sadržaja koji oslobađa tzv. stvarnosti, to sam ja, koja govori tebi. To je onaj dio mene iz kojeg ja govori. Onaj dio univerzalne duše koji sam samo i jedino ja. Pa kakav je, takav je. Ja sam koja bi da sazre i koju sazrijevanje oslobađa patnje. Ono što je nekad bilo samo bol postaje, ako ne povezanost, a ono svakako spokojstvo. Sve više gledam sa dubokim razumijevanjem i saosjećanjem svijet i druge, kao dio onog što sam i sama, a tamo gdje me nema ne mogu pomoći. Praštam svojoj vlastitoj nesavršenosti mada znam da, između ostalog, upravo to uzrokuje moje neizmjerno zaplitanje u stvari ovozemaljske. Svaki pokušaj završava se padom i jedva malim... Ne usuđujem se reći, tek šapćem: pokušaj ponovo.

Iako pisanje plod je tog dubokog pada, ali i svjedočenje o pokušaju. Mjera sićušnosti do izdizanja, što mogu, ljudski je postojati. Samo bogovima dat je beskraj nepostojanja. Od te nepostojeće tvari sazdano je naše postojanje i otuda, zar u nama ta nadljudska želja da nas nema, da uništimo sebe i druge u sebi, jastvo u drugima. Slatkoća smrti. Njen opojni zadah lešine širi se našom lijepom zemljom. Svi su opijeni, htjeli ne htjeli. Jedan drugom kanibali.

Lako je biti pametan i uspješan u opoziciji. L. Valensa, ima prirodnu inteligenciju i želi Poljskoj dobro, to je neosporno, ali drugo je štrajkovati u brodogradilištu i povesti za sobom radnike, ali upravljati državom, ispuniti obećanja data narodu u žaru pobjede to je nešto drugo. Narod je nepredvidiv, brzo se razočara i gubi strpljenje, a možda, ko zna, nepogrešivo predosjeća što je za njega bolje. Iako, istorija nas je često uvjerila u suprotno, ćud je narodna čudna rabota.

A on se opet, opijanio ratom kao gorkim pićem. Od prošlosti uzimamo talog, dozvoljavajući da nam zamuti misao, prekrije dušu, u sadašnjosti vidimo jedino/samo umiranje, za budućnost nemamo vremena.

Toliko mi je lijepo u ovom stanu da se prosto bojim to glasno izgovoriti. Volim upravo očaravajući kič ovog prostora namještenog tuđom rukom kojem sam ipak udahnula nešto svoje duše. Okružuju me drage sitnice što su odmah našle svoje mjesto na crnim policama. Najviše me očarava spavaća soba. Tako je ja sama nikada ne bih namjestila, a ipak se osjećam onako kako davno nisam, kao u djetinjstvu kad su me ostavljali da spavam u nečijim prijateljskim stanovima... zavjese na prozorima i sve ostalo... Budim se u šest. Pogledam uvijek na sat, hvala Bogu, imam još vremena.

Ustajem iza sedam. Doručak, kafa, Bi-Bi-Si u osam. Dubrovčani, vratite se u svoj lijepi grad, mirni, bespomoćni i goloruki, probijte se kroz vatru, kroz kišu metaka... Slika koju vidim biblijska je. Veliki čamci i starinski jedrenjaci pretrpani ljudima vrlo polako uplovljavaju u luku. More je žuto i smeđe. Lađe su bijele, a ljudi na njima, između mora i neba, prepušteni isključivo Bogu i sebi, polove u susret sudbini umorne i izmučene gospode dubrovačke dok njihovi potomci negdje štrajkuju glađu i u mislima bodre svoje roditelje. Da li će njihova mlada energija prodrijeti toliko daleko da okrijepi ove bolesne ljude i žene. Lađe plove tako kao da se ne miču, kao da pravo ulaze, ne u luku, već u slavu, u vječnost. Tu su među zidinama, što sad, dok iz Varšave dolazi mi slika Dubrovnika, slika kojom se puni moje tijelo, silazi krvotokom kroz moje ruke, kroz prste otiče i razlijeva se bjelinom papira, gasnu u tuzi kasnog oktobra, rodili davno jednom Melhior-Sebastijan-Josip začeti u... snovima svojih majki što su se ove djeve s kopna, a ne s mora, zaželjele grubih ribarskih zagrljaja na žalu. U tim snovima one još zapravo nisu ni znale mnogo o porijeklu želje, njenim zakučastim putevima, već im se ona tada predstavljala u liku pobjednice i spasiteljice od austrougarske strogosti gospođe Jelene-Helene, patrijarhalnog, hercegovačkog ženskog iskustva.

Dani poput starih dukata.
tuberoze – tuberkuloza
Pas čeka na čovjeka
Kraj vijeka, epoha na zalasku

Pad jednog sistema djeluje poput prirodne nepogode, kao zemljotres, na primjer, ili pak sije zastrašujuće plodove kao nekad kuga i kolera što su tri jahača apokalipse. Samozvani apostoli mržnje. A radila je kao nikad, bilo je dugo toplo ljeto. Baršunasta jesen sa lišćem mekim i žutim. Mrtvi konji i krave po crnim njivama, njihova vrela utroba stapala se sa zemljom. Izgladnjeli bijesni psi, izbezumljene mačke vukle su se po selima i obližnjim livadama i šumarcima. Pernata stvorenja crkavala su od straha, dok su se neki zadrigli muškarci u tufnama ili maskirnim uniformama prepucavali među sobom puni vlastite veličine.

Zahvaljujući tebi uvjerila sam se da fascinacija nečijim tijelom može trajati cijeli život, to nije samo seks, ali nije ni ljubav, barem ne ona kakvu zamišljam i želim. Ljubav između muškarca i žene to, za mene, znači dijeliti sve, to znači živjeti zajedno i onda kad seks postaje samo uspomena.

Gleda me svojim plavim očima darovanim mu od oca i u njegovom liku vidim onaj drugi stariji, ali ipak taj isti lik. Čudim se na isti način kao što me zapanjila Marija Egipćanka. Zagledana u njeno lice vidjela sam istodobno i njenog oca, muslimana, Egipćanina i njenu majki Italijanku.

cinober – crvi

Život je čitljiv i sve ga se manje bojim, iako i dalje tajanstven, što bi rekla Marija K. "Svi ljudi u mojim romanima mogli bi biti sobom kad ne bi bili nikom...“

okrutno

"Konačno sam stara... bez straha da neću dočekati pozne godine." Kuncovičeva

Marija je udata za Poljaka, ljekara, imaju dvoje djece. Zašto baš s-h. "Htjela sam naučiti jedan slavenski jezik kojim govore muslimani. I doista, govori ga savršeno. Muslimanka Marija koja tako dobro razumije Krležu, za razliku od njenih poljskih kolegica koje daju prednost Andriću. Marija Egipćanka vraća mi se iz vremena moga djevojaštva. Tada sam u "Oslobođenju" zapazila tekst sa tim naslovom. Pročitala sam ga valjda, ali ništa nisam razumjela, mada sam naslov zapamtila.

Toplo je napokon – odahnula je Helena. Ali, to je možda samo zbog izbora – odmahujem rukom.

Gleda me pogledom punim razumijevanja. Mi iz socijalističkih zemalja imamo toliko toga zajedničkog, pamtimo toliko istovjetnih ili sličnih podvala. I zato je naše uzajamno razumijevanje duboko i potpuno.

Snovi

Vraćaju mi se moji iskonski snovi. Predskazujući. Prijete ili umiruju.

Poljska u svom siromaštvu i ružnoći.

Godine su popile sav njegov bijes, ostala je samo zloća kao suha grana koja više nikog ne plaši.

----------------------------------------

San I

Deset dana prije 9. marta 1991. sanjam da sam na Trgu republike u Bgdu. Žurim se na jedan važan sastanak. Ali prema meni, iz pravca Radija i Politike, dolazi grupa demonstranata. Mrki, u radničkim odijelima, zbijeni, sa transparentima poput monolita. Ne mogu proći. Ali, na jednom s moje lijeve strane, na parkingu spazim kola, taksi. Možda. Za volanom je žena. Ona kaže da se ne brinem jer će me provesti sporednim putevima. Doista, dovodi me na mali renesansni trg, kao u Italiji. Preda mnom je zgrada, liči na zgradu pariške opere. Na ulazu me čeka Z. M., koji treba da me uvede unutra. Ulazim u salu, koja liči na opernu, ili masonsku ložu. Mramornim stepeništem smo se popeli. U sali sam sama sa svih strana su lože, dole je gledalište, pravo pozornica. Sve zastrto teškim somotnim zavjesama. Miris ustajao, pozorišni. Ulazim u unutrašnjost jedne kabine. Tamo je duh djela "Na Drini ćuprija". Samo H. Nestajem ja koja sanjam, iščezavam u svom snu.

San II

Petnaestak dana prije puča u S. Savezu sanjam da sam u nekoj impozantnoj bijeloj zgradi, kao da je to zdanje Vrhovnog sovjeta. Unutra sam u ogromnoj dvorani, ispunjenoj dnevnim svjetlom što dopire sa svih strana kroz visoka stakla, od stropa do poda.

Puno je ljudi, neke su delegacije. Vidim ih u svjetlu, nestvarni su i prozračni, samo konture, naročito noge. Ne zapažam lica, okrenuti su jedni prema drugima. Ja stojim preko puta Gorbačova. Vrlo smo blizu jedno drugom. Hoću da mu se dopadnem. On gleda netremice u mene, kao da je zaljubljen. Ja znam da imam medaljon na lancu oko vrata. On upire pogled u medaljon na mojim grudima, misleći da je to njegov lik. Kažem G. "Stalno to nosim!" Onda spuštam pogled i na svoje zaprepaštenje ugledam lik Staljina, vrlo reljefan. Gorbačov me hvata za ruku i mi bježimo nekud. Trčimo niz stepenice, pa na ulicu. Ja za njim. Bježimo kroz neke male ulice i zaustavljamo se na vrh jednog stepeništa koje liči na staro sarajevsko stepenište koje se spušta sa Bjelava i silazi u ulicu iza Hamam-bara. Ali dolje je moskovska stara ulica, možda je to Petrovka. Na dnu ulice čeka velika crna limuzina. Gorbačov nema vremena da strči dole, već se jednostavno, poput djeteta, kliznu niz ogradu koja dijeli stepenište na dva dijela, a služi zimi, kad je mraz da se ljudi uhvate za nju.

San III

Negdje sam na moru. Kod Neuma, ili kod Dubrovnika. Noć je mrkla, a ja treba da stignem u neku kuću, koja je s moje desne strane. To je kuća moja ili mojih prijatelja. Ja sam opet na vrhu negdje, kao u Trpnju, na stazi iza crkve... More crno i mrko prostranstvo bez pokreta. Iz pravca Dubrovnika dolaze podmornice. Ne vidim ih ali znam da su tu. Iz suprotnog pravca, u mimohodu vidim svjetleće brodove, male i brze, poput torpeda što će se zarivati u živo tijelo mora ili tijelo Dubrovnika. Nešto što liči na svjetleće ribe, vidim to što svijetli i juri na površinu i u dubini ostaje neki trag svjetla kao kad se u zenitu sunčana dana zagleda u dubinu vode. Prozračno i pokretljivo...

----------------------------------------

Narodna i katolička desnica, kao i komunisti i njihovi bivši sateliti, seljačka partija PSL i Unija demokratska, pobjednici su jučerašnjih izbora u Poljskoj, 28. X 91. Gore da biti ne može, gore od svih predviđanja. A da li. Komunisti su pobijedili u gradovima u kojima je najviše ljudi ostalo bez posla. Dječije bolesti – bolje bilo kakva sigurnost i životarenje nego nešto... Crkva i komunisti kao utočište za umorne i siromašne. Mitomani. Glasali su zapravo u inat Valensi. U Pragu je Havel izviždan. Dosta nam je Havela, hoćemo slobodnu Slovačku. Lakše je dizati štrajkove, podbunjivati druge, podrivati vlast tuđu, ili čak i topiti vlastito tijelo glađu, zimom, batinama, teško je kad vlast za kojom si toliko žudio napokon dobiješ, izaći pred narod kojem nisi ispunio obećanja data u praznik, u plamenu borbe, teško je tu vlast sačuvati, učiniti je boljom, humanijom, razumnijom, razum i mudrost, obično ljudsko saučestvovanje u bolima drugih postanu strani svakome ko i za kratko vlast okusi. Najgorljiviji borci za pravdu preobražavaju se ubrzo u prave diktatore, a oni koji su sve do trenutka dok nisu stupili na pijedestal vlasti osjećali i predobro ritam disanja svog naroda, najednom postaju slijepi i gluhi za sve, oni taj narod naprosto ne razumiju. Naravno, ta preobrazba uvijek je takve vrste da onaj koji je u njenom procesu ne primjećuje ama ništa od onoga što je već na prvi pogled vidljivo svakom glupanu. I onda se taj doskorašnji miljenik sudbine s pravom pita: što se desilo, kako to da su ga svrgnuli upravo oni za čije dobro je upotrijebio svoj život. Ova priča je stara i predobro poznata, pa ipak ona nikog ničemu nije naučila. Dekoracija se mijenjala stoljećima, suština je ista. Nekada se to dešavalo vojskovođama, cezarima, kraljevima, a danas bivšim radničkim vođama, bivšim književnicima i intelektualcima. Svi su oni znači isti, na žalost. Jer prezrenja je vrijedan čovjek koji se bori za vlast... Gledam na ekranu Valensu, Havela, koprcaju se u vlastitim kučinama, a nemaju mudrosti ni toliko da sakriju iznenađenje, šta se ovo dešava? A narodi naši jadni za to vrijeme guše se u govnima za to vrijeme i čekaju da se desi nešto, neko čudo koje će ih spasiti. Deus ex machina. Ta sveslavenska potreba za čudom. Umjesto čuda, sile zla vladaju nama. (60 posto Poljaka nije izašlo na izbore. – Učimo se demokratiji ali nekako nam taj nauk ne ide od ruke.)

Nije me sramota, jer se smatram jedino pojedincem koga u sumanutim vremenima niko ništa pita, ali mi je ipak drago što u ovim mračnim vremenima nisam u domovini, neposredni svjedok užasa i besmisla. Hoću da umrem od smrti ili privatnih razloga, a ne kao nepoznata jedinka u opštem delirijumu.

XXX

Kada sam daleko zemlja mi se moja čini doista lijepa i čista, prozirna skoro, uvijek zamišljam neke prozračne vode i kamenje i stijene u njima, dubine pa čak i samo dno tih voda čine mi se čitljiva; i gradovi poput dragulja, u njihovim uvalama. Doista, pravo je blago ta zemlja koju nismo zaslužili.

Ne može čovjek biti samouvjeren i praviti se važan zbog nečeg što mu je bog dao. Možda to i jeste neka davna zasluga naših predaka i naših bivših života, pa ipak, to ne znači da smijemo tek tako protraćiti ono što nam je darovano.

Slučajno smo se rodili... a zar se "slučajno" nisam mogla roditi negdje drugdje.

1. novembar Varšava - Svi sveti. Mrtvi, hvala vam što ste mrtvi pa mogu sutra spavati.

zemlja se raspada, osjeća se

2. XI 91.
Juče su bili Svi sveti, dan koji je jedan od papa posvetio uspomeni na Majku ili Mariju i sve svece i mučenike... To je dan kada se sjećamo onih kojih više nema, koji su nas rodili, mučili se i griješili za sebe i nas i potom nam ustupili svoje mjesto... Varšavska groblja. Povonzki... Poljsko groblje u Vilnu. Hrizanteme, kao da su japanske... Ovih dana svi citiraju Marka Aurelija. Čitam u "Gazeti viborčoj" jednu njegovu misao – molitvu, koju sam ranije pripisivala Kinezima, Molitva za pomirljiv duh.

Bože, daj mi
pomirljivi duh
da bih se slagao s tim
što ne mogu promijeniti,
hrabrosti
da promijenim ono što mogu promijeniti
mudrosti
da bih razlikovao jedno od drugog.

U glavi magla, opet što je to s mojom glavom, otkako sam došla ove nagle promjene.

Sve pobjegne što mislim. "Čovjek snuje, a Bog određuje" – govorila je gospođa Helena, zdvojna.

Kako sam za ovako tužan grad mogla tvrditi da je lijep, a svaki drugi grad u Poljskoj je ljepši od Varšave. O Krakovu da i ne govorimo. Gdanjsk, Gdinja, Sopot... Ljepota sjevera, turobna izvana spokojna, puna značenja kojima sam ja to očima gledala Varšavu. Kraljevski trakt, dakako, parkovi, Stare mjesto. Inače, sivilo, zapušteno, dotrajalo, crnom ugljenom prašinom presvučeno. Blokovi kuća građenih bez mašte i bez duha, zamislili su ih i projektovali oni koji mrze ljude. Katolici... život je ljudski patnja na zemlji pa da bi bila još čemernija. I. i G. pitaju me kako ja to vidim ono što oni ne vide. Ne znam, i mene je napustilo ono nekadašnje uzbuđenje. Izgubila sam nevinost pogleda kojim sam nekad pila Varšavu. Pa ipak, u teškom času, došla sam opet ovdje da predahnem, da se uspokojim, da Varšavi predam svoje čedo da ga slijedi kao nekad. I zato sam joj zahvalna.

Prolazim opet, jedne mrzle večeri pored Nike, ispred Teatra velikog. Nebo kao ogromno vlažno oko kome je studen zamrzla suze. Oko što nije stiglo da se isplače, na samim rubovima tog nebeskog pogleda razilaze se oblaci... Eto, to je za mene Varšava. Kao bolest i kao zdravlje.

Zašto sve to pišem, kome. Zašto jednostavno ne zaboravim na sve i prepustim se životu koji bi trebalo da je prošao svoj zenit. Ta svakako sam se pomirila s tim da meni nije suđen novac ni slava, niti velikosvjetski bljesak, niti pak čekam zadocnjelo priznanje ili posmrtnu zadovoljštinu. Pišem li onda, poput Kuncevičove, zarad iskupljenja vlastite duše, ili da udovoljim nevidljivom svjedoku svih mojih putova i stranputica. Marijin fantom svevideći, blagonakloni fantom njenog i mog života? Pišem li to uprkos drugima i sebi, i to baš kada je rat i kada znam da ovo neće biti štampano nigdje i nikad? Pišem li to umjesto da vodim ljubav ili baš da utažim glad tijela i uspokojim uznemirenu dušu. Pišem li zato što sam frustrirana i bojažljiva pa nemam hrabrosti da usmeno kažem drugima što to ja stvarno mislim ili kakvu to sliku sebe vidim u tuđim zjenicama. Pišem li zato iz daljine da bih blizinu našu zajedničku jasnije vidjela ili umjesto pisama koje moji prijatelji očekuju od mene. Ovo je pisano njima, njemu i pismo koje upućujem sebi samoj. Možda ga osim mene niko neće čitati. Koliko imam prijatelja. Dva, tri. U Varšavi dva, tri, onoliko koliko ih imam u Sarajevu ili bilo gdje drugdje. To je sve što ostane od nekih godina, dva tri prijatelja, a i oni sve manje imaju vremena za tebe, Tvoja stranstvovanja iz njihovih života učinila su ne toliko da te zaborave, ali jednostavno da se nauče živjeti bez tebe. Dakle, njima pišem! To nije za mene samo duhovna već i biološka potreba, to pisanje. Utroba se moja uznemiri, počnem da dišem ubrzanije, u glavi pritisak, pijesak u očima, crven mi udara u lice, kada me to spopadne, najbolje je latiti se olovke...

O, Bože, kako sam glupa!

Slušam, očajna, današnje vijesti iz zemlje. Hrvati se žale na to da ih je svijet, tj. Zapad ostavio na cjedilu. Srbi pak začuđeni prebacuju tom istom Zapadu i cijelom svijetu, uključujući ovaj put i pravoslavnu Rusiju da ih ne razumiju. Ko je u pravu, i jedni i drugi valjda pomalo, Zapad je postigao cilj, srušen je napokon komunizam u slavenskim zemljama, glavna opasnost je prošla, a sada vas, eto, praćakajte se sami kako umijete u vlastitom blatu. Komunizam se kakav-takav još drži u Aziji (Kina) i na Kubi, u Poljskoj skoro da su na prvim poslijeratnim slobodnim demokratskim izborima opet pobijedili komunisti, u Čehoslovačkoj moglo bi se desiti to samo, u Jugoslaviji bi takođe da nije rata. I opet smo Sloveni skrenuti, opet iza ostalih izgleda to kao neko prokletstvo. Naš nam put u ovom trenutku izgleda kao traljavi, blatni put prema groblju. Gušimo se u moru vlastite gluposti, prebacivanja, osvete, patnjama, krvi i suzama, a okolo nas prostire se more ravnodušnosti. U sadašnjem trenutku, nažalost, naša patnja nije skupocjena, ona je sve više patetično svjedočanstvo našeg svjetovnog bezumlja, kako da nas shvate drugi kad više ne razumijemo sami sebe, obnevidjeli od mržnje. I tako bez kraja, ovamo ponovna opasnost od još jedne černobilske katastrofe, onamo brat ubija brata. Kako onda podići taj teški sveprisutni kamen na kojem kao ukleti stojimo.

Voljela bih naravno više da sam u Parizu nego u mračnoj Varšavi, ali još više od Pariza voljela bih da sam u Kairu, naprimjer, tamo negdje gdje se ljudi rađaju talentovani za uživanje.

Mi, uzaludni vitezovi smrti. Doista, govor i šutnja više nisu tako opasni, ostalo je ogoljena naša vlastita vampirska priroda. Umjesto rođenja novog dana za nas je nastupila duga ponoć i trajaće sve dotle dok se svi vampiri ne nasišu dovoljno bratske krvi.

Na početku tek industrijske ere koja se za druge već gasi... Kao neka ukleta zemlja koja služi kosmosu za pražnjenje nečastivih sila. Da li sam ja pisala istinu, ako se drugi u njoj ne prepoznaju. - Ili - G. - gdje je ta tvoja Varšava - pitaju me. Ovaj period za mene će biti velika škola strpljenja.

Da li i sama sada prepoznajem u ovoj realnosti tu sliku samo moje Varšave. Ona, izgleda, ni za koga ne znači to što je nekad značila za mene. Doživjeću, dakle, sudbinu tolikih drugih putopisaca što su poput slijepih zarobljenika u drugim zemljama, tuđim gradovima i sudbinama vidjeli ponajviše ono čega nema.

Ponovo ispočetka, kao da nemam nikakvog iskustva (uostalom čemu služi takvo što) moram učiti sve o Varšavi, sve o Poljskoj, sve o Poljacima. Ovo jeste jedna druga i stalno ista Poljska koju ponovo otkrivam.

Glas Amerike i kako je kazao predsjednik Buš povodom madridske konferencije na Bliskom Istoku – zazvučalo mi je odnekud poznato... kako je govorio predsjednik Mao. Kada počinje i gdje zapravo završava prava demokracija, ako takvo što uopšte postoji. Zapad je zabrinut za sudbinu Kine više no za svoju sopstvenu, ili to treba vidjeti isključivo u uzajamnoj zavisnosti. U svakom slučaju, Zapad ne zna ono što zna Istok: komunizam je kao i svaki drugi sistem, ma koliko trajao, samo tren u dugoj (višehiljadugodišnjoj) istoriji kineskoj.

Ta krležijanska sveslavenska majoneza gusta i otrovna
Slaveni su prljavi i lijeni
svi naši grijesi

Drugi postoje zato da bismo na njih prebacivali krivicu. Upravo oni uzrokom su svih naših nevolja.

I stoga dole s njima.
Smrti drugima.
Umrimo zajedno s njima,
Ta glupa, glupa Austrija, Njemačka, Poljska.

Antisemitizam se širi postkomunističkim zemljama kao infekcija. To je nešto poput gripa, odveć dobro poznato, naizgled bezopasno, ali pravog lijeka nema zato što se još niko nije potrudio da otkrije uzrok bolesti. Možda je to samo neotpornost organizma, a koje je porijeklo te i takve neotpornosti.

Hag. Vojska (federalna, srpska, crnogorska, čija zapravo) poput ranjene zvijeri pokazuje ravnodušnoj Evropi što sve može učiniti. Za koji dan odlučuje se naša sudbina. Koliko na [Povijest naše bijede] to sami utičemo. Što sam učinila, naprimjer, ja. Učim poljsku djecu da govore srpskohrvatski, hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, svejedno, neka ga zovu ako hoće kineski. Učiti druge da govore jezikom kojim si progovorio koji jedini razumiješ do dna bića. Iza riječi, jedini jezik na kojem šutiš tako rječito, daješ mu svoje mucave riječi, skidaš polagano veo sa tajne, otkrivaš nešto što ni sam ne znaš što je, uvodiš ih u podsvijest naroda koji mi tako postaju bliži ili dalji, svejedno, ti si ipak taj most i od tvoje vlastite izdržljivosti zavisi hoće li se lako i bezbjedno prebaciti na stranu iz koje dolaziš. Zadatak mi se ponekad čini težak kao da zalud opsjedamo neosvojenu tvrđavu. Posao zaludan i nemoguć, rezultati traljavi, ili, u najboljem slučaju, neizvjesni. Istrajavam čekajući da se upali iskra, da se desi nešto između mene i njih.

Istina. Svi se kunu u istinu, a očito svako je slijep za istinu onog drugog. Ko je kome neprijatelj. Armija je očistila sela oko... Siska, Vukovara... od koga. Ko je kome neprijatelj.

30. XI 1991. - Boemi - Pučini - Ciganerija - Teatar veliki. Dva ugodna sata - u prijateljskom okruženju prepušteni muzici. Možemo li zaboraviti?

Čitam bespomoćnost na njegovom licu. To je ono, ta bespomoćnost njegova otključava moja tajna vrata. Smijem li priznati sebi da, poslije toliko vremena, želim opet da osjetim njegov muški miris. Provodim jutro uživajući u ponovo otkrivenoj ljepoti ljubavnih sanjarenja. O Bože, zar i to još postoji. U sudbini Marije K. prepoznajem vlastitu. Možda je to nijem svjedok koji nije opsjednut strogošću i dopušta mi da ljubav provjeravam, ali mi ne dozvoljava da ostarim. Samo što ovaj put znam da su to snovi koji se nikad ne ispunjavaju. Konačno sam postala dovoljno zrela da pojmim vječnost trenutka. Sve ostalo što bi se moglo zbiti odveć kratko traje, kao na primjer život.

Strašni sud
Prastari kult smrti
Beznadežnost
Naša svenarodna tragedija
Sramota je pukla, znala sam da će se to jednom morati desiti.

Ciganerija pa Holiday Inn večera sa G. Tartar biftek. "Božole". G. vozi pa ne pije, samo (Srbi hoće veliku Srbiju, Hrvati veliku Hrvatsku, napredovaće čak do Zemuna, Srbi do pred Zagreb. Hrvatska će biti samo ono što se vidi sa katedrale sv. Marka. Mesić prijeti, Milošević se povlači.) kiselu vodu. Luksuzni hoteli su jedina mjesta u Varšavi gdje se može izaći naveče. Inače, u 12 sati sve je zatvoreno. (WC - 500 zl, garderoba isto).

Zapad rado osvaja ekonomski; Nijemci imaju računa da tako osvajaju čak i Poljsku, Jugoslav. će morati pričekati dok neko ne poželi da je osvoji. U Bgdu - ljudi kupuju sve, cijene otišle gore za 600 odsto! U Rusiji to isto, kako su mi poznate te slike. To je nešto kao istinska stvarnost, sve drugo je privid. Cijeli život čekala sam upravo i samo to – da počne rat. Pa zar nas nisu time plašili od djetinjstva. Koliko li sam se puta budila u strahu, počelo je. Koliko li ga puta sanjala. Hvala Bogu, samo san. I konačno, desilo se. Između onog koga se jedva sjećam i ovog prošle su godine mog života. Od Radojke Sabljić, siročeta sa Kozare. Da li se vratila sa Sremskog fronta.

- Supi u Africi Crtani -

Vrijeme napolju tako je neprijatno da ne bih nigdje i nikad izašla. Reže hladnoća -

Moj "the magical place"
Ne mogu zamisliti da mi je život prošao između dva rata.
Mjesto mira: Sarajevo
Je li to strah ulaska u pećinu. Hoću te
Umrijećeš.
Nikad me nećeš prevariti ni s jednom drugom ženom.
Sad mi je svejedno gdje sam ako već jesam.
Kako dišu Poljaci, kao svi drugi a ipak drugačije.
Spoljne sile
Tisuće izbjeglica
Izbezumljena lica

Mi smo rasisti. Što bismo tek radili da imamo svoje crnce. Da li sam to ja izbjeglica? Od sebe.

Dezerter – američki film i situacija iz jedne knjige Perl Bak; Kineskinja koja je bila stvorena za mirno vrijeme sve drugo za nju je značilo smrt što se i desilo pošto su je silovali... vojnici. Znala sam odmah: to sam ja. Priča iz Pakraca. Oni koji su započeli i koji vode ovaj rat trebalo bi suditi kao ratnim zločincima, za njih, ma sa koje strane da su se nalazili treba organizovati jedan novi Nirnberg.

Propaganda je takva. Oni hoće da kažu da "neprijatelj" sam... sam ruši svoje gradove, pali sela, ubija i siluje sve što se miče, pa čak oni sami u sebe pucaju. Otuda toliko mrtvih, hvalabogu njihovih... Naviknućemo se na smrt. Poslijeratni (urna plemenite strine) kako su pojeli svoju strinu iz Amerike ne shvativši da je brašno od kojeg su zamijesili i ispekli pogaču zapravo njen pepeo, to su shvatili tek iz pisma .

Da ne bih poludjela, morala sam nešto izmišljati.

Inat – glupost
- Pošto bi promijenio vjeru?
Ne bih nipošto!
A za inat?
Bih odmah!
Zar je između dva rata prošao moj život.

* * *

... automobil koji je ustrijeljen u Rijeci dubrovačkoj. Ubijena su djeca. Za volanom je bio nepoznati muškarac i on je mrtav. Porodica koja je htjela da pobjegne iz obruča, nije joj bilo suđeno. Ta slika me progoni, osjećam ih, vidim ih, čujem im pritajeno, a ubrzano disanje. Napetost, blijeda lica, male znojne šake koje se stežu. Majka u panici, zelena, sa podočnjacima, krije strah od najbližih. Samo još malo, malo... koliko trenutaka prije su predosjetili, da li su uopšte shvatili šta se zbiva prije nego su osjetili da su ranjeni, jesu li imali vremena da prihvate smrt, hip panike, ili jedno veliko ništa. Nestali u ponoru bezimenih, a oni su ono što me potresa. Ostalo je apstraktno. Što za mene znače izvještaji sa bojišta, ali to da je jedna nada koja je mogla biti ispunjena presječena i da krv curi iz grkljana nade, to je slika koja će me pratiti do kraja.

Za mržnju ponekad je potrebna živa uobrazilja, ne mislim, naravno, na mržnju agresivnu i prostačku već na onu koja ima dovoljno vremena da se razvije, dovoljno plodnu okolinu da procvjeta njeno blijedo cvijeće zla i što je najvažnije dovoljno nadahnuće da postane umjetnost. Tek u času savršenosti i samozaborava takva mržnja postaje ranjiva.

Kada se uvjeriš da si im dovoljno ogadio javu, tada valja početi pripremati odgovarajući otrov za njihove snove. Veoma je važno otkriti trenutak u kojem im snovi postaju najpodatniji tada početi sipati odgovarajuću, strogo kontrolisanu količinu otrova. Valja strogo voditi računa o doziranju. To je umjetnost za koju je potreban talenat i spretna ruka. Naravno, ukoliko je već mrak obavio svoje. Ali ne radi se tu samo o trovanju snova, što je, dakako, najdelikatnija umjetnost koju znam, već i o svemu što te snove prati, što im prethodi, što ih hrani, o onom naročito osjetljivom a savršenom svršetku koji njima upravlja. Radi se, dakle, između ostalog, o nadi, o želji, o ljubavi, pa zatim o cijeloj skali raznih pozitivnih čuvstava, o naklonosti prema drugima, o mehanizmu koji izaziva smiješak, isto koliko i o supstanci tzv. ljubavi. Stvar je u tome ne da se ta nezamjenjiva i svakog štovanja vrijedna arhitektonika uništi već samo da se preusmjeri. Pojednostavljeno, cilj njen i smisao postojanja, o čemu ljudi vole zaludno da filozofiraju, ne treba da bude usmjeren prema onome što zovemo ljubav nego da se savija okolo mržnje. Samo, nemojte pomisliti da je to tako jednostavno. Prije svega, ne smuju nas otkriti a zatim mora im se ono omiliti. Takva su to stvorenja, moraju se zavaravati da vole čak i ono što mrze, zapravo da je to samo jedno prelazno stanje neophodno da povrati ljubav. Dakle, u ime te izmišljene ljubavi oni mrze, ubijaju, kolju jedni druge, zatiru sjeme onog drugog, skrnave grobove, uništavaju gradove i same sebe, čak i svoje nerođeno potomstvo. Apsurdno, zar ne? Ali tako je – reče on podižući neznatno svoja koščata ramena i čineći okrugao pokret rukama ispred samog Sebastijanovog nosa, kretnja koja treba slikovito da prikaže njegovo uzvišeno nerazumijevanje postojanja tako prizemnih pobuda, ali istovremeno time on izražava i spremnost da takvo što prihvati i u skladu s tim djeluje.

Vi nemate pojma kako je to težak i uzvišen zadatak: pronaći, stvoriti, izmisliti ljudima, dakako onima koje kaniš uništiti, pravog, mislim njima srodnog neprijatelja. Ako vam to pođe za rukom pola ste posla obavili. Potom se sve samo dešava. Virus ih nagriza sa svih strana iznutra, a oni tada, ne shvatajući šta ih je snašlo počinju gristi sami sebe, uvjereni da su upravo oni ti izabranici sudbine. Druge treba uništiti u ime svetog cilja. Zapamtite, nema tvrđeg bedema od slijepe ljudske vjere. Sebastijan je kolutao očima, misleći na Melhiora koji ga čeka, kao i na sastanak sa djevojkom koja je ionako ljuta što u posljednje vrijeme ima sve manje vremena za nju.

konspiracija
univerzalna poniznost

... okrutnost kad stid postane neizdržljiva. Učiniti sve da zaboravi na stid, da proklinje svoje mjesto na zemlji, da san postane zaptiven kao dah samrtnika, lucidnim pogledom umirućeg da osjećaju smrt, ali ne i sramotu, katastrofa, strahota, surov... moja mala tuga.

… ona je zla, kako možeš s njom da se družiš. On je bio zaljubljen u tu ženu, Janinu prijateljicu, mnogo stariju od sebe volio je odanom, psećom ljubavlju koja se, kako su godine odmicale, ispoljavala kao pravo obožavanje. Neudobno mi je na tom postolju na koji si me postavio, preklinjala ga je ona. Ona je bila moja nečastiva sila. Postoje narodi u čijim svetim knjigama piše prevari
krajnja izopačenost
transseksualnost
otkrivanje

Nepoznata zračenja iz nekog neuhvatljivog jezgra koje se nalazi u nama. Niko ne zna da li je ideja te supstance u krvi, u nekoj od moždanih ćelije ili je to poruka davno ukodirana u genetski sistem, a njeno naglo objavljivanje zavisi od situacije, odnosno od svakog pojedinačno uzbuđenja izazvanog toplinom narečenih okolnosti.

arogancija
ignorancija

Nikad baš nisam imala pretjerano razumijevanje za to primitivno busanje u prsa i verbalno pucanje u grudi Evrope. Srušili smo komunizam. A sad što, ko će dati pare.

u snu sam govorila poljski
vrijeme bez melanholije
patologija
svijet bez duha -
opsjednutost ratom

Plač bez suza
grozomora

Da li iko u ovom vijeku može biti spašen.

... nesrazmjeran uzrok i u nama strah homogenizira stanovništvo. Oni se šepure u svojim smiješnim tufnastim uniformama, a kada bi samo znali koliko mi ih je žao, ubili bi me bez razmišljanja, nacionalistička retorika je zamaskirala pravi socijalno-psihološki motiv
samoubilački
lajavo grozomora
arogancije puno sve
kapric

Naš prvi zadatak je:
zamagliti im cilj: Da to svakako ne bude onaj istaknut na parolama ili izvikivan u svenarodnoj skupštini

ratni veterani
morao da pojede vlastite testise panika
slijepa vjera djelovala je, uprkos svakom zdravom razumu, po inerciji i postigla željeni cilj. Vojska je narodna i oslobodilačka ništa nas više tako ne obezoružava kao stalno im prizivati u pamet da moraju biti zahvalni. Osjećanje iznuđene zahvalnosti.

A nešto ne parališe tako… sa nekakvom medaljom prikačenom na goloj koži crne trake ili obrijane glave opijanje u krčmetinama pod slikom velikog sina i starom plemenskom zastavom
ogrezlom
sumnjica figura

Pripadao je organizaciji i njenoj konspiraciji koja je nalagala apsolutnu nepogrešivost. Nije vjerovao u vlastiti program, ljudi bez domovine, građani svijeta. Tzv. nacionalisti su komunistička ološ. Treba ih tretirati kao izdajnike vlastitog naroda svoji smo
povratak u krilo porodice
sveti cilj
krvava utroba apsurda
Krleža - Andrić
rastrkali se bivši naslednici prestola od Begrada do Sankt Petersburga

Slušanje (krčanje - pištanje) vijesti iz svijeta (za vrijeme rata kao malo šuti) i sada, u Varšavi – Pavaroti, ruske pjesme Bi-bi-si – Pariz, Bgd, Zgb, Sar, pa Glas Amerike, pa opet Bi-bi-si.

Selidba iz Sar preko Bgd – kao u snu – Pred Duškinom kućom – ostavila sve svoje blago preko noći. Srđan – odbijanje. Nisam imala života da se sekiram, kao da ništa nije dopiralo do mene.

Jedan bauk kruži Evropom... bauk nacionalizma. I još jedan, ali jedno proističe iz drugog, bauk mržnje – Srbi, Hrvati, Grci-Turci-Slaveni-Nijemci Poljaci-Jevreji – Ist i Zap Nijemci Jevreji-Arapi i tako unedogled. Samo Cigani su narod koji u istoriji (kao narod) nikad nikog organizovano napadali nisu. Opredjeljujem se za to, Ciganka sam. Andrić – Pismo iz 1920 radim sa studentima.

Napad hrvatski na Šid -
porodica
Glad u Rusiji, mržnja u domovini, sankcije
Surovost Rusije
Uvijek ih zamislim (u borbenim... dostojanstveni) gole kako im se visuljak klati

xx

Za razliku od ostalih, ja učim od iskustva (nekog) i to mi ne mogu oprostiti. Mrzim, neka ponavljanja, naročito ako su neprijatna.

Hoće li pasti Vukovar da li će federalnoj armiji onda biti otvoren put za Sisak i dalje…
Dubrovnik izolovan
Stotine mrtvih, ranjenih
Hiljade, desetine hiljada ispunjene su zloguke prognoze

Jelena je govorila: Ne u banku, ne u banku, a ja u banku. I evo, propada, u našoj porodici se ponavlja ista stvar. Pa jebem mu mater (sedam federativnih za hiljadu zlatnih).

dirljivo iskreno Zrinkino odricanje
neka nas bude manje u patnji
detonacija u Sarajevu. 7. novembra 91.
ujutro – hitna
Srbi u Zetri
Kalinić
Ultimatum Dubrovniku
Ti si Hrvatica sa dna kace
Hrvatica jesam, ali u kaci nikad bila nisam
(U zla vremena na površinu izbiju zli ljudi, isplivaju kao govna u mutnoj vodi. Ljubav ne smije postati samoj sebi robinjom, u tome sem bolesti i ružnoće nema ničeg drugog.) Irena Karužas

Takvom se ženom, od takve žene treba bježati jer ona je, bez svoje krivice, opasna za muškarca. (Zapad ide, istok čeka, istok je u mirovanju, a mirovanje je najviši oblik kretanja). Ova... nije ono što sam htjela reći, ona mi je strana. To nije ni moja, niti bilo čija Varšava, niko se u njoj ne prepoznaje. Varšava je nešto sasvim drugo. Istina bi bila: to je. Zapravo ružan grad, ali ja ga volim. Ali, to bi prije bio osjećaj zahvalnosti, osjećam se u Varšavi prijatno, kao kod kuće kad gledam njene sive ulice i kuće, te tmurne boje što podsjećaju na siromaštvo i raspadanje; onda čeznem... ili dan za vožnju tramvajem s kraja na kraj grada koji ustvari ima svega nekoliko ulica, Pulavska, Maršalkovska, Novi svjat, Jerozolimske, o Ujazdovskoj neću da govorim, nekoliko trgova, sve ostalo prava je tuga i tako provincijalno, ali u nekom tužnom slovenskom i socijalističkom smislu. Tzv. Kraljevski trakt raskošniji je, a Stari grad ima stegnutu i racionalnu ljepotu, bez našeg jarkog i strasnog kolorita. Pa i to nije baš tako. Kao što Varšava nije ni ona bajkovita prestonica iz mojih uspomena, sjeverno. Prava Varšava, u kojoj bi svako vidio svoju sliku do u milimetar koja bi se poklopila sa njenom stvarnom slikom, licem, takva ne postoji, to je grad koji ne postoji ni u stvarnosti ni u mašti, neopisiv je i neposredan, ni lijep ni ružan, ni po čemu izuzetan jer je tako sa svakim gradom sa svim što postoji, a ipak je Varšava samo jedna takva i neponovljiva, kao što je nevjerovatan i neponovljiv život svakog od nas, kao što kama sutra nije nikakav ljubavni nauk, ili to je samo naizgled, već je filozofija i način života, poimanje suštine svijeta, tako je i svaki grad samo svoja vlastita kulisa, privid, suština je u svakom pojedinačnom životu koji obično ne misli o sebi ostavljajući potomcima da sabiraju i analiziraju, uopštavaju i izvlače uvijek pogrešne zaključke.

Volim tu njenu konvencionalnost i dekadenciju i istodobno neku sjevernu i sveslavensku tugu koja se više naslućuje u zraku i ukupnoj duhovnoj klimi njenoj. Ako vjerujemo da je istinska velika ljubav uvijek nedostižna onda ovo što osjećam prema gradu koji je jednovremeno moja "stvarnost" toliko puta bio i nije ljubav već milost, odanost i neizbježnost. Ona je moja naviknutost i neophodna mi je trenutačno poput hrane, kao što mi hranom postaje, žvačem je i probavljam, ona teče mojim venama i izbacujem je, ono što svarljivo nije... polja bez renesansne sočnosti ali bujna, bogata, puna.

Moskva – Varšava, hrani oguglalost na krv, smrt i suze ljudi poput uplašenih pacova u klopci tuđe i vlastite mitomanije i gluposti u klopci iracionalne mržnje i bijesa, a ima mrtvih i živih, a ima nedužnih grobova, u ime mrtvih koji su ispod tajne nedodirljivosti, smrti, krili takvo isto zlo. I tako sa oca na sina, dobro i užas, nikad ili rijetko sa majke na kćerku.

Da li je ona amoralna. Ne smeta mi ništa što ne ugrožava drugog direktno. Oduvijek je poštovala samo svoja pravila i uzimala od opštih, a takođe toliko ih poštovala, davala im u mjeri koju je ona, premorena, svojoj unutarnjoj, duboko skrivenoj mreži, odmjeravale, a treba reći da ako život nikad nije shvatala suviše ozbiljno (za neupućene to bi moglo značiti lakomislenost. Ali upravo zato/stoga/iz razloga što je docijenila suštinsku ozbiljnost nevidljivog i sa vidljivim se rado poigravala što joj je davalo neku lakoću i veselost kojom je plijenila.

nazočnost
Varšavu je osjećala kao vlastito tijelo.
Sve je već bilo staro
Ničeg novog u njihovim patnjama

Jesu li se to i njih dvoje pridružili anonimnoj masi onih koji su za kraće ili duže vrijeme ostali bez domovine. Znači li to da se odskora do u dogledno vrijeme neće imati gdje vratiti. Tištala su ih ova pitanja koja nisu smjeli da postave naglas ni sebi ni drugima. Dočekuju me srdačno, ali pogledi su im sažaljivi.

Da, moja zemlja je u ratu i to mi daje pravo da se ponašam drugačije, da dozvoljavam da mi pomognu. Da primamo bez stida od onih kojima je trenutno bolje. Pa ipak, primjećujem da nas se neki boje, i to s razlogom gledaju u nama kliconoše dobro mi poznate bolesti. Od Baltika pa sve do Crnog mora i do Jadrana, zašto ta smiješna sudbina da zapadne upravo nas.

Prestala sam da sanjam. Da li ćemo više ikad moći sanjati bez naročitog povoda, onako kako se smiju djeca. Nećemo, jer ništa više neće biti kao prije. Nisam ljuta, možda uvrijeđena što to čine od moje domovine prokleti bili.

Prastara tuga.

Dvojim se i trojim, nije baš sretna jer nigdje više nije sasvim prispjelo. Nigdje neće više nikad moći biti sasvim svoja.

Izbledjele, beskrvne ljepotice poput vampira i zadrigli momci.

Predebeo i star golub. Sama sebi (svoja) dovoljna, sva raskoš dolazi iznutra, ne izvana.

Sada ipak moram priznati, bio je to bijeg. Pritajena misao kojoj nisam dozvoljavala da se artikuliše u mojoj svijesti ipak je upozoravala da je cijeli poduhvat neregularan, jer ako ću se vratiti... puna kola stvari, da se ni ja više nisam mogla snaći. Sav Helenin nakit, koji je ona uz veliko odricanje sačuvala od propasti u toku rata, gladna je bila, ali ništa nije prodala ni onda kada je jedan prastari pijetao koštao cijelu njihovu penziju, samo to mogli su kupiti i onda zašiti s oproštenjem guzicu, pa ni onda nije joj palo na pamet da otuđi niti jedan stari srebrnjak, a kamoli što vrednije, a evo ja pokupila sam sve to u vrećicu čak da i ne znam što su sve mane, dakle bez dužnog poštovanja, ali bio je to očajnički gest da pokupim porodično blago i ponesem ga u bijeli svijet. Pa još kada sam to sve morala ostaviti u Monikinim kolima na praznom drumu kojim su već prije toga prošle tolika borna kola. Pokojnoj Heleni bi se digla kosa na glavi, kao što i Tomašu što je kad je čuo za moju još jednu glupost (Dž. Karahasan).

Je li ovo pametno? Naravno, da nije. Ali, kad si ti što pametno uradila, a sve je ispalo na dobro!

Da li ćemo više ikad imati snage da se pogledamo očima onog drugog.

Stvarnost koju ne razumijem, strašna iz djetinjstva, san koji je postao stvarnost. Dakle, stvarnost toga sna je užasna ruševina nečeg što smo mislili da je stvarnost. Ruše se gradovi kao kulise jednog svijeta u kojem je nekad živjela kojekako, ali pak živjela
opako, čemerno, uzavrelo,
mržnja proključala preko tačke vrenja
kolektivna paranoja, histerična glupost, optužbe, razumijevanje
kakav šmek, violentni idiotizam.

Ja se bojim i svojih i tuđih i inih i trećih, četvrtih, jer strah je u meni, iskonski strah čovjeka na ovim prostorima. Radojka Sabljić. To mi oživi moje djetinjstvo. Imala je šesnaest godina.

Vojna štreka
dobra volja
dobro i zlo, mrak i svjetlost
kosmička volja
tmina – samoobmana, kaži zlo
strah, mržnja

Stalno vam nešto na različitim jezicima puni glavu – medij spasa ne postoji samog sebe nemate vremena da pogledate svoju tišinu i da u miru sagledate uzroke i posljedice čiji su oni proizvod. Rasistički referendum u BiH, povraća mi se, hitlerovska ikonografija, plavo-žuti referendum. Neću da se izjašnjavam, otkako znam za sebe stalno se nekom za nešto izjašnjavam. Imamo političare kakve zaslužujemo. U Sov. savezu prodaje se i doslovno Rusija i obratno na tržnicama diljem Rusije, a naročito u Moskvi prodaje se sve što je još od S. S. ostalo – telefon sa ugrađ aparat. protiv prisluškivanja, uniforme, oružje, pisaće mašine, papiri, tajne, ukrasi, dostojanstvo u bescjenje.

Komunizam propada bez dostojanstva. Buš prebacuje Kini da nije demokratska.

Slobode imaš onoliko koliko je sam uzmeš, razumije se ne ugrožavajući drugog smatram da, ako čovjek živi u društvu, svaka izvanjska sloboda vrlo je ograničena, čovjek se može osjećati slobodnim jedino iznutra i zato je to osjećanje moguće čak i u zatvoru (Buš –Kinezi) Mirovne snage Ujed. nacija će doći ako se prekine pucnjava i ako se obje zaraćene strane dogovore na kojim teritorijama, tj. na kojim granicama će se oni rasporediti, ako, ako, ako... Sumnjam da će nešto od toga biti pa da su se mogli dogovoriti ne bi ni trebali ni pomiritelji ni čuvari.

(Svijet se izdijelio granicama i smo o tome se radi da bi smo se zagradili /na razne načine/ od drugih, a bez drugih ne možemo.)

Napravili smo sebi granice svakovrsne da bismo usmjerili vlastitu agresiju čemu jurnjava niko nema vremena da stane i upita se, čemu, gdje, dokle.

Poniženje od rođenja, život je poniženje. (Bergman)

Demon – Nespokoj
Fascinantna drama pojedinca
A kud će vam duša
Demoni zaplesali svoje krvavo kolo.
Vjetrovita Varšava.
Težak sam put prešla

(Svi me sažaljevaju ili gledaju kao čudnu zvjerku.)

(Bolje da nestane sela, nego običaja u selu?) – Helena – Jelena

Oni su zlikovci i zbog njih bi trebalo organizovati jedno nirnberško suđenje; kako samo Evropa može da uvažava te zlikovce
- Radio Pariz International -
pregled franc štampe
Dubrovnik liči na katastrofu ...
ranjenici u Vukovaru
Djeca – Unicef
nerazumijevanje tako duboko
kako su samo debeli, usaljeni (Paraga, Tuđman, Karadžić, Milošević) stari ili prerano ostarjeli, nadmeni, bili bi smiješni da nisu zločinci (Koljević, Plavšić).
unutrašnja emigracija - moje stalno stanje
najljući otrovi pršte na sve strane, na brata, na komšiju, na najbližeg i najdaljeg, svi postaju jedan drugom mrski stranci
ja koja sam idiotizam svake agresije oduvijek mrzila
Prognanik – izgnanik

15. X 1991. Bombardovano selo Ilinci
Apokalipsa – Dubrovačka golgota, patologija napadača – Luka Gruž koje više nema sunce – naslage sunca u mom tijelu polako se tope na ovoj sjevernoj klimi, a ipak kažu da Varšava nije sjeverna prijestonica (imam li dovoljno sunca u sebi).

(gubljenje osjećanja za realnost što je karakterstika za režime u raspadanju. Neki Beograđani povjerovali da stvarno neko hoće da okrene Savu.)

(Najpametnija bi bila informativna blokada).

"Svi smo mi braća i sestre" - isto nas sunce grije - Jelena.

Najveća je pogreška, da ne kažem katastrofalna, za većinu savremenih intelektualaca što su pristali na svijet bez boga, što su i na trenutak povjerovali da čovjek može biti Bog. Ne, nije trebalo da se klanjamo jedni drugima, jer jednako smo moćni i bespomoćni, trebalo je da znamo da neko drugi drži u rukama ključeve svijeta i da će nam oni uvijek biti nedostižni. Ne, ni u jednom času ne treba smetnuti s uma da postojanje apsoluta i naša duhovna poniznost prema njemu ne može biti uistinu poražavajuća ne bar u našem ljudskom smislu jer, jednostavno, nije od ovog svijeta.

ojkača
(osion, žilav, trusan) žgoljav jedu pahuljice, dabogda vam prisjelo samoljublje - proba
Svedeni smo na narod bez mogućnosti da budemo ljudi
karmički lanac

Šta me sve obavezuje na obazrivost i čuvanje uspomene na Janinu) To malo stvorenje nadmašuje sve, pokret je iznad istorije te dvije stvari se kose.
Svaki grad pamtim prije svega po nekom ljudskom licu.

(Najistinskija sreća snašla me/bila je u ovoj zagušljivoj hotelskoj sobici u Pekingu, sobici za dvoje, kao što mi se dešavalo i na drugim mjestima divnog samovanja za koje sam uvijek birala što veći grad. Jer nigdje se ne samuje tako divno, toliko ispunjeno, da ti samoća prožme cijelo biće i zadrži ga u trenutku na vrhuncu grča sladostrašća kao u velikom gradu. Opčinjavala me je ta simetričnost kineske civilizacije, gledala sam zatim u geografsku kartu Kine ili u mapu Pekinga. Ta stara hijerarhija puna drevnog smisla bila je jedina koju priznajem.)

Prepala sam se da sam počela ljubiti svoje snove. Mali monstrumi – moj odlazak je bio gest neslaganja i hrabrosti možda, u svakom slučaju to je bilo jedino što sam mogla učiniti.

28. XI. 1991. Dan zahvalnosti na večeri kod Tare Kot (obavezna ćurka - slatko – nadjev)
29. XI 1991. Lampka vina u našoj ambasadi kao na saučešću grickalice, zastava se vije. Amb. i V. u crnom (ona elegantna kao u svemu kao na saučešću).
Janusovo lice – Tuđman, Milošević
jedni brane Evropu od fašizma
drugi – od komunista
bijesni nacionalisti – masakr
avangarda zla u Jug. (svijet da je padanje u mrak sred. vijeka bilo bi lakše jer bi se moglo znati odsustvo cilja i autoriteta)

_____

Neprekidno problemi s novcem o čemu posebno ja nerado govorim.

29. XI 1991. Sa B. i njenim sinom L., S. i ja u Teatru velikom - Grk Zorba - Nisam oduševljena, nedostaje strast i sporost (ili a. koin).

30. XI 1991. Danas u Poljskoj slave imendan, Andžejki, Dan vraćanja najčešće u vosak (specijalisti) ili se poredaju cipele, ako na početku ispadne muško, onda djevojka će se udati, Andžejkovski bal.

1. XII 1991. Meksiko, mitologijski cilj svih bandita. "Thelma i Louise", rež. Ridley Scott, Susan Sarandon (Thelma), Geena Davis (Louise)
____