Florenca Graham [1]

MAHMUTĆEHAJIĆEVA TAJNA HASANAGINICE

Sarajevske Sveske br. 32/33 [2]

prevela sa engleskog: Irena Žlof

Još od 1774. godine kada je talijanski opat Alberto Fortis objavio "Hasanaginicu" u svojoj knjizi Viaggio in Dalmazia, pod naslovom "Xalostna pjesanza plemenite Asan-Aghinize", ova pjesma ne prestaje fascinirati književni svijet. Među piscima osamnaestog i devetnaestog vijeka, Goethe, Scott, Coleridge, Mickiewicz i Puškin napisali su verzije ove pjesme. Tek će se kasnije, zahvaljujući Vuku Stefanoviću Karadžiću, pjesma vratiti svojim slavenskim korijenima i svom izvornom jeziku. Njen povratak se dešava u vrijeme uobličavanja nacionalnih ideologija u zemljama Južnih Slavena. Iako je pjesma očito muslimanska, ova njena strana se ignoriše, ako ne i namjerno zatire, zato što je antimuslimanstvo ključni sadržaj ovih nacionalnih ideologija.
U svojoj knjizi Tajna Hasanaginice, Rusmir Mahmutćehajić pjesmu vraća u njeno izvorno stanje, kada je pjesnikinja bila u dodiru sa svojim jastvom i kada je kroz nju ova pjesma kazivana. Umjesto tumačenja različitih verzija pjesme, autor svoju pažnju usmjerava isključivo na Fortisovo izvorno izdanje pjesme. Opredjeljujući se za ovu verziju, verziju koja je pretrpjela najmanje izmjena, u njenom doslovnom zapisu on pronalazi intelektualne i književne dubine i razotkriva tajne unutar parametara perenijalne filozofije neodvojive od muslimanske intelektualne misli.
Neophodno je naglasiti da Mahmutćehajićeva filozofija dijeli istu školu misli kao Rumi i Hafiz i Hvaljeni, i suprotstavlja se militantnom islamskom fundamentalizmu čije su pristaše uzurpirale ime Islama u svojim nastojanjima da se domognu svjetske moći. Ovaj fundamentalizam u direktnoj je suprotnosti s Mahmutćehajićevim sveprihvatajućem islamom višestrukosti u Jednom.
Perenijalna filozofija nas uči da poezija može biti sredstvo kojim će se Jedan obznaniti u riječima, slikama i muzici. Kada se ovaj fenomen desi, bitno je sagledati pjesmu na svekolike načine, jer višestrukost vodi ka Jednom. Upravo zato što je pjesnikinja bila sredstvo izražavanja Jastva, poruka pjesme je daleko kompleksnija od jednostavne priče koju kazuje: Hasan-aga više ne želi biti oženjen Hasanaginicom, njen brat joj pokušava pomoći spasiti obraz tako što će je preudati za kadiju, na kraju ona umire, srce joj se slama od pomisli na njenu sirotu djecu. Svojom dubokom i kreativnom analizom kompleksnih religioznih simbola u pjesmi, Mahmutćehajić otkriva njenu inspirativnu poruku, jer Hasanaginica žrtvuje sebe i svoje ovozemaljsko blago svjedočeći i postajući jedno sa svojim Jastvom.
Tajna pjesme leži u njenoj simbolici. Na početku pjesme, pjesnikinja gleda ka uzvisini, pitajući se, "Što se b'jeli u gori zelenoj? / Al' su sn'jezi, al' su labutove? / Da su sn'jezi već bi okopnuli, / Labutovi već bi poletjeli." I snjegovi i labudovi znakovi su uzdizanja iz doline ka nebesima, iako se jednako lako mogu opet spustiti, "iz nizine svijeta njegovim višim slikama, pa preko njih sve do počela" (Mahmutćehajić, str. 29). Ovo predstavlja povratak čistoti i Duhu, i snijeg i labudovi ljudski su vodiči na njihovom duhovnom putu ka Jastvu. Znak Duha je ptica koja je istodobno u čovjeku i izvan njega. Ptica je otjelotvorenje Suštine, koja "odlučuje da živi, zna, hoće, može, govori, gleda i sluša kroz čovjeka" (str. 31). Bog preko Hvaljenog (Muhamed) kaže da je svakom čovjeku za vrat vezana ptica i da ko god je vođen, samo za svoje dobro je vođen. Ako čovjek prati svoju pticu, ostvarit će svoj najveći potencijal, kao što je Poslani savršeno ostvario svoj: "Taj Poslani je najviša ljudska mogućnost i ptica jastva svakog čovjeka." (str. 31).
Snijeg je znak nebeske brige za čistotu svijeta. Kako bi primilo Sveti Duh i postalo Božja Kuća, savršeno ljudsko srce mora se oprati snijegom. Tek tada će put očišćenja, koji vodi različitim stazama i sa svih strana brda, postati jasan. Cilj putovanja je dostići mjesto na kojem voda počinje, jer Bog kaže, "Sve živo oblikovali smo iz vode" (str. 32). Hvaljeni opisuje kako su mu prišla dva čovjeka odjevena u bijelo, noseći zlatnu zdjelu punu snijega. Zlatni bazen ispunjen snijegom simbolizira Um i njegovu čistotu. Ljudi prinose zdjelu sa snijegom Hvaljenom jer je on veći od bilo kojeg čovjeka, zbog svoga najmilosrdnijeg, najčišćeg srca. Zbog svoje milosti on je bit čovjeka, vječno primatelj. Materni vjesnik volje Božje. Ovo putovanje tragom vode, od koje je sve živo nastalo, predstavlja čovjekovo nastojanje da dosegne vrh svoje duhovne planine i izvor iz kojeg potiče njegovo duhovno obnovljenje. Postajući jedno s Izvorom, slijedeći svoj Um, čovjek svoje jastvo predaje Jastvu.
Bjelina koju pjesnikinja vidi nije snijeg, nit su labudovi, nego šator age Hasan-age. Iako je Hasan-aga Hasanaginicin muž na površinskom nivou, na simboličkom nivou on je drugi vid Hasanaginicina jastva, koje predstavlja bijeli šator. Čovjek dostiže svoj najviši duhovni nivo kada postane robom Božjim, nakon što je pročitao Knjigu, i može prepoznati svih devedeset i devet najljepših Božjih imena. Tada čovjek postaje gospodin, aga, koji pomaže putnicima i ratnicima da ponovo nađu svoj put ka Bogu. Bog se otkriva kao Lijepi (hasan). Konačno jastvo Hasanaginice, koja vidi Hasan-agin bijeli šator u planini, čezne da se pridruži svojoj drugoj polovini – lijepom gospodinu – ali njeno niže jastvo je priječi stidom ("ali ljubovca od stida ne mogla") da se uspne na planinu i vida mu "rane ljute" koje u borbi zadobi. Njeno niže jastvo tek treba prepoznati Jastvo kojem se njeno više jastvo već predalo. Pjesnikinja ništa ne kaže o tim ranama: jesu li rane u jastvu ili tijelu? Iako su rane drugačije od smrti, koja čovjeka istinski razbudi, i one čine da se čovjek okrene Duhu i Svjetlosti. Rane predstavljaju izazove i padove čovjeka na duhovnom putu ka Jastvu.
Mahmutćehajić nadahnuto primjećuje kako su geografske i vremenske odrednice uticale na pjesmu. Ovo je naročito bitno kada se govori o Hasan-aginim ranama. Iako se ne zna tačan datum nastanka, pjesma je vjerovatno nastala oko 1717. godine. 1717. imotski kraj potpada pod mletačku vlast i muslimana nestaje – njihova prisutnost je uništena ubijanjima, progonima i pokrštavanjima. Hasan-aga je živio na granici između turske i mletačke teritorije. Ako je želio da ima uspjeha u svijetu i bude bogat, morao je preći na kršćanstvo. Svojim prelaskom na kršćanstvo pokazao bi neposluh prema Bogu. Ako bi ostao poslušan Bogu, postao bi žrtva vladajuće vlasti. Njegove rane predstavljaju duhovnu borbu koja nastaje kada se konačno jastvo Hasanaginice bori s njenim višim jastvom koje je u dodiru s Jastvom.
Iako se to nigdje ne kazuje, mater i sestrica koje vidaju rane Hasan-agine potvrda su da je on/Hasanaginicino više jastvo ostalo vjerno Bogu. Hasan-aga je s majkom i sestrom povezan preko maternice, koja je konačni znak Božje milosti i veza s njom. Mahmutćehajić briljantno zaključuje da ove dvije žene utjelovljuju Hvaljenog: obje su ženskog roda, stoga primatelji, koje primaju svu Božju milost koja slijedi. Muhamed je materni vjesnik, jer se u potpunosti otvorio i primio Boga. Samo "uz maternog vjesnika kao primatelja svega od Boga i davatelja primljenog stvorenjima razrješivo je pitanje o znanju i milosti kojima Bog obuhvaća sve" (str. 74). Hasan-aga nije sam, preživio je svoje putovanje kako bi ga Bog obuhvatio kroz Hvaljenog.
Inspirativna poruka "Žalosne pjesance plemenite Hasanaginice" ni na koji način ne umanjuje njene tragične elemente. Na površini, pjesma je tragična jer majka umire, za sobom ostavljajući petero siročadi. Na jednom drugom nivou Hasanaginica je priča o radosti, jer ona postaje jedno s Jastvom; međutim, tragični element ostaje jer pjesnikinja zaključuje da nijedno ljudsko stanje nije dostiglo Jednoga, čak ni s Hvaljenim kao vodičem.
Na početku pjesme, Hasan-agin šator predstavlja Hasanagnicino duhovno stremljenje. Međutim kasnije, kada je Hasanaginica prisiljena odreći se svoje djece, uloga njenog muža u pjesmi se mijenja. Hasan-aga je taj koji Hasanaginicu izgoni iz kuće i, tražeći od nje da ode, on izgoni Boga. Time uništava Jedno koje su on (davatelj) i njegova žena (primatelj) do tada imali. Dopustio je svom smrtnom jastvu da preuzme kontrolu: "… u uzdizanju svog muškog i očinskog počela ostao je bez maternjeg vjesništva pokazanog u ženinom tistvu kao polovici njegovoga duga prema Bogu… Djeca postaju očinsko a ne materno blago" (str. 90-91). Hasan-aga se silaskom s planine udaljava od Boga, dok se Hasanaginica uzdiže, prateći Hvaljenog. Izgon primatelja također aludira na izgon muslimana s teritorija pod mletačkom vlašću.
Mahmutćehajić prekrasno naglašava duhovni nesklad između Hasan-age i Hasanaginice u njihovom viđenju svoje sirote djece. Hasan-aga priziva djecu, odvraćajući ih od majke, od Hvaljenog. Čineći to, on ih navodi da zaniječu Hvaljenog. On svoju djecu vidi u materijalističkom smislu, uvjeren da je sam kadar brinuti se o njima i bez Boga. S druge strane, Hasanaginica uviđa da su njena djeca siročad, kao i sva bića Božja. Umiruću, Hasanaginica pokazuje svoju odanost Hvaljenom, pokazuje djeci da samo prateći Njega oni neće biti istinska siročad. Hasanaginica, "srca ardžaskog", naučila je to na vlastitom primjeru. Hadžera je protjerana u pustinju, sa svojim sinom Ismailom. Ne želeći ga gledati kako umire, ona ga ostavlja. Tek tada čuje Boga koji joj kaže da je On čuo plač svoga djeteta, djeteta pod kojim će veliki narod stasati. Čak i ako Hasanaginica ostavi svoju djecu, oni nikada neće biti istinska siročad, jer baš kao i sa Ismailom, Bog je s njima. Njenom smrću djeca neće svoju majku pretvoriti u ikonu koju će slaviti i voljeti kao što to njihov otac priželjkuje za sebe; njihova slava i ljubav ići će direktno Bogu.
Jedan od najinteresantnijih pasusa je onaj gdje Mahmutćehajić preispituje značenje poklona koje Hasanaginica na odlasku daje djeci. Dva starija sina dobit će "noz've pozlaćene", kao simbol iseljenja ili hidžre. Samo je jedan cilj koji pozlaćuje noge putnika, a to je put ka Hvaljenom. Tim darovima majka im kazuje da ni protjerivanje iz doma nije razlog da odustanu od svoje veze sa i svog puta ka Bogu. Njene dvije kćeri dobivaju čohe do poljane kojim im majka oporučuje da čuvaju stid koji je naslijeđe Vjesnikovo. Sve dok je u njima stida, "tu je prisutan i materni vjesnik kao najpreča i najvrjednija ljudska mogućnost" (str. 121). Svome sinu u bešici ostavlja uboške ili u bošči haljine. Ti darovi predstavljaju njenu zaštitu. Kada ga drugi budu zazivali da krene putem koji nije Božji, neka se on njoj okrene, odjene svoju ubogu odjeću i prati Hvaljenoga na putu ka Bogu. To su zapravo dronjci, koji ga trebaju podsjetiti da ga nikakvo blago neće sačuvati i zaštiti od iskušenja na njegovom putu ka Bogu.
Upotreba numerologije koja bi možda promakla nekome manje perceptivnom, ali ne i Mahmutćehajiću, nudi bitan duhovni uvid u pjesmu. Na početku pjesme, Hasan-aga i Hasanaginica su "objedinjeni u jedno, kao polovicu duga Bogu" (str. 112). Sa svoje petero djece oni utjelovljuju šest dana i nebesa, s Bogom kao sedmim, skupa predstavljaju savršenu sedmost. Na kraju pjesme, Hasanaginica dijeli svoju tajnu sa svatovima koji također učestvuju u zajedničkom svjedočenju jednosti Boga i poslanosti Hvaljenog. On (Oni) je "trinaesti i posljednji među osobama koje je pjesnikinja spomenula do tog časa – Hasan-aga, njegova mater i sestrica, Hasanaginica i njeno petero djece, njen brat i mati, te kadija" (str. 114). Obraća se svatovima kao trinaesta među njima, šest žena i šest muškaraca. Trinaest je broj Hvaljenog. Isus je trinaest među dvanaest apostola. Ime Muhammad počinje trinaestim slovom hebrejskog i arapskog alfabeta, i njegova brojna vrijednost je četrdeset. Zajedno, ova dva broja daju pedeset tri kojem odgovara brojna vrijednost arapskog imena Ahmad (Prehvaljeni). Stari zavjet ima dvadeset šest knjiga, a Novi zavjet dvadeset sedam, što ukupno čini pedeset tri. Mahmutćehajićev najintrigantniji primjer numerologije tiče se same strukture pjesme. Pjesma se sastoji od devedeset dva stiha. Nedostaje sedam stihova da bi utjelovila devedeset devet najljepših Božjih imena. Ovih sedam nedostajućih stihova "odgovara položaju Hasan-age i Hasanaginice zajedno s njihova tri sina i dvije kćeri, u savršenom ishodu svega iza svih šest dana stvaranja i iza svih šest nebesa u onoj punini povratka i razrješenja svih razlika" (str. 126). Za svu ljudsku patnju, nagrada čeka u pravdi i milosti.
Nipošto ne treba zaboraviti izvanrednu opremu knjige. Dizajn i ilustracije poznatog sarajevskog umjetnika Dževada Hoze predivan su estetski izraz Mahmutćehajćeve duhovne poruke. Knjiga je štampana u tri nijanse mekog papir – bež, sivoj i svijetlosmeđoj, aludirajući na starost i mudrost drevnih tekstova. Bež nijansa papira na kojem je štampan glavni sadržaj knjige i siva, na kojoj su štampane bilješke i drugi dodaci, kao da su u suprotnosti jedna drugoj, poput dva jastva.
Na svakoj stranici nalazi se mala ilustracija. Ove ilustracije su dio grafičkog ciklusa koji je Hozo naslikao za vrijeme svog studija na Univerzitetu u Ljubljani. Svojim ornamentima, ove grafike podsjećaju na islamsku kaligrafiju, s prizorima iz prirode i uskim i širokim potezima. Ove ilustracije, iako samo malo veće od palca, bogate su detaljima i kao da čine ciklus minijaturnih dragulja koji krase tekst. Prizor koji se najčešće ponavlja je prizor kadije, suca koji kao da kontroliše i odobrava sadržaj knjige. Na kraju svakog poglavlja nalazimo pravougaoni oblik jednakih dimenzija. On nekada sadržava sliku, a nekada je to obični prazni sivi prostor, koji možda simbolizira nepoznato, ili pak sjedinjenje s vječnim.
Najsnažniji prizor u knjizi štampan je na dvije stranice smeđeg papira. Baš kao i "Hasanaginica", ova ilustracija je moćna tajna. U prvom planu je slika konja. Njegovo tijelo, iako šuplje, ispunjeno je kaligrafskim uzorcima. Šta tačno konj radi odnosno osjeća ostaje nejasno. Da li njače kao magarac koji se suočio sa zlom ili se propinje u bijesu? Da li dolazi noseći poruku smrti? Prizor podsjeća na strah koji Hasanaginica osjeća kada začuje topot kopita koji se približava dvoru: "Još je, jadna, u toj misli stala, / Jeka stade konja oko dvora: / I pobježe Hasanaginica / Da vrat lomi kule niz pendžere." Iako kopita pripadaju konju njenog brata, Hasanaginica, koja očekuje dolazak svoga muža, ovu jeku pripisuje njemu. Konj možda predstavlja želju Hasan-age da svoju ženu otrgne od puta Božjeg. Možda ovaj konj sa svojom izvijajućom, kovitlajućom ornamentikom dodatno simbolizira Hasanaginicinu duhovnu krizu u koju ona zapada nakon što je se muž odrekne, ili sukob njenih dvaju jastva, time ilustrujući središnji sukob u pjesmi.
Tajna "Hasanaginice" obitava u njenom simbolizmu. Ljepota "Hasanaginice" i dvoznačnost njene tajne poruke stoljećima je intrigirala čitatelje i književne kritičare. Raniji kritičari s javnošću su dijeli različita tumačenja pjesme, ali je njihov pogled uvijek bio ograničen. Istražujući islamske elemente pjesme, Mahmutćehajić se prepustio svojoj ptici koja ga vodi u svjetlost skrivenu u sjenkama višestrukosti. Dosljedan perenijalnoj filozofiji muslimanske intelektualne misli, on ne propušta istražiti nijedan od mogućih puteva tumačenja; umjesto toga, on rastvara značenje pjesme, otkrivajući planinu mogućih puteva kojima se polovice jastva spajaju i uzdižu ka Jednom i Jedinom Bogu u Jednom.