Nebojša Jovanović [1]

SIDRAN S LACANOM, ILI,‘NESVJESNO JE STRUKTURIRANO KAO JEZIK’

Sarajevske Sveske br. 06/07 [2]

O pčelama i Zoljevima
Kad se Mahmut Zolj, nekadašnji sindikalista i partijski činovnik, kasno navečer vrati kući pijan, on trojicu svojih sinova, Kerima, Sabahudina i Midhata, posjedne za stol kako bi održali svojevrsni obiteljski plenum na čijem se
“dnevnom redu” nalazio splet kućnih tekućih problema što su u zapisnik ulazili jednostavnim imenovanjem: 1. Kerim, 3. Sabahudin, 3. Midho, 4. Razno. …
Braća su ove noćne konferencije razlikovali jednu od druge po tome što je otac na svaku od njih donosio neku novu riječ. Bivale su to riječi kojih značenja Sabahudinu mahom nisu bivala znana, ali bi očevo beskrajno ponavljanje učinilo da mu se njihov smisao otvarao s lakoćom:
— Ja to od tebe permanentno doživljavam. Per-ma-nen-tno!
— Ti to permanentno obećavaš! Per-ma-nen-tno!
Tako su u Sabahudinov jezik ulazile i one riječi na koje nije nailazio u svom svijetu pustolovne literature: apstrahovati, distinkcija, apsurd, apsolvirati, digresija…

Tako Abdulah Sidran u romanu Sjećaš li se Doli Bel rasvjetljava očinsku funkciju iz kuta jezika: biti otac, odnosno obavljati očinsku funkciju (‘simbolički kastrirati’) znači uvoditi subjekta u polje simboličkog, dakle polje jezika, te mu demonstrirati funkciju govora. Jacques Lacan neprestano ističe kako se u osnovi psihičkog iskustva čovjeka nalazi upravo jezik: činjenica da čovjek kao biće simboličkog poretka, biće Zakona, jeste biće jezika i govora, fundamentalno ga razlikuje od životinje. Lacan je na to upozoravao u vrijeme kada je to bilo posebno nepopularno, u doba dok je znanstvenim mainstreamom dominirao koncept jezika-znaka [langage-signe], koncept kojeg je Lacan smatrao pomodnom zabludom nedovoljnom za pojašnjenje jezika kao sredstva komunikacije.

… potrebno je vratiti se još jednom na strukturu komunikacije u jeziku i jednom zauvijek raspršiti zabludu o jeziku-znaku…

… tehnika govora kod nas je diskreditirana te smo se našli u potrazi za gestom, grimasom, usvojenim stavom, mimikom, pokretom, drhtanjem – rječju, za zaustavljanjem uobičajene kretnje – jer smo suptilni i ništa nas neće sprečiti da pustimo svoje krvosljednike tim tragom.

I dok je psihoanalitički mainstream polako zaboravljao kako je govor subjekta, verbalni iskaz pacijenta, jedini medij psihoanalize, Lacan je energično zagovarao povratak u “polje kojim bi psihoanalitičar morao da zagospodari: na proučavanje funkcije govora,” te upozoravao da “jezik ne smijemo brkati s različitim psihičkim i somatskim funkcijama koje mu služe kod subjekta koji govori.”
Podsjetimo se ovdje na poslovičnu precijenjenost neverbalnog govora (‘govora tijela’). Prema široko rasprostranjenoj psihologijskog doksi, psihoterapeut ne treba samo slušati verbalni iskaz pacijenta, nego posebnu pažnju treba posvetiti i njegovom neverbalnom ‘iskazu’: gestikulaciji, držanju tijela, grimasi itd., koji mogu ukazivati da pacijent misli različito od onog što govori. Daleko od toga da su mimika i pokreti tijela beskorisni za psihoanalizu: ono što je zaista problematično jeste objašnjenje kojim se opravdava pažnja koja se tim fenomenima pridaje. Posve precizno, riječ je o premisi prema kojoj je neverbalni iskaz ‘istinitiji’, ‘iskreniji’, ‘prozirniji’ itd., jer stoji u neposrednijoj vezi s nesvjesnim subjekta, te se istina lakše probija do slušatelja i promatrača (psihologa) kroz neverbalni iskaz (pokret i položaj tijela, mimiku itd.) pacijenta, nego kroz ‘izvještačenu’ strukturu jezika, u kojoj do izražaja dolazi cenzura itd.
Lacanovski argument protiv ove teze glasi: neverbalni iskaz nije ništa manje ‘izvještačen’ i podložan cenzuri, odnosno da i tijelo ‘laže’ baš kao i jezik. Naime, ljudsko tijelo i njegovi pokreti također su uhvaćeni stegama simboličkog, te je i ‘govor tijela’ također podložan svemu čemu je podložan i verbalni govor. Da je suprotno, da tijelo nije obuhvaćeno mrežom simboličkog, imali bismo niz ‘besmislenih’ pokreta na osnovu kojih psiholog ništa ne bi mogao zaključiti. Dakle, psiholozima je govor tijela bitan upravo u mjeri u kojoj je podložan istim aberacijama kao i verbalni govor: sklon cenzuri, prenošenju krivih informacija, nesporazumima, ‘laganju’…
Oslanjajući se na isti argument, Lacan se suprotstavio i znanstvenoj doksi da različite životinjske vrste također imaju svoje karakteristične jezike. Svoje stavove je demonstrirao na jednom od najpoznatijih primjera takvog ‘životinjskog jezika’:
Danas je opće prihvaćeno da pčela po povratku u košnicu, nakon prikupljanja nektara, svojim koleginicama prenosi obaveštenje o postojanju nektara u većoj ili manjoj blizini od košnice, uz pomoć dvije vrste plesa. Drugi ples je najdojmljiviji, jer ravan u kojoj pčela ispisuje broj osam – oblik zbog kojeg je i prozvan wagging dance – i broj figura izvedenih u datom vremenu, označavaju, s jedne strane, precizan smjer u kojem treba ići, određen nagibom sunca (prema kojem se pčele, zbog svoje osjetljivosti na polariziranu svjetlost, mogu ravnati u svim vremenskim uvjetima), a, s druge, razdaljinu na kojoj se nektar nalazi, što može biti i više kilometara. Ostale pčele reagiraju na ovu poruku tako što odmah polaze prema tako označenom mjestu.
Karlu von Frischu bilo je potrebno desetak godina strpljivog promatranja da dekodira ovu vrstu poruke, jer je uistinu u pitanju jedan kod ili jedan signalni sistem…
No, je li to stvarno jezik?

Lacanov odgovor je: NE! Da je u pitanju jedna vrsta signalizacije, prenošenje određene informacije u jednom kodu – u kojem, recimo, x osmica koje pčela napravi uvijek znači y metara ili kilometara do cvjetnog polja – u to nema sumnje, ali ‘ples’ pčele ipak nije jezik jer, poantira Lacan, “funkcija jezika u govoru nije da informira, nego da evocira.”
Sa stajališta komunikologije i zdravog razuma ovo može zvučati apsurdno: ta, zar se ne služimo jezikom, zar ne komuniciramo upravo zato da bismo međusobno razmjenjivali određene informacije? Kakva bi evokacija mogla biti važnija od informacije? Odgovorimo na to pitanje uz pomoć Sidranova edipalnog junaka romana Sjećaš li se Doli Bel, Sabahudina Dine Zolja. U najvažnijem činu svoje pubescentske tragikomedije Dino upoznaje djevojčicu koju njegov poznanik ostavlja na nekoliko dana u Dininoj golubani. Nakon nekog vremena Dino će privlačnu neznanku upitati kako se zove:
– Doli Bel – odgovori ženska (…).
– Ti se zezaš. Stvarno te pitam. Ja sam Dino.
– Stvarno ti kažem. Doli Bel.
On pokuša uzvratiti istom mjerom naivnosti:
– Koliko ja znam, Doli Bel je plava.
– Šta ima veze? Mogu i ja biti plava. Braco ima frizerski salon. U Milanu.

Dakle, na planu informacije odgovor ‘Dolly Bell’ potpuna je propast: jer, kakvu je informaciju Dino dobio iz djevojčinog odgovora? Sigurno ne tu da ona dolazi iz obitelji Bell, te da su joj na rođenju dali ime Dolly! Dino – čije muke s odrastanjem, subjektivizacijom, možemo posve precizno iščitati i kao nevolje s ulaskom u polje jezika – naivno vjeruje da djevojka koja nosi ime Dolly Bell mora barem imati plavu kosu. No, niti to nije informacija koju označitelj ‘Dolly Bell’ prenosi – Dolly Bell može biti ime brinete ili crvenokose djevojke. Zamišljeni ekvivalent ovakve informacijske mrtvouzice u jeziku pčela bila bi, recimo, situacija u kojoj pčela izvodi ples koji ostale radilice informira o polju kadulje pet kilometara sjeveroistočno od košnice, da bi pčele koje se povedu za tom informacijom i odu na tu lokaciju završile ne na kaduljinoj paši, nego, recimo, u borovoj šumi, ili, daleko gore, na vodenoj plohi jezera gdje se mogu udaviti. Kažemo ‘zamišljeni ekvivalent’ jer takva situacija kod pčela, strogo govoreći, nije moguća upravo zato jer jezik pčela niti nije jezik u smislu ljudskog jezika – jezik pčela informira i ništa više.
‘Dolly Bell’ ne informira, nego evocira. Djevojka koja kaže da se zove Dolly Bell time kod svog sugovornika hoće izazvati erotičnu predstavu putene ženstvenosti. Jer Dolly Bell je zapravo ime pariške striptizete, zvijezde filma u kojem generacija Dininih vršnjaka uživa u obližnjem kinu. Neznanka svojim imenom ‘Dolly Bell’ treba dakle evocirati ženstvenu ljepotu i poželjnost putene Parižanke. Ona tim imenom ne prenosi nikakvu informaciju – recimo, da je striptizeta – nego kao da kaže: ‘Čuo si za Dolly Bell? E, pa sve maštarije koje imaš o njoj, ja ti mogu ispuniti.’ Ili, posegnemo li za samim naslovom Sidranova romana i Kusturičina filma, kada djevojka kaže “Zovem se Dolly Bell”, ona svome sugovorniku zapravo poručuje: “Sjećaš li se Dolly Bell? E, i ja sam takva, izazovna i poželjna poput nje…”
Naravno, evokacijska funkcija jezika nije djelatna samo u nesvakidašnjim egzotičnim označiteljima poput pseudonima kakve egzotične striptizete. Lacan i Sidran podsjećaju da je posve isto i s ostalim označiteljima. Zašto je Dinin mlađi brat Midho sretan kada se kućna konferencija završi bez tačke ‘Razno’? Najkraće: zato što se iza tog označitelja kriju – batine; nakon što bi u ‘diskusiji’ povodom prethodnih tačaka dnevnog reda otac pobrojao ugursuzluke svojih sinova (otud tačke dnevnog reda i nose njihova imena), tačka ‘Razno’ donosila je kaznu. Dakle, ‘razno’ koje po svojoj prirodi funkcionira kao svojevrsni prazni označitelj, označitelj iza kojeg može nastupiti bilo kakvo označeno, na planu informacije je posve neoperativan, ne prenosi nikakvu informaciju, i otud je nemoguć u ‘jeziku pčela’, baš kao ni u, recimo, računarskim jezicima. No, za malog Midhata taj označitelj evocira iskustva s prethodnih sastanaka, bolna i batinaška.
Isto vrijedi i za označitelje koji, za razliku od neodređenog, protejskog označitelja ‘razno’, označuju posve precizno neku stvar ili osobu: dakle, za imena. Roditelji svojoj djeci ne daju imena da bi pomoću njih prenijeli nekakvu informaciju, nego da bi nešto ili nekog evocirali. Sabahudin Zolj, recimo, nosi to ime kako bi evocirao sjećanje na svog daidžu koji je poginuo u drugom svjetskom ratu:
Sabahudin je svoje ime nosio s delikatnim osjećanjem ponosa što je upravo njemu zapalo da iz porodičnog kataloga imena ponese ime očevoga brata, Sabahudina Zolja, grafičara, tipografa, komuniste čiji su se život i tijelo, potonuvši negdje u jasenovačkim savskim logorskim mutljazima, polako selili u legendu.

Uspomena na njega, u kući Mahmuta Zolja imala je svoje čvrste, opredmećene oblike: na krivom lesonitnom zidu što je skrivao bezbrojna gnijezda stjenica, švaba i rusa – dično uramljena visila je Spomenica 1941. pored koje Sabahudin nije mogao proći a da ne zastane i po stoti put ne pročita na njoj svoje ime. Kratka nesvjestica, praćena srsima što su porijeklo imali u Sabahudinovom osjećanju ponosa – nije ga sprečavala da pojmi kako se Titov potpis u desnom donjem uglu pergamentnog papira može pročitati kao ćirilićko TO.

Sažmimo: ‘jezik pčela’ nije jezik tačno u onoj mjeri u kojoj je ‘informativan’, u kojoj jest rigidno kodiran sistem krajnje preciznih signala gdje između označitelja (pčelinjih kretnji) i označenog (položaj nalazišta polena, vrsta cvijeta itd.) postoji potpuna korelacija. S druge strane, ono što ljudski jezik čini jezikom jeste činjenica da u njemu “znakovi dobijaju svoju vrijednost na osnovu svojih međusobnih odnosa u leksičkoj distribuciji semantema kao i u pozicijskoj, ili čak fleksičkoj, upotrebi morfema” . Za razliku od pčele u čijem ‘jeziku’ jedan pokret uvijek prenosi jednu te istu informaciju, jedno te isto značenje, kada čovjek kaže, recimo, ‘cvijet’, značenje tog označitelja uvijek ovisi o odnosima koje taj označitelj uspostavlja s ostalim, okolnim označiteljima: ‘cvijet mladosti’ i ‘cvijeće zla’ ne znače isto. Od Sidrana doznajemo kako je i Dino Zolj, provodeći mnogo vremena s knjigom i intuitivno se interesirajući za problematiku označitelja, “podrazumijevao apsolutnu razliku između sintagmi: bolesti duše i duševne bolesti” : on intuitivno uviđa da premda su igri isti označitelji – bolest i duša – oni najjednostavnijom zamjenom svojih mjesta u označiteljskom nizu daju dvije posve različite kombinacije.
No, ako se razlika između životinjskih i vještačkih jezika s jedne strane i ljudskog jezika, kao jedinog pravog jezika s druge, i dade ustanoviti i prihvatiti, zašto Lacan oko nje ipak diže toliko vike, zašto neprestano upozorava na nju, i uopće od kakve je to važnosti za psihoanalizu? Zašto je smatrao da se u svom povratku Freudu mora i eksplicitno pozvati na ove lingvističke postavke?
Kako je jedina svrha ‘jezika pčela’ prijenos informacije o nalazištu polena u njenom autentičnom, neiskrivljenom obliku, pčela vrši tek funkciju releja i nikad se ne može izdvojiti kao pojedinac, kao subjekt. Čovjeka, pak, u komunikaciji nikad ne možemo svesti na relej: on u njoj uvijek funkcionira kao subjekt. Posve precizno, čovjek se kao subjekt jedino i može pojaviti u polju jezika kao skupa netransparentnih evokacija, nesporazuma i krivo posredovanih informacija, u simboličkom gdje jedan označitelj evocira druge označitelje na načine koji su daleko od besprijekornog, glatkog, relejskog posredovanja u jeziku pčela ili računarskim jezicima. Izvanredni, formativni učinak simboličkog (jezika i govora), Lacan neprestano reformulira: “čovjek govori, ali govori zato jer ga je simbol napravio čovjekom” ; ili: “Psihoanalitičko iskustvo je u čoveku ponovo pronašlo imperativ reči [verbe] kao zakon koji ga je oblikovao po svojoj slici.” Po Lacanu, subjektivnost i forma govora su fundamentalno neraskidive:
Forma u kojoj se izražava jezik sama po sebi definira subjektivnost. Jezik kaže: “Poći ćeš ovuda i kada ugledaš to, skrenućeš tamo.” Drugim rečima, on se poziva na diskurs drugoga. Kao takav, on je umotan u najvišu funkciju govora, u mjeri u kojoj govor obavezuje svog autora, investirajući svog adresata jednom novom stvarnošću, na primjer, kao kada zepečati svoju sudbinu oženjenog muškarca, izjavom “Ti si moja žena”.
Takva je zapravo suštinska forma iz koje sav ljudski govor prije potiče, nego što bi u nju priticao.

Govor podsjeća da je jezik uvijek jezik drugoga, da ga uvijek preuzimamo od drugoga u smislu da naše poimanje određenih označitelja uvijek zavisi od načina kako drugi barataju tim označiteljima, koja im značenja pridaju. Eto zašto Dinu pogađa kad mu otac kaže:
-Šta ima novo, reakcijo?
Njemu je iz noćnih konferencija, s onih digresivnih očevih putovanja, bilo poznato značenje riječi reakcija i njena opasna blizina onoj drugoj mračnoj riječi: kontrarevolucija; kroz lijevak svirepog nadimka reakcija u Sabahudinovo uho ulijevala se poplava bola, suznih se očiju okretao zidu, ka ikoni-Spomenici 1941. …

Da se s označiteljem ‘reakcija’ Dino upoznao, recimo, na času fizike, u lekciji o zakonima mehanike (‘zakon akcije i reakcije’), njemu bi očeva upotreba te riječi izgledala posve drukčija, možda čak i apsurdna. No, s tim ga je označiteljem upoznao sam otac, daleko od svake mehanike tijela, od označitelja kakvi su masa, brzina itd., nego u jasnom ideološkom, komunističkom ključu gdje ‘reakcija’ označava sve najgore zamislivo. Dakle, kada Dinu užasne reakcija, njega užasava značenje koje otac podrazumijeva pod tim označiteljem. Kada se suoči s tom kvalifikacijom, Dino dospijeva u ćorsokak: otac mu je prvo dao ime svog brata, koji je ocu bio najdraža osoba i s kojim su povezani svi epiteti izvrsnosti (požrtvovani komunista koji je zbog svojih uvjerenja izgubio život) i zbog kojeg je Dino osjećao ponos, a sada otac to ime zamjenjuje ‘mračnim’ označiteljem, čini se najgorim mogućim. Kako može na mjesto ‘Sabahudina’ doći ‘reakcija’!? Zato se Dino, u trenutku kada ga obliju suze zbog očevog ‘reakcijo!’ i okreće spomenici s amidžinim imenom, pokušavajući na taj način dobiti simboličku potvrdu da otac nije u pravu. Naravno, spomenica ima veću simboličku vrijednost od očeve pijane primjedbe, jer je nju potpisao vrhovni simbolički autoritet, Josip Broz Tito osobno.
Nema slučajnosti u tome da je čovjek jedino biće jezika a istodobno i biće nesvjesnog. Lacan je te dvije odlike doveo u izravnu vezu u svojoj magistralnoj tezi: nesvjesno je strukturirano kao jezik. Ovaj se postulat oštro suprotstavlja poimanju koje u nesvjesnom prepoznaje svojevrsnu mračnu jazbinu u kojoj se skriva nekakva životinjska, atavistička dimenzija čovjeka koja ne poznaje nikakve zakone, tamni vilajet instikata i divljih poriva. Psihoanaliza tvrdi upravo suprotno: upravo je nesvjesno najmanje životinjski, najkultiviraniji, najljudskiji dio čovjekove psihe. Dok svjesno može i zakazati, biti suspendirano ili korumpirano – pomoću hipnoze, recimo – nesvjesno nikad ne zaboravlja svoje zakone.
Tipski primjer toga su, naravno, snovi: Freud je strukturu sna usporedio sa strukturom rebusa koji sadrži različite označiteljske elemente aranžirane u toku rada sna, a Lacan govori i o retorici sna. Kada su u pitanju razne paraprakse, zaboravljanja i druge manifestacije psihopatologije svakodnevnog života, kojima svjedočimo i kada je naše svjesno ‘budno’ i djelatno – primjerice, kada napravimo kakvu omašku – “jasno je da je svaka nespretna akcija zapravo jedna uspjela, čak ‘odlično sročena’, izjava [discourse]” San i paraprakse, dakle, iz posve dva različita ugla osvjetljavaju jednu te istu stvar: činjenicu da je nesvjesno struktura koja se ravna prema istim onim zakonitostima koje ravnaju simboličkim poljem, jezikom.

Označitelj na službenom putu
“Ti mene više ne voliš,” govori Ankica svom ljubavniku Meši, na što ovaj otpovrće “Ko koga voli u ovoj ludnici”, zbog čega će uskoro biti žigosan kao politički prestupnik i zatvoren na Goli otok. Eto okrutno živopisnog primjera kako možete postati žrtvom nezanja o o maloprije pomenutoj činjenici koju je artikulirala moderna lingvistika: jedan pojam nije rigidno vezan s nekim značenjem. Saussure je pojmove pojam i značenje zamijenio pojmovima označitelj i označeno te je njihov odnos predstavio algoritomom koji Lacan smatra utemeljujućim momentom moderne lingvistike:
S
s

a čita se: označitelj kroz označeno, pri čemu ‘kroz’ odgovara pregradi koja odvaja ta dva nivoa. … Glavna tema ove znanosti se otud temelji na prvobitnom položaju označitelja i označenog kao dva različita poretka koji su inicijalno razdvojeni barijerom koja se opire značenju.

Pomenuta ‘pregrada’, ‘barijera’, postulira autonomiju označitelja i označenog, koja je nespojiva s rigidnom povezanošću kakvu smo vidjeli kod pčela ili u vještačkim jezicima. Lacan opetovano upozorava da označitelj uvijek moramo promatrati odvojeno, autonomno od značenja (odnosno, označenog), jer in ultima linea označitelj, kao takav, ne označava ništa, ne posjeduje nikakvo ‘pravo’, inherentno značenje [signification propre]. Dok “(N)aivno mišljenje pretpostavlja da postoji superimpozicija (…) poretka stvari na poredak riječi” , odnosno da je označitelj ‘ludnica’ određen postojanjem ludnice kao stvarne institucije, itd., Lacan upozorava da označitelj ne ostvaruje svoj učinak upućujući na stvarnost nego na druge označitelje (a potpuno isto vrijedi i za označeno). Otud se jezik – kao i nesvjesno – odlikuje kombinatorikom u kojoj “svako značenje može biti održano samo ako upućuje na drugo značenje”. Jedan označitelj S može biti asociran s različitim značenjima (s1, s2, s3 …), odnosno jedno označeno s može biti asocirano s različitim označiteljima (S1, S2, S3…).
Kao primjer lažne ilustracije rigidne povezanosti označitelja i označenog, Lacan je ponudio sljedeći algoritam označitelj/označeno:

DRVO

a potom je ponudio i ilustraciju koja zorno ilustrira miniranje fiksnosti značenja, to jeste jednoznačnosti koja vlada kod Saussurea na okomitoj osi između označitelja i označenog:

GOSPODA DAME

Dakle, kada Meša u jednom ljubavnom razgovoru svojoj ljubavnici kaže “Ko koga voli u ovoj ludnici?”, pod označiteljem ‘ludnica’ se mogu kriti različita označenja među kojima se, note bene, uopće ne nalazi sama ludnica kao stvarna umobolnica: možda Meša pod ludnicom podrazumijeva niz složenih odnosa sa ženom i ljubavnicom iz kojeg se ne može iščupati; možda pak voz pun različitih ljudi, švercera, uspavanih vojnika…, u kojemu se razgovor vodi. Neko će procijeniti da se iza označitelja ‘ludnica’ nalazi državni poredak, zemlja sa svojim državno-pravnim ustrojstvom i aktualni politički moment u kojemu se zatekla (raskid na relaciji Beograd – Moskva, Tito – Staljin), te će jedan označitelj izrečen na uho ljubavnici u erotskoj zgodi, biti prepoznat kao politička izjava.
Kusturicin Otac na službenom putu već u samom svom naslovu nudi još jedan sjajan primjer prirode označitelja. Šta se zapravo krije iza tvrdnje da je ‘otac na službenom putu’? Tri su moguća odgovora:

biti na službenom putu biti na službenom putu biti na službenom putu
biti na službenom putu biti u zatvoru biti u “kurvarluku”

– te je otac ‘na službenom putu’ kada je: (1) na službenom putu, (2) u zatvoru, i (3) u “kurvarluku”. Razlikovanje ovih kombinacija možda je razumljivo i očigledno Mešinoj ženi Seni koja ih je i kreirala, no za malog dječaka kakav je Mešin sin Malik koji tek ulazi u polje simboličkog, u sferu jezika, ovo je prava označiteljska Scila i Haribda! On tek treba da uvidi da ‘biti na službenom putu’ jeste označitelj (S), kojeg zbog njegove autonomije, njegove nepovezanosti za nekim značenjem (s), nazivamo i slobodno plutajućim ili lebdećim označiteljem čije se značenje formira ovisno o tome kako se artikulira s drugim značenjima (s1, s2…) koja se nalaze u njegovoj blizini. U cijeloj kolekciji poigravanja s označiteljima i označenim, Otac nudi i primjer gdje je jedno označeno (s) povezano s različitim označiteljima (S1, S2…): otac Meša naučio je sinove da je onaj ko ništa ne zna ‘budala’, ‘blento’, ‘bilmez’, ‘tokmak’, pa oni te četiri riječi, ta četiri označitelja, izgovaraju svaki put kad otac počne rečenicu “A ko ništa ne zna taj je…”

S biti na službenom putu s ko ništa ne zna…

s1biti na službenom putu s3 biti u kurvarluku S3 tokmak
s2 biti u zatvoru S1 budala

S2 blento S2 bilmez

Vjerovatno najbolji primjer odnosa označitelja i označenog što ga nudi Otac, kao lucidna Sidran-Kusturicina studija označitelja, jeste skoro neprimjetna scena sa sportskog mitinga: dok atletičar skače na trambolini, neko od promatrača pored tramboline uzvikuje posve proizvoljan niz riječi – ‘čarape!’, ‘kundure!’, itd. – vezujući tako svaki skok s nekim označiteljem koji s tim skokom nema čak niti prividnu, a kamoli očiglednu, odnosno ‘rigidnu’ vezu.

Partijska afazija
Zamislimo slučajeve dva čovjeka koji rade isti posao: oni su upravnici domova za djecu, jedan upravnik doma za maloljetne delinkvente, dok drugi radi u domu za djecu koja su izgubila roditelje. Zamislimo da oba upravnika dolaze kod istog psihoanalitičara koji je tako u prilici usporediti načine kako jedan i drugi reagiraju na, između ostalog, slične profesionalne izazove. Slušajući prvog upravnika kako priča o svojim snovima, psihoanalitičar primjećuje da ovaj često sanja crne bisere i da se pri tom u snovima javlja strah da bi te crne bisere mogao izgubiti ili da bi mu ih neko mogao ukrasti. Drugi upravnik često sanja o malim vojnicima, koji u njegovim snovima mogu poprimiti različite oblike – to, recimo, mogu biti uniformirani vojnici patuljastog rasta ili čak igračke vojnika. Vodeći njihove terapije, psihoanalitičar ustanovljava da pod tim tako različitim označiteljima – ‘crni biseri’ i ‘mali vojnici’ – upravnici imaju isto označeno: svoje štićenike, djecu iz doma:

crni biseri mali vojnici
štićenici doma štićenici doma

Ovaj naš mali mentalni opit temelji se na činjenici da u bosanskohercegovačkoj kinematografiji postoje antologijski filmovi Crni biseri (Toma Jandrić, 1958) i Mali vojnici (Bata Čengić, 1967) koja govore o djeci koja odrastaju u domovima nakon drugog svjetskog rata. U Crnim biserima upravnik doma tvrdi da u svojim štićenicima vidi najrjeđu i najdragocjeniju sortu bisera, dok njihovo okruženje u njima vidi isključivo delinkvente, iskvarenu djecu, buduće lopove i lupeže. S druge strane, Čengićev film je naslovljen Mali vojnici zato što se domski štićenici u tom filmu neprestano igraju rata i u svojoj igri oživljavaju sjećanja na rat u kojem su izgubili svoje najbliže: njihov upravnik zato za njih kaže da su oni njegovi mali vojnici.
Naša, sad već ponešto prozirna, teza jeste da je u ovom primjeru označitelj ‘crni biseri’ metafora, dok je označitelj ‘mali vojnici’ metonimija. Možemo to dokazati ne samo u lingvističkom, nego i u psihoanalitičkom ključu. Naime, prema Lacanu “ono što Freud zove zgušnjavanjem je ono što u retorici zovemo metaforom, ono što zove pomicanjem je metonimija.” Vratimo li se našem mentalnom opitu gdje su ‘crni biseri’ i ‘mali vojnici’ slike sna, vidjet ćemo da su na djelu bili upravo ova dva glavna mehanizma u radu sna. ‘Crni biseri’ su učinak zgušnjavanja [Verdichtung], gdje novonastali označitelj predstavlja sjecište nekoliko različitih asocijacijskih lanaca. Pogledajmo kako bi to moglo funkcionirati u slučaju delinkvenata-crnih bisera: riječ je o skupini dječaka koji su isključeni iz društvene zajednice, na jednom otoku, okruženi morem; u očima društva oni su crni vragovi ili možda crne ovce, jer su odstupili ili prekršili društvene norme i zakone. S druge strane, upravnik ispod tog njihovog ‘crnila’ prepoznaje neiskvarenost i vrlinu, vrijednosti za koje smatra da će prevladati i bljesnuti u punom sjaju ako se djeci samo pruži nova šansa. Sve pobrojane asocijacije se nalaze kondenzirane, zgusnute u metaforičkom označitelju ‘crni biseri.’

MANIFESTNE MISLI crni biseri
______________________________________________________________________

LATENTNE MISLI ‘crne ovce’ nedostupni vrijedni more
‘crni vragovi’ zatvoreni blistavi otok

S druge strane, označitelj ‘mali vojnici’ nije nastao zgušnjavanjem nego pomicanjem [Verschiebung]: “Jedna stvar je imenovana drugom koja je sadrži, ili je njezin dio, ili je povezana s njom.” Dakle, imamo pomicanje sa cjeline na jedan dio, sa sadržaja na oblik, s uzroka na posljedicu itd. – u pitanju je odnos kontiguiteta. Štićenici koje upravnik sanja kao male vojnike ili o kojima govori kao o malim vojnicima, rade različite stvari i igraju se raznih igara koje ne moraju biti ‘ratne’, ali iz te cjeline njihovih djelatnosti upravnik se usredotočava upravo na onu u kojoj provode najviše vremena, do koje im je posebno stalo, u kojoj najviše uživaju, koja ih najviše nadahnjuje itd. U ovom slučaju to su ratne igre u kojima se oni pretvaraju da su vojnici, i upravniku se čini da upravo one, od svih stvari što ih njegovi štićenici rade, najpreciznije oslikavaju njegove štićenike.
Vratimo li se Sidranu, duhovitu ilustraciju metonimije naći ćemo u Kuduzu (Ademir Kenović, 1989), u sceni gdje dedo naređuje unuku da mu doda ‘daljinski’, pod čime zapravo misli na – štap za hodanje. Dedo je, naime, teško pokretan, i da ne bi ustajao do televizora i ručno mijenjao kanale ili podešavao zvuk, on traži dovoljno dug predmet – u ovom slučaju štap – kojim bi mogao pritiskati dugmad na televizoru. Dakle, štap stoji u određenom odnosu dodira s daljinskim – može vršiti istu funkciju kao i on, i upravo ta tačka kontiguiteta dovodi do toga da štap za hodanje postane ‘daljinski’: komični efekat ove metonimije će opet bljesnuti u sceni u kojoj dječaka, nakon nekog vremena, pitaju zašto mu je zavijena glava, a on odgovari da ga je “dedo udario daljinskim po glavi”. Ovaj primjer nije daleko od klinike: ne samo da bismo mogli pretpostaviti postojanje sna u kojemu bi se iza slike daljinskog krilo zapravo značenje štapa za hodanje, nego posve lako možemo zamisliti pacijenta koji boluje od jedne vrste afazije i koji se u razgovoru bezuspješno pokušava sjetiti riječi ‘štap za hodanje’. No, kako zna da je jedna od odlika predmeta koji hoće da označi njegova dužina, zahvaljujući kojoj može recimo dohvatiti neke udaljene stvari, on umjesto ‘štap za hodanje’ može uistinu reći “to je stvar koja bi sjajno mogla poslužiti kao daljinski”.
Ova referenca nije slučajna: Lacanova postavka o zgušnjavanju kao metaforičkom i pomicanju kao metonimijskom procesu jeste elaboracija teza znanstvenika kojeg je Lacan zvao svojim lingvističkim prijateljem. Riječ je o lingvisti Romanu Jakobsonu koji je u svojoj studiji “Two Aspects of Language and Two Types of Aphasic Disturbances” objavio nalaze istraživanja slučajeve afazije, te nesvjesne mehanizme djelatne u ovim poremećajima povezao s metonimijom i metaforom. Jakobson je (poput Saussurea) spadao među lingviste koji su smatrali da jezik ima dvije osi ili dimenzije. Jedna je paradigmatska dimenzija (os) koja se temelji na činjenici da je u jeziku djelatan mehanizam selekcije: mi biramo i odabiremo određene lingvističke jedinice koje upotrebljavamo (recimo, odlučujemo se za riječ ‘petrificirati’ umjesto ‘okameniti’ ili obrnuto). Druga, sintagmatska dimenzija se temelji na kombinaciji izabranih lingvističkih jedinica: foneme spajamo u moneme, moneme u riječi, riječi u rečenice… Sukladno ovome Jakobsonova istraživanja afazije pokazala su da afazije možemo klasificirati upravo po tome je li njima pogođena paradigmatska ili sintagmatska os, odnosno selekcija riječi ili njihovo kombiniranje.
Jedan tip afazije je takozvana motorička afazija, koja se javlja u cijelom rasponu poremećaja, no koji se općenito odlikuju poremećajem u kombiniranju leksičkog fonda – subjekt tada može pravilno imenovati stvari, ali ne može reći ništa o njima, jer nije u stanju složiti niti najjednostavniju rečenicu: motorički afazičari “zadržavaju nominacijski kapacitet, ali gube propozicijski kapacitet. Nisu u stanju konstruirati propozicije.” Problem kombiniranja motorički afazičari pokušavaju prevazići stvaranjem metafora. Zamislimo našeg drugog upravnika kao motoričkog afazičara: naprimjer, mogli bismo ga upitati da nam kaže po čemu se to njegovo viđenje njegovih štićenika razlike od mišljenja koje o njima imaju ljudi koji u njima vide samo buduće kriminalce. Umjesto objašnjavanja razlike između svojih i tuđih stavova, on će svoje objašnjenje pokušati kondenzirati u jedan označitelj: “Oni su pravi crni biseri.”
S druge strane, vratimo li se primjeru iz Kuduza, osoba koja bi umjesto ‘štap’ rekla da je “u pitanju izuzetno koristan predmet kojim se možemo pomoći u raznim situacijama, kakva je recimo situacija kada gledamo TV a nemamo daljinski nadohvat ruke, gdje nam taj predmet koji je u pitanju može pomoći da promijenimo kanal na televiziji kako nam drago, jer taj predmet krasi izvanredna dužina zahvaljujući kojoj tim predmetom možemo izdaleka, daljinski takoreći, pritiskati dugmiće na televizijskom aparatu” itd., bila bi tipski primjer osobe koja pati od senzorne (Wernickeove) afazije. Takav afazičar tečno slaže i koristi rečenice izvanredne složene gramatičke strukture, dugačke i istančane, s mnogo različitih glagolskih vremena, više subjekata, itd. No, iza te nevjerovatno precizne artikulacije stoji neposobnost afazičara da kaže što zapravo želi reći, šta bi bila poanta njegovog gramatički ispravnog blebetanja. On ne zna reći najjednostavniju definiciju nečega o čemu može govoriti nadugačko i naširoko, niti može neku zakučastu, dugačku konstrukciju zamijeniti s jednom riječi gdje je to moguće.
S fenomenološkog stajališta jezik senzornog afazičara je jezik parafraza. (…) Parafraza je izravna suprotnost metafrazi, ako pod tim podrazumijevamo sve što pripada poretku doslovnog prevođenja. To znači da ako ga pitate da prevede, dade sinonim, ponovi istu rečenicu, istu onu koju je upravo kazao, on to ne može. On se može zakačiti na vaš diskurs ili na svoj vlastiti, ali mu komentiranje o diskursu pričinjava najveće poteškoće.

Subjekt tako ostaje zapleten u parafraze, s poremećajem selekcije: upoznajete osobu koja vam nekom prilikom počinje pričati kako je pas mesojed i grabežljivac, da su mnoge njegove vrste krvoločne i da postoje precizne statistike o brojnim slučajevima napadima pasa na ljude od kojih su mnogi završili fatalno, da se među njima posebno izdvajaju oni napadi gdje su psi ljude zarazili bjesnilom te su njihove žrtve umrle u najvećim mukama itd., a sve što želi reći jeste da se boji pasa. U ovom slučaju, subjekt tražeći neku riječ poseže za riječima koje su s tom riječi u nekom dodiru, gradi metonimiju: zamislimo li jednog od našeg upravnika kao afazičara, te ako mu postavimo pitanje ko je to dijete s njim, on može reći: “To je jedan od mojih malih vojnika,” podrazumijevajući pod tim da je to jedan od njegovih štićenika.
Ne nalazimo li sličnu strukturu govora i u nekadašnjem zvaničnom partijskom govoru, kojeg su Kusturica i Sidran sjajno prikazali u Ocu na službenom putu: na atletskom mitingu, dok publika gleda već pomenutog atletičara na trambolini, pored tramboline je čovjek koji svojim solilokvijem kao da pokušava objasniti njegovu aktivnost:
Naši ljudi moraju biti spremni na sve. Opasnost od izbacivanja iz ravnoteže opominje i vreba pa stoga svaki pojedinac mora biti maksimalno skoncentrisan i uvijek voditi računa o svjesnoj kontroli nad svakim dijelom svoga tijela kako bi pad bio regularno izveden (…). Svaki nepromišljeni potez može pojedinca dovesti u situaciju iz koje se teško može izvući. Pogrešan položaj jedinke u letu, nekontrolisano držanje u prostoru može pojedinca koštati života, a u najboljem slučaju ostaviti trajne…

Radna verzija scenarija sadržavala je jedan drugi primjer takvog partijskog govora koji je na rubu sunovrata u parafrazu. U pitanju je scena u kojoj Malikovu majku, Senu, jedan od radnih kolega na partijskom sastanku radnog kolektiva želi osuditi zbog sunećenja njezinih sinova; on svoj govor počinje:
Svi se mi dobro sjećamo kakvu smo bitku vodili oko prevazilaženja svih oblika reakcionarnog, nazadnog, klasno-neprijateljskog ponašanja kako u javnom tako i u ličnom, to jest privatnom životu. Koliko je samo narodu i Partiji trebalo žrtava i bitaka da postignemo ovo što imamo danas. I danas, kada narod, vođen pobjedonosnom Partijom, vjeruje da smo konačno porazili neprijatelja, poskidali sve maske i kojekakve zarove sa mrskog neprijateljskog lica, među nama ponovo ima pojava mračnjaštva i nazadnog religioznog ponašanja u privatnom životu.

Ipak, ne smijemo previdjeti da se ovo pompozno partijsko blebetanje bitno razlikuje od govora afazičara: dok afazičar kruži oko ‘poante’ u koncentričnim krugovima, ne uspijevajući da je uhvati i iskaže, aparatčik se u svom govoru kreće po spirali koja se sužava ka ‘poanti’ koju na kraju govora izriče: drugarica Sena je kriva zato što je “najblaže rečeno dozvolila da se u njenoj kući vrši religiozni obred sunećenja.”
Metafora i metonimija ne stoje u odnosu uzajamne isključivosti i subjekt mora ovladati objema kako bi se za njega moglo reći kako vlada jezikom. Psihoanaliza upozorava da taj scenarij nije neminovan: postoje i subjekti koji ne barataju jezikom, nego jezik barata njima, no krenuti u opisivanje takvih slučajeva, značilo bi otvoriti cijeli niz novih pitanja koja bi nas odvela izvan okvira ovog teksta.