Srećko Horvat [1]

SAMOSVJESNI NOMADI" I NJIHOVA IDEOLOGIJA

Sarajevske Sveske br. 23/24 [2]

2003. godine u Oaklandu je otvoren Nomad Café. Vlasnik tog kafića, Christopher Waters, reći će da je to mjesto okupljanja „techno-Beduina“: kao što Beduini lutaju arapskim pustinjama, tako danas ljudi lutaju bespućima Interneta, pa je cilj Nomad Caféa ponuditi besplatan Wi-Fi kako bi njegovi gosti mogli nesmetano uživati u nomadizmu. Autor nedavno objavljenog članka u Economistu, koji izvještava o tom „neobičnom“ kafiću u Kaliforniji, tvrdit će da smo danas, više nego ikad, stupili u eru digitalnog i urbanog nomadizma. Prema njemu, pomoćna sredstva koja nas uzdižu u neprestano – pa makar i virtualno – kretanje su mobiteli, laptopi, Wi-Fi, itd. „Urbani nomadi su se počeli pojavljivati tek u prošlih par godina. Poput njihovih predaka u pustinji, oni nisu definirani onime što nose, već onime što ostavljaju iza sebe, znajući da će ih okoliš time opremiti. Stoga, Beduini ne nose svoju vlastitu vodu, jer znaju gdje se nalaze oaze. Moderni nomadi gotovo da ne nose papir jer znaju da svojim dokumentima mogu pristupiti preko osobnih računala, mobilnih telefona ili online. Sve češće, oni više ni ne nose laptope. Mnogi zaposlenici Googlea, vodeće Internet korporacije i magneta za nomade, putuju jedino uz BlackBerry, iPhone ili neki drugi 'pametan telefon'. Ako se ikada rodi potreba za velikom tipkovnicom i nekim većim tipkanjem, oni sjedaju ispred najbližeg kompjutora bilo gdje na svijetu, otvaraju njegov web-pretraživač i pristupaju svim svojim dokumentima online“. Radi li se ovdje doista o nomadizmu?
Economist će dalje tvrditi da su ljudi oduvijek migrirali i putovali, ali da nisu nužno vodili nomadski život. Nomadizam se danas javlja u različitoj formi. „Moderni nomad može biti tinejdžer u Oslu, Tokiju ili predgrađu Amerike. On ili ona nikada nije ni morao napustiti svoj grad, stupiti u avion ili promijeniti adresu. Štoviše, koliko se daleko kreće je potpuno nevažno. Čak i ako se urbani nomad ograničava na mali perimetar, on ipak ima novi i iznenađujuće različiti odnos spram vremena, prostora i drugih ljudi.“
Poslušajmo sada što kaže Gilles Deleuze u legendarnom ABC-intervjuu s Claire Parnet na temu Voyages: „Nomadi su upravo ljudi koji ne putuju. Oni su doslovno nepokretni [ils restent immobiles], svi stručnjaci o nomadima to kažu. To je zato jer nomadi ne žele otići, zato jer žele zadržati svoje tlo, svoju zemlju. U nekom smislu, mogli bismo reći da nitko nije toliko nepokretan kao nomadi.“ Razlikuje li se nova ideologija nomadizma doista toliko od originalne Deleuzeove zamisli? Štoviše, promičući „psihički nomadizam“, koji je danas ustupio mjesto "digitalnom nomadizmu", Deleuze će reći da on sam ne mora tragati za udaljenim krajevima, jer sve to može pronaći u nepokretnim sistemima, poput glazbe ili filozofije, te će dodati da postoji geo-glazba, kao i geo-filozofija (čemu će škotski pjesnik i teoretičar nomadizma Kenneth White kasnije dodati i geopoetiku).
Koliko god da je točno da "psihički nomadizam" preostaje krajolik u kojim se nesmetano možemo kretati tisućama kilometara (otuda i oni poslovični uzvici zatvorenika: "Možete mi oduzeti sve, ali ne i moje misli!"), ipak je to Deleuzeovo promicanje nemobilnosti diskutabilno. Sjetimo se Tisuću platoa i poglavlja o nomadologiji i "ratnom stroju" u kojem Deleuze i Guattari postavljaju ključno pitanje: "Oklijevanje nomada je legendarno: što učiniti s pokorenim i prekoračenim zemljama? Vratiti ih pustinji, stepi, otvorenom pašnjaku? Ili pustiti da preživi Državni aparat koji je u stanju iskorištavati ih neposredno, uz rizik da će, prije ili kasnije, postati naprosto nova dinastija tog aparata." Ima li boljeg samoostvarenog proročanstva?
S jedne strane, razvoj novih tehnologija doista doprinosi – ako ništa drugo onda barem virtualnoj – mobilnosti. Međutim, jedan komentar ispod online teksta iz Economista najbolje potvrđuje koliko je Državni aparat zapravo već prisvojio i te nove tehnologije: "Kao samosvjesni nomad i uz to student prava, mogu se identificirati s ovim člankom. Štoviše, ovo pišem iz kafića, u pauzi od učenja. Taj kafić je postao moj treći digitalni dom (gdje se spajam na Internet) – dok je prvi moja kuća, a drugi moj fakultet. Kada sljedeći put preselim u novi fizički dom, također ću tražiti nove digitalne domove". Kao što vidimo, diljem svijeta se rađaju novi "samosvjesni nomadi" koji su, niti ne znajući za Deleuzea, u potpunosti prisvojili njegov žargon: očito više nije ni potrebno putovati, dovoljno je tražiti digitalne domove i na taj način prevaljivati tisuće kilometara.
Ovdje se nemoguće ne sjetiti jedne anegdote Slavoja Žižeka: „Vozio sam se francuskom podzemnom željeznicom i vidio yuppiea koji je čitao Deleuzea & Guattarija“. Žižek će čak ići toliko daleko da će tvrditi da Deleuze & Guattari zapravo predstavljaju pravo yuppie-razmišljanje koje samo obrće kapitalističku i potrošačku mašineriju. I doista, nije slučajno da upravo danas među novim slojem yuppiea – arhitektima i dizajnerima – omiljeni autor nije nitko drugi nego Deleuze. Kada danas gledate opise nekih arhitektonskih ili dizajnerskih projekata koji su tobože radikalni i subverzivni, a uistinu ne rade ništa drugo nego održavaju status quo pod krinkom „progresivnog“ građenja i oblikovanja, onda ćete u pravilu uvijek pronaći jedan kvazi-deleuzeovski rječnik doveden do ekstaze lišenosti smisla. Arhitekti i dizajneri, akademici i PR-ovci, moderni globetrotteri i „osviješteni“ turisti doista jesu nomadi u nekom (light) smislu, ali oni još uvijek – upravo zbog toga – nisu subjekti koji bi mogli dovesti do promjene.
Dok s jedne strane, dakle, postoji ideologija novih tehnologija, s druge strane, ono što taj "digitalni nomadizam" prikriva jest sve veća nemobilnost, odnosno jedna nova vrsta "društva kontrole": što mi znači ako uz svoj BlackBerry mogu surfati – čak i besplatnim – Internetom na aerodromu, ako istovremeno moram proći kroz nekoliko sati provjera kako bih se uopće mogao ukrcati na let. Naravno, iznova odjekuje parafraza slavnog uzvika: "Možete mi oduzeti sve, ali ne i moj Internet!", što drugim riječima znači "Ako mi i oduzmete materijalnu mogućnost kretanja, još uvijek mi preostaje virtualna". Međutim, stvari su ovdje mnogo zamršenije. U neku ruku ponovo vrijedi načelo iz Tisuću platoa koje kaže: "Ključna je briga Države ne samo da podjarmi nomadizam, već da kontrolira migracije i da, na općenitoj razini, uspostavi zonu prava nad čitavom 'vanjštinom'". Jer nije li se upravo to dogodilo nakon 11. rujna, s Guantanamom i Abu Ghraibom i svim drugim primjerima uspostavljanja zone (našeg, pa makar i brutalnog) prava nad čitavom "vanjštinom". Ono što se pritom pokazuje jest da bez materijalne slobode, nema ni virtualne slobode: student prava iz Amerike koji se divi članku iz Economista može si utvarati da je "samosvjesni nomad", budući da mu faktički ni nije ograničena sloboda kretanja. Deleuze jednako tako može preferirati "psihički nomadizam", jer još uvijek ima mogućnost "materijalnog nomadizma".
Područje na kojem se najbolje otkriva nova ideologija nomadizma, nomadizma koji je već unaprijed prisvojen od strane Državnog aparata i korporacija je mobilna telefonija. Ma koliko mi mislili da su nas upravo mobiteli oslobodili ograničenja i okova fiksne telefonije (onog sada već zastarjelog oblika telefona koji je prikačen za zid ili žicu, pa smo prikovani uz jedno fiksno mjesto u kući), mobiteli su donijeli jednu novu bolest zvana "stalna dostupnost". Umjesto da se ne možemo maknuti iz kuće, sada nosimo kuću svugdje sa sobom. To nije nomadizam, nego neka vrsta "privatnog neokolonijalizma". Svuda kuda dolazimo, s nama dolazi i naš mobitel. I svi kontakti u njemu.
Kao i kod fotografiranja, kod kojeg je načelo „interpasivnosti“ (Robert Pfaller) došlo do svog vrhunca, pa više kao da nismo ni bili na nekom mjestu ako ga nismo fotografirali, tako i mobitel počinje funkcionirati kao svojevrsni jamac realnosti. Danas gotovo da je postalo uobičajeno da pri svakom, pa makar i banalnom ili nevažnom, događaju imamo potrebu posegnuti za tastaturom i napisati SMS ili napraviti poziv da smo upravo dobili posao, položili ispit, ili pak naprosto prešli preko ceste i uočili crveni automobil (što onda u privatnom imaginariju dvoje ljudi može imati neku znakovnu vrijednost). Štoviše, mobitel, za razliku od fotografije (kojom se uvijek bilježi nešto s barem minimalnim značenjem), ne služi samo bilježenju, i, konzekventno, potvrđivanju i širenju nekog događaja: naprotiv, mobitel je ujedno postao i prvoklasni lijek za dosadu. Ne samo da slanje SMS-a nerijetko „ubija vrijeme“, već posve empirijski možemo vidjeti kako ljudi, u situaciji kad im je dosadno ili naprosto ne znaju kamo s rukama (npr. u nekoj nezgodnoj situaciji, ili pak: u situaciji čekanja) doslovno automatski posežu za mobitelom: intencija čak ne mora biti poziv ili slanje SMS-a već ona može biti neosviještena pa se, primjerice, gleda koliko je sati; a da je taj proces na stupnju potpunog automatizma potvrđuje činjenica da ljudi nerijetko, nakon pročitanog vremena na zaslonu, uopće nisu percipirali koliko je sati. Ovdje se ponekad javljaju pravi slučajevi „loše beskonačnosti“: gledam koliko je sati, vraćam mobitel u džep, ne znam koliko je sati, potom, znajući da nisam percipirao koliko je sati, ponovo vadim mobitel, gledam koliko je sati, vraćam mobitel u džep, i ponovo ne znam koliko je sati… itd. U neku ruku stalna prisutnost mobitela predstavlja određeni „totalitarizam“: kad jedemo, kad spavamo, kad vodimo ljubav, kad gledamo film, kad čitamo, uvijek nas može iz neke koncentrirane i fokusirane radnje izvući mobitel. Nije ni čudo da je jedan moj prijatelj godinama oklijevao nabaviti mobitel. A nije ni čudo da, čim ga je nabavio, ponekad satima ne silazi s njega…
Jedna vrsta tog „totalitarizma tehnologije“ vidljiva je i u gorućem problemu današnjice koji najbolje pokazuje da je sistem nomadizam prisvojio kao novu ideologiju upravo zato kako bi skrenuo pažnju s posvemašnje kontrole koja je sušta suprotnost tobožnjem nomadizmu. Prema jednoj studiji broj nadzornih kamera u Londonu je 500.000, dok u čitavoj Velikoj Britaniji ima oko 4.200.000 (što znači da postoji jedna kamera na 14 ljudi). Prosječna osoba, koja ide na posao, školu ili fakultet, ili naprosto obavlja stvari po gradu, navodno može na samo jedan dan biti snimljena čak 300 puta. 2003. godine uvedene su i tzv. Talking CCTV, kamere za video-nadzor sa zvučnicima preko kojih službenici osiguranja mogu opominjati prolaznike, itd. Argument je sljedeći: te „govoreće kamere“ služe za sprječavanje ruiniranja ulica grada, za vandale koji grafitiraju jednako kao i za prolaznike koji bacaju smeće. Da se „obični“ Britanci baš i ne slažu s takvim novim stanjem potvrdila je i YouGov anketa, objavljen krajem 2006., koja je pokazala da 79% Britanaca smatra da je V. Britanija postala „društvo nadzora“.
Autori studije o CCTV-kamerama u Londonu (M. McCahill & C. Norris, „CCTV in London“), na osnovi istraživanja i faktičkog stanja na terenu, daju zanimljiv, veoma distopijski, „scenarij posjetitelja Londona“ koji izgleda ovako: „U 9.30 jednog toplog lipanjskog jutra Claude i Helena Zindane upravo su sletjeli na londonski aerodrom Heathrow. Dok se avion vozi prema terminalu oni uzbuđeno pričaju o tome koga bi mogli susresti navečer na otvaranju najnovije izložbe u Tate Modernu. Putem pokretnih stepenica dolaze do prostora za preuzimanje prtljage i tada ih primjećuje službenik osiguranja u središnjoj CCTV kontrolnoj sobi, koji misli da su zgodan srednjovječni par: on u svom skupom lanenom odijelu, a ona u svojoj dizajnerskoj haljini. To je prvi puta da se Zindaneovi pojavljuju na engleskom CCTV-u, ali sigurno neće biti posljednji put. Dapače, kada preuzmu svoju prtljagu, prođu carinu i s aerodroma dođu do podzemne željeznice snimani su konstantno putem 96 sistema za video-nadzor. Dok čekaju vlak, snimaju ih kamere na platformi koje njihove slike ne šalju samo u središnju kontrolnu sobu, već i vozaču dolazećeg vlaka, koji u svojoj kabini ima monitor putem kojeg može promatrati platforme sa svake stanice. Nakon što promjene vlak, snimljeni su kako prelaze s jedne platforme na drugu i kako stižu na East Putney, gdje ih je u kratkom hodu od platforme do izlaza snimilo 6 različitih kamera. Hod od 200 metara do Putney Castle Hotela prvi je puta da od dolaska u Englesku nisu bili snimljeni, premda će uskoro biti snimljeni kad stignu u lobi hotela. Nakon šalice kave u sobi, par naručuje taksi jer Claude u centru želi posjetiti velike muzičke dućane na Oxford Streetu kako bi nadopunio svoju jazz-kolekciju, a Helena želi pokušati pronaći Guccijevu torbu na rasprodaji. Snimljeni su dok ulaze u taksi iz hotela i njihov put od 8 kilometara snimljen je preobiljem kamera koje nadgledaju londonska motorna vozila. Najprije je tablicu taksija snimljena jedna od tisuću kamera iz sustava Traffic Master Cameras koje sada krase britanske ceste. Došavši na Oxford Street, napuštaju taksi i odmah ih snimi jedna od 35 kamera koje snimaju ulicu. Bez iznimke, snimljeni su i svaki put kada posjećuju neki od dućana u sljedećih sat i pol. Sada je već 13.30 i spremni su za ručak, pa odlučuju otići u China Town u Sohou kako bi jeli u malom restoranu koji im je preporučio prijatelj, a naručujući hranu Helena daje Claudeu mali poklon, svilenu kravatu. Pokušavajući dohvatiti njenu ruku kako bi je poljubio i zahvalio on ne može prestati razmišljati o tome nije li i ovaj trenutak intimnosti uhvaćen na kameri. Zapravo nije. Mala crna kutija koja je sa stropa usmjerena prema njima nije ništa drugo nego lažna kamera, koju je vlasnik instalirao kao za odvraćanje kradljivaca.“
Scenarij jednog posjetitelja Londona još je obimniji, ali već i ovaj kratak odlomak pokazuje da smo već jednom nogom stupili u distopijski svijet kakvog nam je prezentirao Philip K. Dick u svom romanu Manjinski izvještaj, koji je ekranizirao Steven Spielberg 2002. U njemu se kontrola poima kao sprječavanje i predviđanje zločina. Posao policajaca više nije pronalaženje zločinaca koji su počinili neki zločin, nego pronalaženje zločinaca koji će počiniti neki zločin. Minority Report je ovdje savršena ilustracija svijeta poslije 11. rujna zato jer kontrola postaje interaktivna, koriste se sofisticirane tehnološke metode poput biometrije (analiza fizioloških i bihevioralnih karakteristika u svrhu determinacije ili otkrivanja identiteta putem otisaka prstiju, prepoznavanja šarenice, geometrije ruke, itd.), CCTV-kamere, GPS-a (globalni sistem pozicioniranja putem satelita i kompjutora), RFID-a (identifikacije radio-frekvencija), itd.
Kada se, dakle, pojave članci poput već spomenutog iz Economistu, koji veličaju digitalni nomadizam ili nomadizam 21. stoljeća kao nešto što nije tek projicirana budućnost, već sadašnjost, onda tim proglasima valja pristupiti krajnje oprezno. Premda je točno da nove tehnologije (Wi-Fi, GPS, Blackberry, itd.) donose svojevrsnu slobodu, one istovremeno (kao što to zorno pokazuje primjer CCTV-kontrole) doprinose ukidanju sloboda. Istovremeno, premda se čini da upravo danas nomadizam izvoljeva svoju veliku pobjedu, diskurs o nomadizmu – kada ga koriste vlasti – nerijetko nije ništa drugo nego kompenzacija i ideološko sredstvo za brisanje tragova Realnog: činjenice da u 21. stoljeću, koje se toliko diči mogućnošću i slobodom kretanja, na svakom koraku svjedočimo sve većoj kontroli kretanja.